Poslovni broj Pr-63/2018-36

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja ČU iz [adresa], Č [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Kralju, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 16. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tužene, 26. veljače 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Zagreb, OIB 52634238587, da tužitelju ČU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 1.164,03 eura bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja odgovara eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5% poena, od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i to:

- na iznos od 7,63 eur bruto tekućom od 16. 06. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 44,40 eur bruto tekućom od 16. 07. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 51,80 eur bruto tekućom od 16. 08. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 67,10 eur bruto tekućom od 16. 09. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 11,26 eur bruto tekućom od 16. 10. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 42,82 eur bruto tekućom od 16. 02. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 7,47 eur bruto tekućom od 16. 03. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 12,71 eur bruto tekućom od 16. 04. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 15,67 eur bruto tekućom od 16. 05. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 17,22 eur bruto tekućom od 16. 06. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 38,89 eur bruto tekućom od 16. 07. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 21,93 eur bruto tekućom od 16. 08. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 27,36 eur bruto tekućom od 16. 09. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 29,17 eur bruto tekućom od 16. 10. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 31,56 eur bruto tekućom od 16. 11. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 47,37 eur bruto tekućom od 16. 12. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 45,23 eur bruto tekućom od 16. 01. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 50,70 eur bruto tekućom od 16. 02. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 49,27 eur bruto tekućom od 16. 03. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 27,84 eur bruto tekućom od 16. 04. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 67,15 eur bruto tekućom od 16. 05. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 17,03 eur bruto tekućom od 16. 06. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 58,15 eur bruto tekućom od 16. 07. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 66,84 eur bruto tekućom od 16. 08. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 75,47 eur bruto tekućom od 16. 09. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 39,19 eur bruto tekućom od 16. 10. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 60,74 eur bruto tekućom od 16. 11. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 55,97 eur bruto tekućom od 16. 12. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 76,09 eur bruto tekućom od 16. 01. 2017. godine do isplate.“

II. Nalaže se tužitelju po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tuženoj iznos od 975,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 26. veljače 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više traženi iznos u visini od 225,00 Eura zahtjev tužene za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.405,89 Eura sa zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužitelj ČU iz [adresa] (dalje: tužitelj) 12. lipnja 2018. sudu podnosi tužbu protiv tužene Republike Hrvatske (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je tužitelj državni službenik na radu u Ministarstvu pravosuđa, Upravi za zatvorski sustav, Zatvor u Zadru, na radnom mjestu pravosudnog policajca te da obavlja poslove osiguranja. Njegovo radno vrijeme da je organizirano na način da radi u smjenama i to u prvoj ili drugoj smjeni po 8 sati dnevno, zatim u turnusu po 12 sati dnevno ili na drugi način prema potrebi poslodavca. Zbog specifičnosti posla i kroničnog nedostatka kadrova, tužitelj da svakodnevno u svom radu ne može konzumirati pravo na odmor – stanku u trajanju od najmanje 30 minuta odnosno 60 minuta kada radi u turnusu. Pravo na stanku radnika da je utvrđeno čl. 73. Zakona o radu te čl. 10., 42. i 48. važećih kolektivnih ugovora za državne službenike i namještenike. Sukladno citiranim propisima i to čl. 48. i čl. 42. Kolektivnog ugovora, ako službenik ne može koristiti dnevni odmor onda ima pravo vrijeme dnevnog odmora – stanke iskoristiti kao slobodne dane. Poslodavac da vodi evidenciju radnog vremena, dolaska i odlaska s posla te korištenja stanke. Prema vlastitom obračunu u periodu od siječnja 2013. do prosinca 2017. tužitelj da svakog mjeseca nije koristio stanku u ukupnom trajanju od 12 sati što da je godišnje oko 132 sata odnosno za cijeli utuženi period oko 660 sati. U tom periodu da mu poslodavac nije omogućio da vrijeme neiskorištene stanke iskoristi kao slobodne dane. Zbog takvog ponašanja poslodavca da je došlo do povrede prava tužitelja iz radnog odnosa, a sukladno čl. 133. Zakona o radu radnik u slučaju kada mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa ima pravo na sudsku zaštitu te je ovlašten od poslodavca zahtijevati naknadu štete ili isplatu drugog potraživanja. Citirajući čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima tužitelj navodi da se pravo na naknadu štete odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa pri čemu da je vrsta štete i odgovornost za štetu utvrđena Zakonom o obveznim odnosima. Pored zakonskih odredbi koje se odnose na naknadu štete, tužitelj smatra da u ovom sporu ima mjesta primjeni i odredbi Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na stjecanje bez osnove, a u konkretnom slučaju korist za poslodavca da predstavlja rad koji je tužitelj obavljao umjesto korištenja dnevne stanke pa budući da poslodavac tužitelju ne može izvršiti povrat obavljenih poslova, a niti mu je omogućio korištenje slobodnih dana, tužitelj da ima pravo na povrat vrijednosti koju je poslodavac ostvario. Visina i opseg štete odnosno iznos pribavljene koristi da su u direktnoj korelaciji sa brojem sati za koje tužitelj tvrdi da nije koristio dnevnu stanku odnosno sati za koje mu poslodavac nije omogućio korištenje slobodnih dana te cijenom radnog sata u svakom pojedinom mjesecu izraženom u bruto iznosu. Tužitelj da ne posjeduje evidenciju prisutnosti na radu i korištenju dnevne stanke kao ni podatke o cijeni sata rada. Međutim, te evidencije da predstavljaju zajedničku radnopravnu dokumentaciju stranaka koja se nalazi kod poslodavca. Radi navedenog tužitelj da ne može postaviti tužbeni zahtjev u apsolutnom novčanom iznosu te predlaže od poslodavca prvo zatražiti dostavu točnih podataka o radu tužitelja, o satima neiskorištene dnevne stanke i cijeni radnog sata u svakom pojedinom mjesecu. Sukladno načelu ekonomičnosti postupka tužitelj predlaže i to da stručne službe tuženika sukladno tim podacima sačine izračun štete koju tužitelj trpi. Ukoliko stručne službe to ne mogu učiniti tužitelj predlaže da se radi utvrđenja visine provede financijsko vještačenje. Dodaje da se radi mirnog rješenja spora obradio tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora, ali da je tužena takav zahtjev odbila. Predlaže da sud tuženoj naloži u roku od 15 dana dostaviti u spis obračunske liste plaća za tužitelja, evidenciju prisutnosti na radu i pregled korištenja dnevnog odmora za period od siječnja 2013. do uključno prosinca 2017. te da potom nakon provedenog dokaznog postupka sud tuženoj naloži da tužitelju isplati novčani iznos visinu kojeg će tužitelj odrediti nakon što se temeljem radnopravne dokumentacije za tužitelja provede financijsko vještačenje, a iz čega proizlazi da tužitelj sudu podnosi tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP). Tužitelj potražuje i naknadu parničnih troškova sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 27. srpnja 2018. tužena osporava činjenične navode tužbe i protivi se postavljenom tužbenom zahtjevu. Prije svega navodi da su netočni navodi tužitelja da istom u utuženom periodu od siječnja 2013. do prosinca 2017. nije bilo omogućeno korištenje prava na odmor – stanke u trajanju od 30 minuta odnosno 60 minuta kada je radio u turnusu. Nadalje da nisu točni ni navodi tužitelja da tužena istom nije omogućila korištenje slobodnih dana budući se isti nije niti obratio tuženoj niti je zatražio korištenje slobodnih dana za sate za koje tvrdi da nije išao na stanku. Ako tužitelj tvrdi da mu nije od strane poslodavca ovdje tužene omogućeno korištenje stanke odnosno da mu nije omogućeno korištenje slobodnih dana uslijed nekorištenja dnevne stanke, tada da takvu tvrdnju treba dokazati relevantnim dokazima. Tužena ističe da je neprihvatljivo da tužitelj 5 godina kako to tvrdi, ne koristi u pojedinim danima dnevni odmor, a da se u tom periodu ne obraća poslodavcu, već da tek nakon 5 godina od tužene traži povrat vrijednosti koristi koju je tužena navodno ostvarila i to sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje tužena navodi da su točni navodi tužitelja da poslodavac vodi evidenciju radnog vremena odnosno točnije Evidenciju radnog vremena službenika pravosudne policije. Tu evidenciju da također vode i popunjavaju službenici Odjela osiguranja i to ručno, a ta evidencija postojeća u obliku knjige da se nalazi u samom ulazu u Zatvor u Zadru odnosno dežuran. Evidencija da se sastoji od nekoliko rubrika u koje se upisuje ime i prezime službenika, datum, vrijeme odlaska i dolaska na posao te da u istoj postoji rubrika u koju se upisuju izlasci tijekom radnog vremena (od-do) kao i razlog izlaska, a na kraju evidencije da se potpisuje službenik koji je vršio upis tog dana. U većini slučajeva, evidenciju da vode dežurni Zatvora kao i službenici raspoređeni za rad na pomoćnim poslovima uz dežurnog pravosudnog policajca. Prilikom uvida u navedenu evidenciju da je utvrđeno da su neki djelatnici naknadno upisani odnosno njihov dolazak i odlazak s posla nije evidentiran u trenutku dolaska na posao, već naknadno. Iz navedenih evidencija da tako proizlazi i to da je upisano vrijeme dolaska i odlaska službenika tijekom radnog vremena, ali da nije upisan razlog takvog odlaska s posla odnosno radi li se o korištenju stanke ili je razlog odlaska neki drugi. Dakle, iz navedene evidencije da se ne može utvrditi da li je službenik koristio dnevni odmor - stanku iz razloga što se u evidenciji ne vodi podatak o tome je li službenik doista i koristio dnevni odmor. Sama činjenica da za vrijeme radnog vremena službenik nije izašao iz Zatvora da ne dokazuje da on nije koristio stanku obzirom je istu mogao koristi i unutar Zatvora. Naime, način na koji će službenik koristiti odmor da nije regulirano pa da ga tako službenik može koristi unutar zatvora kao i izvan zatvora. Iz navedenog da proizlazi da ova Evidencija nije dokaz da li je i kada tužitelj koristio stanku. Ukoliko je to potrebno, predlaže se zbog ekonomičnosti postupka kao dokaz izvršiti uvid u Evidencije koje su sadržane u pet knjiga, međutim, takvim da se uvidom može jedino utvrditi koje dane službenik za vrijeme radnog vremena nije izašao iz Zatvora. Tužena pri tome napominje da će po izvršenju uvida u evidencije biti jasno da su službenici od veljače 2018. do danas koristili dnevni odmor – stanku, uz iznimke kada su službenici samoinicijativno odbili koristiti stanku, pa da je tako iz ovih evidencija jasno da je službenicima omogućeno korištenje stanke. Potraživanje tužitelja da je tako u potpunosti neosnovano te tužena predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženoj.

