Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-431/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sucu Jerku Bogdaniću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja JF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda mr. Dušanka Kuharić i Dejan Kuharić, iz Ludbrega, Pisarnica Koprivnica, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473,Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Dejana Kuharića i zamjenice punomoćnice tuženika odvjetničke vježbenice ŽF, a odluke objavljene dana 26. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba tužitelja povučena u dijelu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 2.294,45 eura (dvijetisućedvijestodevedesetčetirieura i četrdesetpetcenta) sa pripadajućim zateznim kamatama.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 39/06, kreditna partija: 7103068021, sklopljenog između tužitelja ĐF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, potvrđenog po Javnom bilježniku Nikoli Bakraču iz Koprivnice, pod poslovnim brojem: OU-211/2006. dana 27. ožujka 2006., i to odredba članka 1. u dijelu koji glasi „ Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu“, odredba članka 2. u dijelu koji glasi „od =68.900,00 (slovima: šezdesetosamtisućadevetstošvicarskihfranaka )“ i u dijelu koji glasi „ sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“, a odredba članka 7. u dijelu koji glasi „ u kunskoj protuvrijednosti 345,42 CHF (slovima: tristočetrdesetpetičetrdesetdva/100 CHF ) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja.“, te u tome dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da plati tužitelju ĐF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.094,66 eura (tisućudevedesetčetirieura i šezdesetšestcenta) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 16. svibnja 2010. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 31. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

-na iznos od 11,13 eura od 16. svibnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 30,51 eura od 16. lipnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 39,05 eura od 16. srpnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 38,77 eura od 16. kolovoza 2010. do plaćanja,

-na iznos od 56,07 eura od 16. rujna 2010. do plaćanja,

-na iznos od 45,99 eura od 16. listopada 2010. do plaćanja,

-na iznos od 48,32 eura od 16. studenoga 2010. do plaćanja,

-na iznos od 59,26 eura od 16. prosinca 2010. do plaćanja,

-na iznos od 60,24 eura od 16. siječnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 56,35 eura od 16. veljače 2011. do plaćanja,

-na iznos od 58,70 eura od 16. ožujka 2011. do plaćanja,

-na iznos od 58,83 eura od 16. travnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 64,83 eura od 16. svibnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 92,56 eura od 16. lipnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 89,48 kuna od 16. srpnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 88,61 eura od 16. kolovoza 2011. do plaćanja,

-na iznos od 80,84 eura od 16. rujna 2011. do plaćanja,

-na iznos od 87,54 eura od 16. listopada 2011. do plaćanja,

-na iznos od 27,58 eura od 16. studenoga 2011. do plaćanja,

sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju ĐF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.734,45 eura (tisućusedamstotridesetčetirieura i četrdesetpetcenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2025. pa do plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka odbija se u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 16. lipnja 2023. protiv tuženika podnio tužbu u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik dana 27. ožujka 2006. sklopili ugovor o namjenskom kreditu, za kupnju obiteljske kuće, broj ugovora: 39/06, kreditna partija: 7103068021 na iznos od 68.900,00 CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom, koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,5% godišnje, sa rokom otplate od 30 godina, a početni anuitet je iznosio 345,42 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

1.1. Tužitelj navodi da je tuženik ponudio tužitelju sklapanje aneksa navedenog ugovora o konverziji, no tužitelj to nije prihvatio, a zbog rasta anuiteta nije mogao otplaćivati kredit pa je od strane tuženika kredit otkazan te je pokrenut ovršni postupak. 1.2. Tužitelj navodi da tuženik tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF.

1.3. Tužitelj se pozivaj na zaključke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojim je takav način ugovaranja valutne klauzule bez da je tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utvrđen je kao nepošten, a što je pak rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.4. Tužitelj navodi da je tuženik primjenom nepoštene ugovorne o valutnoj klauzuli CHF bez valjane pravne osnove stekao iznos od 3.389,11 eura tj. iznos koji ovom tužbom tužitelj potražuje te da je tuženik, budući da je bio nepošteni stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

2. Podneskom od 17. prosinca 2023. tužitelj je djelomično povukao tužbu u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu, na način da je umjesto početno utuženog iznosa od 3.389,11 eura podneskom od 17. prosinca 2023. potraživao isplatu iznosa od 1.094,66 eura, čime je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.294,45 eura sa pripadajućom kamatom.

2.1. Podnesak tužitelja od 17. prosinca 2023. uručen je punomoćniku tuženika na raspravi 18. prosinca 2023., a tuženik se na raspravi dana 21. prosinca 2023. očitovao da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe, no zatražio je naknadu troškova postupka vezano uz navedeno povlačenje.

