Poslovni broj Gž-631/2023-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonske avenije 6, OIB 14036333877, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj 43 P- 415/2019-42 od 18. svibnja 2023., 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  je

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj 43 P- 415/2019-42 od 18. svibnja 2023.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđena je ništetnom odredba čl.3. toč.3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]... od 13. rujna 2007. sklopljenog između stranaka postupka u dijelu odredbe koji glasi: „obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“ Točkom II izreke utvrđena je ništetnim odredba čl.4. st.1. tog Ugovora, u dijelu odredbe koji glasi:„ Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru". Točkom III izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju novčanu tražbinu u iznosu od 5.203,32 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom IV izreke nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.184,46 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje -ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pobijanom presudom počinio bitnu povredu postupka jer da presuda u dijelu ništetnosti ugovora ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Presuda da se temelji samo na utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Rijeci. Sud prvog stupnja da nije utvrdio je li tužitelj postupio s dužnom pažnjom kod sklapanja predmetnog ugovora. Sud da nije utvrđivao u čemu se nalazi neravnoteža u pravima i obvezama jer se promjena tečaja valute u CHF nije mogla predvidjeti i tuženik ju nije mogao procijeniti. Nastavno ističe i da je pobijanom presudom, suprotno volji stranaka, izmijenjen sadržaj ugovora te da je ugovorena fiksna kamatna stopa iako je razliku preplaćenog trebalo izvršiti primjenom prosječne kamatne stope. Takvim postupanjem da je potrošač koji je sklopio ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom stavljen u povoljniji položaj od potrošača koji je sklopio takav ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Razlika da se nije mogla utvrđivati u odnosu na početni tečaj već da ju je trebalo utvrđivati primjenom kamatne stope na kredite u kunama. Tvrdi da se na prednika tuženika, Slavonsku banku ne odnose utvrđenja iz kolektivne tužbe. Osporava i utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare po predmetnoj tužbi kao i tijeku zateznih kamata tvrdnjom da tuženik nije nepošten stjecatelj.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama glede ništetnih odredbi i može se ispitati.

8. Ovaj sud prihvaća činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za pitanje pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud prvog stupnja pravilno riješio.

9. Protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da se kolektivna tužba odnosi na konkretni predmet jer se Slavonska banka d.d. Osijek s kojom je ovdje tužitelj sklopio Ugovor o kreditu pripojila se Hypo Alpe Adria banci 2009., koja je bila jedan od tuženika u kolektivnom sporu, a njezin slijednik je sadašnji tuženik pa kako je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena tek 2012., Slavonska banka d.d. dakle nije niti mogla biti tuženica u tom postupku, već je to bila Hypo Alpe Adria H. A. A. B. d.d., pod kojim nazivom je tuženica poslovala u vrijeme pokretanja spora.

10. Sukladno tome i presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet i utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta ima učinak i na ovaj predmet. Stoga nisu prihvatljive ni žalben tvrdnje da banka nije mogla predvidjeti promjenu tečaja jer je u tom predmetu utvrđeno da su tuženik i ostale banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača s kojim saznanjem nisu upoznale korisnike kredita.

11. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

12. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

13. Nastavno, odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

14. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a, vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, nije iznosio činjenice niti pružio dokaz da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegovih obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Tuženici su trebali dokazati da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, odnosno promjenjiva kamatna stopa a to tuženik ne dokazuje.

16. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato, a tuženik je za to znao, da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

17. Protivno žalbenim tvrdnjama pravilno je sud prvog stupnja utvrdio iznos razlike prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi jer kako je izostao zakoniti mehanizam promjenjive kamatne stope od početno ugovorene, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa.

18. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare kao neosnovan.

19. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje primjenjuje se sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

20. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 23. travnja 2019., tražbina tužitelja po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije u zastari. Predmetna presuda u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope i ovdje tuženika postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. i u odnosu na valutnu klauzulu i ovdje tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i po ni jednoj osnovi rok od pet godina nije protekao do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu,. Podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila je prekinuta zastara, u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005:dalje-ZOO- a) i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

21. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu te na razliku anuiteta između početno ugovorene kamatne stope i kasnije obračunate promjenjive kamatne stope, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos od 5. 203,32 eur pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem i to utvrđenje suda glede samog izračuna visine razlike po toj osnovi određenim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

22. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata na valjano dosuđeni iznos od svake uplate ističući da banka nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom predmetu utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Savjesnost se prosuđuje prama okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

23. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio opravdanim troškove postupka, primjenom odredbe članak 155. ZPP-a i dosudio ih tužitelju koji je uspio u sporu (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

24. Iz navedenih razloga svi žalbeni navodi su neosnovani te je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

25. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a).

Rijeci, 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić