Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-752/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari po tužbi tužitelja SR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina, Braće Radića 8b, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija d.o.o. iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, p.p. 92, radi isplate, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 12. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i odsutnosti tuženika, te objave presude dana 26. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206916539, broj kreditne partije 7103196949 sklopljen dana 26. srpnja 2006. godine između tužitelja SR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i založnog dužnika, OR kao založnog dužnika te tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora, a koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu Bojane Štimac iz Varaždina, dana 28. srpnja 2006. godine pod brojem OU- 971/06-1, i to:

- dio čl. 1. st. 2. u kojem je ugovoreno: "Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu"...

- dio čl. 2. st. 1. koji glasi: "a temeljem Odluke kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. ",

- dio čl. 2. st. 3. koji glasi: "u skladu s Odlukom o promjeni kamatne stope Kreditora"...,

- dio čl. 7. st. 2. u kojem je ugovoreno: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."

- dio čl. 7. st. 1. u kojem je ugovoreno: ".. obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja"

- čl. 23P. koji glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog ugovora i sve obveze na povrat kredita iz ovog ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog ugovora."

II/ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju SR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 13.829,91 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja od dospijeća pojedinih iznosa pa do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena ( čl. 29. st.2. ZOO- a), tekućom kako slijedi:

