Poslovni broj Gž- 708/2023-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja RŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saja Oulovski i Nevena Oulovski, odvjetnicama iz Pakraca, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, poslovni broj 35 P- 244/2021-42 od 25. travnja 2023., 26. veljače 2025.

p r e s u d i o je

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, poslovni broj 35 P- 244/2021-42 od 25. travnja 2023.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđeno je potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 2.476,52 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom II izreke, utvrđeno je potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 108,19 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke dok se točkom III izreke prebijaju potraživanje tužitelja prema tuženiku iz točke I izreke sa potraživanjem tuženika prema tužitelju iz točke 2. izreke te se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.368,33 eur, sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom IV izreke odbija se tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 2.368,33 eur sa zateznim kamatama, a točkom V izreke nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 2.152,42 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Rješenjem suda dopuštena je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva na iznos od 2.476,56 eur.

2. Protiv točke I do III te točke V izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19, 36/22 i 155/23-dalje ZPP).

3.Tuženik u žalbi tvrdi da je pobijana presuda nerazumljiva i proturječna i da ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati jer da ne sadrži razloge ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Tvrdi da je prigovorio nalazu vještaka ali da isti nije odgovorio na sporne prigovore i da ga sud nije pozvao na ročište radi davanja odgovara na ta pitanja. Prvostupanjski sud da odluku o ništetnosti temelji na presudi iz kolektivne tužbe iako ne postoji objektivni identitet spora. Predmetni ugovor o kreditu da je u cijelosti otplaćen i da ne postoji povreda koju treba otkloniti. Valutna klauzula da je zakonom dopuštena i uobičajeno korištena i da je uvjetovana valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Banka da je mijenjala valutu zbog promjena na tržištu i da su potrošaču bile razumljive sve ugovorne odredbe. Tvrdi i da je zastarjela predmetna tražbina jer da u smislu odredbe članka 215. stavak 1. ZOO-a teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta te da podnošenjem kolektivne tužbe, od treće osobe koja nije sudionik ovog obveznog odnosa nije prekinuta zastara.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP- a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije nerazumljiva ni proturječna i sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

8. Nije počinio ni relativno bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a zbog povrede odredbe članka 260. ZPP-a jer nije povrijedio tu zakonsku odredbu. U konkretnom predmetu sud opravdano nije pozivao vještaka da usmeno obrazlaže svoj pismeni nalaz jer se primjedbe žalitelja u bitnome ne odnose na matematički izračun koji je utvrđen u skladu s danom zadaćom u visini razlike između početnog iznosa koji je platio tužitelj po tečaju švicarski franak u odnosu na kunu važećeg na dan korištenja kredita i iznosa koje je platio zbog rasta tog tečaja kroz nastavno razdoblje, već se te primjedbe odnose na danu zadaću vještaku i na razlike koje su eventualno nastale zbog promjenjive kamatne stope, a to ni nije bilo predmetom vještačenja.

9. Pravilno je utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sud prvog stupnja temeljio na utvrđenju iz presude donesene u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača (vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i potvrđene u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.).

10. Budući da je navedenom presudom u kolektivnom sporu utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) te je utvrđeno da da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženica, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača pa da je time uz ostale banke i ovdje tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007.(razdoblju u kojem je sastavljen predmetni ugovor 3. studenog 2006.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima pravilno je sud prvog stupnja kroz prethodno pitanje utvrdio ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli pozivajući se na utvrđenje iz te presude.

11. Treba kazati da je odredbom članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, br. 41/14., 110/15. i 14/19.:dalje-ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

13. Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom ovog parničnog postupka, nije iznosio činjenice niti pružio dokaz da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegovih obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Tuženik je trebao dokazati da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, odnosno promjenjiva kamatna stopa a to tuženik ne dokazuje.

14. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato, a tuženik je za to znao, da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

15. Činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, unatoč tome što je ugovor između stranaka izvršen, to nije zapreka da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe. Nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanju ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi.

16. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelj, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini razlike između iznosa koji je platio i koji bi platio da je plaćala anuitet po tečaju švicarski franak u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita i tuženik na sam matematički izračun nije imao nikakve primjedbe. To pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18:dalje-ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da tužitelj ostvaruje pravo na povrat više isplaćenog iznosa u dosuđenom iznosu.

17. Nisu osnovane žalbene tvrdnje o zastari predmetne tražbine. Tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog djelomično ništetne odredbe ugovora, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a i kako je pravilno utvrdio sud prvog stupnja počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012., a koja je u odnosu na utvrđenje ništetnim valutne klauzule i ovdje tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i rok od pet godina nije protekao do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, 16. ožujka 2021. Podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu prekinuta je zastara, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

18. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja i tijek zateznih kamata od svake uplate. U konkretnom predmetu utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Savjesnost se prosuđuje prama okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

19. Stoga su svi žalbeni navodi kojima se pobija glavna tražbina neosnovani.

20. Pravilno je sud prvog stupnja tužitelju koji je u cijelosti uspio u sporu dosudio opravdane troškove postupka, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a te je pravilno utvrdio koji su opravdani troškovi postupka. Protivno žalbenim tvrdnjama tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude iz Tbr 9. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa) u smislu odredbe članka 155. stavak 1. u vezi s člankom 335. stavak 9. ZPP-a. Stranka kojoj je dostavljen poziv za to ročište ovlaštena je prisustvovati mu i pripadaju joj troškovi koji su joj nastali tom radnjom.

21. Iz navedenih razloga svi žalbeni navodi su neosnovani te je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. izreke.

22. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a) kao u točki 2. izreke.

23. Nepobijeni dio točke IV izreke presude i rješenje suda, ostaju neizmijenjeni.

Rijeci, 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić