REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Posl. br. P-665/2022-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Alen Pešušić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Svea Ekonomi d.o.o., Zagreb, Ulica Damira Tomljanovića Gavrana 11, OIB: 17863542417, kojeg zastupa punomoćnik Branko Škarica, odvjetnik u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. siječnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu posl. br. Ovr-1056/2020-7 od 19.kolovoza 2021.g. određena na nekretnini: u vlasništvu ovršenika upisanoj pri: zemljišnoknjižnom odjelu Jastrebarsko, Općinskog suda u Novom Zagrebu, u zk. ulošku [broj ZK uloška] KO [katastarska općina], na kat. čest 2734/2, koja u naravi predstavlja oranica Lipovina, površine 79 čhv i to: 2. suvlasnički dio 3/4 u vlasništvu KT, [adresa] zabilježbom ovrhe u zemljišnim knjigama, njezinom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom, te se ukidaju sve provedene radnje.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

II. Nalaže se tužiteljici JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi tuženiku Svea Ekonomi d.o.o., Zagreb, Ulica Damira Tomljanovića Gavrana 11, OIB: 17863542417, troškove parničnog postupka u iznosu od 1.359,38 EUR (slovima: tisućutristopedesetdeveteuraitridesetosamcenti) u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 93,87 EUR (slovima:

.

devedesettrieuraiosamdesetsedamcenti) .