3. U podnesku dostavljenom sudu 26. rujna 2018. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu, tužitelj navodi kako tužitelj i drugi zaposlenici dugi niz godina upozoravaju i mole poslodavca da im omogući korištenje dnevnog odmora, ali da on to uporno ignorira i opravdava nedostatkom osoblja, specifičnošću posla koje pravosudni policajci obavljaju i organizacijskim poteškoćama. Tužitelj i dalje tvrdi da se iz vođenih evidencija poslodavca može utvrditi kada i u kojem vremenu je tužitelj koristio odnosno nije koristio dnevni odmor – stanku, a na koju okolnost predlaže i saslušanje tužitelja. Osporava tvrdnju tužene da je na tužitelju teret dokazivanja vezano za korištenje dnevnog odmora, tvrdeći da je tužena izgubila iz vida da se ovdje radi o radnom sporu u kojem postoje presumpcije da teret dokazivanja u određenim situacijama leži na poslodavcu, da sve evidencije o radu, radnom vremenu, korištenju dnevnog odmora, godišnjih odmora i dopusta, isplati plaća i mora voditi poslodavac te da poslodavac mora dokazivati činjenice o kojima vodi te evidencije, da je ta dokumentacija zajednička za obje stranke, da je tužena kao poslodavac dužna dokazati da je tužitelju kao radniku osigurala sva prava zajamčena Zakonom o radu i drugim srodnim zakonima kao i Kolektivnim ugovorima za državne službenike i namještenike te da tužena nije ponudila niti dostaviti akt, odluku ili drugi dokument iz kojeg je vidljivo na koji je način predvidila, organizirala i u konačnici osigurala korištenje dnevnog odmora. Radi svega navedenog tužitelj smatra da je njegova tužba pravno i činjenično osnovana.

4. Ocijenivši da tužitelj ima imovinskopravni interes za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b st. 2. ZPP budući ne raspolaže radnopravnom dokumentacijom za utuženo razdoblje jer da istom raspolaže logično je da bi istu dostavio uz tužbu u prilog tužbenim navodima, osim čega je i općepoznato da poslodavac evidenciju radnog vremena koju vodi ne dostavlja radniku na mjesečnoj bazi, dok obveza tuženika na dostavu tih isprava proizlazi iz čl. 9. Pravilnika o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine („Narodne novine“ br. 120/12 i „Narodne novine“ br. 32/15, 102/15) te čl. 12. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 37/11) kojima je propisana obveza poslodavca na čuvanje traženih isprava do pravomoćnog okončanja spora za koji bi te isprave mogle biti relevantne, što prema tumačenju suda upućuje na obvezu poslodavca kao tuženika na dostavu tih isprava po traženju suda u sudskom postupku koji protiv njega pokrene radnik u svezi tih isprava neovisno o činjenici da li je poslodavac eventualno ranije te isprave već dostavio radniku, što u ovom postupku nedvojbeno nije budući se radi o evidenciji rada koja je sastavnio dio ukoričenih zatvorskih knjiga; sud je stupnjevitu tužbu cijenio dopuštenom te je tuženoj a naložio dostaviti u spis radnopravnu dokumentaciju o radnom vremenu tužitelja. Valja u svezi s navedenim istaknuti da radnika treba smatrati slabijom stranom radnog odnosa te je stoga potrebno poslodavcu onemogućiti da ograničava njegova prava, kakvo shvaćanje zauzima i Sud Europske unije u svojim presudama G i dr. C-397/01 do C-403/01 od 05. listopada 2004. EU:C:2004:584 t. 82, Fuβ C-429/09 EU:C:2010:717 od 25. studenog 2010. t.80 i Max-Planck-Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften C-684/16 EU:C:2018:874 t.41, a što se poslodavcu onemogućuje upravo dopuštanjem radniku da tek u pokrenutom sudskom sporu, ovo s obzirom da na činjenicu slabijeg položaja radnik može biti odvraćen od izričitog pozivanja na svoja prava u odnosu na poslodavca jer bi zbog traženja tih prava mogao biti izložen poslodavčevim mjerama koje bi mogle utjecati na radni odnos na štetu tog radnika, traži dostavu isprava koje je poslodavac prisilnim propisima obvezan voditi u pogledu radnika i to upravo i isključivo za potrebe zaštite materijalnih prava te sigurnosti i zdravlja radnika.