- od 01.09.2006. pa do isplate na iznos od 1,73 Eur,

- od 01.10.2006. pa do isplate na iznos od 0,99 Eur,

- od 01.11.2006. pa do isplate na iznos od 1,90 Eur,

- od 01.05.2007. pa do isplate na iznos od 58,25 Eur,

- od 28.11.2008. pa do isplate na iznos od 43,49 Eur

- od 29.12.2008. pa do isplate na iznos od 12,31 Eur,

- od 30.12.2008. pa do isplate na iznos od 22,15 Eur,

- od 27.01.2009. pa do isplate na iznos od 20,28 Eur,

- od 13.02.2009. pa do isplate na iznos od 46,32 Eur,

- od 19.03.2009. pa do isplate na iznos od 41,05 Eur,

- od 21.04.2009. pa do isplate na iznos od 48,82 Eur,

- od 19.05.2009. pa do isplate na iznos od 31,06 Eur,

- od 17.06.2009. pa do isplate na iznos od 36,13 Eur,

- od 15.07.2009. pa do isplate na iznos od 37,17 Eur,

- od 29.01.2010. pa do isplate na iznos od 54,19 Eur,

- od 12.03.2010. pa do isplate na iznos od 23,57 Eur,

- od 24.09.2010. pa do isplate na iznos od 518,97 Eur,

- od 20.04.2011. pa do isplate na iznos od 119,06 Eur,

- od 16.05.2011. pa do isplate na iznos od 80,18 Eur,

- od 01.06.2011. pa do isplate na iznos od 88,98 Eur,

- od 01.07.2011. pa do isplate na iznos od 85,76 Eur,

- od 03.08.2011. pa do isplate na iznos od 114,73 Eur,

- od 02.09.2011. pa do isplate na iznos od 101,77 Eur

- od 10.10.2011. pa do isplate na iznos od 83,50 Eur,

- od 14.11.2011. pa do isplate na iznos od 83,06 Eur,

- od 14.12.2011. pa do isplate na iznos od 83,77 Eur,

- od 12.01.2012. pa do isplate na iznos od 88,79 Eur,

- od 14.02.2012. pa do isplate na iznos od 91,73 Eur,

- od 14.03.2012. pa do isplate na iznos od 90,86 Eur,

- od 18.04.2012. pa do isplate na iznos od 95,05 Eur,

- od 14.05.2012. pa do isplate na iznos od 90,40 Eur,

- od 12.06.2012. pa do isplate na iznos od 92,05 Eur,

- od 11.07.2012. pa do isplate na iznos od 90,00 Eur,

- od 10.08.2012. pa do isplate na iznos od 90,40 Eur,

- od 10.09.2012. pa do isplate na iznos od 86,30 Eur,

- od 09.10.2012. pa do isplate na iznos od 87,13 Eur,

- od 12.11.2012. pa do isplate na iznos od 90,54 Eur,

- od 13.12.2012. pa do isplate na iznos od 89,04 Eur,

- od 11.01.2013. pa do isplate na iznos od 90,99 Eur,

- od 14.02.2013. pa do isplate na iznos od 85,82 Eur,

- od 12.03.2013. pa do isplate na iznos od 86,35 Eur,

- od 15.04.2013. pa do isplate na iznos od 90,80 Eur,

- od 15.05.2013. pa do isplate na iznos od 84,59 Eur,

- od 03.06.2013. pa do isplate na iznos od 84,81 Eur,

- od 15.07.2013. pa do isplate na iznos od 84,20 Eur,

- od 12.08.2013. pa do isplate na iznos od 84,43 Eur,

- od 06.09.2013. pa do isplate na iznos od 85,62 Eur,

- od 14.10.2013. pa do isplate na iznos od 87,75 Eur,

- od 12.11.2013. pa do isplate na iznos od 88,08 Eur,

- od 13.12.2013. pa do isplate na iznos od 90,75 Eur,

- od 14.01.2014. pa do isplate na iznos od 88,01 Eur,

- od 12.02.2014. pa do isplate na iznos od 35,32 Eur,

- od 11.03.2014. pa do isplate na iznos od 36,25 Eur,

- od 09.04.2014. pa do isplate na iznos od 35,59 Eur,

- od 12.05.2014. pa do isplate na iznos od 34,66 Eur,

- od 12.06.2014. pa do isplate na iznos od 34,33 Eur.