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je zaključkom Općinskog suda u Novom Zagrebu Ovr-1056/2020 od 14.srpnja 2022.g. upućena da u roku od petnaest dana od dostave toga zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe, određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovnog broja Ovr-1056/2020 od 19.kolovoza 2021.g., nedopuštenom zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 50.st.1.točka 7. , 9. i 10. Ovršnog zakona. Navedeni zaključak tužiteljica je zaprimila 18.07.2022.g., slijedom čega tužiteljica u propisanom roku podnosi sudu ovu tužbu. Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu Ovr-1056/202 od 19. kolovoza 2021.g. sud je odredio ovrhu na temelju prijedloga za ovrhu od 04.prosinca 2020.g. te naložio ovršenici, ovdje tužiteljici naknaditi ovrhovoditelju ovdje tuženiku iznos od 6.250,00 kn. Tužiteljica ističe kako tuženik u predmetu Ovr-1056/2020 nema aktivnu legitimaciju za postupanje kao ovrhovoditelj (čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona). Naime, tuženik- ovrhovoditelj u prijedlogu za ovrhu navodi kako su 27.07.2017.g. Splitska banka d.d. i Svea ekonomi d.o.o. sklopile Ugovor o cesiji – Prodaji potraživanja br. S030/2017 kojim je Svea ekonomi d.o.o. stupio kao cesionar na mjesto cedenta te da su na njega prenesen sva dospjela, a neplaćena potraživanja, kao i sva sporedna potraživanja i prava koja proizlaze iz Prenesenih potraživanja. Ovakav navod tuženika - ovrhovoditelja ne odgovara ispravama koje su priložene uz prijedlog za ovrhu. Naime, tuženik-ovrhovoditelj nije uz prijedlog za ovrhu priložio Ugovor o cesiji – prodaja potraživanja br. S030/2017 već samo dodatak Ugovoru o cesiji, slijedom čega je jasno da tuženik-ovrhovoditelj nije svim ispravama dokazao da je predmetna tražbina prenesena na njega i pod kojim uvjetima. Člankom 81. Zakona o obveznim odnosima propisano je da sva sredstva osiguranja sa cedenta prelaze na cesionara zajedno sa tražbinom. Tužiteljica ističe kako tuženik kao ovrhovoditelj nije dokazao da je tražbina prešla Splitske banke d.d. na Sve ekonomi d.o.o., budući da isti nije dostavio osnovni Ugovor o cesiji. Ističe kako dodatak ugovoru o cesiji prodaja potraživanja Ugovor br. S030/2017 kojeg je tuženik-ovrhovoditelj priložio uz prijedlog za ovrhu, ne dokazuje da je tražbina prešla na društvo Svea ekonomi d.o.o. Priloženim Sporazumom se samo uređuje prijenos sredstava osiguranja (a založno pravo je akcesorne prirode, dakle nije samostalno, već se sredstva osiguranja prenose zajedno sa tražbinom), istim sporazumom ne uređuje se prijenos tražbine, niti se dokazuje postojanje i visina tražbine. Tražbina se prenosi ugovorom o ustupu sukladno čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, dakle priloženi Dodatak, nije dokaz o prijenosu tražbine. Nadalje, ističe kako Dodatak ugovoru o cesiji prodaja potraživanja Ugovor br. S030/2017 od 10.04.2018.g. . nije ovjeren pečatom Cesionara Svea ekonomi d.o.o. pa je i stoga upitna valjanost toga Sporazuma. Dakle, iz isprava koje su priložene uz prijedlog za ovrhu nije moguće utvrditi da li je tražbina po osnovi predmetnih ovršnih isprava prešla na društvo Sve ekonomi d.o.o., a ukoliko je ta tražbina i prešla na društvo Svea ekonomi d.o.o., kolika je bila visina tražbine u trenutku prijenosa na Svea ekonomi d.o.o. Osim toga, Dodatak Ugovoru o cesiji odnosi se na prijenos sredstava osiguranja i stupanje u postupke u odnosu na nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] KO [katastarska općina], a ne na nekretninu koja je ovdje predmet postupka. Tužiteljica nadalje ističe kako je netočna visina tražbine navedene u predmetnom rješenju o ovrsi, a budući da nije jasno na koji je način ovrhovoditelj došao do pojedinih obračuna navedenih u rješenju o ovrsi, a nije jasno ni koliki je ukupni iznos za koji se potražuje naplata u predmetnoj ovrsi. Tužiteljica osporava visinu duga, budući da smatra da navedeni iznosi ne odgovaraju stvarnom stanju duga. Ističe se kako ovršnim prijedlogom tuženik kao ovrhovoditelj potražuje isplatu iznosa od 814.443,68 kn i to iznos od 411.117,98 kn na ime dospjele glavnice, 389.896,80 kn na ime kamate, te iznos od 13.428,90 kn na ime troškova po Ugovoru broj: 40405045010,sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos, međutim, nedopušteno je tražiti kamatu na kamatu , kako to