Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Braće Radić 2, Varaždin
Poslovni broj: Pr-1342/2021-38
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužitelja ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici, Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupanog po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, radi isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 21. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i z.z. tuženika, 26. veljače 2025. kao dana donošenja i objave presude,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koji glasi:
" I/ Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu U Varaždinu da tužitelju ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 12.790,33 € (slovima: dvanaesttisućasedamstodevedeseteura i tridesettricenta) sa zakonskom zateznom kamatom sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. ožujka 2018.g. pa do 30.12.2023.g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 31.12.2023. pa do isplate uvećanje referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:
za mjesec ožujak 2018.g. na iznos od 54,72 €
za mjesec travanj 2018.g. na iznos od 286,68 €
za mjesec svibanj 2018.g. na iznos od 366,46 €
za mjesec lipanj 2018.g.na iznos od 860,04 €
za mjesec srpanj 2018.g. na iznos od 1.012,40 €
za mjesec kolovoz 2018.g. na iznos od 314,11 €
za mjesec rujan 2018.g. na iznos od 782,64 €
za mjesec listopad 2018.g. na iznos od 444,99 €
za mjesec studeni 2018.g. na iznos od 684,05 €
za mjesec prosinac 2018.g. na iznos od 888,71 €
za mjesec siječanj 2019.g. na iznos od 862,72 €
za mjesec veljaču 2019.g. na iznos od 930,04 €
za mjesec ožujak 2019.g. na iznos od 1.063,01 €
za mjesec travanj 2019.g. na iznos od 901,96 €
za mjesec svibanj 2019.g. na iznos od 107,84 €
za mjesec lipanj 2019.g. na iznos od 589,03 €
za mjesec srpanj 2019.g. na iznos od 1.051,44 €
za mjesec kolovoz 2019.g. na iznos od 958,34 €
za mjesec rujan 2019.g. na iznos od 301,17 €
za mjesec listopad 2019.g. na iznos od 329,97 €
sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje od 01.08.2015. godine pa do 30.12.2023.g. isplate uvećanjem prosječne uvećanje referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 8 dana."
II. Nalaže se tužitelju ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženiku Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.200,00 EUR (slovima: dvije tisuće dvjesto EUR), sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 26. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv kojom od tuženika traži isplatu plaće za prekovremeni rad. U tužbi navodi da je od 1991. bio zaposlen u Ministarstvu obrane, Oružanim snagama RH, a od 1993. temeljem sklopljenog ugovora o radu bio je vojna osoba i to djelatna vojna osoba, s činom pukovnik, kao slijedno rastuća časnička izobrazba treće razine, a od 1.1.2020. je u mirovini. Na temelju Zapovijedi zapovjedništva za potporu, bojne za opću logističku potporu Zagreb, Klasa: 023-03/18- 08/1, urbroj: 3523-01-18-683 od 11.travnja 2018., koja je donesena na temelju Zapovijedi zapovjednika Zapovjedništva za potporu Zagreb(dalje: ZzP), Klasa: OGR- 023-03/18-08-1, urbroj: 3415-01-18-702 od 29.ožujka 2018., imenovan je odgovornom osobom na linijama posebnog linijskog prijevoza, čiji je nositelj Zapovjedništvo za potporu. Kao odgovorna osoba izvan radnog vremena dobio je slijedeće obveze: prevoženje autobusom dozvoliti osobama koje su prijavljene za prevoženje na navedenoj relaciji (Tiskanica PLP-1) i koje posjeduju Odobrenje (Obrazac -2), prevoženje osoba koje nisu na popisu putnika (Tiskanica PLP-1), iznimno može se dozvoliti ukoliko putnik ima izdano Odobrenje (Obrazac -2), ne dozvoliti zaustavljanje autobusa na stajalištima koja nisu navedena u voznom redu linije, pismeno izvijestiti Zapovjedništvo ZzP ukoliko postoje potrebe za korekcijom relacije ili vremena polaska/dolaska s prijedlogom voznog reda, u izvanrednim situacijama (prometna nesreća, kvar autobusa) odmah izvijestiti Operativnog dežurnog časnika ZzP, na tel. [broj telefona], a naknadno pismeno izvijestiti Zapovjedništvo ZzP-a, stalna mjesečna izvješća o nadzoru vojne linije iz svoje odgovornosti s prijedlozima o poboljšanju prijevoza, dostavljati do petog u mjesecu za prethodni mjesec, a u slučaju nepravilnosti od strane ugovornog prijevoznika (sigurnost putnika, kvaliteta vožnje i autobusa) odmah pismeno izvijestiti Zapovjedništvo ZzP-a. Tužitelj je temeljem navedene Zapovijedi posao obavljao izvan radnog vremena koje mu je bilo određeno od 8,00- 16,00 h, a po predmetnoj zapovijedi izvršavanje obveza započelo je u 05,25 sati i trajalo do 08,15, a poslije redovnog radnog vremena obveze je temeljem predmetne Zapovijedi izvršavao u periodu od 16,00 do 18,00 sati. Tužitelj je na Izvješća koja je po predmetnoj Zapovijedi bio u obavezi podnositi, tražio da se regulira rad njega i ostalih kao odgovornih osoba za posao koji su obavljali izvan radnog vremena. Tužitelj je po predmetnoj Zapovijedi izvan radnog vremena, radio od 29.ožujka 2018.godine do 1.11.2019. Tužitelj je s 4 sata rada dnevno više od redovnog rada, ostvario prekovremeni rad, za koji nije primio isplatu, a za samo dio prekovremenog rada tuženik mu je odobrio slobodne sate. Ovom tužbom tužitelj traži isplatu za razliku koja nije pokrivena slobodnim satima, a također nije ni izvršena isplata povećane plaće u skladu s odredbom čl. 65. Zakona o radu. Odredbom čl.65. Zakona o radu propisano je da u slučaju više sile izvanrednog povećanja opsega posla te u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik je na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad).Tuženik je sa Zapovijedi Zapovjedništva za potporu, bojne za opću logističku potporu, Zagreb , Klasa: 023-03/18-08/1, urbroj:3523-01-18-863 od 11.travnja 2018. u slučaju svoje prijeke potrebe, naredio tužitelju da radi više od punog radnog vremena. Tuženik u očitovanju na Zahtjev za mirno rješenje spora nije osporio tužiteljevo pravo na povećanu plaću po osnovi ostvarenog prekovremenog rada, nego je samo odgovorio da je tužitelj u skladu s Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike koji se posljednji primjenjivao na prekovremene sate djelatnih vojnih osoba, prema rješenju kad je prekovremeni rad ostvaren omogućeno korištenje slobodnih sata i dana. Tužitelj je koristio slobodne dane i za svako korištenje donesen je nalog na kojem se izričito navode prekovremeni sati kad su ostvareni i slobodni dani koji se odobravaju zbog ostvarenih prekovremenih sati, međutim iz uvida u sate prekovremenog rada (svaki dan rada 4 sata prekovremeno) utvrđuje