Broj: Ppž-901/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Korotaj predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Roberta Završkog članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. UV, zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okr. UV podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 21. studenog 2022., broj: Pp-12676/2021-10, u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba okr. UV, a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci i kazni te izriče da je okr. UV, djelom za koje je proglašena krivom, činjenično opisanim u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.), za koji joj se, na temelju tog zakonskog propisa izriče novčana kazna 60,00 eura (šezdeset eura), koju je dužna platiti u roku 30 dana od primitka ove presude, s time da će se novčana kazna smatrati u cijelosti plaćenom ako okrivljenica u navedenom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne.

II. U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba okr. UV te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu prvostupanjska presuda potvrđuje.

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona okr. UV obvezna je naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka 40,00 eura (četrdeset eura), u roku 30 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 21. studenog 2022., broj: Pp-12676/2021-10 proglašena je krivom okr.UV da je, na način činjenično opisan u izreci presude, počinila prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji joj je izrečena novčana kazna 754,00 kune/100,07 eura, što je protuvrijednost domaće valute 200 DEM, koju je dužna platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, uz obvezu na naknadu troškova prekršajnog postupka 300,00 kuna/39,82 eura.

2. Protiv te presuda okr. UV po branitelju odvjetniku Darku Varenici podnijela je žalbu zbog svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se žalba prihvati, ukine pobijana odluka i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da se presuda preinači i okrivljenica oslobodi optužbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti.

5. U odnosu na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka navodi se da je izreka presude u suprotnosti s izvedenim dokazima u postupku, nije razvidno na temelju kojih dokaza je donesena odluka odnosno nedostaju odlučni razlozi, a oni razlozi za koje sud navodi da su odlučni nisu istinito prikazani ako se uzme u obzir činjenice (ne)utvrđene tijekom postupka.

5.1. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije počinjena naprijed navedena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, budući da pobijana presuda ima, sukladno odredbi čl. 185. Prekršajnog zakona, sav potreban sadržaj, njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja obrane okrivljenice i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, u presudi ne postoji proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga, a prvostupanjski je sud jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji okrivljenice za prekršaj opisan u izreci presude.

6. Žalbom se navodi da je sud u odnosu na verbalni prijepor okrivljenice s HV zauzeo stav kako prekršajnog djela nema, međutim, prema mišljenju žalbe, sud je procesno pogriješio kada nije donio meritornu odluku u odnosu na ošt. HV, obzirom da je isti bio jedan od tužitelja zajedno s ošt. SV.

6.1. Prvenstveno, treba navesti da se ovaj prekršajni postupak vodi protiv okr. UV, a po optužnom prijedlogu koji su protiv okrivljenice podnijeli oštećenici tužitelji HV i SV, zbog prekršaja iz čl. 6. i 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u optužnom prijedlogu.

6.2. Dakle, okrivljenici se optužnim prijedlogom oštećenika tužitelja stavlja na teret počinjenje prekršaja iz čl. 6. i 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, počinjenih na način da se na javnom mjestu ponašala na naročito drzak i nepristojan način vrijeđajući oštećenike (HV i SV) i vičući. Dakle, okrivljenici se stavlja na teret počinjenje dva prekršaja na štetu dva oštećenika i to osnovno djelo prekršaja remećenja javnog reda i mira iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i kvalificirani oblik tog prekršaja naročite drskosti i nepristojnosti iz čl. 6. istog Zakona. Međutim, pogrešno su tužitelji ponašanje okrivljenice pravno označili kao realni stjecaj prekršaja iz čl. 6. i 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, jer u konkretnom slučaju nema zakonske mogućnosti dvostrukog sankcioniranja okrivljenice za osnovnu i kvalifikatornu istu radnju počinjenja. Naime, inkriminirano ponašanje predstavlja istu vrstu kažnjivog ponašanja, pa je vika na javnom mjestu, kao manji stupanj neprava, konzumirana protupravnom radnjom naročito drskog i nepristojnog ponašanja, kao radnjom u kojoj je sadržan veći stupanj neprava. Ovo bez obzira što je radnja počinjenja bila usmjerena prema dvije osobe, jer zaštitni objekt inkriminiranih prekršaja nije konkretna osoba.

6.3. U slučaju da je okrivljenica proglašena krivom za dva djela prekršaja, kako joj se to optužnim prijedlogom stavlja na teret, bila bi počinjena povreda materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenice iz čl. 196. t. 4. Prekršajnog zakona, jer bi glede prekršaja koji je predmet optužbe sud primijenio propis koji ne može primijeniti, u odnosu na dvostruko kažnjavanje okrivljenice za osnovno i kvalifikatorno djelo počinjeno jednom radnjom.