ovrhovoditelj potražuje na iznos od 389.896,80 kn. Osim toga, tuženik kao ovrhovoditelj navodi da navedeni iznos predstavlja obračunatu kamatu, međutim, u prilogu prijedloga za ovrhu ne dostavlja nikakav obračun kamata iz kojeg bi bilo razvidno da je iznos potraživanja ovrhovoditelja po toj osnovi osnovan. Ističe se kako visinu traženih iznosa tuženik kao ovrhovoditelj ničim ne dokazuje (nije dostavljen obračun kamata niti za redovne kamate, a niti za zakonske zatezne kamate), redovne kamate tužiteljica osporava jer tuženik kao ovrhovoditelj nije stekao pravo na iste temeljem Ugovora o ustupu, a posebice se ističe kako „troškove“ u visini od 13.428,90 kn tuženik kao ovrhovoditelj ničim ne obrazlaže niti dokazuje na što se odnosi to potraživanje. Stoga tužiteljica kao ovršenica u cijelosti osporava visinu tražbine tuženika kao ovrhovoditelja. Navodi kako je pobijano rješenje ovog suda Ovr-1056/2020 od 19. kolovoza 2021.g. neutemeljeno je na zakonu, a obzirom da je prijedlog za ovrhu nedopušten, te se temeljem istog nije moglo izdati rješenje o ovrsi. Predlaže ovrhu proglasiti nedopuštenom uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je nesporno kako je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-1056/2020 od 19.08.2021. godine ovaj sud odredio ovrhu na nekretnini ovršenice, a sve temeljem prijedloga za ovrhu od 04.12.2020. Navodi kako tužiteljica pogrešno ističe da tuženik u predmetu poslovni broj Ovr-1056/2020 nema aktivnu legitimaciju za postupanje kao ovrhovoditelj, obzirom da je prijedlogu za ovrhu priložen Dodatak Ugovoru o cesiji te da time nije dokazano da je uistinu došlo do prijenosa tražbine na ovrhovoditelja, ovdje tuženika. Tuženik prvenstveno ukazuje na paušalnost navoda tužiteljice. Prvenstveno, već je u samom Dodatku Ugovoru o cesiji, u članku 1.1. istog, jasno navedeno kako ugovorne strane suglasno utvrđuju da je između njih dana 27.07.2017. godine sklopljen Ugovor o cesiji-Prodaja potraživanja br. S030/2017, na kojem su kod javnog bilježnika Ilije Šarića iz Splita ovjereni potpisi zakonskih zastupnika O pod brojem OV- 5952/17, a potpis zakonskog zastupnika Cesionara pod brojem OV- 3451/17. Tim Osnovnim ugovorom su sa Cedenta Splitska banka d.d. na Cesionara Svea Ekonomi d.o.o. prenesena sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja Cedenta, kao i sva sporedna potraživanja i prava koja proizlaze iz Prenesenih potraživanja. Također je u članku 2. Dodatka Ugovoru o cesiji nesporno zaključeno da ugovorne strane sporazumno utvrđuju da je Osnovnim ugovorom Cedent neopozivo i bezuvjetno ustupio i prenio na Cesionara potraživanje prema dužniku VT, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva broj: 52503/03 od 13.01.2004. godine, solemniziranom pod OU-115/2004, od strane javnog bilježnika Duško Sudar, Zagreb, a Cesionar da je prihvatio takav usput i prijenos. Nadalje, u članku 1.3. Dodatka Ugovoru o cesiji navedeno je kako su se člankom 4. Osnovnog ugovora Ugovorne strane dogovorile da će za svako pojedino potraživanje za osiguranje kojeg je izvršen upis prijenosa prava vlasništva radi osiguranja (fiducija) biti sklopljen zasebni dodatak Osnovnog ugovora kojim će Cedent dozvoliti Cesionaru prijenos instrumenata osiguranja, te stupanje u pokrenute sudske i ovršne postupke. Predmetni su, dakle, Dodatci Ugovoru o cesiji sklapani posebno za svako preneseno potraživanje, dok je krovni Ugovor o cesiji od dana 27.07.2017. godine sklopljen u odnosu na cijeli otkupljeni portfelj potraživanja te je isti izuzetno opsežan, a podaci izneseni u njemu (posebice cijena otkupa potraživanja, podaci o drugim dužnicima i iznosima duga) predstavljaju poslovnu tajnu. Upravo zbog navedenog cedent Splitska banka d.d. i cesionar Svea Ekonomi d.o.o. sklopili su niz Dodataka Ugovoru o cesiji, za svako pojedino potraživanje i naplatu istog, a iz samog Dodatka jasno je da je prethodno sklopljen Ugovor o cesiji i tu činjenicu nije potrebno dokazivati jer se radi o nespornoj činjenici. Isto je utvrđeno i u članku 3.2. predmetnog Dodatka u kojem se izričito navodi kako: „Stranke potvrđuju i suglasne su da ovaj Dodatak predstavlja temelj i služi kao dokaz o prijenosu potraživanja utvrđenim u odredbama predmetnog Dodatka te se kao takav dostavlja nadležnim tijelima pred kojima se vode ili će se ubuduće voditi postupci ovrhe, parnice, stečaja, predstečaja i/ili