2.2. Člankom 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022, 155/2023 – dalje u tekstu ZPP) propisano je da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Stavkom 2. istog članka propisano je da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

2.3. Budući da je tuženik pristao na djelomično povlačenje tužbe, temeljem čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci rješenja.

3. Tuženik je na tužbu dao pravovremeni odgovoru u kojem je osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare u odnosu na sve tražene iznose.

3.1. Tuženik je istaknuo i prigovor dvostruke litispendencije navodeći da se između istih parničnih stranaka već vodi parnični postupak pred Općinskim sudom u Koprivnici pod poslovnim brojem P-111/2017.

3.2. Tuženik nadalje ističe da je predmetni ugovor o kreditu otkazan te da se presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača ne odnose na otkazane ugovore o kreditima s valutnom klauzulom u CHF.

3.3. Tuženik je osporio tužitelju status potrošača prilikom sklapanja ugovora o kreditu te je istaknuo prigovor promašene aktivne legitimacije navodeći da je iz prometa po kreditu vidljivo da je pojedine anuitete platila druga osoba, a ne tužitelj.

3.4. Tuženik osporava da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača te ističe da niti tuženik nije mogao znati za rast tečaja CHF, ističe da je tuženik tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu pružio sve potrebne informacije te da su informacije da HNB ne štiti tečaj CHF u odnosu na HRK bile javno dostupne putem članaka u medijima te da se tužitelj bio dužan informirati o tim rizicima.

3.5. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Na prijedlog tuženika o otpočetoj parnici je obaviješteno društvo APS Croatia d.o.o. s obzirom da je tuženik naveo da je potraživanje po Ugovoru o kreditu koji je predmet postupka ustupio društvu APS Delta S.A. iz Luksemburga, koje društvo je osnivač društva APS Croatia d.o.o.

5. Tužitelj je u tijeku postupka predložio da se radi utvrđenja spornih činjenica izvede dokaz čitanjem isprava koje prileže spisu, saslušanjem tužitelja kao stranke, uvidom u ovosudni predmet OVR-341/16, te provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine potraživanja tužitelja prema tuženiku u slučaju ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika.

5.1. Tuženik je u tijeku postupka predložio da se radi utvrđenja spornih činjenica izvede dokaz čitanjem isprava koje prileže spisu, uvidom u ovosudni predmet poslovni broj P- 111/17, te dokaz saslušanjem svjedokinje PF.

6. Između tužitelja i tuženika je nesporno da su dana 27. ožujka 2006. sklopili ugovor o namjenskom kreditu, za kupnju obiteljske kuće, broj ugovora: 39/06, kreditna partija: 7103068021, nesporno je da je taj ugovor o kreditu otkazan te da između tužitelja i tuženika nije sklopljen dodatak ugovoru kojim bi bila provedena konverzija navedenog kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).

6.1. Između tužitelja i tuženika sporan je status potrošača tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, sporna je pravna valjanost odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržanih u Ugovoru o kreditu, sporno je je li tuženik tužitelja (kao konkretnog potrošača) informirao o rizicima koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, sporno je tko je vršio otplate kredita i je li tužitelj aktivno legitimiran za povrat stečenog bez osnove u slučaju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, sporno je je li nastupila zastara potraživanja tužitelja koje je predmet ovog postupka, a slijedom navedenog sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva u cijelosti.

7. U svrhu dokazivanja pročitani su Ugovor o namjenskom kreditu broj 39/06, kreditna partija 7103068021 od 27. ožujka 2006. (str. 8-14), prilog (str. 15-16), prometi po kreditu (str. 18-25), informativni sažetak izračuna konverzije (str. 26), izračun konverzije na dan otkaza kredita s učincima do 30. rujna 2015. (str. 27-32), uvid u ovršni prijedlog i Rješenje o ovsi ovog suda broj Ovr-341/16-2 od 12. svibnja 2016. (str. 33-36), uvid u prilog tuženika (str. 57-59, str. 74-76), prilozi (str. 85-90, str. 91-95), otkaz kredita od 6. ožujka 2015. (str. 96), otkaz ugovora o gotovinskom namjenskom kreditu od 12. ožujka 2015. (str. 97), obavijest, trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbine od 30. svibnja 2017. (str. 101-104), prilog (str. 105-106), nalaz i mišljenje vještaka Vlaste Santo – Olđa od 10. studenog 2023. (str. 116-125), zapisnik o saslušanju financijske vještakinje (str. 143-144), zapisnik o saslušanju svjedokinje PF (str. 144-145), zapisnik o saslušanju tužitelja kao stranke (str. 145- 146), preslike dokumentacije iz ovosudnog predmeta OVR-341/2016 (str. 166-195), preslike dokumentacije iz ovosudnog predmeta P-111/2017 (str. 196-253).

