Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-344/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz OD Šuster, Đ, A, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, Podružnica Umag, Trgovačka 1 b, koji je zastupan po punomoćnicima odvjetnicima Kožul & Petrinović, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču- Parenzu poslovni broj P-611/2024-40 od 25. listopada 2024., u sjednici održanoj 26. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzu poslovni broj P-611/2024-40 od 25. listopada 2024., u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., IV. i V. izreke, kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev, kao i u pobijanom dijelu pod točkom VI. izreke, kojim je tuženik obvezan naknaditi troškove parničnog postupka, i u dijelu pod točkom VII. izreke, kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u članku 6. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 316-127/2004 solemniziran po javnom bilježniku Đordanu Pahoviću iz Poreča kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 22. studenog 2004. u dijelu koji glasi: " … sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune …", pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka I. izreke), pa je naloženo tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos 15.054,15 kuna odnosno 1.998,02 eura zajedno sa zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude (točka II. izreke).

1.1. Nadalje je tom presudom utvrđeno da je ništetna odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u tom ugovoru, i to u odredbi članka 2. koja glasi: "…prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.", u odredbi čl. 3. II. 2. u dijelu koji glasi: "... po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno Odlukom o kamatnim stopama Banke.", u odredbi čl.3.II.3. koja glasi: "Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća." pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka III. izreke), pa je naloženu tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos 105.921,48 kuna odnosno 14.058,20 eura, zajedno sa zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude (točka III. izreke).

1.2. Isto tako je tom presudom odbijen prigovor radi prijeboja (točka V. izreke).

1.3. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 6.422,05 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev (točka VI. izreke), kao što je odbijen i zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi parnični trošak (točka VII. izreke).

1.4. Protiv te presude u dijelu pod točkama I., II., III., IV., V. i VII. izreke, kao i u dijelu pod točkom VI. izreke kojim je tuženik obvezan naknaditi troškove postupka tužitelju, žali se tuženik pobijajući je u tom dijelu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači u tom dijelu i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

1.5. Na žalbu nije odgovoreno.

1.6. Žalba tuženika je neosnovana.

2. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

2.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

2.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi iz ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 316-127/2004 solemniziran po javnom bilježniku Đordanu Pahoviću iz Poreča kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 22. studenog 2004., i to članka 6. u dijelu koji glasi: " … sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune …", članka 2. koji glasi: "…prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.", u odredbi članka 3. II. 2. u dijelu koji glasi: "... po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno Odlukom o kamatnim stopama Banke.", kao i u odredbi članka 3. II.3. koja glasi: "Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća.", a potom i zahtjev za isplatu iznosa od 1.998,02 eura iz osnove razlike kamatnih stopa prvotno ugovorene kamatne stope i stope kamata koje su se kasnije mijenjale odlukama banke i iz osnove tečajnih razlika, i isplate iznosa od 14.058,20 eura iz osnove tečajnih razlika.

4. Nesporno je da su stranke 22. studenog 2004. sklopile ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 316-127/2004 solemniziran po javnom bilježniku Đordanu Pahoviću iz Poreča, tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, kojim ugovorom je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 85.300,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunat po srednjem tečaju HNB, s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,25 %, koja je promjenjiva i obračunava u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja kredita, i rokom otplate kredita do 31. studenog 2034.

5. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF pa da je tuženik primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji joj je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.

6. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF i pravilno naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

7. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03).

7.1. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužitelj platio na ime razlika promjene kamatne stope u odnosu na početni otplatni plan u iznosu od 105.921,48 kuna, a po osnovi tečajne razlike u iznosu od 15.054,15 kuna.

8. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

8.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

8.2. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

8.3. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

8.4. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom valja napomenuti da tijekom postupka tuženik nije iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, donio odluku nakon što je proveo dokaz saslušanjem tužitelja a tuženik je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje djelatnice tuženika, pa je neosnovano pozivanje tuženika sada u žalbi da prvostupanjski sud nije izveo dokaze na okolnosti prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

9. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

9.1. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, što tuženik u žalbi neosnovano osporava smatajući da je vještak trebao primijeniti kunske kamatne stope.

9.2. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev s izračunom vještaka podneskom od 8. studenog 2022. čemu se tuženik posebno protivio, a po ocjeni ovog suda tužitelj je svoj zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka budući da ne raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogao postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja.

9.3. Ukazuje se da je prema Zaključku poslovni broj Su IV- 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

10. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare treba istaći da je prvostupanjski sud pravilno taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

11.1. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

11.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 13. svibnja 2019., tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

12. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

13. Za dogovoriti je tuženiku da neosnovano u žalbi ističe da mu je onemogućeno raspravljanje pred prvostupanjskim sudom i to iz razloga što mu taj sud nije dostavio podnesak kojim je tužitelj uredio tužbeni zahtjev od 8. studenog 2022. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tuženik zastupan po svojoj zamjenici punomoćnika na raspravnom ročištu od 19. prosinca 2022. ostao kod svojih navoda s tim da se protivio preinaci tužbe iz podneska od 8. studenog 2022., pa su suvišni sada njegovi prigovori da mu je povrijeđeno pravo načela jednakosti oružja.

14. Isto tako, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

14.1. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (članak 2. ZPP-a), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njegov prigovor iznosu preplate) s pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja.

15. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

16. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje: Tarifa) kada je naložio tuženiku da naknadi tužitelju ukupni parnični trošak u iznosu od 6.422,05 eura, kao što je pravilno postupio kada je odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka, pa se paušalni žalbeni navodi tuženika ukazuju neosnovanim.

16.1. Stoga je suprotno žalbenim navodima pravilno prvostupanjski sud postupio kada je odluku o trošku donio na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, a ne na temelju članka 154. stavka 2. ZPP-a, kako to pogrešno smatra tuženik, jer se prema tom članku omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

17. Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, trebalo odlučiti kao u izreci, ove presude.

Split, 26. veljače 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras Ivanišević