drugi postupci pokrenuti u vezi s Prenesenim potraživanjem…“. Ugovorom o cesiji sklopljenim između Splitske banke d.d. i tvrtke Svea Ekonomi d.o.o. na tvrtku Svea Ekonomi d.o.o. kao cesionara s tražbinom su prešla i sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. Sam tužitelj u tužbi navodi kako dostavljeni Dodatak Ugovoru o cesiji uređuje prijenos sredstava osiguranja predmetne tražbine. Članak 81. Zakona o obveznim odnosima određuje da s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. Za zaključiti je da, ako uz prijenos tražbine na cesionara prelaze i sva sporedna prava i sredstva osiguranja, onda je Dodatak Ugovoru o cesiji koji uređuje taj prijenos sredstava osiguranja sasvim jasan i dovoljan dokaz da je na ovrhovoditelja prešla i tražbina na koju se sredstva osiguranja odnose. Što se tiče navoda tužiteljice kako je netočna visina tražbine navedene u rješenju o ovrsi poslovni broj: Ovr-1056/2020, tuženik ističe kako je iz priložene dokumentacije vrlo jasan kako temelj prijenosa tražbine, tako i visina iste. U odnosu na konkretno potraživanje, preneseno potraživanje nastalo je temeljem Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva sklopljenim sa Splitskom bankom d.d. dana 13.01.2004. godine. Tužiteljica je po predmetnom kreditu bila sudužnik te se obvezala da zajedno s Korisnikom kredita odgovara Kreditoru za sve obveze Korisnika kredita iz predmetnog Ugovora kao solidarni dužnik tih obveza, pod istim uvjetima i na isti način kao i korisnik kredita (članak 10.3. Ugovora o kreditu). Obzirom da je predmetni kredit uslijed neplaćanja otkazan, ovrhovoditelj (ovdje tuženik) ima zakonsko pravo pokrenuti ovršne postupke svim sredstvima i na svim predmetima ovrhe, a radi naplate svoje tražbine. Isto je propisano i u članku 14. Ugovora o kreditu u kojem se navodi da korisnik kredita i sudužnik pristaju da u slučaju nepodmirivanja bilo koje obveze po ovom Ugovoru, Kreditor može zatražiti i provesti neposredno ovrhu na cjelokupnoj imovini u njihovu vlasništvu (nekretnine, pokretnine i prava), radi naplate svih ili svake pojedine dospjele tražbine iz ovog Ugovora. Iz navedenog je jasno da neosnovano navodi tužiteljica kako se Dodatak Ugovoru o cesiji odnosi na prijenos sredstava osiguranja i stupanje u postupke u odnosu na nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a ne na nekretninu koja je predmet ovršnog postupka poslovni broj Ovr-1056/2020. Navodi tužiteljice o tome da nije jasan ukupni iznos za koji se potražuje naplata u predmetnoj ovrsi su također paušalni. Naime, uz prijedlog za ovrhu ovrhovoditelj je priložio izvadak iz poslovnih knjiga koji održava trenutno stvarno stanje duga. Tužiteljica svoje navode o tome da iznosi iz prijedloga za ovrhu ne odgovaraju stvarnom stanju dužna potkrijepiti dokazima obzirom da je sukladno Zakonu o parničnom postupku svaka stranka u postupku dužna i dokazati činjenice koje iznosi. Tuženik visinu duga dokazuje vjerodostojnom ispravom - izvodom iz poslovnih knjiga. Tuženik je sve svoje navode potkrijepio dokazima i ispravama. Štoviše, samim Ugovorom o kreditu uređeno je da je u slučaju spora o opsegu tražbine, kao i vremenu dospjelosti tražbine, isključivo pravo kreditora (vjerovnika) utvrđivanje i navođenje iznosa tražbine i dana dospijeća. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan i obvezati tužitelja na plaćanje troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je proveo dokaz uvidom i čitanjem zaključka (list 6-7 spisa), rješenje o ovrsi (list 8-9 spisa), prijedloga za ovrhu (list 10-12 spisa), dodatak ugovora o cesiji (list 13-15 spisa), izvatka iz poslovnih knjiga (list 16-17 spisa), izvatka iz zemljišne knjige (list 18 spisa), ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva (list 19-36 spisa), dopis Ministarstva kulture i medija (list 50 spisa), ugovora o cesiji (list 55-58 spisa), ugovora o cesiji (list 63-68 spisa), ugovora o cesiji s prilozima (list 86-121 spisa), spis javnog bilježnika Duška Sudara broj OU-115/2004 (list 142 spisa), ovjerene preslike dodatka ugovora o cesiji (list 149-153 spisa), pregledao izvornik ugovora o cesiji (list 159 spisa), preslike spisa OU-115/2004 (list 161-201 spisa), račun glavnice (list 208-212 spisa), izvatka iz poslovnih knjiga (list 213 spisa), dodatak ugovora o cesiji (iza lista 244 spisa) i žalbe ovršenika (list 250-252 spisa).