se da tužitelj nije za sve prekovremene sate dobio slobodne sate. Tražbina tužitelja se odnosi a razdoblje od ožujka 2018., odnosno u mjesecu ožujku 2018. na 1 radni dan, a u mjesecu svibnju 2019. kad je koristio godišnji na 2 radna dana, a tužitelj je bruto iznos po mjesecima obračunao s uvećanjem s osnova prekovremenog rada koji je od 50% osnovne plaće za svaki sat prekovremenog rada, dnevno po 4 sata prekovremenog rada. Budući da za razdoblje na koje se odnosi tražbina tužitelja nije na snazi Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike, već se na njega primjenjuje samo Zakon o radu koju mu daje pravo na povećanu plaću zbog prekovremenog rada, tužitelj uvećanje od 50% osnovne plaće za svaki sat prekovremenog rada temelji na Kolektivnom ugovor za državne službenike i namještenike koji se posljednji primjenjivao na prekovremene sate djelatnih vojnih osoba .ZOR propisuje pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad, ali ne određuje u kojem postotku se prekovremni rad obračunava. U konkretnoj situaciji kad specijalni zakon protivno ZOR-u isključuje pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad tužitelju se prekovremeni rad može obračunati samo primjenom Kolektivnog ugovora kojim mu se prije priznavalo pravo na isplatu povećane plaće za prekovremni rad, neovisno o činjenici što u razdoblju na koje se odnosi taj Kolektivni ugovor nije na snazi. Također je Vrhovni sud u odluci Revr 881/2015-2 od 23. listopada 2018. obrazložio da ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja već se primjenjuju opći propisi. Ustavni sud RH u odluci broj U-III-4717/2004 ukazao je na zabranu sprječavanja prava na jednakost pred zakonom u situaciji kada u utuženom razdoblju nije bilo odluke o visini naknade pri čemu je Ustavni sud obrazložio da se primjenjuje odluka koja je prije vrijedila. Slijedom navedenog na slučaj podnositelja zahtjeva u određivanju visine povećane plaće zbog prekovremenog rada primjenjuje se Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike kojim je ta visina određena povećanjem od 50%. Slijedom svega navedenog predlaže se da sud usvoji postavljeni tužbeni zahtjev.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u osnovi i visini. Navodi da se u u ovom slučaju ne radi o prekovremenom radu. Prema odredbi čl. 65. st. 1. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19) prekovremeni rad je rad u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, kada je radnik na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena. Prema tome, da bi se u smislu citirane odredbe Zakona o radu radilo o prekovremenom radu potrebno je da radnik taj rad obavlja na zahtjev poslodavca, a zbog više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova ili drugog sličnog slučaja prijeke potrebe. Tužena je mišljenja da iako ti „slučajeve prijeke potrebe“ nisu taksativno nabrojani, radilo bi se o okolnostima koje poslodavac nije mogao unaprijed predvidjeti, odnosno moralo bi se raditi o nekom izvanrednom te nepredvidivom događaju koji se nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći, a koja činjenica čini prekovremeni rad neophodnim. Dakle, bitno je postojanje izvanrednosti nastale situacije i privremenost trajanja te situacije. U ovom slučaju nije riječ o takvom radu, a što proizlazi iz same činjenice da je tužitelj na isti način postupao u razdoblju od 29. ožujka 2018. pa do 1. studenog 2019., znači ne uslijed više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova ili drugog sličnog slučaja prijeke potrebe. Tužitelj je kroz utuženo razdoblje putovao organiziranom vojnom linijom prijevoza iz mjesta svog prebivališta [adresa] do mjesta svoga rada u vojarnu u Zagrebu, na relaciji [adresa], zajedno sa ostalim vojnim osobama. Naime, sukladno Zakonu o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske i Pravilniku o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza, Ministarstvo obrane može organizirati i osigurati posebni linijski prijevoz za djelatne vojne osobe. Dakle, već je iz navedenog razvidno da se nije radilo o nikakvoj izvanrednoj situaciji, već o redovnom putovanju na radno mjesto i sa radnog mjesta, organiziranom od strane poslodavca, ovdje tužene. Činjenica što je tužitelj 11. travnja 2018. dobio zapovijed da kao odgovorna osoba brine o stezi i ponašanju osoba koje koriste predmetnu liniju prijevoza, da brine o točnosti prometovanja linije i razini kvalitete usluge prijevoza, da spriječi prijevoz osoba koje nemaju odobrenje za takav prijevoz, da o svemu dostavlja izvješća Zapovjedništvu, a o čemu je sve brinuo za vrijeme redovnog putovanja na svoje radno mjesto i s radnog mjesta do mjesta svog stanovanja, u opisanim okolnostima nema obilježja prekovremenog rada. Takav stav istaknut i u presudi Županijskog suda u Splitu od 21. veljače 2020., posl. broj: Gž R-95/2019-2, pri čemu Sud obrazlaže da se takav rad ne može tretirati kao prekovremeni rad, već se isti može eventualno cijeniti kod napredovanja u vojnoj službi. Kada bi se radilo o prekovremenom radu, tužitelju ne bi pripadalo pravo na uvećanje plaće za takav rad. Odredbom čl. 155. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (NN 73/2013, 75/2015, 50/2016, 30/2018) propisano je da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom, stanju pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke za vojnu službu u skladu s člankom 139. ovoga Zakona. Identična odredba sadržana je i u Odluci o rasporedu radnog vremena (NN 66/2014, 23/2015, 84/2015, 106/2017, 39/2018, 46/2018) u točci IV. U vezi s tim ukazuje i na rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske, i to U-I/2776/2017 od 19. prosinca 2017. i U-I/8058/2014 od 6. lipnja 2017., a koja su donesena povodom prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 155. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske. Ustavni sud Republike Hrvatske nije prihvatio navedene prijedloge za ocjenu suglasnosti s Ustavom te je izrazio shvaćanje prema kojem po naravi stvari postoji razlika između prava i obveza djelatnih vojnih osoba i ostalih osoba zaposlenih u sustavu Oružanih snaga. Nadalje Sud obrazlaže i da je zbog različite prirode posla koju obavljaju, s jedne strane djelatne vojne osobe i zaposleni u Oružanim snagama, te s druge strane ostali zaposlenici u Republici Hrvatskoj, te posebnih obveza i odgovornosti koje iz toga proizlaze, dopušteno njihova prava (i obveze) drukčije propisati, ako za to razlikovanje postoje objektivno opravdani i racionalni razlozi. Ustavni sud je u konkretnim slučajevima ocijenio da su ti zahtjevi ispunjeni te pri tome istaknuo da djelatne vojne osobe na temelju osporenog čl. 155. nemaju pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad i sl., već im, upravo zbog posebne naravi njihovog posla, pripada pravo na posebne dodatke na plaću u skladu s čl. 139. