Poslovni broj: P-1405/2023-19
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Ivković, u pravnoj stvari tužiteljice PP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Katarini Kranjčević Zanki, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz 10 000 Zagreba, Trg bana Jelačića 10, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 22. siječnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice Katarine Kranjčević Zanki, odvjetnice u Zadru i zamjenice punomoćnika tuženika CP, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, presude objavljene dana 26. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbi čl. 1. i čl. 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3214112976/08, broj kreditne partije: 7104289005 od dana 04. rujna 2008. godine koji je dana 5. rujna 2008. solemniziran po javnom bilježniku Emilu Brkić iz Zadra pod brojem OV -1939 /08 sklopljenog između tužiteljice PP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 iz 10 000 Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10 kao kreditora i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku (CHF), a koje glase:
„Članak 1. Iznos odobrenog kredita: „Kreditor isplaćuje korisniku kredita kredit u iznosu od KN 74.895,41 (slovima: sedamdesetčetiritisućeosamsto devedesetpethrvatskihkunaičetrdesetjednulipu) što na dan isplate kredita predstavlja odgovarajući iznos u valuti CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke“. „Ugovorne su strane upoznate sa činjenicom da zbog moguće promjene u tečaju za valutu CHF nastale u razdoblju od dana izraženog u valuti CHF, te su suglasne s tako mogućom nastalom razlikom“.
„Članak 6. Otplata kredita: „ Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, u iznosu anuiteta o kojem će Kreditor obavijestiti korisnika kredita što se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora. „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10 da tužiteljici PP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati novčani iznos od 3.947,55 eura (slovima: tritisućedevetstočetrdesetsedameuraipedesetpetcenti), a na ime razlike preplaćenih anuiteta u HRK zbog promjene tečaja CHF-a, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče na svaki pojedini iznos:
od 5.59 eura od 01.10.2008. pa do isplate
od 10.80 eura od 01.11.2008. pa do isplate
od 4.08 eura od 01.12.2008. pa do isplate
od 14.56 eura od 01.01.2009. pa do isplate
od 17.25 eura od 01.02.2009. pa do isplate
od 12.99 eura od 01.03.2009. pa do isplate
od 15.69 eura od 01.04.2009. pa do isplate
od 14.61 eura od 01.05.2009. pa do isplate
od 12.12 eura od 01.06.2009. pa do isplate
od 13.11 eura od 01.07.2009. pa do isplate
od 10.83 eura od 01.08.2009. pa do isplate
od 13.27 eura od 01.09.2009. pa do isplate
od 11.19 eura od 01.10.2009. pa do isplate
od 12.60 eura od 01.11.2009. pa do isplate
od 12.12 eura od 01.12.2009. pa do isplate
od 16.43 eura od 01.01.2010. pa do isplate
od 18.49 eura od 01.02.2010. pa do isplate
od 17.86 eura od 01.03.2010. pa do isplate
od 21.11 eura od 01.04.2010. pa do isplate
od 24.24 eura od 01.05.2010. pa do isplate
od 26.56 eura od 01.06.2010. pa do isplate