6.4. Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud dio činjeničnog opisa koji se odnosi na inkriminaciju u odnosu na ošt. tužitelja HV ispustio iz izreke presude, s obrazloženjem da ne proizlazi iz provedenog dokaznog postupka, a osim toga u odnosu na prepirku okrivljenice i tužitelja unutar stambene kuće radi se o fiktivnom javnom mjestu, a u činjeničnom opisu nije navedeno (opisano) da se ponašanje okrivljenice reflektiralo, vidljivo ili čujno, na neograničenom javnom mjestu, a niti proizlazi iz provedenog dokaznog postupka. U odnosu na optužbu sud je u dokaznom postupku utvrdio da je okrivljenica ošt. tužiteljici na javnom mjestu uzviknula „Prasice“, koju radnju je pravilno kvalificirao kao prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Suprotno stajalištu obrane, kada je prvostupanjski sud utvrdio da je okrivljenica počinila navedeni prekršaj prema ošt. tužiteljici, a nije utvrdio da je počinila prekršaj prema ošt. tužitelju, onda o tome nije morao odlučiti izrekom presude, već je bilo dovoljno da taj dio inkriminacije ispusti iz optužbe i za to navede razloge u obrazloženju presude, kao što je i postupio. Ispuštajući iz opisa djela navedenu inkriminaciju, a s obzorom na rezultat glavne rasprave, prvostupanjski je sud prilagodio djelo iz optužnog prijedloga tako da je očuvan objektivni identitet presude i optužbe, a ne da zbog toga sud u potpunosti nije riješio predmet optužbe, kako se ističe žalbom. Iz navedenih razloga, nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 8. Prekršajnog zakona, na koju se, doduše posredno, ukazuje žalbom.

7. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenica poriče prekršaj koji joj se stavlja na teret ponavljajući obranu pred prvostupanjskom sudom, navodeći da do nikakvog narušavanja javnog reda i mira nije došlo, a osobito da bi vikala na SV riječima „U“, kako se to navodi u presudi. Ističe se da se iskaz ŠV ne može uzeti kao mjerodavan i odlučujući za donošenje pobijane presude te uzimajući u obzir iskaz ovog svjedoka nema niti jednog dokaza da bi okrivljenica počinila prekršajno djelo na štetu ošt. SV. Žalbom se detaljno analiziraju iskazi svjedoka ŠV dani u predmetu Pp 12678/2021 kojim se vodi postupak pred istim Sudom u vezi istog događaja protiv FV na osnovu privatne tužbe supružnika SV, kao i iskaz istog svjedoka u ovom predmetu na ročištu održanom 16. studenog 2022. i ukazuje na kontradiktornosti u njegovom iskazu iz kojeg, kako se navodi u žalbi, niti ne proizlazi da bi okrivljenica na naročito drzak način vrijeđala ošt. HV, niti spominje okrivljenu u kontekstu vrijeđanja SV.

7.1. Međutim, nasuprot tvrdnjama žalbe, prvostupanjski je sud na osnovu izvedenih dokaza donio pravilnu odluku o krivnji okrivljenice za prekršaj opisan u izreci presude. Prvenstveno, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud u odnosu na krivnju okrivljenice za prekršaj opisan u izreci presude temeljio na iskazima ošt. tužitelja koji su međusobno sukladni, cijenio je njihovo držanje i nepromjenjivost njihovih iskaza i sigurnost prilikom kazivanja. Stoga, nije u pravu okrivljenica da „nema niti jednog dokaza da bi počinila prekršajno djelo na štetu ošt. SV“, budući da iz iskaza ošt. tužiteljice proizlazi da je okrivljenica riječ „Prasice“ izgovorila vičući dok se nalazila ispred kuće (na neograničenom javnom mjestu), a što je potvrdio i svjedok HV. Iskaz navedenih svjedoka dan je jasno, okolnosno i uvjerljivo, a svjedoci su, sukladno odredbi čl. 173. Prekršajnog zakona u vezi čl. 288. st.3. ZKP/08, između ostalog, upozoreni da su dužni govoriti istinu i da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo, za razliku od okrivljenice koja je mogla birati način svoje obrane i braniti se, između ostalog i neistinom.

7.2. Jednako tako, u odnosu na iskaz svjedoka ĐV, čija se vjerodostojnost osporava žalbom, ističe se da se njegov iskaz dan u drugom postupku pred istim sudom ne može ocjenjivati u ovom postupku, dok se okolnost lažnog iskaza može dokazivati samo pravomoćnom odlukom kojom je dotična osoba pravomoćno proglašena krivom za navedeno kazneno djelo. Osim navedenog, iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi da je prvostupanjski sud iskaz svjedoka ŠV uzeo kao mjerodavan i odlučujući, kako se to pogrešno navodi u žalbi. Činjenica je da navedeni svjedok ne spominje okrivljenicu u kontekstu vrijeđanja SV, ali navodi da je, vraćajući se nakon pomicanja automobila s parkirnog mjesta u kuću zatekao na vratima s vanjske strane okrivljenicu i FV, te je prvostupanjski sud, povezujući iskaz tog svjedoka i iskaz ošt. tužitelja imao osnovu za zaključak da se okrivljenica u trenutku počinjenja prekršaja nalazila ispred ulaznih vrata stambene kuće, što je odlučna činjenica u odnosu na element javnost kao konstitutivnog elementa koji čini biće prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

8. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud pravilno cijenio izvedene dokaze, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona, a za svoju odluku je dao razloge koji su, po mišljenju ovog suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, a navodi žalbe nisu doveli u sumnju činjenično stanje niti pravilnost provedenog prekršajnog postupka.