5. Sud je potom rješenjem od 14. srpnja 2021. odredio provođenje financijskog vještačenja po sudskom vještaku Boženi Kačanić na okolnost količine (broja) dnevnih stanki (dnevnog odmora) koje tužitelj nije koristio u utuženom razdoblju od 06. svibnja 2014. do 31. prosinca 2017. te visine novčanog iznosa koji bi tužitelj ostvario zbog neiskorištenog broja dnevnih stanki (dnevnog odmora), prema cijeni radnog sata u svakom pojedinom mjesecu, a postupajući po kojem nalogu stalni sudski vještak za knjigovodstvo, računovodstvo i financije Božena Kačanić sudu dostavlja nalaz i mišljenje od 23. lipnja 2024.

5.1. Po zaprimanju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije Božene Kačanić od 23. lipnja 2024., tužitelj u podnesku od 06. studenog 2024. sukladno obračunu sudskog vještaka u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP određuje tužbeni zahtjev na način da od tužene potražuje isplatu iznosa od ukupno 1.164,03 eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama kako su detaljno specificirane u izreci ove presude.

6. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao zahtjev ČU za mirno rješenje spora od 25. siječnja 2018. s potvrdom o slanju i dostavi (list spisa 5-7), očitovanje Republike Hrvatske broj N-DO-28/18 od 27. travnja 2016. (list spisa 8), izvadak iz Odluke o proglašenju Zakona o radu (list spisa 9), komentar čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (list spisa 10), izvadak iz Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike zaključenog 02. kolovoza 2012. (list spisa 11-12), izvadak iz Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike zaključenog 03. kolovoza 2013. (list spisa 13-15), izvadak iz Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike zaključenog 09. studenog 2017. (list spisa 16-17), sudsku praksu (list spisa 18-26), rješenje Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav klasa: UP/I-112-07/14-01/123, urbroj: 514-07-01-01- 02-14-01 od 24. rujna 2014. (list spisa 42-43), iskaz svjedoka GU (list spisa 51- 53), iskaz tužitelja ČU (list spisa 54-55), iskaz svjedoka AU sadržan u zapisniku Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-105/2019 (list spisa 55a-55d), iskaz svjedoka LU sadržan u zapisniku Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr- 103/2019 (list spisa 55e-55j), evidenciju o radnom vremenu za ČU za razdoblje od 5/2014 do 12/2014 (list spisa 56-63), obračunske liste za isplatu plaće-naknadu plaće za ČU za razdoblje od 5/2014 do 12/2014 (list spisa 64-79), evidenciju o radnom vremenu za ČU za razdoblje od 01/2015 do 12/2015 (list spisa 80-91), obračunske liste za isplatu plaće-naknadu plaće za ČU za razdoblje od 01/2015 do 12/2015 (list spisa 92-111), evidenciju o radnom vremenu za ČU za razdoblje od 01/2016 do 12/2016 (list spisa 116-127), obračunske liste za isplatu plaće-naknadu plaće za ČU za razdoblje od 01/2016 do 12/2016 (list spisa 128-151), evidenciju o radnom vremenu za ČU za razdoblje od 01/2017 do 12/2017 (list spisa 5152- 163), obračunske liste za isplatu plaće-naknadu plaće za ČU za razdoblje od 01/2017 do 12/2017 (list spisa 164-187), potvrdu o plaćanju predujma u iznosu od 4.000,00 kn (list spisa 192), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije Božene Kačanić od 23. lipnja 2024. (list spisa 218-248), nadopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije Božene Kačanić od 06. studenog 2024. (list spisa 263-271), Evidencije radnog vremena službenika pravosudne policije tzv. 4 Zatvorske knjige (pohranjene na sudu zbog većeg broja pravno i činjenično istovrsnih sporova) i preslike tzv. Dnevnih zapovjedi Zatvora u Zadru za razdoblje od 01. siječnja do 31. prosinca 2017. (prileže predmetnom spisu) te je saslušao stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije Božene Kačanić radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja (list spisa 278). Po izvođenju ovih dokaza, a kako to sudu predlaže sam tužitelj na ročištu glavne rasprave održanom 16. siječnja 2025., sud je zaključio raspravljanje u ovoj pravnoj stvari. Ističe se pri tome da je u dokaznom postupku, a obzirom na činjenicu da su svjedok i tužitelj u tijeku postupka saslušani pred drugim raspravnim sucem, sud ove dokaze obnovio čitanjem njihovih iskaza uz suglasnost stranaka, a kako je to konstatirano na ročištu glavne rasprave koja je 16. siječnja 2025. počela iznova zbog izmjene uređujućeg suca.

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.1. Tužitelj tužbom traži da mu tužena isplati iznos od ukupno 1.625,76 Eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama po osnovi rada za vrijeme u koje je trebao koristiti zakonsko pravo na stanku pa je tako predmet ovog spora isplata novčane naknade za rad obavljen u vrijeme stanke.

7.2. Sukladno odredbi čl. 6. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 73/13, dalje: ZoR/09) odnosno čl. 8. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, dalje: ZoR/14) u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su se pridržavati odredbi tog i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.

7.3. Sukladno čl. 52. st. 1. ZoR/09 odnosno čl. 73. st. 1. ZoR/14 radnik koji radi najmanje 6 sati dnevno, ima svakog radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

7.4. Sukladno čl. 52. st. 3. ZoR/09 odnosno čl. 73. st. 4. ZoR/14 vrijeme odmora iz stavaka 1., 2. i 3. tog članka ubraja se u radno vrijeme.

7.5. Pri tome, čl. 52. st. 4. ZoR/09 odnosno čl. 73. st. 5. ZoR/14 propisuje da ako posebna narav posla ne omogućuje prekid rada radi korištenja odmora iz stavka 1. tog članka, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu uredit će se vrijeme i način korištenje ovoga odmora.

7.6. Sukladno čl. 10. st. 1. i 2. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 104/13, dalje: KU/13) službenik i namještenik koji radi puno radno vrijeme ima svakog radnog dana pravo na odmor (stanku) od 30 minuta, koji koristi u skladu s rasporedom koji utvrdi čelnik državnog tijela ili osoba koju on ovlasti, dok službenik i namještenik koji radi u turnusima od 12 sati ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla.

7.7. Pri tome, čl. 10. st. 3. KU/13 propisuje da se vrijeme odmora iz stavaka 1. i 2. tog članka ubraja u radno vrijeme i ne može se odrediti u prva tri sata nakon početka radnog vremena niti u zadnja dva sata prije završetka radnog vremena.

7.8. Nadalje, odredba čl. 48. KU/13 propisuje da ako službenik i namještenik radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane.

7.9. Konačno, sukladno čl. 8. st. 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 37/11, dalje: Pravilnik/11) odnosno čl. 8. st. 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 32/15, 97/15, dalje: Pravilnik/15), kao Pravilnicima važećim u ovdje utuženom periodu, koji propisuje minimalan sadržaj evidencije o radnom vremenu, evidencija o radnom vremenu sadrži (među ostalim) vrijeme nenazočnosti na poslu konkretno – vrijeme korištenja odmora (dnevnog, tjednog i godišnjeg), neradni dani i blagdani utvrđeni posebnim propisom, vrijeme spriječenosti za rad zbog privremene nesposobnosti za rad, vrijeme rodiljnih, roditeljskih dopusta, mirovanja radnog odnosa ili korištenja drugih prava u skladu s posebnim propisom, vrijeme plaćenih dopusta, vrijeme neplaćenih dopusta, vrijeme nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena po zahtjevu radnika, vrijeme nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena u kojima radnik svojom krivnjom ne obavlja ugovorene poslove, vrijeme provedeno u štrajku i vrijeme isključenja s rada (lockout).