od 31.61 eura od 01.07.2010. pa do isplate
od 27.48 eura od 01.08.2010. pa do isplate
od 39.08 eura od 01.09.2010. pa do isplate
od 34.07 eura od 01.10.2010. pa do isplate
od 36.56 eura od 01.11.2010. pa do isplate
od 42.04 eura od 01.12.2010. pa do isplate
od 49.68 eura od 01.01.2011. pa do isplate
od 40.44 eura od 01.02.2011. pa do isplate
od 44.12 eura od 01.03.2011. pa do isplate
od 39.57 eura od 01.04.2011. pa do isplate
od 46.81 eura od 01.05.2011. pa do isplate
od 55.77 eura od 01.06.2011. pa do isplate
od 61.70 eura od 01.07.2011. pa do isplate
od 90.01 eura od 01.08.2011. pa do isplate
od 58.84 eura od 01.09.2011. pa do isplate
od 54.83 eura od 01.10.2011. pa do isplate
od 54.84 eura od 01.11.2011. pa do isplate
od 55.39 eura od 01.12.2011. pa do isplate
od 60.16 eura od 01.01.2012. pa do isplate
od 62.18 eura od 01.02.2012. pa do isplate
od 62.26 eura od 01.03.2012. pa do isplate
od 60.68 eura od 01.04.2012. pa do isplate
od 61.34 eura od 01.05.2012. pa do isplate
od 62.91 eura od 01.06.2012. pa do isplate
od 61.24 eura od 01.07.2012. pa do isplate
od 61.34 eura od 01.08.2012. pa do isplate
od 58.28 eura od 01.09.2012. pa do isplate
od 59.82 eura od 01.10.2012. pa do isplate
od 61.49 eura od 01.11.2012. pa do isplate
od 60.29 eura od 01.12.2012. pa do isplate
od 60.71 eura od 01.01.2013. pa do isplate
od 58.65 eura od 01.02.2013. pa do isplate
od 57.76 eura od 01.03.2013. pa do isplate
od 61.30 eura od 01.04.2013. pa do isplate
od 56.23 eura od 01.05.2013. pa do isplate
od 56.36 eura od 01.06.2013. pa do isplate
od 55.41 eura od 01.07.2013. pa do isplate
od 56.02 eura od 01.08.2013. pa do isplate
od 57.18 eura od 01.09.2013. pa do isplate
od 59.02 eura od 01.10.2013. pa do isplate
od 59.36 eura od 01.11.2013. pa do isplate
od 61.70 eura od 01.12.2013. pa do isplate
od 59.12 eura od 01.01.2014. pa do isplate
od 61.43 eura od 01.02.2014. pa do isplate
od 62.70 eura od 01.03.2014. pa do isplate
od 62.31 eura od 01.04.2014. pa do isplate
od 60.66 eura od 01.05.2014. pa do isplate
od 60.47 eura od 01.06.2014. pa do isplate
od 61.95 eura od 01.07.2014. pa do isplate
od 63.24 eura od 01.08.2014. pa do isplate
od 63.18 eura od 01.09.2014. pa do isplate
od 63.94 eura od 01.10.2014. pa do isplate
od 65.77 eura od 01.11.2014. pa do isplate
od 66.03 eura od 01.12.2014. pa do isplate
od 66.24 eura od 01.01.2015. pa do isplate
od 66.33 eura od 01.02.2015. pa do isplate
od 66.33 eura od 01.03.2015. pa do isplate
od 66.33 eura od 01.04.2015. pa do isplate
od 66.33 eura od 01.05.2015. pa do isplate
od 66.33 eura od 01.06.2015. pa do isplate
od 66.33 eura od 01.07.2015. pa do isplate
od 66.25 eura od 01.08.2015. pa do isplate
od 66.25 eura od 01.09.2015. pa do isplate
od 30. studenog 2007. pa do 31.prosinca 2007. po stopi određenoj čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10 da tužiteljici PP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] naknadi parnične troškove u iznosu od 1.400,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, uvećano za pristojbe prema određenju suda, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti.