- od 18.06.2014. pa do isplate na iznos od 9.600,08 Eur.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati troškove ovog postupka u iznosu od 7.667,66 Eur (sedam tisuća šesto šezdeset sedam eura i šezdeset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2025. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 29. st.2. ZOO-a) sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 0,01 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2009., kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je zaključio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206916539 dana 26. srpnja 2006. kojim ugovorom mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 55.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Kredit je isplaćen tužitelju kao korisniku kredita dana 28. srpnja 2006. i to u kunskoj protuvrijednosti koja je na taj dan iznosila 253.245,08 kn (1 CHF=4,604456). Iznos anuiteta prema prvom otplatnom planu je iznosio 492,56 CHF- a, a obzirom na tečaj je prva rata isplaćena dana 21. kolovoza 2006. i to u iznosu od 2.266,99 kn time da je tužitelj isplatio i nešto više tj. 2.383,87 kn. U predmetnom ugovoru je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, a ugovorena je i kamatna stopa od 4,50% godišnje kao i da je ista promjenjiva sukladno promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika. Sam ugovor o kreditu ustvari predstavlja tipski obrazac tuženika te se niti o jednoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Kredit je u cijelosti isplaćen dana 18. lipnja 2014. Isto tako tužitelj navodi da je kredit otplaćivao manje-više redovito time da je zbog nemogućnosti plaćanja u dva navrata dogovoren i moratorij otplate i to u razdoblju od 1. kolovoza 2009. dio 1. veljače 2010. te od 1. listopada 2010. do 1. travnja 2011. Tijekom trajanja otplate pojedina rata odnosno mjesečna obveza popela se sa prvotnih 2.200,00 kn na iznos od 2.800,00 kn, a do takvog povećanja je došlo zbog dva povezana faktora sklopljenog ugovora o kreditu i to nepošteno ugovorenih odredbi o promjeni kamatne stope kao i nepošteno ugovorenih odredaba o valutnoj klauzuli. Naime, dijelovi ugovornih odredbi i to čl. 2. i 7. predmetnog ugovora su nepošteni, a time i ništetni i to iz razloga što je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva sukladno promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika i to o dospijeću kao i što je ugovoreno da za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope na naprijed opisani način, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate te se i obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena je u kolektivno pravnom sporu, a koji je stav potvrđen i u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. takvim ugovornim odredbama o potrošačkim kreditima koje je sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača svih korisnika kredita s kojima su sklapani potrošački ugovori o kreditima koji koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako u predmetnim odlukama je utvrđeno da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu ustvari sastavni dio ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka o kojim se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, a niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj tako da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nadmetnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora slijedom čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača s jedne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) i čl. 101. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07). Tuženik je tijekom trajanja ovog kreditnog odnosa u više navrata mijenjao kamatnu stopu što povećanjem što smanjenjem a to temeljem svojih odluka slijedom čega se dakle o tim promjenama kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo što znači da je kamatna stopa neosnovano i protuzakonito plaćena po većoj stopi od dopuštene u navedenom razdoblju od 1. listopada 2007. do 1. siječnja 2014. To tim više što je ustvari tijekom otplate kredita i primjenjivana jednaka visina anuiteta a što je dovelo do toga da se zbog povećanja kamatne stope smanjuje visina glavnice u pojedinom anuitetu tako da se na kraju glavnica sporije smanjivala. Sam tuženik prilikom promjena kamatnih stopa pa i kod zaključenja ugovora o kreditu nije ponudio tužitelju niti promjenu visine anuiteta do koje bi eventualno došlo zbog promjene kamatne stope kako bi se na taj način ravnomjerno smanjivala glavnica. Takva odredba o promjeni kamatne stope je nepoštena i suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formirana od strane trgovca i zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj a pogotovo ukoliko je dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan zakonskim prisilnim propisima Ustavu RH ili moralu društva je ništetan, a isto tako prema odredbi iz čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva je također ugovor ništan. Nadalje odredbom iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako nije ona bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pogoda zbog koje je ugovor sklopljen. Također prema odredbi iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. I konačno odredbom iz čl. 1111. st. 1. i st. 3. Zakona o obveznim odnosima je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu neke druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu odluci suda odnosno neke druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga osim ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora koji sadrži ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke a što je ništavo jer je protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima i na koju odredbu tužitelj kao korisnik kredita nije imao nikakvog utjecaja, a u samom ugovoru nisu nigdje utvrđeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope kao niti metoda izračuna tih parametara što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj smatra da je ustvari tuženik na taj način željelio osigurati visoki profit bez rizika i to na štetu tužitelja kao gospodarski slabiju stranu a čime su navedenim odredbama ugovora (toč. 2. i 7.) povrijeđeni i interes i prava. Isto tako tužitelj navodi da su nepoštene i ništetne odredbe ugovora koje su se odnosile na vraćanje kredita uz valutnu klauzulu, a radi se o čl. 1. i čl. 7. st. 1. Navedeno također proizlazi iz naprijed citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske a gdje je određeno da se ugovorima o kreditu u kojima je određena valutna klauzula vezana za švicarski franak su odredbe o tome ništetne jer banke prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako su navedena stajališta iznesena pravomoćnim sudskim odlukama to ih je tuženik dužan poštovati, a tužitelj je utvrdio da je slijedom nepoštenih i nezakonitih odredaba ugovora o kreditu preplatio predmetni kredit prilikom vraćanja za iznos od 104.812,41 kn od čega se iznos od 16.892,68 kn odnosi na preplatu s osnove razlike anuiteta radi promjene kamatne stope, a iznos od 87.919,73 kn na razliku s osnove promjene tečaja i to kako zbog nezakonito određene promjenjive kamatne stope tako i zbog valutne klauzule vezane za CHF pa je u tom pravcu i podnio tužbu tražeći da se utvrdi ništetnost ugovora u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu na CHF te isplatu preplaćenog iznosa u ukupnoj visini od 104.812,41 kn, kao i naknadi troškove time da je u samom tužbenom zahtjevu postavio i zahtjev za povratom iznosa 1.800,00 kn koji trošak je imao radi provedbe knjigovodstveno financijskog vještačenja prije podnošenja tužbe. Istovremeno je postavio i supsidijarni tužbeni zahtjev tražeći samu isplatu u iznosu od 16.892,68 kn, a koji se zahtjev odnosi samo na preplatu s osnove promjene kamatne stope. Ujedno je tražio i naknadu troškova ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja. Prije svega je naveo da iz tužbe nije vidljivo na koji način je tužitelj utvrdio iznos koji potražuje tužbom, a istaknuo je i prigovor zastare ističući da potraživanje zbog stjecanja bez osnove zastaruje u roku od 5 godina o dana svake pojedine uplate, a također da kolektivna tužba na koju se poziva tužitelj nije prekinula zastaru bez obzira na pravno shvaćanje koje je izneseno u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Sam tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog postupka pa stoga do podnošenja tužbe nije niti podnio bilo kakvu radnju za ostvarenje svojih prava, a to iako je prema čl. 502.c Zakona o parničnom postupku sud u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tuženik smatra da niti sam zakonodavac nije smatrao da bi kolektivna tužba prekidala zastaru za pojedinačne potrošače iako svaki pojedinačni potrošač može u pojedinačnom sporu koristiti utvrđenja iz kolektivnih sporova. Tuženik također navodi da je tužitelj bio upoznat s rizikom u vezi valutne klauzule, a ugovaranje valutne klauzule je i zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredba pa se ugovaranje takve odredbe u ugovoru o kreditu ne može smatrati protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, a niti tako valjano ugovorenu valutnu klauzulu učiniti ništetnom a što se odnosi i na promjenjivost kamatne stope koja je također zakonom dozvoljena. Ističe da tuženik kao banka nije mogao, a niti morala znati za rast tečaja CHF, a koji je u vrijeme zaključenja predmetnog kredita bio izuzetno stabilan te zbog dosadašnjeg stana navedene valute se nije imalo razloga sumnjati u buduće kretanje tog tečaja što nije niti ovisilo o njoj. Tuženik ističe da je prilikom zaključenja ugovora tužitelju pružio sve potrebne informacije i kako u vezi tečaja CHF tako i u vezi promjenjive kamatne stope a slijedom čega i smatra da nije postupio nepošteno prema tužitelju time da je sa 1. siječnja 2013. i određeno da se kamata sastoji od fiksnog dijela i objektivnog parametra tako da se od tog dana mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Obzirom na navedeno tuženik je predložio da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan te ujedno tužitelja obveže na naknadu troškova ovog postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje te je tužitelj podneskom od 26. siječnja 2021. (listovi 76-78 spisa) postavio konačni tužbeni zahtjev i na koji sređeni tužbeni zahtjev se tuženik nije posebno očitovao. Također tim podneskom je tužitelj povukao supsidijarni tužbeni zahtjev na koje povlačenje se tuženik dakle nije uopće očitovao.