8. Na temelju kritičke analize svih izvedenih dokaza, primjenom odredbi čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

9. Tuženik je prije svega istaknuo prigovor dvostruke litispendencije pozivajući se na činjenicu da se između istih parničnih stranaka pred ovim sudom vodi parnični postupak pod poslovnim brojem P-111/2017 te je slijedom navedenog predložio da se tužba odbaci.

9.1. Uvidom u ovosudni spis poslovni broj P-111/2017 utvrđeno je da je ĐF, kao tužitelj, protiv Zagrebačke banke d.d., kao tuženika, dana 7. travnja 2017. podnio tužbu kojom traži da se proglasi nedopuštenom ovrha u ovosudnom predmetu poslovni broj OVR-341/2016, te da se tuženiku naloži da mu naknadi prouzročeni parnični trošak. Iz činjeničnih navoda tužbe vidljivo je da se ovrha u ovosudnom predmetu poslovni broj OVR-341/2016 provodi temeljem Ugovora o namjenskom kreditu, za kupnju obiteljske kuće, broj ugovora: 39/06, kreditna partija: 7103068021, sklopljenog 27. ožujka 2006., kao ovršne isprave, te se tužitelj u tužbi poziva na ništetnost odredaba tog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje je utvrđeno da je navedena tužba dostavljena na odgovor tuženiku te da je tuženik 19. svibnja 2017. dao odgovor na tužbu.

9.2. Člankom 194. st. 3. ZPP-a propisano je da se dok parnica teče, ne može u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, da će sud tužbu odbaciti.

9.3. Da bi prigovor dvostruke litispendencije bio osnovan između ranije pokrenute parnice i naknadno pokrenute parnice mora postojati subjektivni identitet spora (mora se voditi između istih parničnih stranaka), kao i objektivni identitet spora (isti predmet spora).

9.4. U konkretnom slučaju postoji subjektivni identitet spora između ovog parničnog postupka i parničnog postupka koji se vodi pred ovim sudom pod brojem P-111/2017, međutim u ranije pokrenutom parničnom postupku P-111/2017 predmet spora je utvrđenje nedopuštenosti ovrhe, dok je u ovom parničnom postupku predmet spora utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu i zahtjev za isplatom, pa dakle između ranije pokrenute parnice koja se vodi pod brojem P-111/2017 i ovog parničnog postupka ne postoji objektivni identitet spora.

9.5. Slijedom navedenog tuženikov prigovor dvostruke litispendencije je neosnovan. 10. Čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 39/06, kreditna partija 7103068021 sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 23. ožujka 2006. (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) utvrđeno je da se tim Ugovorom tuženik, kao banka, obvezao tužitelju, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje u iznosu kunske protuvrijednosti 68.900,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1.), u svrhu kupnje kuće (čl. 6.), a korisnik kredita se je obvezao navedeni iznos vratiti uz valutnu klauzulu (čl. 1.), u roku otplate kredita od 30 godina i uvećano za redovnu kamatu (čl. 3.), koja redovna kamata je promjenjiva temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika i na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje, a kamata se plaća zajedno sa glavnicom u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja (čl. 2.). Ugovorom je utvrđeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 345,42 CHF, obračunato po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja, koji iznos anuiteta je promjenjiv u slučaju promjene kamatne stope (čl. 7.).

11. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 27. ožujka 2006. kada je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003 dalje: ZZP).

11.1. Člankom 81. st. 1. ZZP propisano je da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.2. Člankom 82. st. 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.3. Člankom 82. st. 4. ZZP propisano je da u slučaju ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11.4. Člankom 87. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (st. 1.) te da ništetnost pojedine odredbe ne povlači i ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne ugovorne odredbe (st. 2.).

12. Tuženik je tužitelju osporio status potrošača prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno osporio je da se na konkretan Ugovor o kreditu primjenjuju odredbe ZZP.

12.1. Iz čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita bila za kupnju kuće.

12.2. Tužitelj ĐF u odnosu na svrhu dizanja kredita u svom iskazu naveo da je predmetni Ugovor o kreditu sklapao radi kupnje kuće, s time da je dio sredstava kredita isplaćen prodavatelju, a manji dio na njegov račun. Tužitelj navodi da je kuću kupovao za obiteljske potrebe te da u njoj stanuje zajedno s obitelji, a da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta, ni trgovačkog društva, a radio je u tvrtki "Jambreušić" iz Subotice Podravske.

12.3. Sud je iskaz tužitelja u navedenom dijelu prihvatio u cijelosti budući da je tužitelj iskazivao životno i uvjerljivo. Temeljem iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sredstva kredita uložio u kupnju kuće za obiteljske potrebe, a da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio zaposlenik u pravnoj osobi, a nije bio vlasnik obrta ni trgovačkog društva.