4. Među strankama nije sporno da je Općinski sud u Novom Zagrebu, donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-1056/2020 dana 19. kolovoza 2021., da je ovršenik, ovdje tužitelj podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi, da je ovaj sud donio dana 14. srpnja 2022. zaključak kojim je uputio tužitelja, u roku 15 dana od dana dostave tog zaključka, pokrenuti parnicu radi proglašenja da je ovrha nedopuštena zbog razloga iz kojeg je izjavio žalbu (čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. Ovršnog zakona).

5. Prije svega valja reći da je sud raspravljao samo o tome jesu li ispunjeni uvjeti za proglašenje ovrhe nedopuštenim a radi kojih je tužitelj zaključkom upućen u parnicu i to jesu li ispunjeni uvjeti iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12., 25/13., 93/14. i 55/16, 73/17 i 131/20 – u daljnjem tekstu OZ) konkretno među strankama je sporno je li tražbina koja se ostvaruje u ovršnom postupku prenesena na ovrhovoditelja, ovdje tuženika, posljedično je li prigovor nedostatka aktivne legitimacije osnovan, visina tražbine, je li potvrda ovršnosti na ovršnoj ispravi valjano izdana te postoji li pravo prvokupa Republike Hrvatske.

6. Temeljem iznesenog sud je dužan ispitati jesu li ispunjeni uvjeti iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ koji određuje da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, jesu li ispunjeni uvjeti iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ koji određuje da ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, te uvjeti iz čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ koji određuje da ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

7. Prije svega se ukazuje na čl. 36. st. 6. OZ koji određuje da o zahtjevu za ukidanje potvrde o ovršnosti koju je dao javni bilježnik na svojoj ispravi ili odluci, podnesenom izvan ovršnog postupka, odlučuje u izvanparničnom postupku općinski sud na čijem je području sjedište javnog bilježnika. Slijedom navedenog u ovom parničnom postupku ne može se odlučivati o prijedlogu za ukidanje potvrde ovršnosti na ovršnoj ispravi.

8. Nadalje, u odnosu na pravo prvokupa Republike Hrvatske valja reći da iz dopisa Ministarstva kulture i medija (list 50 spisa) proizlazi da ne postoji pravo prvokupa.

9. Ukazuje se da je u ovoj parnici sud ovlašten raspravljati samo o žalbenim navodima koje je tužitelj (tamo ovršenik) iznio u žalbi protiv rješenja o ovrsi.

10. Uvidom u žalbu protiv rješenja o ovrsi (list 250-252 spisa) razvidno je da ovršenik (ovdje tužitelj) ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani ovrhovoditelja jer da nije dokazao da je tražbina Splitske banke d.d. prešla na ovrhovoditelja SVEA EKONOMI d.o.o. a to jest žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ. 11. Iz ugovora o cesiji koji su sklopili Splitska banka d.d. kao cedent i SVEA EKONOMI d.o.o. kao cesionar (list 86-121 spisa) proizlazi da je predmet ugovora prijenos potraživanja i svih prava koja proizlaze iz istih, sa cedenta na cesionara u odnosu na dospjela, a neplaćena dugovanja iz Priloga 3. ovog Ugovora, a koja potraživanja proizlaze iz bankovnih produkata (kredita, tekućih računa i kreditnih kartica) koji su otkazani ili koji su istekli po redovnom tijeku, a najkasnije jedan dan od dana potpisa ugovora. Predmet prijenosa u skladu s ovim ugovorom je Portfelj identificiranih potraživanja. Sukladno ugovoru, a s učinkom od datuma stupanja na snagu, cedent prenosi na cesionara sva prava nad potraživanjima iz portfelja, bez ostavljanja mogućnosti cesionaru eventualne regresne naplate od cedenta u mjeri i pod uvjetima koji postoje od datuma stupanja na snagu, a cesionar prihvaća prethodno navedena prava nad potraživanjima iz portfelja na način i pod uvjetima utvrđenim ugovorom. Predmetni ugovor potpisan je od strane direktora odnosno članova uprave ugovornih strana (list 110, 111 i 120 spisa).