8. Među strankama u postupku nije sporno da je tužitelj u razdoblju od 06. svibnja 2014. do 31. prosinca 2017. bio pravosudni policajac zaposlen u Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za zatvorski sustav, Zatvoru u Zadru, te da je tijekom utuženog razdoblja ostvarivao plaću kod tužene obavljajući poslove radnog mjesta pravosudnog policajca.

8.1. Među strankama nije sporno niti to da je u razdoblju od 06. svibnja 2014. do 31. prosinca 2017. tužena rad tužitelja organizirala na način da tužitelj radi u smjenama i to prvoj ili drugoj smjeni u trajanju od 8 sati dnevno ili u turnusima u trajanju od 12 sati dnevno. U svezi navedenog u postupku nije sporno da je tužena tužitelju isplatila propisanu plaću za rad u punom radnom vremenu u periodu od 06. svibnja 2014. do 31. prosinca 2017.

8.2. Iako u tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da mu poslodavac u utuženom periodu nije omogućio da vrijeme neiskorištene stanke iskoristi kao slobodne dane (što bi upućivalo da tužitelj tvrdi da je on od poslodavca zatražio korištenje slobodnih dana) te da su tužitelj i drugi zaposlenici dugi niz godina upozoravali i molili poslodavca da im omogući i osigura korištenje dnevnog odmora (nedvojbeno pod dnevnim odmorom tužitelj misli na stanku), takvi tužbeni navodi tijekom ovog postupka nisu dokazani. Naime, iz niti jednog materijalnog dokaza u spisu ne proizlazi da se tužitelj ako radnik Zatvoru u Zadru obratio sa zahtjevom za ostvarenje prava na odmor (stanku) dok svjedoci čije je iskaze sud pročitao u postupku iskazuju da se njima pravosudni policajci nisu obraćali sa takvim zahtjevima niti generalno pritužbama u svezi nemogućnosti korištenja pauze. Štoviše, tužitelj u iskazu danom u ovom postupku (list spisa 54-55) na upit da li se je ikada pisano obratio upravi Zatvora ili nekom nadređenom službeniku da mu se omogući korištenje slobodnih dana u zamjenu za neiskorištene stanke odgovara da nije. Stoga je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP sud u ovom postupku utvrdio da tužitelj tijekom razdoblja od 06. svibnja 2014. do 31. prosinca 2017. od tužene kao poslodavca nije zatražio korištenje slobodnih dana na ime dnevnih stanki koje nije koristio (zbog opsega posla).

9. Među strankama je dalje sporno bilo i to da li je tužena kao poslodavac, načinom na koji je organizirala rad u Zatvoru u Zadru te odredila korištenje prava na odmor (stanku) u periodu od svibnja 2014. do uključno prosinca 2017., tužitelju omogućila korištenje prava na odmor (stanku) ili je povrijedila tužiteljevo pravo na odmor (stanku) zajamčeno čl. 52. st. 1. ZoR/09 odnosno čl. 73. st. 1. ZoR/14. Naime, tužitelj u postupku tvrdi da mu tužena kroz utuženi period nije omogućila korištenje prava na odmor (stanku) u trajanju od najmanje 30 minuta odnosno u trajanju od 60 minuta onda kada radi u turnusu, pravdajući to specifičnošću posla njegovog radnog mjesta pravosudnog policajca i kroničnim nedostatkom službenika, a poradi čega tužitelj smatra da mu je tužena dužna isplati novčanu naknadu za rad koji je on za nju obavljao u vremenu koje je imao zakonsko pravo koristiti kao odmor (stanku). Tužena takve navode tužitelja osporava tvrdeći da tužena nikada tužitelju nije branila pravo na odmor (stanku), navodeći da je odluka hoće li tužitelj stanku koristiti izvan zgrade Zatvora u Zadru ili unutar na samom tužitelju.