Obrazloženje
1. Tužiteljica PP u tužbi podnesenoj 8. lipnja 2023. navodi da je u čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 4. rujna 2008. koji je dana 5. rujna 2008. solemniziran po javnom bilježniku Emilu Brkić iz [adresa] pod brojem OV -1939 /08 ugovorena mjesna nadležnost suda u [adresa]. Tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik kao banka su zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila dana 4. rujna 2008. koji je dana 5. rujna 2008. solemniziran po javnom bilježniku Emilu Brkić iz [adresa] pod brojem OV-1939 /08. Prema čl. 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 16.865,19 obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom (valutna klauzula). U čl. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila je određeno je da je rok otplate kredita 84 mjeseca. Kredit je otplaćen. U čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila je određeno da je tužiteljica dužna tuženiku platiti u anuitetima iznos od 16.865,19 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., dakle da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., te u čl. 6. cit. Ugovora da tužiteljica za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta, te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene iznose, a da će tuženik o izmijenjenom iznosu anuiteta obavijestiti tužiteljicu u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika (promjenjiva kamatna stopa). Tužiteljici je na ime Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila tuženik isplatio iznos od 16.865,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, dakle, iznos kredita mu je isplaćen u kunama. Tužiteljica je otplaćivala kredit u mjesečnim anuitetima i redovnu kamatu koja je bila promjenjiva s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Za trajanja Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila tuženik je kamatnu stopu umjesto prvotno ugovorene od 6,55 % godišnje svojom jednostranom odlukom mijenjao nekoliko puta, a rast kamatne stope pratio je i porast vrijednosti ugovorne valute kredita (CHF) pa je mjesečni anuitet kredita abnormalno porastao. Stoga tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev za isplatu pretplaćenih iznosa po Ugovoru o potrošačkom kreditu temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjeni tečaja za valutu CHF u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta jer je tuženica primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvarila korist u visini razlike između iznosa koji joj je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF. Dakle, tužiteljica postavlja restitucijski zahtjev kao posljedicu utvrđenja da je odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula ništetna. Tuženik tužiteljicu nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti niti ju je upozorio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, a što je bio dužan učiniti. Nesporno je da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, te stranke nisu pojedinačno pregovarale, a tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora i banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Stoga je visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužiteljica platila na ime razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan ispate kredita iznosila 4.096,36 eura/ 30.857,67 kn, a koju visinu razlike će tužiteljica precizirati nakon provedenog dokaza financijskog vještačenja sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. Ništetnosti odredbe kojim je bila ugovorena valutna klauzula proizlazi iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženica nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužiteljice i tuženice, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženica određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženice i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj. S obzirom da pravomoćna Presuda VTSRH posl. br. Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. koja je potvrđena Presudom VSRH posl. br. Revrt- 249/14 od 09. travnja 2015., a kojom je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika to obvezuje i Naslovni sud, te se niti ne treba posebno obrazlagati razloge ništetnosti navedenih odredbi ugovora s obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci, te nije potrebno postavljati deklaratorni tužbeni zahtjev Osim toga, sud o tome uvijek može raspraviti kao o prethodnom pitanju. Sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to, do dana podnošenja tužbe u ovom sporu nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO. Kao što je rečeno, u čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila određeno je da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. U čl. 6 cit. Ugovora je određeno da tužitelj pristaje za slučaj izmjene kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Takva odredba Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna je sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07,79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Ovo stoga jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, (Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014. , poslovni broj Pž-7129/2013-4), iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite. Imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. god. pod br. P – 1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave. Iz navedenih razloga ništava je i odredba predmetnog Ugovora o kreditu ( čl. 2.) kojom se isto regulira.
2. Tuženik Zagrebačka banka je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214112976/08 od 4. rujna 2008. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke, a čime su ugovorne strane potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Potom je tuženik istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice ističući da tužiteljica ne bi bio aktivno legitimirana zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužiteljica mogla samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sama vršila, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužiteljice bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane Privredne banke. Nadalje navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočila tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužiteljica poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njoj teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice po Ugovoru o kreditu u zastari. Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC 5 Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Tuženik ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužiteljicu kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužiteljici su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužiteljica je i potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu, već je ista jasna, uočljiva i razumljiva, a tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Tuženik spori da bi na strani tužiteljice nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužiteljici.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu, i to: Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 4. rujna 2008. (l.s. 11-17), pregled promjena kamatnih stopa, specifikacija uplata i otplatni plan (l.s. 18-32), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Leonu Bataljaku, dipl. oec. (l.s. 169-177), te je tužiteljica saslušana u svojstvu stranke (l.s. 193-194).
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Podneskom od 15. siječnja 2024. (l.s. 185-188) je tužiteljica konačno precizirala tužbeni zahtjev, po provedenom financijskom vještačenju, koji predstavlja uređenje tužbe u odnosu na inicijalni zahtjev iz tužbe, te se po stajalištu ovog suda ne radi o djelomičnom povlačenju već o uređenju tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 109. u svezi čl. 186. ZPP, a sve imajući da je tužiteljica već u tužbi predložila financijsko vještačenje radi utvrđenja točne visine preplaćenog iznosa. Naime, tužiteljica je tek po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, mogla znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak, u skladu s kojim je ista i uredila tužbene zahtjeve
6. Predmet tužbenog zahtjeva se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uz zahtjev za isplatu razlike između isplaćenog i onoga što je tužitelj trebao isplatiti da se pri izračunu visine mjesečnih anuiteta primijenio fiksni početni tečaj CHF i obračun kamate u visini određenoj Ugovorom o kreditu bez jednostranih povećanja od strane u preplaćenom iznosu od 3.947,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.