12.4. Člankom 3. st. 1. t. 1. ZZP-a propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12.5. Slijedom navedenog je temeljem iskaza tužitelja utvrđeno da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio potrošač u smislu čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a budući da je sredstvima kredita financirao kupnju kuće za potrebe vlastitog stanovanja i stanovanja njegove obitelji.

12.6. Pri tom valja napomenuti da tuženik nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je nekretnina koju je tužitelj kupio sredstvima kredita korištena u poduzetničke ili poslovne svrhe.

12.7. Slijedom navedenog utvrđeno je da je neosnovan tuženikov prigovor da tužitelj predmetni Ugovor o kreditu nije sklopio kao potrošač, odnosno utvrđeno je da se na konkretan Ugovor o kreditu primjenjuju odredbe ZZP-a.

13. Prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja je činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sklapala Zagrebačka banka d.d., a koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim.

14.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je citirana presuda u dijelu koji se odnosi na tuženika i na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a navedeno pravno shvaćanje podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

15. Sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015,), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluka u sporu "Potrošač", pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu koji u člancima 1., 2. i 7. sadrži odredbu kojom se korisnik kredita odobreni iznos kredita, čiji su glavnica i anuiteti izraženi u valuti švicarski franak, obvezao otplatiti u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja.

17. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u bitnom je utvrđeno da:

- tuženici (uključujući Zagrebačku banku d.d.) nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro;

- da su pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač;

- da tuženici (uključujući Zagrebačku banku d.d.) nisu potrošačima objasnili pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, odnosno da im nisu objasnili da je valuta CHF sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače;

- da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

18. Tuženik tvrdi da je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pružio sve potrebne informacije, a da su informacije da HNB ne štiti tečaj CHF u odnosu na HRK bile javno dostupne putem članaka u medijima te da se tužitelj bio dužan informirati o tim rizicima.

19. Radi utvrđenja svih okolnosti u kojima je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu i informacija koje su dane tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu saslušan je tužitelj kao stranka koji je u svom iskazu naveo da je njegova plaća u vrijeme sklapanja ugovora bila 2.300,00 kn i da je prilikom odlaska u poslovnicu tuženika tražio kredit u kunama, no da mu je djelatnica tuženika PF objasnila da s obzirom na zatraženi iznos kredita i visinu njegove plaće takav kredit ne može dobiti, nakon čega je tužitelj zatražio kredit u valuti EUR, na što mu je odgovoreno da mu ni takav kredit neće biti odobren i rečeno mu je da se može odobriti jedino kredit uz primjenu valutne klauzule u CHF i to uz sudužnika, jamca i hipoteke. Tužitelj navodi da je njemu sklapanje predmetnog ugovora bila jedina opcija da riješi stambeno pitanje za sebe i svoju obitelj, a da ga je djelatnica tuženika PF uvjeravala da je CHF najsigurnija i najstabilnija valuta. Tužitelj navodi da je, nakon što mu je tekst Ugovora predan u banci te nakon čitanja Ugovora o kreditu, vezano uz promjenu kamatne stope i uz promjenu tečaja postavljao pitanja, no da ga je službenica banke ponovno uvjeravala da je CHF sigurna i stabilna valuta, da se ne očekuje promjena tečaja, kao ni promjena kamatne stope, a da je on vjerovao da bi banka poduzela sve što je u interesu klijenta i nije imao razloga sumnjati u sve što mu je bilo predočeno. Tužitelj navodi da mu prije potpisivanja ugovora o kreditu službenica banke sigurno nije pročitala nikakav dopis HNB-a niti je on takav dopis vidio. Tužitelj navodi da sigurno ne bi potpisao predmetni ugovor o kreditu da ga je netko upozorio da će biti takav rast tečaja tijekom otplate kredita.

20. Na okolnost informacija koje su pružene tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu saslušana je i svjedokinja PF koja je u svom iskazu navela da se ne sjeća konkretnog kreditnog predmeta, no nakon predočenja Ugovora o kreditu je potvrdila da je sudjelovala u postupku odobrenja predmetnog Ugovora o kreditu, u sklopu kojeg je vršila razgovore sa tužiteljem i od njega prikupila dokumentaciju. Svjedokinja navodi da se zbog proteka vremena ne može sjetiti što je sve rekla tužitelju kao klijentu, odnosno o kojim parametrima vezano uz Ugovor o kreditu ga je informirala, već je svjedokinja općenito navela da sukladno poslovnoj politici tuženika nije smjela utjecati na to koju vrstu kredita će klijent odabrati, već da je klijentima predočila opciju ugovora s valutnom klauzulom u CHF i EUR te da im je napravila izračun takvih kredita. Svjedokinja navodi i da je svakom klijentu koji se odlučio ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu CHF pročitan dopis HNB-a vezano uz rizik za kredit u CHF te im je ostavljeno dovoljno vremena da pročitaju ugovornu dokumentaciju koju im je banka uručila, a ako klijentu nešto nije bilo jasno ili je imao kakve dvojbe, mogao se obratiti banci, te bi im službenici u banci dali potrebna objašnjenja. Svjedokinja se ne sjeća što je konkretno pisalo u dopisu HNB-a i iz koje godine je bio, a klijentima nije predočavala novinske članke koji su dostavljeni u prilogu odgovora na tužbu.