9.1. Na spornu okolnost da li je tužena u utuženom periodu tužitelju omogućila korištenje prava na odmor (stanku) zajamčenog čl. 52. st. 1. ZoR/09 odnosno čl. 73. st. 1. ZoR/14, sud je pročitao iskaz tužitelja dan u tijeku ovog postupka, a koji sudu iskazuje (list spisa 54-55) da je on kao pravosudni policajac zaposlen 06. svibnja 2014. i da je u Zadru radio do 01. ožujka 2018. te da u utuženom razdoblju u 90% slučajeva nije koristio pauzu jer nije bilo službenika koji bi ga mogli zamijeniti u radu, pojašnjavajući da onda kada je koristio pauzu da ju je uglavnom koristio vani, da se nije zapisivao, ali da bi prošao pored dežurnog pa da bi onda on ili netko drugi zapisao da je izašao na korištenje pauze. Nikada da se nije pričalo o tome da bi oni (nesporno tužitelj ovdje govori o pravosudnim policajcima) za neiskorištene stanke mogli koristiti slobodne dane ili neku drugu pogodnost, a upitan da li se je ikad pisano obratio upravi Zatvora ili nadređenom službeniku da mu se omogući korištenje slobodnih dana u zamjenu za neiskorištene stanke, iskazuje da nije i to iz razloga što je znao da nema šansi da mu se to omogući, a u tom slučaju da bi postojala mogućnost da sebe dovede u lošiju situaciju, primjerice da ga izbace iz smjene, dodajući da u situaciji kada ga se recimo 5 puta zove za vrijeme slobodnog dana da dođe prekovremeno raditi nije realno očekivati da će mu se omogućiti slobodan dan zato što nije mogao koristiti stanke. Iskaz tužitelja u dijelu u kojem iskazuje da nije uvijek koristio stanku (pauzu) jer nije bilo službenika koji bi ga mogli zamijeniti u radu, prema ocjeni ovog suda potvrđuje iskaz svjedoka GU (list spisa 51-53), koji je u periodu od 2001. do siječnja 2015. bio voditelj Odjela osiguranja u Zatvoru u Zadru, a od siječnja 2015. do siječnja 2018. dežurni Zatvora u Zadru poradi čega isti prema ocjeni suda ima neposrednih i relevantnih saznanja o spornim činjenicama, a koji iskazuje da je voditelj Odjela osiguranja bio zadužen napraviti dnevni raspored za službenike dok je za pauze bio zadužen dežurni Zatvora, što da znači da voditelj Odjela osiguranja nije neposredno nadređeni za organiziranje pauza službenika, dalje iskazujući da kada se radilo o osmosatnom radnom vremenu da je pauza bila 30 minuta, a nakon uvođenja turnusa od 12 sata policajci u turnusu da su imali pravo na 1 sat pauze, pojašnjavajući da bi svaki službenik koji bi otišao na pauzu morao imati službenika za zamjenu i to od onih ljudi koji su bili u smjeni na Odjelu, ističući da to što je netko na pauzi ne znači da on nužno mora napustiti zgradu Zatvora, budući je tu pauzu mogao koristiti i unutar zgrade. Njemu da se dok je bio voditelj Odjela osiguranja Zatvora u Zadru nitko nije obraćao pisano ili usmeno zbog eventualne nemogućnosti korištenja pauze dok mu nije poznato to da li se netko u svezi toga obraćao Upravitelju Zatvora. Svjedok GU je iskazao i to da mu je poznato da ranije nije bila obveza voditi evidenciju dolaska na posao, a kasnije da je 2012. ili 2013. ili 2014. došao naputak Ministarstva da se mora voditi takva evidencija, koja je evidencija obuhvaćala i podatke o pauzi za službenike, da je vođenje ove evidencije bila obveza dežurnog Zatvora i njegovog pomoćnika, a upitan da li je u periodu dok je on radio kao dežurni u zatvoru vodio takvu evidenciju savjesno i pedantno, odgovara da jest, dodajući da kada službenik nije pitao za korištenje marende onda da se to ne bi niti unosilo u knjigu pa da je tako u većini slučajeva noćne smjene ta rubrika ostajala prazna, ali kada se pauza koristila da se to evidentiralo bez obzira da li se ista koristila unutar Zatvora ili vani. Upitan specifično za korištenje pauze u utuženom periodu od strane tužitelja, svjedok je iskazao da se konkretno o tome ne može izjasniti, da je tužitelj vjerojatno koristio pauzu, ali da je vjerojatno bilo i dana kada ju nije koristio. Ne nalazeći razloga poradi kojeg bi svjedok GU u svezi same činjenica korištenja pauze od strane pravosudnih policajaca iskazivao neistinito, budući sud ne nalazi da je isti osobno zainteresiran za uspjeh tužitelja u ovom sporu, sud je iskaz svjedoka GU cijenio istinitim u dijelu u kojem iskazuje da je tužitelj u utuženom periodu vjerojatno koristio pauzu, ali da je bilo i dana kada ju nije koristio. Nadalje, iskaz tužitelja u dijelu u kojem iskazuje da nije uvijek koristio stanku (pauzu), ovo upravo zbog naravi posla i organizacije rada od strane poslodavca, prema ocjeni suda dalje potvrđuje i iskaz AU (list spisa 55a-55d), koji je kao svjedok saslušan u drugom postupku identične pravne i činjenične naravi te je njegov iskaz u ovom sporu pročitan uz suglasnost stranaka, inače Upravitelj Zatvora u Zadru u periodu od 1999. do 2015. kada je otišao u mirovinu, konkretno, onaj dio njegova iskaza u kojem svjedok iskazuje da je koliko se on može sjetiti, pri čemu napominje da se kao Upravitelj Zatvora on osobno nije angažirao oko ovog budući je evidenciju o tome vodio dežurni, a nitko on pravosudnih policajaca se njemu nije žalio da pravo na stanku ne može koristiti, svim pravosudnim policajcima omogućeno korištenje stanke, ali da u situaciji kada doslovno gori požar vatrogasac ne može tražiti pauzu pa da je tako i kod njih u Zatvoru i za pravosudne policajce koji da logično u nekim situacijama ne mogu izaći na pauzu; a budući iz takvog iskaza po ocjeni suda proizlazi da u pojedinim situacijama pravosudni policajci upravo zbog naravi njihovog posla i opsega posla odnosno nemogućnosti da im u radu za vrijeme njihova radnog vremena zamijeni drugi pravosudni policajac nisu mogli koristiti stanku. Upitan koliko je takvih situacija bilo odnosno koliko bi situacije u kojima službenik nije mogao koristiti stanku (tzv. pauzu) vremenski trajale, svjedok se nije mogao izjasniti, navodeći da je to ovisilo o situacijama jer da nije uvijek isto kada je pravosudni policajac zauzet zbog posla tako da ne može otići na stanku. Ovaj je svjedok iskazao i to da nije postojala posebna odluka koja bi određivala za svakog pravosudnog policajca kada koristi pauzu već da bi to dežurni njima priopćavao usmeno. Konačno, tužiteljev iskaz o tome da on nije uvijek koristio stanku (tzv. pauzu) potvrđuje i iskaz LU (list spisa 55e-55j), upravitelja Zatvora u Zadru od 15. svibnja 2015. na dalje koji je kao svjedok saslušan u drugom postupku ovog suda iste pravne i činjenične naravi te je njegov iskaz u ovom sporu pročitan uz suglasnost stranaka, budući i on iskazuje da je bilo dana kada tužitelj (pojašnjavajući da se taj iskaz odnosi na sve tužitelje koji vode ovakve tužbe) zbog obima posla nisu uopće koristili pauzu, dalje iskazujući da bi se znalo dogoditi i to da njemu sami policajci kažu „šefe, danas je bilo toliko posla, da nismo mogli otići niti na pauzu“, dodajući ovdje da nisu oni potom tražili recimo da im se odobri korištenje slobodnih dana zbog takvog nekorištenja pauze, što da bi im on odobrio da su tražili.

9.2. Ocjenom iznesenih iskaza svjedoka u međusobnoj svezi s iskazom tužitelja, ovaj sud kao nedvojbeno utvrđuje da tužitelj u periodu od 06. svibnja 2014. do 31. prosinca 2017. pojedine radne dane nije koristio stanku i to upravo jer je tužena kao poslodavac rad pravosudnih policajaca u Zatvoru u Zadru organizirala na način uslijed kojeg tužitelju pojedinih radnih dana nije bilo moguće koristiti pravo na odmor (stanku) koje mu pripada sukladno čl. 52. st. 1. ZoR/09 odnosno čl. 73. st. 1. ZoR/14 (zbog opsega posla, manjka raspoloživog kadra, nepostojanja službenika koji tužitelja može zamijeniti u radu za vrijeme korištenja stanke), ali kao nedvojbeno ovaj sud ocjenom ovih dokaza dalje utvrđuje i to da tužitelj u utuženom periodu pojedine radne dane nije koristio stanku ne jer mu to tužena nije omogućila (zbog opsega posla, manjka raspoloživog kadra, nepostojanja službenika koji tužitelja može zamijeniti u radu za vrijeme korištenja stanke) već jer je tužitelj sam odlučio da neće koristiti stanku, primjerice jer je radio u noćnoj smjeni pa nije ima gdje izaći izvan Zatvora ili jer je vrijeme bilo nepogodno za izlazak izvan Zatvora, a o čemu sudu u bitnom identično iskazuju svjedoci GU (list spisa 51-53) koji iskazuje da je rijetko koji službenik tražio korištenje pauze noću te da u pravilu to nitko ne traži i da kada službenik nije pitao za korištenje marende onda da se to ne bi niti unosilo u knjigu pa da je tako u većini slučajeva noćne smjene ta rubrika ostajala prazna; i LU (list spisa 55e-55j) koji iskazuje da nekada službenici ne žele koristiti pauzu niti izaći vani (izvan zgrade Zatvora) primjerice kada je noćna smjena i kada pada kiša, iako im nitko ne brani da koriste pauzu, dodajući da ne postoji propis kojim bi bio definiran način korištenja pauze već da je to na raspolaganju svakom službeniku kako će iskoristiti pauzu. Konačno, sud je ocjenom iskaza svjedoka u međusobnoj svezi s iskazom tužitelja kao nedvojbeno utvrdio i to da je tužitelj u utuženom razdoblju radio na poslovima čija priroda ne dozvoljava prekid rada radi korištenja stanke, a budući iz iskaza svjedoka proizlazi da pravosudni policajci ne mogu koristiti stanku kada oni to žele ili u vrijeme koje bi bilo unaprijed određeno za korištenje stanke već kada im dežurni, ovo ovisno o opsegu i naravi posla svakog pojedinog dana, usmeno odobri korištenje stanke.