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske. Tužitelju je s obzirom na obavljanje voditelja posebnog linijskog prijevoza temeljem Zapovijedi od 11. travnja 2018. priznat i isplaćivan dodatak za posebne uvjete vojne službe u većem postotku od postotka koji je ostvarivao prije obavljanja posla voditelja prijevoza. Naime, do tada je sukladno Odluci o rasporedu od 22. siječnja 2016. obavljao poslove časnika za opskrbu s dodatkom na posebne uvjete vojne službe od 5%. Nakon toga je, temeljem Odluke o rasporedu od 13. rujna 2017., od 1. listopada 2017. pa nadalje, tužitelju priznat i uredno isplaćivan veći iznos dodatka za vojnu službu, i to sukladno čl. 6. st. 1. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (NN 33/2014, 41/2014, 53/2014, 114/2014, 72/2015, 5/2017, 116/2017, 39/2018) u iznosu od 8%, koji se obračunava za dočasnike i časnike koji su raspoređeni na zapovjednim i voditeljskim dužnostima u Oružanim snagama, Glavnom stožeru OS, Ministarstvu obrane te časnicima i dočasnicima na brodovima pomoćne namjene te vojnim pilotima na zapovjednim i voditeljskim dužnostima u Oružanim snagama, Glavnom stožeru Oružanih snaga i Ministarstvu obrane, čime je zapravo i kompenzirano njegovo pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad. Prema tome, glede prekovremenog rada, na ovdje tužitelja kao djelatnu vojnu osobu primjenjuje se isključivo Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske kao lex specialis te isti derogira primjenu Zakona o radu i u smislu gore navedenih stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske ne može se govoriti o primjeni Zakona o radu u smislu primjene za radnika najpovoljnijeg prava. Upućuje i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-
III/2416/2018 koja potvrđuje i obrazlaže stajalište da nakon 1. lipnja 2014. djelatna vojna osoba doista ne ostvaruje pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad. Naime, Sud u odluci jasno razgraničava razdoblje prije 1. lipnja 2014. kada je prekovremeni rad bio uređen ranijim propisima i to Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (NN 118/2009, 118/2012) i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodacima na plaću i načinu isplate plaće (NN 118/09). Tim je propisima bilo propisano pravo na uvećanu plaću za prekovremeni rad. Međutim, 26. lipnja 2013. donesen je novi Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (NN 73/13 i 75/15) kojim je propisano da se plaća djelatne vojne osobe sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću. Ujedno je čl. 155. propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, nego da ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s čl. 139. tog zakona odnosno Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (NN 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15). Temeljem navedenih odredbi Zakona doneseni su i podzakonski propisi i to Odluka o rasporedu radnog vremena (NN 66/14, 23/15, 84/15) i ranije navedeni Pravilnik, koji su stupili na snagu 1. lipnja 2014. Uz navedeno, Ustavni sud Republike Hrvatske se u navedenoj odluci poziva na svoja stajališta izražena u ranijim odlukama o tome da je dopušteno prava i obveze djelatnih vojnih osoba drukčije propisati posebnim propisima, zbog prirode posla koju te osobe obavljaju. S obzirom na sve do sad navedeno, razvidno je da sukladno mjerodavnim zakonima i propisima tužitelju ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, te da mu je to pravo kompenzirano isplatom dodataka za vojnu službu. Napominje se da, ne samo da je tužitelj kao kompenzaciju za rad izvan radnog vremena primio dodatke na plaću, već mu je tužena kao poslodavac nastojala i dodatno kompenzirati takav rad, te mu je odobrila korištenje slobodnih dana, iako to nije bila u obvezi, niti je takvo što zakonom propisano. Tako je tužitelj za provedbu zapovijedi od 11. travnja 2018., klasa: 023- 03/18-08/1, urbroj: 3523-01-18-683, koja se odnosi na kontrolu kvalitete prijevoza na posao i s posla posebnim linijskim prijevozom, za svaki evidentirani sat kontrole izvan radnog vremena na ime tog rada koristio slobodne dane, a prije odlaska u mirovinu iskoristio je sve slobodne sate i dane. Evidencije radnog vremena sačinjene su i vođene sukladno vođenju dnevnih evidencija, a u kojima je vidljiva i kompenzacija ostvarenih prekovremenih sati rada sa slobodnim danima te su iste i potpisane od nadređenih zapovjednika. Evidencije radnog vremena na terenu vode se sukladno zapovjedi zapovjednika ili direktora vježbe na terenu. Iste su se vodile sukladno tadašnjim pravilnicima i naputcima. Naime, iz Naloga za korištenje slobodnih dana, a koje je izdalo Ministarstvo obrane, Oružane snage RH, Zapovjedništvo za potporu, Bojna za opću logističku potporu, Zagreb razvidno je da je istima utvrđivan broj prekovremenih sati koje je tužitelj ostvario prilikom obavljanja zadaća iz već spomenute Zapovijedi zapovjedništva za potporu, bojne za opću logističku potporu Zagreb, klasa: 023-03/18-08/1, urbroj: 3523-01-18-683 od 11. travnja 2018. kao i da mu je određivano korištenje slobodnih dana. Iz navedenih Naloga razvidno je i da su mu isti uredno dostavljani. Ističemo i da je iz tabličnog prikaza rada za razdoblje od 29. ožujka 2018. do 1. studenog 2019. razvidno da je i kada je iskoristio ostvarene slobodne dane. Ističe se i da je tužitelj svojim potpisom potvrdio vođenje evidencija te se time u potpunosti složio sa istima. Tužitelj tvrdi da je ostvario veći broj prekovremenih sati od onog broja prema evidenciji tužene, koju evidenciju ostvarenih prekovremenih sati tužena ovim putem dostavlja. Ukoliko tužitelj tu evidenciju osporava, dužan je to i dokazati. Takav stav zauzima i već spomenuta presuda Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/2416/2018. No, navedene tvrdnje tužitelja su ionako bespredmetne jer čak i da je ostvario veći broj sati odrađenih izvan redovnog radnog vremena nego što to proizlazi iz evidencija tužene, ne bi imao pravo na povećanje plaće za takav rad, a odobravanje korištenja slobodnih sati/dana je ionako bila samo dobra volja poslodavca, ovdje tužene. Opreza radi se napominje i da je tužitelj u svibnju 2019. bio na bolovanju. Slijedom navedenog, tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te predlaže da se ista odbije kao neosnovana, a tužitelja obveže na naknadu troškova tuženoj.