12. Iz Dodatka ugovora u cesiji/prodaja potraživanja/Ugovor S030/2017 (list 13-15 spisa, izvornik uložen u spis iza lista 244 spisa) proizlazi da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je između njih dana 27. srpnja 2017. godine sklopljen Ugovor o cesiji-Prodaja potraživanja br. S030/2017, na kojem su potpisi zakonskih zastupnika O ovjereni od strane Javnog bilježnika Ilije Šarića iz Splita dna 24. srpnja 2017. godine pod OV-5952/17, a potpis zakonskog zastupnika Cesionara od strane javnog bilježnika Mladena Ježeka dana 27. srpnja 2017.č godine pod OV-3451/17 (dalje u tekstu: Osnovni ugovor). Osnovnim ugovorom prenesena su sa Cedenta na Cesionara dospjela a nenaplaćena potraživanja pobliže specificirana u Prilogu 3 Osnovnog ugovora, kao i sva sporedna potraživanja i prava koja proizlaze iz Prenesenih potraživanja. Člankom 4. Osnovnog ugovora Ugovorne su strane dogovorile da će za svako pojedino potraživanje za osiguranje kojeg je izvršen upis prijenosa prava vlasništva radi osiguranja (fiducija) biti sklopljen zasebni dodatak Osnovnog ugovora kojim će Cedent dozvoliti Cesionaru prijenos instrumenata osiguranja te stupanje u pokrenute sudske i ovršne postupke. Ugovorne strane sporazumno utvrđuju da je Osnovnim ugovorom pobliže opisanim u točki 1.1. ovog Dodatka Cedent neopozivo i bezuvjetno ustupio i prenio na Cesionara potraživanje prema dužniku VT, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva broj: 52503/03 od 13.1.2004., solemniziranom pod OU-115/2004, od strane javnog bilježnika Duško Sudar, Zagreb, a Cesionar prihvatio takav ustup i prijenos.

13. Iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva proizlazi da je Splitska banka d.d. odobrila korisniku kredita (dužniku) VT iznos od 63.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, za namjenu kupnju nekretnine, s rokom otplate 300 mjeseci kamatnom stopom od 6,99%, promjenjiva. Predmetni ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Dušku Sudaru pod brojem OU-115/2004 dana 14. siječnja 2004. izvršan je dana 14. srpnja 2011. te navedena potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

14. Tuženik je u podnesku od 25. ožujka 2024. naveo da je čl. 1. Ugovora o cesiji - prodaja potraživanja br. S030/2017 određeno je da je predmet istog ugovora prijenos potraživanja i svih prava koja proizlaze iz istih, sa Cedenta na Cesionara, a u odnosu na dospjela, a neplaćena dugovanja iz Priloga 3. tog Ugovora. Navedenom ugovoru prileži i navedeni Prilog 3 - Specifikacija prenesenih slučajeva – Popis potraživanja

C1 cluster u kojoj je naveden popis dužnika, oznaka predmeta, glavni račun kao i ukupno dugovanje u HRK na dan 03.04.2017. godine. U navedenom popisu - specifikaciji prenesenih potraživanja opisano je i potraživanje koje je predmet ove parnice i pokrenutog ovršnog postupka.

15. U specifikaciji potraživanja - Prilogu br. 3 Ugovora o cesiji - prodaja potraživanja br. S030/2017, naznačen je, kod opisa predmetnog potraživanja i račun glavnice (principal account) i to:40405045408. Navedeni račun glavnice naznačen je u Otkazu ugovora o kreditu kao i u dokumentaciji dostavljenoj od strane Cedenta javnom bilježniku Tihani Sudar, radi izdavanja potvrde ovršnosti na predmetni Ugovor o kreditu, a koja dokumentacija je dostavljena Sudu. Također, u navedenoj dokumentaciji, kao i u Izvodu iz poslovnih knjiga Cedenta na dan 03.10.2017. godine, na kojoj se potvrđuje stanje dugovanja na dan 03.04.2017. godine vidljiva je poveznica broja ugovora = ugovor. Br. 52503/03 (kasnije 081304), sa brojem računa glavnice = 40405045408.