9.3. Iako je sud tako kao nedvojbeno utvrdio da tužitelj u periodu od 06. svibnja 2014. do 31. prosinca 2017. uistinu pojedine radne dane nije koristio stanku, iz ocjene dokaza (kako personalnih tako ni materijalnih, cijenjenih zasebno kao i u međusobnoj svezi) kao nedvojbeno ne proizlazi to da tužitelj u ovom periodu upravo u 90% slučajeva nije koristio stanku jer nije bilo službenika koji bi ga mogli zamijeniti (dakle, jer mu tužena nije omogućila korištenje stanke), a kako to tužitelj iskazuje. Naime, činjenica o nemogućnosti korištenja stanke u čak 90% slučajeva ne proizlazi iz iskaza niti jednog od svjedoka čije je iskaze sud pročitao, iz čijih iskaza prema ocjeni suda štoviše proizlazi upravo suprotno tome, to da je nemogućnost korištenja stanke zbog opsega posla bila iznimka, a ne pravilo (tako i Županijski sud u Slavonskom brodu u presudi poslovni broj Gž R-25/2023-5 od 22. listopada 2024.). Osim toga, u potpunosti je sudu neživotno i nelogično da se tužitelj, ukoliko u čak 90% slučajeva nije imao mogućnost korištenja stanke kroz razdoblje od preko tri godine, već tijekom tog razdoblja ne bi obratio nadređenima bilo tražeći ostvarenje prava na stanku bilo tražeći korištenje slobodnih dana zbog neiskorištene stanke, pri čemu sud ne cijeni životnim niti logičnim pa stoga niti uvjerljivim iskaz tužitelja u dijelu u kojem navodi da nije tražio slobodne dane jer bi se takvim traženjem mogao dovesti u lošiju situaciju npr. da ga izbace iz smjene budući kao prvo, ukoliko uistinu postoji manjak službenika (poradi čega pojedinih dana tužitelj ne može koristiti stanku jer ne postoji službenik koji bi ga zamijenio u radu) tada zasigurno ne postoji niti mogućnost tužene da tužitelja „izbaci iz smjene“ i time ostane bez radnika te kao drugo, jer tužitelj sudu iskazuje da je on od tužene tražio korištenje prava za preseljenje, dakle, bez straha od odmazde je tražio ostvarenje drugih prava za koja je smatrao da ga pripadaju pa je nelogično i neživotno da u pogledu korištenja tog prava nije bio u strahu od odmazde, a u pogledu korištenja slobodnih dana zbog neiskorištene stanke bi bio u strahu.

9.4. Štoviše, iako je sud ocjenom iskaza svjedoka u međusobnoj svezi s iskazom tužitelja kao nedvojbeno utvrdio da tužitelj u utuženom periodu pojedinih dana nije koristio stanku i to jer mu tužena kao poslodavac nije omogućila korištenje stanke, pri čemu su takvi dani bili iznimka, a ne pravilo (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Revd 360/2024- 2 od 01. veljače 2024. u kojem navodi da se ne može smatrati neobičnim to da tužitelju nije uskraćeno pravo na dnevni odmor osim izuzetno kada su to izvanredne situacije nalagale, a obzirom da je tužitelj pravosudni policajac), predloženim dokazima tužitelj nije kao nedvojbeno dokazao točno kojih dana u utuženom periodu tužena tužitelju nije omogućila korištenje stanke odnosno koji je ukupan broj takvih dana u utuženom periodu kada tužena tužitelju nije omogućila koristiti stanku kao ni koji je ukupan broj sati neiskorištene stanke, a koje je činjenice tužitelj prema ocjeni ovog suda bio dužan dokazati za potrebe dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva (tako i Županijski sud u Rijeci u presudi poslovni broj Gž R- 16/2024-4 od 10. srpnja 2024.). Za istaknuti je pri tome da sukladno čl. 131. ZoR/09 odnosno čl. 135. ZoR/14 kao i sukladno čl. 7. st. 1. ZPP teret dokazivanja u postupku spornih činjenica da tužitelju u utuženom periodu nije bilo omogućeno korištenje stanke kao i činjenice o broju dana u utuženom periodu kada tužitelju korištenje stanke nije bilo omogućeno odnosno broju sati neiskorištene stanke, a obzirom da sukladno u utuženom periodu važećim propisima tužena kao poslodavac nije imala zakonsku obvezu u sklopu evidencije radnog vremena voditi podatke o korištenju stanke, je na tužitelju, kakvo pravno shvaćanje izražava i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 300/2023 od 23. svibnja 2023. Naime, tumačenjem čl. 52. st. 3. ZoR/09 odnosno čl. 73. st. 4. ZoR/14 u svezi sa čl. 8. st. 1. Pravilnika/11 odnosno čl. 8. st. 1. Pravilnika/15 proizlazi da se stanka ubraja u radno vrijeme (vrijeme prisutnosti/nazočnosti na radu), čime se ista razlikuje od ostalih odmora (dnevni, tjedni i godišnji) na koje radnik sukladno ZoR/09 i ZoR/14 ima pravo (i koji se ne ubrajaju u vrijeme prisutnosti/nazočnosti na radu), proizlazi da tužena kao poslodavac u ovdje utuženom periodu nije niti bila dužna u sklopu vođenja evidencije o radnom vremenu voditi evidenciju o korištenju stanke tužitelja kao radnika (tako i Županijski sud u Osijeku u rješenju poslovni broj Gž R-25/2024-3 od 18. srpnja 2024.), a kako to uostalom proizlazi i iz iskaza LU (55e-55j) koji iskazuje da postoji evidencija dolazaka i odlazaka s posla, da tu evidenciju vodi dežurni zatvora odnosno njegov pomoćnik, a da je od kada je on upravitelj Zatvora odnosno od kada su počele ove tužbe on zahtijevao da se kao posebno u tablici, kao jedna dodatna evidencija dodatan papir, vodi koji službenik kad koristi pauzu, da li mu je ponuđena i da li ju je on prihvatio ili odbio, iz čega također proizlazi da tužena kao poslodavac nije imala zakonsku obvezu vođenja evidencije korištenja stanke već da je korištenje stanke u Zatvoru u Zadru po nalogu Upravitelja Zatvora u Zadru (ne potpuno, kako to LU također iskazuje).