3. Tuženik u dopuni odgovora na tužbu ukazuje na presudu Općinskog suda u Karlovcu od 27. svibnja 2021., posl. broj: Pr-351/2018-20, donesenu u istovrsnom predmetu, a u kojoj je također izražen stav o tome da rad tužitelja kao odgovorne osobe na liniji organiziranog prijevoza nema obilježja prekovremenog rada, a kako je to tužena obrazložila još u odgovoru na tužbu. Navodi i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka (pa tako i u Revr 753/2009) izrazio stajalište o tome da je za postojanje prekovremenog rada potrebno postojanje više sile, izvanredno povećanje opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje iste, pa se prekovremenim radom ne može smatrati svakodnevno obavljanje radnih zadataka po zapovijedi, prilikom putovanja na posao i s posla. Napominje i da je tužitelj kao odgovorna osoba na linijama posebnog linijskog prijevoza imao određene dužnosti, ali je iste mogao obaviti u znatno kraćem vremenu i nije ih obavljao svakodnevno već prema potrebi. Glede radnog vremena, tužena ističe da je člankom 153. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske propisano da je služba u Oružanim snagama organizirana na način da se poslovi obavljaju 24 sata na dan, dok raspored radnog vremena odlukom određuje ministar obrane. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj Revr 1845/12 i Revr- 1902/12 zauzeo stajalište da propisi doneseni na temelju Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske imaju prednost u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima, opće propise o radu odnosno Kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima, pa se na djelatne vojne osobe i primjenjuju ti posebni propisi. Iz navedenih odluka proizlazi i da se prema Zakonu o oružanim snagama Republike Hrvatske, o svim pitanjima koja nisu uređena tim zakonom ili propisima donesenim na temelju njega, primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu i Kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima, s time da ovlast za donošenje propisa na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske imaju Vrhovni zapovjednik, Vlada Republike Hrvatske i ministar obrane. Prema tome, Ministarstvo obrane ovlašteno je donijeti Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, kao i Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, pa navedena Odluka i Pravilnik, kojima se cjelovito uređuje pitanje dodataka i visine dodataka za obavljanje stražarske službe djelatnih vojnih osoba, imaju značenje propisa donesenih na temelju Zakona o službi u oružanim snagama i ti propisi imaju prednost u primjeni pred propisima o državnim službenicima i namještenicima, općim propisima o radu i kolektivnim ugovorima sklopljenim u skladu s njima, kako je već naprijed navedeno. Posebno se ističe i kako je u spomenutoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1902/12 od 4. lipnja 2014. zauzeto stajalište da do primjene za radnika povoljnijeg prava „dolazi ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, Pravilnikom o radu, Sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, Kolektivnim ugovorom ili Zakonom“ i to samo u slučaju ako Zakonom o radu ili drugim zakonom nije drukčije određeno, a što nije slučaj u ovom predmetu. Tužena je dakle, u cijelosti postupala u skladu s posebnim propisima. Završno, tužena navodi da odgovornost tužitelja tijekom prijevoza u autobusu na posao i s posla, kojeg je poslodavac organizirao i tužitelju, nema osobinu takve službe za koju bi bila propisana obveza isplate posebnog dodatka, niti ima potrebne osobine prekovremenog rada da bi dakle uopće postojala obveza isplate istog. Uz to je tužitelj koristio slobodne dane i godišnji odmor te druge oblike odsutnosti s radnog mjesta, što se ne može uzimati u obzir prilikom utvrđivanja činjenica u ovom predmetu, pa kako naprijed navedenim propisima nije predviđena isplata nikakvih dodataka za obavljanje poslova odgovorne osobe u organiziranom prijevozu kao u predmetnom slučaju, tužena predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obvezu da joj tužitelj naknadi parnični trošak postupka.