4. Sud je u ovom predmetu već donio jednu presudu i to pod br. 20 P-291/2019- 22 od 24. svibnja 2021. ispravljeno rješenjem 20 P-291/2019-28 od 1. prosinca 2021., a koja presuda je povodom žalbe tuženika ukinuta Rješenjem Županijskog suda u Rijeci br. Gž-179/2022-3 od 20. rujna 2023. te je predmet vraćen na ponovni postupak ovome sudu.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je prije svega saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja kao i svjedoka CR, a proveo je i dopunsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo Olđa zbog uvođenja nove valute u Republici Hrvatskoj (Euro) budući je ranije vještačenje kao i sama tužba glasila na raniju valutu Republike Hrvatske (kuna). Sud je također izvršio uvid u nalaz i mišljenje te vještakinje sa listova 56-74 spisa kao i dopunski nalaz sa listova 228-229 spisa, zatim je izvršio uvid u dokumentaciju tužitelja iz omotnice s lista 14 spisa, a koja se sastoji od ugovora o kreditu sa solemnizacijom, prijepisa otplatnog plana sa kamatom i otplatnom ratom, zatim podataka o kreditu, nadalje vještačkog nalaza vještakinje Bratić Vlatke, vrši se uvid u dokumentacije tuženika iz omotnice s lista 29 spisa, a koja se sastoji o obavijestima o utvrđivanju visine kamatne stope, općih uvjeta kamatne stope, članka na engleskom jeziku u vezi usporedbe EUR i CHF, obavijesti o odabiru valute, novinskih članaka vezanih na kredite u CHF, izvršio je uvid u ugovor o radu sa listova 36-39 spisa, u obračunske liste iz omotnice s lista 40 spisa, u dokumentaciju tuženika koja se odnosi na uvjete poslovanja sa listova 86-92 spisa te u daljnju dokumentaciju sa listova 93-108 spisa, kao i u dokumentaciju tužitelja sa listova 115-122 spisa.

6. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 ~ dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja kako je konačno postavljen gotovo u cijelosti osnovan. Naime, tu se mora reći da je ustvari tužitelj nakon provedenog dopunskog vještačenja, a kojim vještačenjem je izvršen preračun preplaćenog iznosa iz valute kuna u valutu eura postavio konačni tužbeni zahtjev upravo u valuti euro i o kojem zahtjevu je u ovoj odluci odlučivao ovaj sud.