21. Iskazi tužitelja i svjedokinje PF kontradiktorni su u dijelu koji se odnosi na navodno predočavanje dopisa HNB-a sa upozorenjem na rizik kredita u CHF tužitelju u postupku odobrenja kredita budući da svjedokinja navodi da je takav dopis tužitelju, kao i svim drugim klijentima, predočila, dok tužitelj tvrdi da mu nikakav dopis nije predočen.

21.1. Svjedokinja PF se nije mogla sjetiti što je konkretno pisalo u dopisu HNB-a i iz koje godine taj dopis potječe pa stoga sud nije prihvatio iskaz svjedokinje PF u dijelu u kojem navodi da je dopis HNB-a sa upozorenjima predočila tužitelju. Naime, iz izreke pravomoćne presude donesene u postupku "Potrošač" proizlazi da je tuženik Zagrebačka banka d.d. ugovore sa valutnom klauzulom u CHF odobravao u razdoblju od 1. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008., dakle u dužem vremenskom razdoblju, pa je moguće da je tuženik navedeni dopis HNB-a počeo predočavati klijentima tek u razdoblju nakon što je sporni Ugovor o kreditu sklopljen. 21.2. Stoga, budući da tužitelj u svom uvjerljivom iskazu izričito navodi da mu nikakav dopis HNB-a nije predočen, niti da su mu upozorenja vezano uz valutnu klauzulu u CHF dana, a svjedokinja PF nije mogla sa sigurnošću potvrditi da navodni dopis HNB-a potječe iz vremena prije 27. ožujka 2006., tj. prije dana sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmet postupka, sud je prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem navodi da mu nikakav dopis HNB-a nije predočen u postupku odobrenja kredita.

21.3. Podredno valja istaknuti da tuženik u ovaj spis nije dostavio sporni dopis HNB-a koji je svjedokinja PF spominjala u svom iskazu, a sama svjedokinja se ne može sjetiti koje informacije i upozorenja su bile u tom dopisu sadržane, pa stoga nije niti odlučna činjenica je li taj dopis tužitelju u postupku odobrenja kredita predočen ili ne s obzirom da temeljem dokaza koji prileže spisu nije moguće utvrditi da li je taj dopis sadržavao sve bitne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, poput činjenice da je valuta CHF "valuta utočišta" sa tendencijom rasta tečaja u slučaju ekonomskih nestabilnosti, kao i činjenice da Hrvatska narodna banka ne brani tečaj CHF u odnosu na HRK. Stoga, sve i u slučaju da je tuženik dokazao da je dopis koji svjedokinja PF spominje uručen tužitelju u postupku odobrenja kredita to ne bi predstavljalo dokaz da je tuženik, kao potrošač, informiran o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF.

22. Sud je dakle u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao životan i uvjerljiv te je temeljem tog iskaza utvrdio da je tužitelj imao namjeru sklopiti ugovor o kreditu u kunama, no da je s obzirom na iznos traženog kredita i njegova tadašnja primanja dobio informaciju da mu kredit u kunama i kredit s valutnom klauzulom u eurima ne bi bio odobren, već da zatraženi iznos kredita može dobiti samo uz primjenu valutne klauzule u CHF te sudužnika, jamca i hipoteku, pa je stoga tužitelj pristao sklopiti takav Ugovor o kreditu jer mu je to bila jedina opcija da riješi stambeno pitanje. Utvrđeno je da djelatnica tuženika u postupku odobrenja kredita tužitelja nije upozorila na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno na opasnost promjene tečaja CHF u odnosu na HRK koji proizlazi iz činjenice da je CHF valuta utočišta i da HNB ne brani tečaj te valute u odnosu na HRK. Utvrđeno je da niti sam tužitelj nije bio svjestan rizika koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF budući da je u svom iskazu naveo da takav ugovor o kreditu ne bi sklopio da ga je netko upozorio da će doći do takvog rasta tečaja CHF prilikom otplate kredita.

23. Slijedom navedenog utvrđeno je da su sva utvrđenja iz citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i na konkretan ugovorni odnos između tužitelja i tuženika.