16. Po navedenom računu glavnice, uplatni račun za dužnika VT označen je brojem 40405045010, koji broj je naveden i u Izvatku iz poslovnih knjiga Cesionara – ovrhovoditelja, u ovršnom predmetu Ovr- 1056/2020, OS NZG. Kao dokaz navedenom dostavlja se Izlist uplata za razdoblje od 01.01.2003. do 07.10.2010. godine, po ugovoru o kreditu korisnika kredita VT, broj računa:40405045010, gdje je naznačen i račun glavnice = 40405045-408.

17. Predmetne navode tuženika prihvaća i ovaj sud jer isto proizlazi iz isprava koje prileže spisu.

18. Ukazuje se da je na ročištu dana 20. veljače 2024. pun. tuženika dao na uvid izvornik ugovora o cesiji a koji prileži na listovima 86-121 spisa. te je sud utvrdio se da preslika na listovima 86-121 spisa odgovara izvorniku koji se nakon razgledavanja vraća i utvrdio je da je i popis prenesenih tražbina prošiven zajedno s izvornikom ugovora te je utvrdio da u izvorniku Ugovora o cesiji "popis potraživanja C1 cluster kao broj principalaccount za VT naveden je broj 40405045408 koji odgovara broj na potvrdi o pokušaju uručenja otkaza o kreditu list 12 spisa javnog bilježnika (list 176 ovog spisa).

19. Ukazuje se da na predmetnoj ispravi navedeno: "Ugovorom o kreditu br. 52503/03 (40405045408) obvezali ste se kao dužnik dospjele obveze podmirivati u ugovorenom roku", a isto je navedeno i u otkazu ugovora o kreditu list 14 spisa javnog bilježnika (list 178 ovog spisa).

20. Uvidom u presliku ugovora o kreditu (list 161-174 spisa) razvidno je da je u gorenjem desnom uglu naveden broj ugovora koji glasi: broj. 52503/03 a taj broj u cijelosti odgovara broju koji je naveden u otkazu ugovora o kreditu te koji je povezan s brojem 40405045408.

21. Uvidom u ispravu ''račun za pl. kredita'' (list 208-211 spisa) proizlazi da je VT vršio uplate koje su naveden pod opis uplate br. 40405045-408 što odgovara gore navedenim brojevima.

22. Temeljem iznesenog ovaj sud zaključuje da je VT zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva sa Splitskom Bankom d.d. broj. 52503/03, da je Splitska banka d.d. vodila račun glavnice (principal account) i to: 40405045408, da je ĆT vršio uplate koje je Splitska banka d.d. knjižila na navedeni račun glavnice, da je ugovor o kreditu otkazan, da je predmetna tražbina prenesena ovdje tuženiku jer podaci iz ugovora o kreditu, račun za pl. kredita'' (list 208- 211 spisa), otkaza ugovora o kreditu, ugovora o cesiji i dodatka ugovora o cesiji u cijelosti korespondiraju po oznakama koje su potrebne za identifikaciju dužnika (cesusa) i tražbine koja je cedirana.

23. Slijedom navedenog ovaj sud zaključuje da je upravo tražbina koja je bila predmet Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva broj 52503/03 prenesena tuženiku temeljem Ugovora o cesiji - prodaja potraživanja br. S030/2017 (list 86-121 spisa) i Dodatka ugovor u cesiji/prodaja potraživanja/Ugovor S030/2017 (list 13-15 spisa).

24. Iz navedenog proizlazi da se uz tražbinu, na stjecatelja (cesionara) prenose i sva sredstva osiguranja uključujući i založno pravo na nekretnini koja je predmet ovršnog postupka.

25. Nastavno, člankom 80. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 dalje: ZOO 05), a koji je bio važeći u trenutku zaključenja ugovora o cesiji, propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikovog pristanka.

26. Člankom 81. st. 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstva naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl.

27. Time je u smislu odredbe čl. 80. i 81. ZOO na tuženika kao novog vjerovnika prešla predmetna tražbina iz ugovornog odnosa koji je postojao između Splitske banke d.d. i VT a tuženik je temeljem čl. 84. ZOO-a prema dužniku stekao ista prava koja je imao Splitska banke d.d. do ustupanja.