3. Tužitelj u podnesku od 7. rujna 2021. navodi da tuženik u odgovoru na Zahtjev za mirno rješenje spora koji je prethodio podnošenju tužbe nije osporio tužiteljevo pravo na povećanu plaću po osnovi ostvarenog prekovremenog rada, nego je samo odgovorio da je tužitelj u skladu s Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike koji se posljednji primjenjivao na prekovremene sate djelatnih vojnih osoba, prema rješenju kad je prekovremeni rad ostvaren omogućeno korištenje slobodnih sata i dana. U odgovoru na tužbu, protivno odgovoru na zahtjev za mirno rješenje spora, sada osporava da bi tužitelj uopće ostvario prekovremeni rad, što temelji na shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci Revd-2547/2020 u kojoj Vrhovni sud ističe da se rad preko radnog vremena po zapovijedi, a budući da se nije radilo o izvanrednoj situaciji, ne može smatrati prekovremenim radom. Tužitelj smatra da navedeno shvaćanje Vrhovnog suda nije pravilno i da je protivno odredbi čl. 94 Zakona o radu i pojmu prekovremenog rada. Također shvaćanje Vrhovnog suda RH protivno je i Direktivi EU 2003/88 o radnom vremenu, kao i shvaćanju ostvarenog rada tužitelja od strane poslodavca tuženika Ministarstva obrane, Oružanih snaga, koje je izričito na svaki nalog za korištenje slobodnih dana napisalo s osnova prekovremenih sati ostvarenih temeljem zapovijedi klasa: 023-03/18-08/01, urbroj: 3523-01-18-863 od 11.4.2018. Tuženik je sa Zapovijedi Zapovjedništva za potporu, bojne za opću logističku potporu, Zagreb , Klasa: 023-03/18-08/1, urbroj:3523-01-18-863 od 11.travnja 2018. u slučaju svoje prijeke potrebe, zapovjedio tužitelju da radi više od punog radnog vremena, a rad više od punog radnog vremena je prekovremeni rad koji poslodavac treba radniku platiti. Potpuno pogrešno Vrhovni sud navodi da bi prekovremeni rad mogao biti samo kada postoji viša sila ili izvanredna okolnost, ako je propisana i neka druga prijeka potreba. Činjenica što je prijeka potreba poslodavca trajala dvije godine ne znači da se rad izvan radnog vremena ne može smatrati prekovremenim radom i da ne bi postojala obveza takav rad platiti. Direktivom EU o radnom vremenu 2003/88 EEZ, koja je obavezna u primjeni za države članice EU, pa tako i Republike Hrvatske i sa kojom bi trebao biti usklađen Zakon o radu, po pojmom prekovremenog rada uopće ne navodi izvanredne okolnosti ili višu silu ili drugu prijeku potrebu nego se smatra radom višim od redovnog rada. Tako je Direktivom 2003/88 EEZ određeno da prosječno radno vrijeme uključujući i prekovremeni rad tjedno ne smije iznositi više od 48 h. Budući da je broj radnih sati tužitelja u tjednu bio preko 48 h, a tuženik nikad nije izradio raspodjelu radnog vremena, nego je tužitelju za dio sati rada odrađenih više od redovnog rada omogućio slobodne dane i sam mu priznao da mu slobodne dane odobrava zbog odrađenih prekovremenih sati, tada se ova tužba tužitelja kojoj traži razliku od neostvarenih slobodnih dana u isplati, ukazuje osnovanom. Međutim, s obzirom na već postojeći pogrešan stav Vrhovnog suda RH, predlaže se Naslovnom prvostupanjskom sudu, prekinuti s daljnjim postupkom te uputiti prethodno pitanje sudu Europske unije, o primjeni čl. 6. Direktive 2003/88 u situaciji kada nacionalni zakon u čl.65. Zakona o radu propisuje da prekovremeni rad ne smije trajati dulje od 50 sati tjedno, a rad je trajao dulje, pa da li se takav rad više od radnog vremena preko 40 sati tjedno temeljem Zapovijedi poslodavca u vremenskom neprekidnom trajanju od 20 mjeseci smatra prekovremenim radom, da li je za kvalifikaciju rada kao prekovremenog rada u skladu s Direktivom EU 2003/88 bitno da taj rad traje kratko vrijeme samo u slučaju više sile ili izvanredne okolnosti, ili je bitno da se radi o radu odrađenom više od punog radnog vremena, a u konkretnoj situaciji prema Zapovijedi poslodavca sve do stavljanja takve zapovijedi van snage.
4. Tuženik se u podnesku od 20. listopada 2021. protivi prijedlogu tužitelja da se odredi prekid postupka radi upućivanja navedenih prethodnih pitanja Sudu Europske unije.
5. Sud je Rješenjem od 9. svibnja 2023. odbio prijedlog tužitelja te da se odredi prekid postupka te da sud uputi prethodna pitanja sudu Europske Unije navedena u podnesku tužitelja od 7. rujna 2021. jer po stavu ovog suda po tužitelju postavljeno pitanje nije odlučno za donošenje odluke koju sud treba donijeti u ovom postupku, jer kada bi se i radilo o prekovremenom radu, tužitelju prema odredbama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (NN 73/2013, 75/2015, 50/2016, 30/2018) i Odluke o rasporedu radnog vremena (Narodne novine br. 73/2013, 75/2015, 50/2016, 30/2018, 125/2019, 158/2023, 155/2023, 14/2024) ne bi pripadalo pravo na uvećanje plaće za takav rad, već bi mogao ostvariti dodatke za vojnu službu u skladu s člankom 139. tog Zakona. Napominje se da je detaljnije obrazloženje zbog čega je odbijen navedeni prijedlog tužitelja sadržano u rješenju od 9. svibnja 2023.
6. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: dokumentacija tužitelja predana uz tužbu u omotnici (str. 8-40 spisa), dokumentacija tuženika predana uz odgovor na tužbu (str. 56-75 spisa), u omotnici (str. 76-141 spisa), dokumentacija tuženik predana uz dopunu odgovora na tužbu ( str. 144-159 spisa), nalozi za korištenje slobodnih dana (str. 163-181 spisa), dokumentacija dostavljena uz podnesak tuženika od 9.5.2022. (str. 194-205 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo, financije i bankarstvo Danijeli Podbojec, pročitani su nalaz vještakinje Danijele Podbojec od 5.6.2024. (str. 246-266 spisa), sudska praksa, dostavljen podnesak tuženika od 30.9.2024. (str. 275- 279 spisa), saslušana je vještakinja Danijela Podbojec te je saslušan i tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.
6. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati plaću za prekovremeni rad u razdoblju od 29. ožujka 2018. do 31. listopada 2019., obzirom je kako navodi, na temelju zapovijedi poslodavca putovao kao odgovorna osoba na linijama posebnog linijskog prijevoza organiziranim vojnim prijevozom, a da mu tuženik za one sate rada za koje nije dobio slobodne dane, nije isplatio plaću uvećanu za odgovarajući dodatak za prekovremeni rad, pa dakle smatra da je oštećen i potražuje isplatu razlike plaće po tom osnovu.