24. Sud je na temelju analize provedenih dokaza utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u člancima 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, a time i ništetna.

24.1. Naime, specifični rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF tužitelju u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu bili razumljivi pa je stoga jasno da tužitelj uopće nije mogao, kao ravnopravna i informirana ugovorna strana, sudjelovati u bilo kakvim pregovorima sa tuženikom. Stoga sama činjenica što je tužitelj, temeljem dobivene informacije od djelatnika tuženika da mu se zatraženi iznos kredita može odobriti samo uz valutnu klauzulu u CHF, odabrao kredit s valutnom klauzulom u CHF nema značaj pojedinačnih pregovora o odredbi o valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovoru o kreditu.

24.2. Sud je utvrdio da je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio slabiji jer je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, a tuženik kao kreditna institucija koja ima stručne službe koje se bave upravo upravljanjem rizicima, uključujući rizike vezane uz promjene tečaja deviza, je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu u CHF nije bilo prezentirano, te je tuženik iskoristio nestručnost tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe i time tužitelja, kao potrošača, izložio specifičnom valutnom riziku sa kojim nije bilo upoznat, pa je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.

24.3. Švicarski franak kao „valuta utočišta“ je bio siguran za ulagače, odnosno banke, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Drugim riječima tuženik je u slučaju rasta tečaja CHF u odnosu na kunu mogao očekivati uvećane prihode u kunama po kreditima sa valutnom klauzulom u CHF te je čak na tečajnim razlikama mogao ostvariti dodatnu zaradu ako je obveze prema svojim kreditorima ispunjavao u valutama čiji tečaj je u odnosu na CHF oslabio. Pri tom je potpuno nebitno je li tuženik spekulirao tečajem i na taj način stekao dodatnu dobit ili pak nije, već je odlučno da je temeljem same činjenice ugovaranja valutne klauzule u CHF postojao bitno manji rizik od pada tečaja CHF u odnosu na kunu, dakle rizik za tuženika kao kreditora, nego što je postao rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, dakle rizik za tužitelja kao korisnika kredita.

24.4. S druge pak strane za tužitelja, kao potrošača koji svoje prihode ostvaruje u kunama, švicarski franak je predstavljao izvor znatnog valutnog rizika jer je rast vrijednosti CHF, i posljedično rast kunske protuvrijednosti ugovorenog anuiteta, mogao dovesti u pitanje mogućnost tužitelja da ispunjava svoje obveze po Ugovoru o kreditu.

24.5. Stoga je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača.

24.6. Slijedom navedenog je utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu temeljem čl. 87. ZZP ništetne te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

25. Tužitelji tužbom traže povrat više plaćenog iznosa tuženiku zbog ništetne ugovorne odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a tuženik je osporio visinu tužbenog zahtjeva, slijedom čega je određeno provođenje financijskog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa na okolnost da li je u slučaju ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu tužitelj zbog promjene tečaja CHF spram HRK preplatio svoje obveze prema tuženiku po tom Ugovoru i koliko ta preplata iznosi za svaki pojedini mjesec.

25.1. Vještakinja je dana 10. studenog 2023. u sudski spis dostavila pisani nalaz i mišljenje u kojem je utvrdila da tužitelj u razdoblju otplate kredita nije vršio uplate koje su bile dostatne za pokriće njegovih obveza uz kamatnu stopu koja je mijenjana odlukama tuženika tijekom otplate kredita te da je stoga vještakinja na iznos duga s osnova glavnice obračunavala zateznu kamatu koja je podmirivana iz prve uplate. Takvim obračunom, primjenom tečaja CHF na dan korištenja kredita i kamatne stope temeljem odluka tuženika, vještakinja je utvrdila da je tužitelj do otkaza Ugovora o kreditu dana 12. ožujka 2015. više uplatio 1.094,66 eura, pri čemu je datume kada su uplate kojima su preplate nastale prikazala u tablici na str. 10 nalaza.

25.2. Nalaz i mišljenje vještaka dostavljen je na očitovanje parničnim strankama te se tužitelj na nalaz očitovao podneskom od 17. prosinca 2023. u kojem je naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje te je zahtjev za isplatu uskladio sa iznosom preplate koju je utvrdila vještakinja u svom nalazu. Tuženik se na nalaz očitovao na raspravi održanoj 21. prosinca 2023. na kojoj je naveo da nema prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, ali predlaže da se vještakinja usmeno sasluša.

