REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U ZABOKU
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj P-596/2023.-24.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Sanja Restović Mirčeta i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Macura i Restović j.t.d. iz Šibenika, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon 22. siječnja 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Ksenije Kantura, odvjetnice u Zaboku i punomoćnice tuženika i zamjenice punomoćnika tuženika Melite Grozaj, odvjetnice u Zagrebu, na ročištu za objavu odluke 26. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.946,11 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamata koja teče od:
30.09.2005. godine na iznos od
0,86 eur
31.10.2005. godine na iznos od
0,90 eur
30.11.2005. godine na iznos od
1,67 eur
31.10.2008. godine na iznos od
8,64 eur
31.12.2008. godine na iznos od
15,22 eur
31.01.2009. godine na iznos od
19,85 eur
28.02.2009. godine na iznos od
21,94 eur
31.03.2009. godine na iznos od
16,17 eur
30.04.2009. godine na iznos od
17,28 eur
31.05.2009. godine na iznos od
8,46 eur
30.06.2009. godine na iznos od 1,96 eur
31.07.2009. godine na iznos od
3,69 eur
31.08.2009. godine na iznos od
7,11 eur
30.09.2009. godine na iznos od
6,82 eur
31.10.2009. godine na iznos od
3,35 eur
30.11.2009. godine na iznos od
9,85 eur
31.12.2009. godine na iznos od
15,06 eur
31.01.2010. godine na iznos od
22,46 eur
28.02.2010. godine na iznos od
20,76 eur
31.03.2010. godine na iznos od
30,82 eur
30.04.2010. godine na iznos od
28,91 eur
31.05.2010. godine na iznos od
32,62 eur
30.06.2010. godine na iznos od
64,79 eur
31.07.2010. godine na iznos od
58,17 eur
31.08.2010. godine na iznos od
78,40 eur
30.09.2010. godine na iznos od
71,41 eur
31.10.2010. godine na iznos od
60,17 eur
30.11.2010. godine na iznos od
83,89 eur
31.12.2010. godine na iznos od
111,82 eur
31.01.2011. godine na iznos od
90,88 eur
28.02.2011. godine na iznos od
98,95 eur
31.03.2011. godine na iznos od
89,58 eur
30.04.2011. godine na iznos od
91,28 eur
31.05.2011. godine na iznos od
130,88 eur
30.06.2011. godine na iznos od
134,73 eur
31.07.2011. godine na iznos od
167,81 eur
31.08.2011. godine na iznos od
150,82 eur
30.09.2011. godine na iznos od
132,22 eur
31.10.2011. godine na iznos od
125,24 eur
30.11.2011. godine na iznos od
123,86 eur
31.12.2011. godine na iznos od
132,40 eur
31.01.2012. godine na iznos od
139,84 eur
29.02.2012. godine na iznos od
140,83 eur
31.03.2012. godine na iznos od
135,69 eur
30.04.2012. godine na iznos od
139,16 eur
31.05.2012. godine na iznos od
141,54 eur
30.06.2012. godine na iznos od
137,54 eur
31.07.2012. godine na iznos od
138,59 eur
31.08.2012. godine na iznos od
135,59 eur
30.09.2012. godine na iznos od
129,20 eur
31.10.2012. godine na iznos od
136,11 eur
30.11.2012. godine na iznos od
139,43 eur
31.12.2012. godine na iznos od
137,01 eur
31.01.2013. godine na iznos od
123,98 eur
28.02.2013. godine na iznos od
135,05 eur
31.03.2013. godine na iznos od
136,02 eur
30.04.2013. godine na iznos od
131,68 eur
31.05.2013. godine na iznos od
118,19 eur
30.06.2013. godine na iznos od
117,84 eur
31.07.2013. godine na iznos od
121,16 eur
31.08.2013. godine na iznos od
126,47 eur
30.09.2013. godine na iznos od
133,83 eur
31.10.2013. godine na iznos od
130,03 eur
30.11.2013. godine na iznos od
132,72 eur
31.12.2013. godine na iznos od
135,77 eur
31.01.2014. godine na iznos od
116,93 eur
28.02.2014. godine na iznos od
120,33 eur
31.03.2014. godine na iznos od 119,22 eur
30.04.2014. godine na iznos od
115,45 eur
31.05.2014. godine na iznos od
114,24 eur
30.06.2014. godine na iznos od
114,79 eur
31.07.2014. godine na iznos od
119,06 eur
31.08.2014. godine na iznos od
126,24 eur
30.09.2014. godine na iznos od
126,24 eur
31.10.2014. godine na iznos od
126,24 eur
30.11.2014. godine na iznos od
126,24 eur
31.12.2014. godine na iznos od
126,24 eur
31.01.2015. godine na iznos od
126,24 eur
28.02.2015. godine na iznos od
126,24 eur
31.03.2015. godine na iznos od
126,24 eur
30.04.2015. godine na iznos od
126,24 eur
31.05.2015. godine na iznos od
126,24 eur
30.06.2015. godine na iznos od
126,24 eur
31.07.2015. godine na iznos od
126,24 eur
31.08.2015. godine na iznos od
126,24 eur
s time da kamata na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju TM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.485,71 eur uvećano za zakonsku zateznu kamata koja na taj iznos teče od 01.10.2016. godine pa do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka."