7. Među strankama nije sporno :
- da je tužitelj temeljem sklopljenog ugovora o radu od 1991. bio zaposlen u Ministarstvu obrane, Oružanim snagama RH od 1993. kao djelatna vojna osoba, s činom pukovnik te da je od 1.1.2020. u mirovini.
- da je tužitelj na temelju Zapovijedi tijekom utuženog razdoblja kao odgovorna osoba putovao organiziranom vojnom linijom prijevoza iz mjesta svog prebivališta [adresa] do mjesta svoga rada u vojarnu u Zagrebu te da je kao odgovorna osoba brinuo o stezi i ponašanju osoba koje koriste predmetnu liniju prijevoza, o točnosti prometovanja linije i razini kvalitete usluge prijevoza, sprječavao prijevoz osoba koje nemaju odobrenje za takav prijevoz, o svemu dostavljao izvješća Zapovjedništvu te da je o svemu tome brinuo za vrijeme redovnog putovanja na svoje radno mjesto i s radnog mjesta do mjesta svog stanovanja.
- da je tužitelj po predmetnoj Zapovijedi radio od 29.ožujka 2018. do 1.11.2019.
8. Među stankama je sporno da li je tužitelj obavljajući poslove odgovorne osobe na linijama posebnog linijskog prijevoza ostvario prekovremene sate za koje prema navodima iz tužbe nije dobio slobodne dane niti su mu plaćeni kao prekovremeni rad. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s 4 sata rada dnevno više od redovnog rada, ostvario prekovremeni rad, za koji nije primio isplatu te da je samo dio prekovremenog rada tuženik mu je odobrio slobodne sate. Tuženik osporava tvrdnje tužitelja da je riječ o prekovremenom radu te se poziva na odredbe Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske prema kojima djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom, stanju pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke za vojnu službu u skladu s člankom 139. tog Zakona.
9. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.
10. Na temelju dokumentacije u spisu predmeta sud je utvrdio:
- da je tužitelj prema Odluci o rasporedu od 22. siječnja 2016. obavljao poslove časnika za opskrbu s dodatkom na posebne uvjete vojne službe od 5%, da mu je nakon toga na temelju Odluke o rasporedu od 13. rujna 2017., od 1. listopada 2017. pa nadalje, priznat i uredno isplaćivan veći iznos dodatka za vojnu službu u skladu s čl. 6. st. 1. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (NN 33/2014, 41/2014, 53/2014, 114/2014, 72/2015, 5/2017, 116/2017, 39/2018) u iznosu od 8%, koji se obračunava za dočasnike i časnike koji su raspoređeni na zapovjednim i voditeljskim dužnostima u Oružanim snagama, Glavnom stožeru OS, Ministarstvu obrane te časnicima i dočasnicima na brodovima, pomoćne namjene te vojnim pilotima na zapovjednim i voditeljskim dužnostima u Oružanim snagama, Glavnom stožeru
Oružanih snaga i Ministarstvu obrane,
- da je tužitelj na temelju Zapovijedi zapovjedništva za potporu, bojne za opću logističku potporu Zagreb, Klasa: 023-03/18-08/1, urbroj: 3523-01-18-683 od 11.travnja 2018., donesene na temelju Zapovijedi zapovjednika Zapovjedništva za potporu Zagreb(dalje: ZzP), Klasa: OGR-023-03/18-08-1, urbroj: 3415-01-18-702 od 29.ožujka 2018., imenovan je odgovornom osobom na linijama posebnog linijskog prijevoza, čiji je nositelj Zapovjedništvo za potporu.
- da je tužitelj kao odgovorna osoba na linijama posebnog linijskog prijevoza imao slijedeće obveze:
prevoženje autobusom dozvoliti osobama koje su prijavljene za prevoženje na navedenoj relaciji (Tiskanica PLP-1) i koje posjeduju Odobrenje (Obrazac -2) prevoženje osoba koje nisu na popisu putnika (Tiskanica PLP-1), iznimno može se dozvoliti ukoliko putnik ima izdano Odobrenje (Obrazac -2)
ne dozvoliti zaustavljanje autobusa na stajalištima koja nisu navedena u voznom redu linije
pismeno izvijestiti Zapovjedništvo ZzP ukoliko postoje potrebe za korekcijom relacije ili vremena polaska/dolaska s prijedlogom voznog reda
u izvanrednim situacijama (prometna nesreća, kvar autobusa) odmah izvijestiti Operativnog dežurnog časnika ZzP, na tel. [broj telefona], a naknadno pismeno izvijestiti Zapovjedništvo ZzP-a
stalna mjesečna izvješća o nadzoru vojne linije iz svoje odgovornosti s prijedlozima o poboljšanju prijevoza, dostavljati do petog u mjesecu za prethodni mjesec, a u slučaju nepravilnosti od strane ugovornog prijevoznika (sigurnost putnika, kvaliteta vožnje i autobusa) odmah pismeno izvijestiti Zapovjedništvo ZzP-a
- da je tužitelj temeljem gore navedene Zapovijedi zadane mu obveze izvršavao tijekom vožnje do mjesta rada od 5,25 sati do 8,15 te od 16,00 do 18,00 sati kao što proizlazi iz dostavljenog pregleda odgovornih osoba na linijama ZzP te podataka za liniju 21 koja dokumentacija sadrži zaustavne stanice, pravac kretanja i podatak o odgovornoj osobi te sastavljao Izvješća podnositelja zahtjeva,
- na koji način je evidentirano radno vrijeme tužitelja u evidenciji radnog vremena za utuženo razdoblje od 29.ožujka 2018. do 1.11.2019. i koji iznos mu je isplaćen na ime plaće u utuženom razdoblju,
- da je tužitelj prema Nalozima za korištenje slobodnih dana u utuženom razdoblju prilikom obavljanja zadaća na temelju Zapovjedi Klasa: 023-03/18-08/1, urbroj: 3523-01-18-683 od 11.travnja 2018. ostvario slobodne dane,
13. Iako po stavu suda vrijeme provedeno u vožnji od mjesta prebivališta tužitelja do zadane lokacije tijekom koje je tužitelj na temelju posebne zapovjedi izvršavao zadane mu obveze o čemu je sastavljao i izvješća ne predstavlja prekovremeni rad, a kad bi to i bio prekovremeni rad, ti sati se tužitelju prema mjerodavnim odredbama Zakona o Oružanim snagama Republike Hrvatske ne bi trebali platiti, na prijedlog tužitelja opreza radi provedeno je financijsko vještačenje. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje Danijele Podbojec proizlazi da uz ogradu od pravnih pitanja je li rad koji je tužitelj obavljao izvan radnog vremena po Zapovijedi prekovremeni rad ili nije, u tabeli 5. prikazan bruto iznos prekovremenog rada po pojedinim mjesecima za koji tuženik navodi da je odradio, a nije mu plaćen niti mu je na ime odrađenih prekovremenih sati omogućeno korištenje slobodnih dana, što ukupno iznosi 12.790,33 EUR, koliko tužitelj svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom i potražuje. Vještakinja je na ročištu održanom 21. siječnja 2025. i usmeno iznijela svoj nalaz te je dodatno obrazložila da su prekovremeni sati izračunati na način da su u razdoblju od 29.3.2018. do 1.11.2019. izračunata 4 sata prekovremenog rada na svaki radni dan tužitelja uz to da su od tih sati oduzeti i sati za koje je poslodavac omogućio korištenje slobodnih dana, a ti sati se odnose na vrijeme putovanja na posao i s posla. Sud je Nalaz vještakinje na koji stranke nakon dodatnog obrazloženja više nisu imale primjedbi, iako je za rješavanje ovog spora irelevantan, prihvatio kao stručan i objektivan.