25.3. Financijska vještakinja Vlasta Santo-Olđa saslušana je na raspravi održanoj 21. prosinca 2023. kojom prilikom je u cijelosti ostala kod pisanog nalaza i mišljenja dostavljenog u sudski spis te je pojasnila da je prilikom izračuna uzela u obzir razdoblja kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onog na dan isplate kredita te da je na takvu "negativnu tečajnu razliku" obračunala i zateznu kamatu. Vještakinja je isto tako pojasnila da se njezin izračun odnosi samo na preplatu nastalu s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, a ne i preplate nastale s osnova povećanja redovne kamate, a izračun preplata je izvršen do dana otkaza Ugovora o kreditu, tj. do 12. ožujka 2015.

25.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka, kao objektivan i sukladan pravilima struke, jasan i neproturječan, pri čemu je sud uzeo u obzir i činjenicu da niti stranke nisu imale prigovora na zaprimljeni nalaz i mišljenje.

26. Temeljem nalaza i mišljenja vještakinje utvrđeno je da je tužitelj, zbog činjenice da je tuženik u Ugovor o kreditu uključio ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, prilikom otplate kredita tuženiku preplatio iznos od 1.094,66 EUR, pri čemu su pojedinačne mjesečne preplate sa datumima istih prikazane u zaključku vještakinje na str. 10 nalaza.

27. Budući da je sud utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, proizlazi da tužitelj osnovano od tuženika potražuje povrat iznosa koje je tuženik primio na temelju ništetnog dijela ugovora, sukladno odredbi čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – dalje u tekstu ZOO).

28.Tuženik je istaknuo prigovor zastare za cjelokupnu tražbinu tužitelja.

29. U konkretnom slučaju predmet postupka je potraživanje tužitelja s osnova stečenog bez osnove na koji se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

30. Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju tuženikov prigovor zastare nije osnovan. 31. Naime, nepoštenost, a time i ništetnost, ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu koje je sklapao tuženik utvrđena je u parničnom postupku koji je pokrenuo „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i to presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a navedena presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž- 6632/17.

31.1. Stoga je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva utemeljenih na tako utvrđenoj ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF počela teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17.

31.2. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske dajući objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. koje je sadržano u zapisniku br. Su-IV-33/2022-2.

31.3. S obzirom na opći zastarni rok i činjenicu da je tužba u ovom postupku podnesena 13. lipnja 2023. godine, u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

32. Tuženik je u odnosu na potraživanje tužitelja za isplatom istaknuo i prigovor promašene aktivne legitimacije navodeći da su uplate na ime otplate kredita vršile i treće osobe te da tužitelj nije aktivno legitimiran tražiti povrat uplata koje su vršile druge osobe.

32.1. Saslušani tužitelj u svom iskazu je naveo da je kredit otplaćivao putem opće uplatnice u banci.

32.2. Čitanjem prometa po kreditu dostavljenog u prilogu odgovora na tužbu utvrđeno je da je za sve uplate učinjene do 17. travnja 2015. kao upaltitelj naveden upravo tužitelj ĐF, dok se od 17. travnja 2015. nadalje pojavljuju i uplate obrta " [obrt]".

32.3. S obzirom da iz nalaza financijske vještakinje i dokumentacije u spisu proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu otkazan dana 12. ožujka 2015. te da je vještakinja zbog toga iznos preplate utvrđivala samo do dana otkaza kredita, nije odlučno tko je vršio uplate nakon 12. ožujka 2015. s obzirom da te uplate vještakinja nije uzimala u obzir prilikom utvrđivanja iznosa preplate tužitelja u nalazu i mišljenju.

32.4. Slijedom navedenog, a budući da je iz dokumentacije u spisu vidljivo da je sve uplate do dana otkaza Ugovora o kreditu, tj. uplate koje je vještakinja uzela u obzir, vršio upravo tužitelj tuženikov prigovor promašene aktivne legitimacije je neosnovan. 33. Tuženik također prigovara da tužitelj, zbog činjenice što je Ugovor o kreditu otkazan, nema pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa jer da se presude iz spora "Potrošač" ne odnose na otkazane ugovore o kreditima.

33.1. Navedeni argument tuženika u cijelosti je pravno neutemeljen jer pravne posljedice ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi nastaju od samog dana sklapanja ugovora pa stoga naknadni otkaz ugovora ne može otkloniti posljedice ništetnosti. Navedeno tim više što je u konkretnom slučaju upravo zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli došlo do znatnog rasta obveza tužitelja, kao korisnika kredita, pa je stoga neuredno ispunjenje tužiteljevih obveza i otkaz kredita najvjerojatnije posljedica upravo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

34. Tužitelj konačno postavljenim tužbeim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 1.094,66 eura, za koji iznos je temeljem nalaza i mišljenja vještakinje utvrđeno da predstavlja točan iznos preplate tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Slijedom navedenog je primjenom odredbi čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a, naloženo tuženiku isplatiti tužitelju traženi iznos od 1.094,66 eura.