7. Među strankama nije sporno da su stranke zaključile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila 4. rujna 2008. koji je dana 5. rujna 2008. solemniziran po javnom bilježniku Emilu Brkić iz [adresa] pod brojem OV -1939 /08. Prema čl. 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 16.865,19 obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom (valutna klauzula). U čl. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila je određeno je da je rok otplate kredita 84 mjeseca. Kredit je otplaćen. U čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila je određeno da je tužitelj dužan tuženiku platiti u anuitetima iznos od 16.865,19 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. , dakle da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., te u čl. 6 .cit. Ugovora da tužitelj za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta, te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene iznose, a da će tuženik o izmijenjenom iznosu anuiteta obavijestiti tužitelja u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika (promjenjiva kamatna stopa).
7.1. Tužiteljica PP je u stranačkom iskazu navela da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen i ona nije mogla utjecati na odredbe tog ugovora. Od strane djelatnika banke kod zaključenja ugovor joj nisu objašnjene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Nakon dva tri mjeseca otplate kredita je rata već počela rasti. Djelatnik banke joj nije nudio kredit u nekoj drugoj valuti i rekao joj je da je taj kredit najpovoljniji. Kredit je podignut za kupnju automobila. Uplate otplate kredita su išle preko trajnog naloga njezine banke PBZ u banku tuženika i tako za cijelo vrijeme otplate kredita. Kredit je otplatila 2015. godine. U vrijeme podizanja kredita je radila u OŠ Petar Zoranića u Stankovcima, ali ne na punu stanicu. Pojam valutne klauzule joj je bio jasan u vrijeme zaključenja ugovora. Nije obavljala poslovnu djelatnosti u vrijeme sklapanja tog ugovora i nije bila vlasnica obrta.
8. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne, koji iznos obeštećenja pripada tužiteljici, kao i da li je osnovan prigovor zastare.
8.1. Pogrešno tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao niti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženika, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. (tako i ŽS SB, Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., ŽS ZG, Gž- 6053/17-2 od 6. ožujka 2018.) Osim toga, i sam zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.
8.2. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke je preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
8.3. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.
8.4. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i p promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
8.5. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.
9. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
9.1. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka. Restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.
9.2. Polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da su odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje ZZP).
10. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP-a bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP-a bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
11. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 6. predmetnog ugovora, a kreditor tužiteljici u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 3. studenog 2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je kao takva nepoštena.
11.1. Ovakav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je ovaj sud taj dio ugovora utvrdio ništetnim pravnim poslom.
11.2. Polazeći od toga da je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju tog dijela ugovora u ovom slučaju primila, pa je shodno tome, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO) sud prihvatio i zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa nastalog zbog promjene kamatne stope.
12. Nadalje, na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
12.1. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelj.
12.2. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. K tome, kad se uzme u obzir da su ugovori o stambenim kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
13. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.
14. Stoga je sud u skladu s odredbom čl. 323. st.1. ZOO/05 prihvatio i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznos koji je primio uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.
14.1. Dakle, iz nekoliko naprijed navedenih odlomaka je razvidno da je sud neprijeporno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega je prihvatio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u pogledu ništetnosti tih odredbi i isplate.
15. Tuženik u postupku ni na koji način nije dokazao, a niti je predlagao relevantne dokaze iz kojih bi proizlazilo da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, niti je bio informiran o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o kamatnoj stopi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača, povećanjem kamatne stope tijekom otplate kredita, bez da ga je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.