14. O predmetu spora iskazivao je i tužitelj. Tužitelj u svom iskazu navodi da je bio djelatna vojna osoba 29. godina, da je od 1. siječnja 2020. u mirovini koju je zatražio jer nije bio zadovoljan time što mu se ne plaćaju ostvareni prekovremeni sati ostvareni obavljanjem poslova na linijskim prijevozima koje obavlja autoprijevoznik Vincek, na kojim prijevozima je imao posebne radne zadatke prije i nakon isteka radnog vremena prema zapovjedi od 29. ožujka 2018. pa smatra da se to vrijeme mora tretirati i platiti kao prekovremeni rad a to mu nije u cijelosti plaćeno, da su njegove obveze bile da tijekom prijevoza kontrolira rad vozača, pokazuje im put ako bi vozači bili mladi i neiskusni, da li u autobus ulaze osobe s odobrenjem, da kontrolira sve što se tijekom prijevoza događa, da li se staje na propisanim stajalištima i morao je raditi posebna izvješća o obavljenim prijevozima, stanju vozila i slično, da je taj posao bio vrlo stresan, da su prijevozi započinjali za njega u 6,00 sati, a od kad je autobus krenuo iz Lepoglave prema Zagrebu i prije, da je njegovo redovno radno vrijeme bilo od 8,00 do 16,00 sati tijekom kojeg je obavljao redovne zadaće za koju sam primao plaću, da je po završetku redovnog radnog vremena ponovno obavljao posebne radne zadatke na linijskom prijevozu u autobusu koji je iz vojnog učilišta u Črnomercu kretao u 16,00 sati i u [adresa] dolazio u 18,00 sati, a ponekad u 18,15 sati ako je bila gužva u prometu, da je na taj način radio prosječno od ponedjeljka do petka po 4 sata prekovremeno i to u vremenu od 19. ožujka 2018. do 31. listopada 2019. za što nije bio plaćen i cijelosti, da je ime tog prekovremenog rada koristio slobodne dane i to jedan dan mjesečno čime nisu bili pokriveni svi odrađeni prekovremeni sati, već samo manji dio istih, da se 104 slobodnih sati prikazanih u po tuženiku dostavljenom kartonu primanja radnika na stranicama ne odnosi na predmetni prekovremeni rad, odnosno na vojno linijski prijevoz već su to slobodni sati koji su mu dani po drugoj osnovi za rad na terenu na vojnim vježbama i nadzorima, da se prikazanih 116 iskorištenih slobodnih sati odnosi na predmetni prekovremeni rad na vojno linijskim prijevozima ali je u utuženom razdoblju odradio puno više prekovremenog rada od tih 116 za koje je dobio slobodne sate.
15. Za rješavanje ovog spora prema stavu suda treba primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine br. 73/2013, 75/2015, 50/2016, 30/2018, 125/2019, 158/2023, 155/2023, 14/2024) koje prema presudi Vrhovnog sud Republike Hrvatske broj Revr 1845/12 i Revr-1902/12, kao i drugi propisi doneseni na temelju tog zakona imaju prednost u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima, opće propise o radu odnosno Kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima. Prema 153. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske propisano da je služba u Oružanim snagama organizirana na način da se poslovi obavljaju 24 sata na dan, dok raspored radnog vremena odlukom određuje ministar obrane. Prema čl.155. tog Zakona djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom, stanju pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke za vojnu službu u skladu s člankom 139. Zakona, a prema čl. 139. dodaci na plaću su dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe te za deficitarna zvanja i struke, a Ministar obrane pravilnikom utvrđuje dužnosti s otegotnim uvjetima rada te određuje način utvrđivanja prava na dodatak, iznos dodatka, kao i deficitarna zvanja i struke za koje se utvrđuje pravo na dodatak. Identična odredba sadržana je i u Odluci o rasporedu radnog vremena (NN 66/2014, 23/2015, 84/2015, 106/2017, 39/2018, 46/2018) u točci IV. U vezi s tim se napominje da rješenjima Ustavnog suda Republike Hrvatske, i to U- I/2776/2017 od 19. prosinca 2017. i U-I/8058/2014 od 6. lipnja 2017., koja su donesena povodom prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 155. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, Ustavni sud Republike Hrvatske nije prihvatio navedene prijedloge za ocjenu suglasnosti s Ustavom te je izrazio shvaćanje prema kojem po naravi stvari postoji razlika između prava i obveza djelatnih vojnih osoba i ostalih osoba zaposlenih u sustavu Oružanih snaga. Iz obrazloženja te odluke nadalje proizlazi da zbog različite prirode posla koju obavljaju, s jedne strane djelatne vojne osobe i zaposleni u Oružanim snagama te s druge strane ostali zaposlenici u Republici Hrvatskoj te posebnih obveza i odgovornosti koje iz toga proizlaze, dopušteno njihova prava (i obveze) drukčije propisati, ako za to razlikovanje postoje objektivno opravdani i racionalni razlozi. Ustavni sud je u konkretnim slučajevima ocijenio da su ti zahtjevi ispunjeni te pri tome istaknuo da djelatne vojne osobe na temelju osporenog čl. 155. nemaju pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad i sl., već im, upravo zbog posebne naravi njihovog posla, pripada pravo na posebne dodatke na plaću u skladu s čl. 139. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske.