7. Sud je temeljem provedenih dokaza kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da su stranke dana 26. srpnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 3206916539 kreditne parije 7103196949 i to tužitelj kao korisnik kredita a tuženik kao kreditor s tim da je taj ugovor solemniziran dana 28. srpnja 2006. kod javnog bilježnika Bojane Štimac u [adresa] pod brojem OU-971/2006-1,

- da je navedenim kreditom se banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 55.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke a da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom,

- - da je u čl. 2. kredita određeno da se kredit otplaćuje u anuitetima te uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,5%, a koji anuitet prema čl. 7 istog ugovora iznosi u kunskoj protuvrijednosti 492,57 CHF,

- -da je rok otplate kredita 12 godina time da se na isti obračunava redovna kamata kada je stavljen u otplatu i to od toga dana,

- da je tužitelj otplatio prijevremeno navedeni kredit i to s danom 18. lipnja 2014.

8. Sporno je između stranaka da li su odredbe ugovora o kreditu u čl. 2. i 7. pravovaljane ili ništetne te da li tužitelj ima pravo na isplatu eventualno preplaćenog iznosa tijekom otplate kredita, a to u slučaju da se utvrdi da bi naprijed navedene odredbe ugovora bile ništetne.

9. Odredbom iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 ~ dalje ZOO) dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Nadalje, u odredbi iz čl. 26. st. 1. ZOO-a je propisana i mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno između stranaka nema dvojbe da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu a to sukladno naprijed citiranim propisima. Međutim sporno je između stranaka prvenstveno da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o potrošačkom kreditiranju.

10. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalog i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača. Navedena odluka je donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika s tim da je ovdje tuženik bio u tom predmetu 1. tuženik. Sukladno odredbi iz čl. 502.c ZPP-a utvrđenja iz parnica vođenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a što je i ovdje slučaj vežu sud u parnici u kojoj će fizičke i pravne osobe potraživati naknadu štete s pozivom na utvrđenja iz navedenih presuda. Isto tako je i odredbom iz čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj se u ovoj tužbi i upravo poziva na utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope kojom se odredbom ugovora kamatna stopa može mijenjati isključivo odlukom banke pa stoga imajući u vidu odredbu iz čl. 502.c ZPP-a je bespredmetno po mišljenju suda takvo pozivanje tuženika da je tužitelj pristao na promjenjivu kamatnu stopu kao i da je ugovaranje promjenjive stope zakonom dopušteno. Naime, iz naprijed citirane presude Visokog trgovačkog suda je jasno vidljivo da je prvenstveno ništetna odredba kojom se kamatna stopa mijenjala isključivo jednostranom odlukom banke tj. jednog sudionika navedenog ugovornog odnosa o kreditu. Tu se prvenstveno dodaje da iz te odluke Visokog trgovačkog suda da tuženik u vrijeme kada je zaključen ugovor o kreditu između tužitelja i tuženik nije prije zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja prethodnih ugovora o kreditu što je imala također neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP/03) i to protivno tamo odredbama 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno odredbama 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje ZZP/07) te povrijedio na taj način kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženika kao i njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je ovdje tuženik postupio suprotno naprijed citiranim odredbama ZZP/03 i ZZP/07. Ugovor koji je tužitelj zaključio s tuženikom je zaključen dana 26. srpnja 2006. što znači da je zaključen upravo u razdoblju za koje je razdoblje naprijed citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 utvrđeno da je tuženik zaključivao ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama.

11. Nadalje, i odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđeno da su tamo tuženici, s tim da je ovdje tuženik bio 1. tuženik, u ugovorima o kreditu zaključenim u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. Prema odredbi iz čl. 502.c ZPP-a te čl. 118. ZZP- a navedena utvrđenja vežu i ovaj sud, a to tim više što se tužitelj i poziva u ovoj tužbi upravo na ta utvrđenja. Iz navedenog proizlazi da je u ugovoru o kreditu koji je zaključio tužitelj s tuženikom dana 26. srpnja 2006. ništetna odredba koja se odnosi na vezanje glavnice kredita na valutu CHF. Tu posebno moramo navesti da tuženik predloženim dokazima nije dokazao, a niti dokazivao da ugovor o kreditu koji je zaključio tužitelj s njim dana 26. srpnja 2006. ne bi bio sastavljen zajedničkim pregovaranjem već iz samog ugovora koji se nalazi u spisu je jasno vidljivo da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog ugovora i praktično da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao sa potrošačima – korisnicima kredita.