9. Razloge prvostupanjske odluke u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa kako okrivljenica nije navela nikakve nove, niti uvjerljive razloge u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, kojima bi potkrijepila svoje osporavanje odgovornosti za prekršaj koji joj se pobijanom presudom stavlja na teret, nije dovela u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda.

9.1. Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba ni zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Međutim, ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, utvrđeno je da je prvostupanjskom presudom, u smislu odredbe čl. 196. t. 4. Prekršajnog zakona, na štetu žaliteljice, povrijeđeno materijalno prekršajno pravo.

10.1. Naime, nakon donošenja nepravomoćne presude, kao posljedica donošenja Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 57/22., 88/22.), stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ br. 114/22.), koji za inkriminirani prekršaj propisuje nešto niži posebni minimum i posebni maksimum novčane kazne, pa je, prema načelu konkretnosti u primjeni blažeg zakona, blaži za okr. UV, budući da joj je pobijanom presudom izrečena novčana kazna u visini posebnog maksimuma novčane kazne.

10.2. Za prekršaj iz čl. 13. „starog“ Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja i za koje je okrivljenica proglašena krivom, bila je propisana novčana kazna u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM (konverzijom DEM u eure prema fiksnom tečaju euro=1,955583 DEM iznos od 25,56 do 102,26 eura), dok je prema odredbi čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira „Narodne novine“ br. 114/22.) propisana novčana kazna od 20,00 do 100,00 eura.

10.3. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Prekršajnog zakona, prema počinitelju prekršaja se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme kad je prekršaj počinjen, a ako se nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, propis jedanput ili više puta izmijeni, obavezno će se primijeniti propis koji je najblaži za počinitelja.

10.4. Budući da je inkriminirani prekršaji počinjen 5. srpnja 2021., kada je bio na snazi „stari“ Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 30/90., 47/90., 29/94.), a 1. siječnja 2023. stupio je na snagu „novi“ Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji je u odnosu na predmetni prekršaj blaži za okrivljenicu, to ga je ovaj drugostupanjski sud, na temelju čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, dužan primijeniti.

10.5. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, postupajući po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela prekršaja, kako je to navedeno u t. I. izreke ove drugostupanjske presude.

11. Odluka o prekršajnopravnoj sankciji razmatrana je uslijed preinake u pravnoj oznaci djela (budući da je sukladno tome promijenjen i temelj za izricanje kazne) i žalbi okrivljenice u smislu čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona.

11.1. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u odnosu na izrečenu novčanu kaznu, ovaj sud smatra da je prvostupanjski je sud, ocjenjujući sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, pravilno okrivljenici izrekao blažu vrstu kazne propisane za počinjeni prekršaj. Međutim, prvostupanjski je sud, cijeneći olakotnu okolnost u dosadašnjoj prekršajnog nekažnjavanosti okrivljenice, uz činjenicu da nisu utvrđene otegotne okolnosti, za počinjeni prekršaj odmjerio novčanu kaznu u propisanom maksimumu novčane kazne. Uzimajući u obzir okolnosti utvrđene od strane prvostupanjskog suda za odmjeru mjere kazne ovaj drugostupanjski sud smatra da okrivljenici nije potrebno izreći novčanu kaznu u maksimumu propisane novčane kazne, te je okrivljenici za počinjeni prekršaj odmjerio novčanu kaznu kao u t. I. u izreci ove presude, smatrajući da će se, ovako odmjerenom novčanom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona i svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona.

12. Žalbom se samo uvodno naznačuje da se podnosi i u odnosu na troškove prekršajnog postupka, bez konkretizacije te žalbene osnove. Međutim, budući da je okrivljenica proglašena krivom, pravilno je obvezana na naknadu troškova prvostupanjskog postupka u paušalnom iznosu (čl. 139. st. 3. Prekršajnog zakona). Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (u protuvrijednosti eura prema fiksnom tečaju valute), a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenice, a nisu određeni u previsokom iznosu.

12.1. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 40,00 eura, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okr. UV.

13. Slijedom navedenog, na temelju čl. 207. (t. I.) i čl. 205. (t. II.) Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 26. veljače 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nikolina Maretić, v. r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 7 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenicu, branitelja i ošt. tužitelje.