16. iz rezultata provedenog dokaznog postupka dakle proizlazi da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imenovana odgovornom osobom na organiziranim linijama posebnog linijskog prijevoza na temelju Zapovijedi zapovjedništva za potporu, bojne za opću logističku potporu Zagreb, Klasa: 023-03/18-08/1, urbroj: 3523-01-18-683 od 11.travnja 2018., izvršavao obveze određene tom zapovjedi kao što su briga o stezi i ponašanju osoba koje koriste predmetnu liniju prijevoza, o točnosti prometovanja linije i razini kvalitete usluge prijevoza, sprječavanja prijevoza osoba koje nemaju odobrenje za takav prijevoz, sastavljanja i dostavljanja izvješća Zapovjedništvu, o čemu je brinuo za vrijeme redovnog putovanja na svoje radno mjesto i s radnog mjesta do mjesta svog stanovanja, da mu je za dio sati provedenih na tim prijevozima dobio slobodne dane te da mu preostali sati nisu plaćeni kao prekovremeni rad.
17. Sud protivno tvrdnjama tužitelja kao što je prethodno već navedeno, iako su tužitelju za dio vremena provedenog na tim prijevozima dodijeljeni slobodni dani, smatra da vrijeme provedeno na tim prijevozima tijekom kojih je tužitelj kao djelatna vojna osoba izvršavao zadatke na temelju gore navedene Zapovjedi nije prekovremeni rad, a kad bi se to i moglo okvalificirati kao prekovremeni rad, ne bi imao pravo na plaću za ostvarene sate prekovremenog rada.
18. Odredbom članka 65. stavkom 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023), propisano je da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik je na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad). Prema čl. 95. Zakona o radu za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom radnik ima pravo na povećanu plaću, u visini i na način određenima kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, pri čemu povećanje za svaki sat rada nedjeljom ne može biti manje od 50 %. Dodatak na plaću za prekovremeni rad propisan je članka 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 3. kolovoza 2013. kojim je određeno da se osnovna plaća službenika i namještenika uvećava za svaki sat prekovremenog rada za 50%. Međutim, u ovom slučaju se prema shvaćanju ovoga suda ne radi o prekovremenom radu. Da bi se u smislu citiranih odredbi Zakona o radu, moglo raditi o prekovremenom radu potrebno je da radnik taj rad obavlja na zahtjev poslodavca, a zbog više sile, izvanrednog povećanja opsega rada ili drugog sličnog slučaja prijeke potrebe. Da u ovom slučaju nije riječ o takvom radu proizlazi iz same činjenice što je tužitelj prema njegovim tvrdnjama na isti način prilikom putovanja postupao duže vrijeme, od 29. ožujka 2019. do 1. studenoga 2019., znači, ne uslijed zbog više sile, izvanrednog povećanja opsega rada ili drugog sličnog slučaja prijeke potrebe. Dakle činjenica što je tužitelj dok je kroz utuženo razdoblje putovao svakodnevno organiziranom vojnom linijom prijevoza iz mjesta svog prebivališta do mjesta svoga rada zajedno sa ostalim profesionalnim vojnim osobama, iako je tijekom prijevoza prema zapovjedi kao odgovorna osoba izvršavao obveze iz zapovjedi povezane s tim prijevozom, u opisanim okolnostima, nema obilježja prekovremenog rada, pa to dakle nije bio prekovremeni rad u smislu odredbi članka 65. stavka 1. Zakona o radu, već se po tom osnovu mogu ostvariti dodaci za vojnu službu u skladu s člankom 139. ovoga Zakona, koje je tužitelj i ostvario.
19. Ako bi se takav rad tužitelja protivno shvaćanu ovog suda mogao okvalificirati kao prekovremeni rad, tužitelj i u tom slučaju ne bi imao pravo na plaću i dodatke za prekovremene sate, budući da je gore citiranim odredbama Zakona o Oružanim snagama Republike Hrvatske određeno da Djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom, stanju pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke za vojnu službu u skladu s člankom 139. ovoga Zakona, koje dodatke je tužitelj ostvario.
20. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužitelja odbio, odnosno odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.
21. Napominje da dokazi koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.
22. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje isplatu iznosa od 12.790,33 EUR, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Sukladno citiranom propisu, kako je parnicu izgubio tužitelj, tužitelj je obvezan nadoknaditi tužitelju nastale mu troškove postupka u cijelosti. Sud je troškove tuženiku kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, pa sukladno čl. 163. Zakona o parničnom postupku ima pravo na naknadu parničnih troškova kao i parnične stranke koje u postupku zastupaju odvjetnici prema odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa), s tim da su mu prema čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tuženiku je priznat zatraženi trošak sastava odgovora na tužbu od 500,00 EUR na temelju Tbr. 8/1 Tarife, trošak sastava obrazloženog podnesaka od 30.9.2024. od 500,00 EUR na temelju Tbr. 8/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištima 22.3.2022. i 8.9.2023., za svako ročište po 250,00 EUR na temelju Tbr. 9/2 Tarife, trošak zastupanja na ročištu 12.1.2023. od 500,00 EUR na temelju Tbr. 9/1 Tarife i trošak zastupanja na ročištu 22.1.2025. od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9/2 Tarife, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 2.200,00 EUR. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.
23. S obzirom na to da je tužitelj izgubio parnicu, u skladu s citiranim propisom, njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova je odbijen kao neosnovan.
U Varaždinu 26. veljače 2024.
Sutkinja
Jadranka Orlović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).
Dostaviti:
1/ tužitelju po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu,
2/ tuženiku po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu,