12. Imajući dakle u vidu gore navedeno sud je nedvojbeno utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu koji je zaključio tužitelj s tuženikom, a koje se odnose kako na promjenjivost kamatne stope tako i na valutnu klauzulu vezane na CHF ništetne budući se o istima nije prvenstveno pojedinačnog pregovaralo već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, a to je ovdje tuženik kao trgovac.

13. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo Olđa te dopunskog nalaza sud je utvrdio da je tužitelj na taj način, a to otplaćujući kredit tuženiku prema ništetnim odredbama tuženika platio više i to za iznos od 104.201,44 kn odnosno 13.829,91 eur specificiranom po mjesecima kako je to naznačeno u vještačkom nalazu te dopuni nalaza, a temeljem kojeg je tužitelj i postavio konačni tužbeni zahtjev podneskom od 22. svibnja 2024. Doduše ovdje moramo reći da je podneskom od 26. siječnja 2021., a koji podnesak je dostavljen sudu nakon provedenog vještačenja u prvom dijelu postupka i o kojem zahtjevu se odlučivalo u prvom dijelu postupka, tužbeni zahtjev snižen u odnosu na prvotno postavljeni zahtjev iz tužbe. Tu se treba uzeti u obzir dakle da je sud uzeo osnovanim tvrdnje tužitelja da bi se njegova obveza zbog ništetnih ugovornih odredbi trebala računati isključivo na kamatnoj stopi koja je jedina i naznačena u samom ugovoru kao i na tečaju CHF koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, a iznosio je 4,604456 kn kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje (list 60 spisa) i sa kojim tečajem je tužitelj jedino i bio upoznat na dan zaključenja ugovora. Iz nalaza i mišljenja također je sud utvrdio da je doista tuženik mijenjao tijekom otplate kredita kamatnu stopu, a što je naznačeno u tabeli 1 nalaza (list 57 spisa) tako da su tijekom otplate kamatne stope mijenjane od početne 4,50% na 5,15% u razdoblju od 1. listopada 2007. do 1. veljače 2008., zatim na 5,80% u razdoblju od 1. veljače 2008. do 1. srpnja 2009., na 6,30% od 1. srpnja 2009. do zaključno 1. srpnja 2011. s tim da je u razdoblju od 1. srpnja 2009. do 1. siječnja 2010. kao i 1. rujna 2010. do 1. ožujka 2011. bio poček otplate kredita, te je kamatna stopa mijenjana i dana 1. srpnja 2011. na 6,05% do 1. siječnja 2014., a nakon čega je snižena na 3,23% od 1. siječnja 2014. do otplate 18. lipnja 2014. prema kojoj stopi je konačno kredit i otplaćen. Isto tako je mijenjan i tečaj CHF, a zbog koje promjene je i dolazilo do povišenja anuiteta i to kako u kunskoj protuvrijednosti tako i CHF kako je to naznačeno u nalazu i mišljenju sa listova 57-59 spisa. Takvim izračunom je i vještakinja došla do utvrđenja da je doista tužitelj prilikom otplate kredita preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope iznos od 16.162,83 kn (tabela 3 – listovi 59-60 spisa) te promjene tečaja CHF-a u ukupnom iznosu od 88.185,90 kn (tabela 4 – listovi 60-62 spisa), odnosno sveukupno 104.201,36 kn, a od kojeg iznosa je oduzeta razlika odnosno zatezna kamata radi kašnjenja u podmirenju obveza 67,37 kn – tabela 6 – list 66 spisa) što konačno znači da je tužitelj otplatio više na ime ništetnih odredbi iznos od 104.201,44 kn odnosno 13.829,91 eur specificirano po mjesecima kako je to naznačeno u osnovnom nalazu te dopunskom nalazu kada su mjesečni iznosi preračunati u valutu euro (listovi 228-229. spisa) i to upravo u razdoblju od 21. kolovoza 2006. do konačne otplate 18. lipnja 2014. (tabela 8). Ujedno se ovdje dodaje da je vještakinja prilikom izračuna razlike preplate uzela u obzir i činjenicu da je tužitelju u dva navrata bio odobren moratorij za otplatu kredita, a što je već i gore opisano u kojem razdoblju, te posebno obrazloženo u osnovnom nalazu i mišljenju (list 62-63 spisa).