9.5. Osim što se sporne činjenice o ukupnom broju dana u utuženom periodu kada tužena tužitelju nije omogućila koristiti stanku odnosno o ukupnom broju sati neiskorištene stanke u utuženom periodu nisu kao nedvojbene mogle utvrditi ocjenom iskaza svjedoka i tužitelja, kako to sud prethodno obrazlaže, ove se činjenice nisu mogle kao nedvojbene utvrditi niti ocjenom sadržaja materijalnih dokaza izvedenih u postupku. Naime, iz evidencija radnog vremena za tužitelja za razdoblje od 05/2014 do 12/2017 te obračunskih lista za isplatu plaće-naknadu plaće za ČU za razdoblje od 05/2014 do 12/2017 (list spisa 56- 187) ne proizlaze podaci o korištenju stanke, o trajanju stanke niti o razlozima eventualnog nekorištenja stanke. Ti podaci ne proizlaze niti iz preslika tzv. Dnevnih zapovjedi Zatvora u Zadru za razdoblje od 01. siječnja do 31. prosinca 2017. (prileže predmetnom spisu) budući niti u ovim ispravama nisu evidentirani podaci o korištenju stanke pravosudnih policajaca, a kako to u svom nalazu i mišljenju od 23. lipnja 2024. navodi i stalni sudski vještak za knjigovodstvo, računovodstvo i financije Božena Kačanić (list spisa 218-248). Što se pak tiče Evidencije radnog vremena službenika pravosudne policije tzv. 4 Zatvorske knjige (pohranjene na sudu zbog većeg broja pravno i činjenično istovrsnih sporova), sud je pregledom istih utvrdio da su u istima u potpunosti ispunjene rubrike o datumu radnog dana te vremenu dolaska na posao i odlaska s posla, dok su u rubriku naziva „izlasci tijekom radnog vremena“ i „razlog izlaska“ samo iznimno upisivani podaci uz oznaku „pauza“ pa tako u Zatvorskoj knjizi za razdoblje od 10/2012 do 01/2014 za manje od 1% razdoblja, u Zatvorskoj knjizi za razdoblje od 01/2014 do 05/2015 za manje od 5% razdoblja, u Zatvorskoj knjizi za razdoblje od 05/2015 do 06/2016 za manje od 50% razdoblja isto kao i u Zatvorskoj knjizi za razdoblje od 06/2016 do 12/2016. Pri tome sud ističe da iz niti jedne Zatvorske knjige nije razvidno da li onih dana za koje nije upisano „pauza“ službenik uistinu nije koristio stanku ili mu samo korištenje stanke (tzv. pauze) nije evidentirano u Zatvorskim knjigama, a prema ocjeni ovog se suda činjenica da tužitelj nije koristio stanku jer mu to tužena nije omogućila upravo onih datuma kada u Zatvorskim knjigama uz njegovo ime nije evidentirana oznaka „pauza“, ne može kao nedvojbena utvrditi isključivo temeljem činjenice da u Zatvorskim knjigama na te datume uz ime tužitelja ne postoji upisana riječ „pauza“. Ovo stoga što iz činjenice da je u Zatvorskoj knjizi za razdoblje od 10/2012 do 01/2014 korištenje stanke (tzv. pauze) evidentirano za manje od 1% razdoblja, u Zatvorskoj knjizi za razdoblje od 01/2014 do 05/2015 za manje od 5% razdoblja, u Zatvorskoj knjizi za razdoblje od 05/2015 do 06/2016 za manje od 50% razdoblja isto kao i u Zatvorskoj knjizi za razdoblje od 06/2016 do 12/2016. cijenjene u međusobnoj svezi sa kao prvo, činjenicom da tužena kao poslodavac u ovdje utuženom razdoblju nije uopće imala zakonsku obvezu u sklopu vođenja evidencije o radnom vremenu voditi evidenciju o korištenju stanke tužitelja kao radnika (kako to sud obrazlaže u točci 9.4.); zatim, u svezi sa činjenicom koja proizlazi iz o ovoj činjenici u bitnom identičnih iskaza AU (list spisa 55a-55d) koji upitan da li se je svaki izlazak pravosudnog policajca iz zgrade Zatvora općenito dakle i zbog korištenja pauze evidentirao odgovara da se trebao evidentirali, ali da on ne zna da li se je i evidentirao, dodajući da se to trebalo evidentirati u knjizi dežurstva, ali moguće da je dežurni iz Zatvora takvu evidenciju bilježio sa strane i iskaza LU (list spisa 55e-55j) koji je iskazivao da postoji evidencija dolazaka i odlazaka s posla, da tu evidenciju vodi dežurni zatvora odnosno njegov pomoćnik, a da je on od kada je upravitelj Zatvora odnosno od kada su počele ove tužbe zahtijevao da se kao posebno u tablici, kao jedna dodatna evidencija dodatan papir, vodi koji službenik kad koristi pauzu, da li mu je ponuđena i da li ju je on prihvatio ili odbio, ali da je vođenje ove evidencije ovisilo o dežurnom odnosno njegovom pomoćniku, koliko su pedantni u vođenju te evidencije, pa da se tako moglo dogoditi da je službenik iskoristio pauzu i otišao na ručak, a to da se nigdje nije evidentiralo; nadalje, cijenjene u svezi s iskazima svjedoka AU i LU iz kojih proizlazi da je nemogućnost korištenja stanke zbog opsega posla pravosudnih policajaca bila iznimka, a ne pravilo; cijenjene dalje i u svezi sa po ovom sudu nedvojbeno utvrđenom činjenicom da pojedinih dana u utuženom periodu tužitelj nije koristio stanku po svojoj odluci primjerice jer je radio u noćnoj smjeni pa nije imao gdje ići ukoliko izađe na stanku ili jer je vrijeme bilo nepogodno za izlazak izvan Zatvora, a kakav način (izlazak iz Zatvora) on opisuje kao način na koji je on inače koristio stanku, što upućuje na zaključak da tužitelj pojedinih dana stanku nije koristio svojom odlukom, a ne jer mu tužena nije to omogućila; te konačno, cijenjene u svezi s činjenicom da nije niti životno niti logično da čak niti u periodu za koji je korištenje stanke evidentirano za manje od 1% razdoblja niti jedan pravosudni službenik ne bi prigovorio gotovo apsolutnoj nemogućnosti korištenja stanke ili u svezi navedenog tuženoj podnio pritužbu i tražio ostvarenje prava na stanku, ukoliko je uistinu službenicima bilo onemogućeno korištenje stanke u tom opsegu, a iz čega proizlazi da su „pauza“ u tzv. 4 Zatvorske knjige upisivala samo ponekad, neažurno, u svezi čega sud ponavlja da obveza tužene za evidentiranje stanke nije niti postojala pa se sama činjenica da tužena nije uopće vodila ili nije ažurno vodila evidenciju korištenja stanke ne može cijeniti na štetu tužene (tako i Županijski sud u Slavonskom brodu u presudi poslovni broj Gž R- 25/2023-5 od 22. listopada 2024., Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž R- 845/2023 od 23. srpnja 2024. i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž R- 979/2023-2 od 05. listopada 2023.); ne proizlazi kao nedvojbena činjenica da onih dana kada uz ime tužitelja u tzv. 4 Zatvorske knjige (evidencije radnog vremena pravosudnih policajaca) nije evidentirana oznaka „pauza“, tužitelj nije koristio stanku i to upravo jer mu tužena ne bi omogućila korištenje stanke (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž R-979/2023-2 od 05. listopada 2023.).