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 972,75 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude 26. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s prednikom tuženika zaključio dana 23. kolovoza 2005. ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Tužitelju je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 112.600,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 593,72 EUR, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju kreditora na devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja kredita.
1.1. Odredba ugovora kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF ništetna je jer je povrijeđeno tužiteljevo pravo kao potrošača. Ništetnost spornih odredbi utvrđena je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koju je potvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kao i presudom poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a koje odluke su donesene u kolektivnom postupku koji je savez udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 4. travnja 2012. pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalog i ovdje tuženika.
1.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 14. srpnja 2013. u dijelu koji glasi: Utvrđuje se da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., (dalje u tekstu: Addiko bank) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008 povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
1.3. Kako sukladno odredbama članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača te članka 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, to se naprijed navedene odluke primjenjuju i u ovom postupku.
1.4. Tuženik je tužitelja propustio informirati o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, o tome da je rast tečaja franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan. O ovoj odredbi u kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo. Tuženik je o rizicima i karakteristikama valutne klauzule CHF morao informirati tužitelja i to pisanim putem, kao i mogućim pojavama tijekom otplate koje mogu znatno uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj napominje kako je specifičnost valute CHF poznata tuženiku, ali ne i osobi poput tužitelja koja ne raspolaže stručnim znanjem što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe.
1.5. Ugovor o kreditu je nesporno dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava .
1.6. Učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli predstavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate, za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Smatra da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do 31. kolovoza 2015. prema ugovorenom tečaju kune spram CHF na dan isplate kredita odnosno pravo na povrat iznosa od 8.148,59 EUR. 2. Podneskom od 5. prosinca 2024. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio spajanje ove parnice s parnicom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2040/2019 koja se odnosi na isti ugovorni odnos i materiju, a radi ubrzanja raspravljanja i smanjenja troškova postupka. Naveo da osporava tužbeni zahtjev tužitelja. Spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Ugovor o kreditu je izmijenjen u dijelu valute obveze sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015) i konverzijom kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR dana 11. siječnja 2016.
3.1. Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu
3.2. Sklapanjem aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 4. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika.
3.3. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. TMG, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti.
3.4. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 25 godina.
3.5. Zaključenjem ugovora o konverziji došlo je do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe aneksa u dijelu valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne.
3.6. Odredbe o valuti obveze izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje.
3.7. Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017.
3.8. Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule
3.9. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Istaknuo je i prigovor zastare tražbine tužitelja.
4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini na str. 9-15 spisa, u izvadak iz zemljišne knjige na str. 16 spisa, u ugovor o kupoprodaji nekretnina na str. 17-20 spisa, u aneks ugovora o kreditu na str. 112-116 spisa, u obavijest o provedenoj konverziji i otplatne planove na str. 118-122 spisa, u mišljenje na str. 131 spisa, u kamatne stope banaka na kunske kredite na str. 165-173 spisa, zamolbeno saslušao tužitelja kod Općinskog suda u Kutini, proveo financijsko vještačenje i pročitao nalaz i mišljenje financijskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu po osnovi valutne klauzule osnovan, dok nije osnovan dio tužbenog zahtjeva na isplatu razlike glavnice.
5.1. Sud je dopustio preinaku tužbe kako je to učinjeno podneskom tužitelja od 5. prosinca 2024. jer je istim tužbeni zahtjev usklađen s rezultatima financijskog vještačenja, a novi zahtjev za isplatom razlike glavnice odnosi na istu činjeničnu i pravnu osnovu te je bilo i svrsishodno dopustiti takvu preinaku za konačno rješenje odnosa među strankama, nakon čega je dopuštena preinaka tužbe.
5.2. Sud nije prihvatio pismeni iskaz svjedokinje TMG jer se s korištenjem tog dokaza tužitelj nije usuglasio, a i da jest, iskaz je općenite naravi i ne tiče se konkretnog predmeta.
5.3. Sud je odbio prijedlog za spajanjem parnice Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2040/2019 i ove parnice jer ZPP predviđa spajanje samo parnica istoga suda.
6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile 23. kolovoza 2005. predmetni ugovor o kreditu.
7. Istim ugovorom o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 112.600,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupovinu stana. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, u iznosu od 593,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.
8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su zaključile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015, u daljnjem tekstu. ZIDZPK).
9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor zaključio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.