14. Isto tako je sud iz iskaza tužitelja pa i svjedoka utvrdio da doista tuženik tužitelju putem svog službenika, a prilikom ugovaranja kredita nije pojasnio na odgovarajući način niti način promjene kamatne stope, a niti značaj valute CHF. Sud smatra da je tužitelj doista logično i uvjerljivo iskazivao o prednjem i taj iskaz nije doveden u sumnju iskazu svjedoka CR, kao službenika banke. Naime navedeni službenik nije sudjelovao u pregovorima za odobrenje kredita tužitelju, stoga nije niti mogao reći što je sve govorio tužitelju s tim da se dio njegovog iskaza u kojem iznosi da se klijentima sugeriralo uzimanje kredita u eurima jer da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na druge valute, a to je u ovom slučaju CHF već da štiti samo tečaj u odnosu na valutu EUR, u ovom predmetu niti ne može uzeti kao relevantan. Naime bit je provedbe dokaza saslušanjem tužitelja te osobnog bankara utvrđenje da li je tužitelju u pregovorima za uzimanje kredita bilo rečeno odnosno bile su mu date informacije o svim rizicima kako promjenjive kamatne stope tako i valute CHF tj. promjene tečaja te valute. Navedeno proizlazi i iz ukidne odluke Županijskog suda u Rijeci br. Gž- 179/2022-3 od 20. rujna 2023. Dakle, po mišljenju suda tuženik nije dokazao da je tužitelj prilikom dogovora o kreditu dobio sve potrebne informacije o navedenim rizicima te značaju promjenjive kamatne stope i valute CHF, a koje informacije bi mu eventualno pomogle u odluci da li uzeti predmetni kredit ili ne. Naprotiv tužitelj se o prednjem jasno izjasnio u svom iskazu i iz tog iskaza je sud utvrdio da je ustvari tuženik tada nudio tužitelju isključivo kredit sa valutom CHF i to još na obrascu koji je tuženik također sastavio i na koji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj. Osim toga je sud utvrdio iz njegovog iskaza i da je tužitelj u vrijeme uzimanja ovog kredita nastupao kao potrošač, a ne kao poduzetnik, a što proizlazi i iz obračunskih lista iz omotnice sa lista 40 spisa, ugovora o radu sa listova 36-39 spisa).

15. Nadalje, vezano na prigovor zastare koji ističe također tuženik posebno se navodi da sukladno odredbi iz čl. 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi 5 godina. Također odredbom iz čl. 241. ZOO-a je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Slijedom navedenog u ovom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi a što znači u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je zastara nastavila teći s danom 13. lipnja 2014. a u odnosu na valutnu klauzulu s danom 14. lipnja 2018. Uostalom navedeno shvaćanje je izraženo i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a posebno se dodaje da su presude Vrhovnog suda također obvezujuće za ostale sudove jer Vrhovni sud u svojim presudama izražava svoja pravna shvaćanja koja pravna shvaćanja su obvezujuća za sve niže stupanjske sudove pa tako i ovaj. Tužba tužitelja je podnesena dana 23. svibnja 2019. što znači da je ista podnesena unutar zastarnog roka i u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. međutim iako tužitelj ovom tužbom ne traži posebno utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnih ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope kao i valutnu klauzulu za CHF iz same tužbe je jasno da se tužitelj poziva upravo na utvrđenja naprijed citiranih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koje odluke su donesene u tužbama radi zaštite kolektivnih interesa i na koja utvrđenja je i ovaj sud vezan temeljem odredbe iz čl. 502.c ZPP-a, a posebno se i dodaje da i odredbom iz čl. 328. ZOO-a se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Upravo iz tog razloga sud i smatra da tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka bez obzira što je prije pokretanja ovog postupka u cijelosti otplatio kredit po ugovoru čije su odredbe bile djelomično ništetne kako je to prethodno obrazloženo jer je vraćanjem kredita po tim odredbama bio svakako oštećen te je tuženiku platio više nego što je to trebao zbog ništetnih odredbi. Uostalom da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, a čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Primjenjujući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedena odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Dakle imajući u vidu naprijed naznačeno te činjenicu da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta, a ponovno je počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe jasno je da je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka te je prigovor tuženika da je zahtjev tužitelja u zastari, neosnovan.