9.6. Pri tome, činjenica da se temeljem same evidencije radnog vremena koju tužena vodi u obliku knjige koja se nalazi na ulazu u Zatvoru u Zadru (tzv. 4 Zatvorske knjige) ne može kao nedvojbena utvrditi činjenica da li je tužitelj kroz utuženi period svakog radnog dana koristio stanku, ne svjedoči u prilog utvrđenju da je on stanku koristio već samo u prilog zaključku da tužena kroz utuženi period nije vodila evidenciju korištenja stanke odnosno nije vodila ažurnu evidenciju korištenja stanke, a u svezi čega sud ponovno ističe da tumačenjem čl. 52. st. 3. ZoR/09 odnosno čl. 73. st. 4. ZoR/14 u svezi sa čl. 8. st. 1. Pravilnika/11 odnosno čl. 8. st. 1. Pravilnika/15 proizlazi da se stanka ubraja u radno vrijeme (vrijeme prisutnosti/nazočnosti na radu), čime se ista razlikuje od ostalih odmora (dnevni, tjedni i godišnji) na koje radnik sukladno ZoR/09 i ZoR/14 ima pravo i koji se ne ubrajaju u vrijeme prisutnosti/nazočnosti na radu, proizlazi da tužena kao poslodavac u ovdje utuženom periodu nije niti bila dužna u sklopu vođenja evidencije o radnom vremenu voditi evidenciju o korištenju stanke tužitelja kao radnika (tako i Županijski sud u Osijeku u rješenju poslovni broj Gž R-25/2024-3 od 18. srpnja 2024.). Stoga, iako iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da su u utuženom razdoblju postojali pojedini radni dani kada tužitelju zbog naravi poslova njegova radnog mjesta i opsega posla te manjka raspoloživog kadra nije bilo omogućeno korištenje stanke, tužitelj na kojem je sukladno čl. 131. ZoR/09 odnosno čl. 135. ZoR/14 kao i sukladno čl. 7. st. 1. ZPP bio teret dokaza pravno relevantnih činjenica kojima dokazuje osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, prema ocjeni ovog suda nije kao nedvojbeno dokazao točno kojih dana odnosno ukupni broj dana u utuženom period kada mu nije bilo omogućeno korištenje stanke odnosno ukupni broj sati neiskorištene stanke, a poradi čega je sud tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim. Pri tome valja istaknuti da nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije Božene Kačanić od 23. lipnja 2024. (list spisa 218-248) odnosno dopunjeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije Božene Kačanić od 06. studenog 2024. (list spisa 263-271) nisu dokaz temeljem kojeg bi sud, a obzirom na gore iznesenu ocjenu drugih dokaza izvedenih u ovom postupku, kao nedvojbeno utvrdio točan broj dana u utuženom periodu kada tužitelju nije bilo omogućeno korištenje stanke te ukupan broj sati tako neiskorištene stanke, i to jer obračun koji daje u svom (dopunjenom) nalazu i mišljenju, stalni sudski vještak procjenjuje isključivo na temelju evidencije o radnom vremenu tzv. 4 Zatvorske knjige, međutim, koja evidencija prema utvrđenju ovog suda sadrži samo potpune podatke o dolasku i odlasku s posla te broju sati dnevnog radnog vremena (budući je tužena u utuženom periodu imala zakonsku obvezu vođenja tih podataka o radnom vremenu), ali ne sadrži potpune i vjerodostojne podatke o korištenim ili nekorištenim stankama kao ni podatke o razlogu nekorištenja stanke iz kojeg bi bilo razvidno da li stanka nije korištena jer to tužena nije omogućila ili jer ju tužitelj nije htio koristiti), te stoga ova evidencija ne može biti relevantna činjenična podloga za utvrđenje broja neiskorištenih stanku zbog krivnje tužene u utuženom razdoblju. Osim toga, i sam sudski vještak u svom mišljenju ne daje obračun ukupnog broj sati neiskorištene stanke odnosno obračun bruto iznosa naknade za neiskorištene stanke već obračun ukupnog broja sati neevidentiranih stanki te obračun bruto iznosa naknade za neevidentirane dnevne odmore stanke, čime i sam vještak ukazuje da on pregledom evidencije o radnom vremenu tzv. Zatvorskih knjiga nije utvrdio da li je stanka korištena ili nije odnosno koji je broj neiskorištenih stanki već samo to da li je stanka evidentirana te broj neevidentiranih stanki, dajući svoj obračun bruto naknade za taj neevidentirani broj stanki.

10. Iako je već zbog navedenog razloga sud tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim, sud dalje ističe i to da je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i zbog idućeg razloga. Naime, podvođenjem po sudu nedvojbeno utvrđene činjenice da je tužitelj u utuženom razdoblju radio na poslovima čija priroda ne dozvoljava prekid rada radi korištenja stanke pod odredbu čl. 52. st. 4. ZoR/09 odnosno čl. 73. st. 5. ZoR/14 u svezi čl. 48. KU/13 sukladno kojem službenik koji radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku) ima pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane, sud utvrđuje da je tužitelj u slučaju nemogućnosti korištenja stanke mogao od tužene tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane, a budući je upravo korištenje slobodnih dana (ne isplata novčane naknade) KU/13 (sukladno čl. 52. st. 4. ZoR/09 i čl. 73. st. 5. ZoR/14) određeno kao kompenzacija nemogućnosti korištenja stanke za one radnike čija priroda posla ne dozvoljava prekid rada. Cijeneći navedeno potom u svezi sa po sudu nedvojbeno utvrđenom činjenicom da tužitelj niti tijekom utuženog razdoblja niti nakon toga od tužene nije zatražio korištenje slobodnih dana na ime neiskorištenih stanki, a vodeći pri tome računa o činjenici da je pravo na korištenje stanke kao i pravo na korištenje slobodnih dana nenovčano potraživanje iz radnog odnosa, ocjena je ovog suda da je tužitelj radi ostvarenja prava na korištenje stanke odnosno prava na korištenje slobodnih dana na ime neiskorištene stanke bio dužan tuženoj podnijeti zahtjev u smislu čl. 133. st. 1. ZoR, ukoliko se radilo o situaciji da tužitelj nije mogao koristiti stanku upravo zbog krivnje tužene, pa tek ukoliko tužena takvom njegovom zahtjevu ne bi udovoljila, tada bi tužitelj imao pravo na naknadu štete zbog povrede prava iz radnog odnosa (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž R-216/2023-2 od 25. rujna 2023.). Naime, odredba čl. 48. KU/13 ne propisuje pravo službenika koji ne može koristiti stanku jer radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, tražiti od poslodavca ili slobodne dane ili isplatu novčane naknade već jasno i nedvojbeno propisuje pravo službenika tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane. Stoga, tužitelj koji prethodno od poslodavca nije zatražio korištenje slobodnih dana na ime stanki koje nije iskoristio zbog opsega posla, nema pravo niti tražiti isplatu novčane naknade za sate neiskorištenih stanku, bilo u obliku naknade štete bilo u obliku isplate stečenog bez osnove (tako i Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž R-25/2023-6 od 19. prosinca 2024.).

11. Slijedom svega obrazloženog, sud je ovom presudom odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.164,03 Eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama detaljno navedenim u izreci ove presude odbio, a uzgredno sud ističe i to da je tužitelj za vrijeme svake stanke u utuženom periodu već ostvario pravo na novčanu naknadu, ovo u vidu plaće budući mu je tužena plaću za utuženi period isplatila za ukupno dnevno radno vrijeme, a sukladno čl. 52. st. 3. ZoR/09 odnosno čl. 73. st. 4. ZoR/14 u svezi čl. 10. st. 3. KU/13 vrijeme stanke se ubraja u radno vrijeme, što znači da je tužitelj za svaku stanku, neovisno o pitanju da li je tijekom te stanke radio ili nije, već primio novčanu naknadu u obliku plaće.

12. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP/22) koji propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, primjenom koje je odredbe sud odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.405,89 Eura dok je tužnoj priznao pravo na naknadu troškova koji su bili nužni za vođenje ovog postupka, visinu istih utvrdivši temeljem odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora određenoj visinom određenog tužbenog zahtjeva. Tuženoj je tako priznato pravo na naknadu troška sastava odgovora na tužbu (1 x 75 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnim ročištima na kojima se je raspravljalo o predmetu spora 05. listopada 2018. i 13. prosinca 2018. (2 x 75 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima koja su odgođena prije provođenja dokaznog postupka (2 x 25% od 75 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife), trošak zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o predmetu spora te se provodio dokazni postupak 14. srpnja 2021. i 16. siječnja 2025. (2 x 75 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife) i trošak sastava podneska od 19. rujna 2024. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka (1 x 75 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), a što sveukupno iznosi 975,00 Eura. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP/22 je tuženoj priznato pravo na isplatu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće na dosuđeni iznos parničnog troška od dana donošenja ove odluke kojom se odlučuje o parničnim troškovima do isplate.

U Zadru, 26. veljače 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženoj po ODO GUO Zadar.