16. Na koncu, neosnovano tuženik osporava tužiteljici pravo potrošača i primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu. To stoga što se presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na tužitelja kao potrošača, što je već naprijed navedeno, te se tužiteljica ima pravo pozivati na iste odluke. Tužiteljica je ugovor o kreditu sklopila kao potrošački ugovor, te se smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i upravo iz razloga što se radi o potrošačkom ugovoru je i sklopljen pod uvjetima navedenim u tom ugovoru. Što se tiče svojstva potrošača tužiteljice valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača, a iz iskaza tužiteljice, koji sud ocjenjuje uvjerljivim i životnim, te joj vjeruje, proizlazi da je kredit koristila za kupnju automobila, dok tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je tuženikov prigovor vezano za status potrošača tužiteljice, ocijenjen neosnovanim.
16.1. Ovdje valja navesti da je neosnovan prigovor promašene aktivne legitimacije kojim tuženik ističe da su i treće osobe otplaćivale kredit pa da tužiteljica nije ovlaštena tražiti isplatu ovom tužbom. Naime, tužiteljica je dokazala da je otplata kredita tuženiku izvršena s njezinog računa kod Privredne banke Zagreb (l.s. 197).
17. Sud je u postupku proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku financijske struke Leonu Bataljaku. Iz nalaza vještaka proizlazi da je tužiteljica zbog promjene tečaja švicarskog franka tuženici preplatila ukupno 29.742,83 HRK/3.947,55 EUR, što je ujedno i pozitivna razlika anuiteta. Negativne tečajne razlike ne postoje, odnosno u nijednom mjesecu anuitet izračunat na temelju promjenjivog tečaja nije bio manji u odnosu na anuitet izračunat na temelju fiksnog tečaja, odnosno tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita. Također, iznos manje plaćene kamate nije moguće prikazati jer u nalogu za vještačenje stoji da se prikaže preplata samo zbog promjene tečaja švicarskog franka. Razliku u kamatama nije moguće prikazati jer ista nije niti utužena.
18. Sud je nalaz vještaka Leona Bataljaku prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke, te imajući u vidu da stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.
19. Na osnovu nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je kako je tužitelj od početka uplate kredita radi primjene valutne klauzule preplatio iznos od ukupno 3.947,55 EUR.
20. Stoga je sud nedvojbeno utvrdio da je tuženik uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, te povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu više obračunao anuitete tužitelju u iznosu od 3.947,55 EUR, te će tek isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat ništetnih odredbi.
21. Na kraju je navesti da je neosnovan prigovor zastare kojeg je istaknuo tuženik. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
21.1. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tražbinu tužitelja je zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 8. lipnja 2023. proizlazi da je tužba podnesena prije nastupa zastare i u odnosu na nepošteno ugovaranje valutne klauzule, kao i u odnosu na preplaćenu kamatu radi nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmijeni kamatne stope budući da nije protekao zastarni rok od pet godina od pravomoćnosti citiranih presuda do dana podnošenja tužbe.
22. Slijedom naprijed navedenog je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, sve kao u točki I. i II. izreke ove presude.
23. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti, navesti je da je isti u cijelosti neosnovan budući da je predmetnim Ugovorom u točki 16. koji je zaključen u [adresa] ugovorena i mjesna nadležnost podružnice banke ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice, te je takav prigovor tuženika odbijen kao u izreci ovog rješenja.
24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP- a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine, broj: 138/23) i to prema VPS-u od 3.947,55 EUR, i to za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7.1.), za sastav podneska od 11. listopada 2023. i 15. siječnja 2024. po 100 bodova (Tbr. 8.1), za pristup ročištu od 11. listopada 2023. i 22. siječnja 2025. po 100 bodova (Tbr. 9.1.), što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.000,00 EUR čemu treba pridodati plaćeni predujam za financijsko vještačenje od 400,00 EUR, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 1.400,00 EUR, dok se preko dosuđenog odbija zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška kao neosnovan, sve kao u točki III. izreke presude.
24.1. Ovaj sud nije priznao tužiteljici trošak sudskih pristojbi jer tužiteljica nije imala takav trošak, a odredbom čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama je i oslobođena plaćanja pristojbe na presudu.
U Zadru, 26. veljače 2025.
Sutkinja
Maja Ivković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
-Tužitelju po punomoćniku
-Tuženiku po punomoćnicima