16. Slijedom navedenog je i presuđeno kao u izreci.

17. Posebno se dodaje da je tuženik u odgovoru na tužbu doista opširno elaborirao svoje postupanje i svoje pravo u vezi promjenjivosti kamatne stope kao i dopuštenosti valutne klauzule, a što sud nije posebno iznosio u ovoj odluci smatrajući da takvo opširno razlaganje je bespredmetno u situaciji kada se tužitelj poziva na pravomoćnost sudske odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i kojim sudskim odlukama je obuhvaćeno i razdoblje u kojem je i on zaključio ugovor o kreditu sa tuženikom. Isto tako sud smatra irelevantnim i navode tuženika da su u tijeku promjene europskih propisa koje bi ograničavale pravo pokretanja pojedinačnih sudskih postupaka odnos potrošača na potraživanje prema trgovcima radi više preplaćenog iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora o kreditu.

18. Također se ovdje dodaje da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo Olđa smatrajući da je ista dala svoj nalaz i mišljenje sukladno svojem znanju i iskustvu time da ista u svom nalazu i mišljenju nije trebala obrazlagati razloge za promjenu kamatne stope sukladno tvrdnji tuženika jer mu to nije bio niti zadatak i konačno naveden nalaz i mišljenje nije doveden u sumnju ostalim provedenim dokazima, a naročito ne tvrdnjama tuženika. Isto tako je sud u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao istinit i vjerodostojan, dok iskaz svjedoka CR je po mišljenju suda irelevantan za ishod ovog postupka, a obzirom da ovaj svjedok nije sudjelovao u razgovoru sa tužiteljem prilikom dogovaranja o kreditu i mogućnosti dobivanja kredita tužitelju. Stoga ga posebno sud niti ne ocjenjuje.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023- dalje OT) u iznosu od 500,00 eur, zatim trošak sastava četiri obrazložena podneska (19. lipnja 2019., 26. siječnja 2021., 8. veljače 2021. i 22. svibnja 2024.) i to svaki puta u iznosu od 500,00 eur prema tbr. 8. toč. 1. OT, za zastupanje na šest ročišta kod suda svaki puta po 500,00 eur prema tbr. 9. toč. 1. OT, trošak podneska od 2. lipnja 2021. u iznosu od 50,00 eura prema tbr. 8. toč. 4. OT, PDV na gornje iznose 1.387,50 eur prema tbr. 46. OT, zatim trošak predujma za knjigovodstveno-financijsko vještačenje u iznosu od 265,45 eur, te predujam za dopunsko vještačenje u iznosu od 40,00 eur, ali također i trošak pred procesnog vještačenja po sudskoj vještakinji Vlatki Bratić u iznosu od 238,90 eur smatrajući da je taj trošak opravdan za vođenje ovog postupka u smislu odredbe iz čl. 155. ZPP-a imajući u vidu odredbu iz čl. 151. st. 1. ZPP-a, a koji propisuje da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Po mišljenju suda vještačenje prije pokretanja postupka kako bi se mogao postaviti uredan tužbeni zahtjev sukladno odredbi iz čl. 186. st. 1. ZPP-a predstavlja parnični trošak. Sud je tužitelju priznao i trošak sudske pristojba na tužbu u iznosu od 185,81 eur time da je taj trošak i jedini zatražen na ime sudskih pristojbi, a priznat je iz razloga što je tužitelj podnio tužbu prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023 - dalje: ZIZSP), a kojim izmjenama su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi (čl. 6. ZIZSP). Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 7.667,66 eur. Sud je tužitelju dosudio troškove sukladno odredbi iz čl. 155. ZPP-a. Svi zatraženi troškovi su dosuđeni prema važećoj OT, a na dosuđene troškove je dosuđena i zatezna kamata sukladno odredbi iz čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 26. veljače 2025.

Sutkinja

Lidija Krašek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ Odvjetnica Bojana Marčelan, Varaždin, Braće Radića 8b (za tužitelja)

2/ Odvjetničko društvo Porobija & Porobija d.o.o., Zagreb, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, p.p. 92 (za tuženika)