9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., T,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
9.2. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključio 2005. s Hypo bankom čiji je bio klijent. Radi se o stambenom kreditu na 25 godina. U stanu je živio nakon što ga je kupio. Nije bio vlasnik obrta ni firme. U banci su mu ponudili kredit u CHF, rekli su da je kredit dobar, s povoljnom kamatom, a službenica u banci je pokazala razlike u odnosu na kredit u EUR i on se odlučio za kredit u CHF. Nije bio upoznat sa rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, u banci su mu rekli da je CHF stabilna valuta. Banka je sastavila ugovor o kreditu i nije mogao pregovarati o odredbama ugovora. Bio je kod javnog bilježnika na ovjeri ugovora, ali mu on nije ništa rekao o samom ugovoru. Misli da je kredit otplaćen u cijelosti nakon što se razveo od supruge koja ga je nastavila otplaćivati. Razveli su se 2017. godine. Vjerojatno je pročitao ugovor o kreditu prije potpisivanja, možda ne cijeli, bilo mu je bitno da može istog otplaćivati. Vjerojatno nije imao primjedbi na sadržaj ugovora. Nije tražio dodatna pojašnjenja ugovora. To mu je bio prvi ugovor o kreditu kojeg je uzeo. S obzirom da se pružila mogućnost konvertiranja kredita, otišao je u banku 2015. ili 2016. godine i zatražio je konverziju. Vjerojatno je pročitao aneks ugovora o kreditu i nije imao primjedbe na isti.
9.3. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe te potrebe stanovanja. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu.
9.6. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).
10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
11. Prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan pojedine isplate anuiteta nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO), sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
12. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi.
12.1. Zastara za dio tražbine koja se odnosi na povećani dio tužbenog zahtjeva također nije nastupila jer se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka, što znači o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te se ne radi o novom zahtjevu, što potvrđuje i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
13. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
15.1. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je tužitelj dužan vraćati anuitete kredita prema tečaju na dan isplate pojedinog anuiteta.
15.2. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.
16. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.
16.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze na tu okolnost.
16.2. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući da je tužitelju sama banka ponudila upravo ovaj kredit vezan uz CHF, prezentirajući ga kao dobar kredit s povoljnijom kamatom, tužitelj nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužitelj je zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF.
17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
18. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju.
18.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.
19. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Centar za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba.
19.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 7.946,11 EUR, a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 653,66 EUR. Ukupan iznos koji je više plaćen u zbroju više i manje plaćenog, za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 7.292,45 EUR.
19.2. Na dan provođenja konverzije utvrđena je glavnica u iznosu od 56.120,84 EUR što preračunato iznosi 428.697,67 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan izračuna konverzije bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 4.485,71 EUR.
19.3. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju čl. 19. c. Sukladno aneksu ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, utvrđen je manjak tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 3.786,49 kn, a 14. siječnja 2016. sastavljena je obavijest o provedenoj konverziji kojom je uključujući i prijelazno razdoblje utvrđen ukupni saldo više plaćenog u iznosu od 164,99 kn.
19.4. Vještak je napomenuo da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen manjak u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje.
19.5. Tuženik je prigovarao metodologiji izrade nalaza i mišljenja financijskog vještaka, ali nije prigovorio samom matematičkom izračunu vještaka, no i dalje je osporavao osnov tražbine tužitelja koji po tuženiku nema pravo ni na kakvu restituciju.
19.6. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a. Dopuna nalaza po prijedlogu tuženika na potpuno druge okolnosti od onih određenih zadatkom vještačenja nije bila potrebna, niti bi se odnosila na odlučne činjenice.
19.7. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.
20. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužitelj zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećen, to se za iznos razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja, to je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).
20.1. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužitelja kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.
20.2. No, ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen te za vrijeme u kojem je kamatna stopa bila manja od početne. Osim toga, tuženik nije precizirao prigovor radi prebijanja.
20.3. Tužitelju po stavu ovog suda ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju posl.br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužitelj nije dokazao da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužitelj na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne.
21. Zakonska zatezna kamata dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.
22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4. u vezi s čl. 155. ZPP-a. Tužitelj je kvantitativno uspio u parnici sa 63,91% (7.946,11/12.431,82), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužitelja jednak (63,91%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužitelju. Oduzimanjem uspjeha tužitelja u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (63,91%-36,09%) dobiva se iznos od 27,82% uspjeha tužitelja u postupku te mu je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.
22.1. Parnični trošak tužitelja obuhvaća trošak sastava tužbe (tbr. 7/1-100 bodova), trošak zastupanja na ročištima 18. rujna 2024. i 22. siječnja 2025. (tbr. 9/1-100 bodova), trošak sastava podnesaka od 21. svibnja 2024. i 5. prosinca 2024. (tbr. 8/1-100 bodova), što ukupno iznosi 500 bodova ili 1.000,00 EUR. PDV na taj iznos jest 250,00 EUR, što ukupno iznosi 1.250,00 EUR. No, kako je tužitelj uspio u parnici sa 27,82%, to mu je dosuđen razmjerno umanjeni parnični trošak u iznosu od 347,75 EUR.
22.3. Tužitelju pripada trošak vještačenja u iznosu od 625,00 EUR u cijelosti, bez obzira na uspjeh u parnici, tako da ukupni parnični trošak iznosi 972,75 EUR.
22.4. Tužitelju ne pripada trošak sudskih pristojbi jer je po zakonu kao potrošač istih oslobođen.
22.5. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.
23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zaboku 26. veljače 2025.
Sutkinja
Karolina Balen
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Dostaviti:
1. Odvj. Sanja Restović Mirčeta, Šibenik
2. Odvj. Hrvoje Matić, Zagreb
3. eOglasna ploča suda