34.1. Tuženik je unaprijed sastavio Ugovor o kreditu te je u isti uključio nepoštene, odnosno ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, iako je bio svjestan da time tužitelja izlaže riziku na koji ga nije upozorio, slijedom čega je tuženik nepošteni stjecatelj od dana kada je preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe primio od tužitelja. Stoga je temeljem odredbe čl. 1015. ZOO-a tuženiku naloženo da tužitelju plati zatezne kamate na iznose koje je stekao bez valjane pravne osnove od dana kada je te iznose stekao, i to po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

35. Slijedom navedenog je presuđeno kao u točki II. izreke ove presude.

36. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su dosuđeni troškovi koji su bili prijeko potrebni radi vođenja parnice i zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 138/23.), a prema vrijednosti predmeta spora koja je bila važeća u vrijeme poduzimanja pojedine procesne radnje (3.389,11 eura za radnje poduzete do 16. prosinca 2023, 1.327,36 eura za radnje poduzete od 17. prosinca 2023. nadalje).

36.1. Tužitelju, koji je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, je s osnova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ovom parničnom postupku nastao trošak sastava tužbe od 13. lipnja 2023. (Tbr. 7.1) u iznosu od 200,00 eura, trošak zastupanja na ročištu 17. listopada 2023. (Tbr. 9.1) u iznosu od 200,00 eura, trošak sastava obrazloženog podneska od 17. prosinca 2023. (Tbr. 8.1) u iznosu od 200,00 eura, trošak zastupanja na raspravama 21. prosinca 2023. i 14. siječnja 2025. (Tbr. 9.1) u iznosu od 200,00 eura svako, te trošak pristupa na ročište za objavu presude (Tbr. 9.3) u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.100,00 eura, odnosno uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% sveukupno 1.375,00 eura. Na navedeni iznos treba dodati trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 359,45 eura, pa ukupni nastali trošak iznosi 1.734,45 eura.

36.2. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022.) koji propisuje da kamate na troškove postupka teku od dana donošenja odluke pa do naplate.

36.3. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

37. Tužitelj je podneskom od 17. prosinca 2023. djelomično povukao tužbeni zahtjev za isplatu na način da je umjesto iznosa od 3.389,11 eura potraživao iznos od 1.094,66 eura. Tuženik je pristao na povlačenje tužbe, no međutim u roku od 15 dana od primitka podneska tužitelja kojim djelomično povlači tužbu je zatražio trošak postupka prouzročen djelomičnim povlačenjem.

37.1. Predmet ovog postupka je zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu te zahtjev za isplatom stečenog bez osnove. Tužitelj je prilikom podnošenja tužbe kao vrijednost predmeta spora u sustavu e-spis naznačio 3.389,11 eura. Nakon djelomičnog povlačenja zahtjeva za isplatom tužitelj je na raspravi održanoj 21. prosinca 2023. kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.327,36 eura.

37.2. Člankom 40. st. 2. ZPP-a propisano je da je u slučajevima kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu za utvrđenje vrijednosti predmeta spora mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. U konkretnom slučaju dio tužbenog zahtjeva se ne odnosi na isplatu nego na utvrđenje te je stoga, a budući da je tužitelj nakon djelomičnog povlačenja tužbe kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.327,36 eura, temeljem čl. 40. st. 2. ZPP-a za utvrđenje vrijednosti predmeta spora mjerodavan upravo iznos od 1.327,36 eura koji je tužitelj naznačio kao vrijednost predmeta spora nakon djelomičnog povlačenja tužbe.

37.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlučujući povodom dopuštene revizije u Rješenju Rev 406/2022-2 od 9. svibnja 2023. zauzeo pravno stajalište da se u slučaju djelomičnog povlačenja tužbe o uspjehu stranaka u parnici odlučuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, dok se u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva odlučuje prema odredbama ZPP o povlačenju tužbe, vodeći pri tome računa jesu li, prema tarifnom razredu s obzirom na vrijednost predmeta spora, isticanjem zahtjeva iznad konačno postavljenog nastali posebni troškovi zastupanja.

37.4. Budući da je vrijednost predmeta spora i nakon djelomičnog povlačenja zahtjeva za isplatom ostala u razredu od 1.327,01 eura do 13.272,00 eura tuženiku uslijed činjenice da je tužitelj istaknuo zahtjev iznad konačno postavljenog nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

37.5. Slijedom navedenog zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka odbijen je u cijelosti kao neosnovan te je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.

Koprivnica, 26. veljače 2025.

Sudac

Jerko Bogdanić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Dejan Kuharić, Koprivnica

2. Odvjetnica Margita Kiš Kapetanović, Zagreb