28. Glede obveze obavještavanja tužitelja (cesusa) razvidno je da je tužitelj saznao za postojanje ugovora o cesiji odnosno svoje obveze prema tuženiku najkasnije trenutkom primitka rješenja o ovrsi, pa ovaj sud drži da je tužitelj valjano obaviješten o ugovoru o ustupu.

29. Ukazuje se da tražbina iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine nije takove vrste čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Osobito se ističe da nije ugovoreno da vjerovnik Splitska banka d.d. neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikovog pristanka.

30. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da je tuženik valjano stekao tražbinu koja se ostvaruje u ovršnom postupku te da je valjano pokrenuo ovršni postupak, stoga je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

31. Ovaj sud ne prihvaća zaključak da bi odredba čl. 14. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva bila ništetna, kako to pogrešno navodi tužitelj. Naime, navod da predmetna odredba predstavlja izjavu o jamstvu ne proizlazi iz navedenog ugovora. Naime, u čl. 10.3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva (list 21 spisa) je ugovoreno da sudužnik zajedno s korisnikom kredita odgovara kreditoru za sve obveze korisnika kredita iz ovog ugovora kao solidarni dužnik tih obveza u smislu odredbe čl. 414. do 424. Zakona o obveznim odnosima, pod istim uvjetima i na isti način kao i korisnik kredita. Iz stipulacije navedene ugovorne odredbe razvidno je da su propisane obveze ovdje tužiteljice kao sudužnika te se ukazuje te obveze ne predstavljaju obveze jamca kao to navodi tužiteljica.

32. Naime čl. 414. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001

– dalje ZOO 91) u st. 1. određuje da svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obvezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju, a u st. 2. određuje da od više solidarnih dužnika svaki može dugovati s drugim rokom ispunjenja, pod drugim uvjetima i uopće s različitim odstupanjima.

33. Iz naprijed iznesenog razvidno je da odredba čl. 10.3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva upućuje na odredbu čl. 414. ZOO 91 i odgovora po svom sadržaju odredbi čl. 414. ZOO 91.

34. Valja reći i da je navod tužitelja da se ovrha ne može provoditi na predmetnoj nekretnini jer na istoj nije upisano založno pravo u cijelosti neosnovana. Naime, ovlaštenje ovrhovoditelja, ovdje tuženika, proizlazi iz ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva i to čl. 14. predmetnog ugovora iz kojeg proizlazi da korisnik kredita i sudužnik (ovdje tužitelj) pristaju da u slučaju ne podmirivanja bilo koje obveze po tom ugovoru, kreditor (Splitska banka) može zatražiti i provesti neposredno ovrhu na cjelokupnoj imovini u njihovu vlasništvu (nekretnine, pokretnine i prava) radi naplate svih ili svake pojedine dospjele tražbine iz tog ugovora. Iz citirane ugovorne odredbe neprijeporno proizlazi da je upravo tužitelj prihvaćanjem iste pristao na provođenje ovrhe radi naplate tražbine kreditora na bilo kojem predmetu ovrhe po izboru ovrhovoditelja.

35. Ukazuje se da je raspravnim rješenjem ovog suda od 1. prosinca 2022. određeno provođenje dokaza financijskog vještačenja te je tužitelj upozoren na posljedice neuplate predujma za vještačenje (list 44 spisa), a raspravnim rješenjem ovog suda od 9. travnja 2024. određeno provođenje dokaza očevidom geodetskim i građevinskim vještačenjem te je tužitelj upozoren na posljedice neuplate predujma za vještačenje (list 218-219 spisa). Ukazuje se da tužitelj nije uplatio predujmove za navedena vještačenja te je sud vještačenjem od 14. siječnja 2025. donio rješenje da se neće izvesti navedeni dokazi (list 248 spisa).

36. Osobito se ukazuje da se ne može prihvatiti navod tužitelja da nije mogao uplatiti jer nije imao novčanih sredstava jer je tužitelj u tom smislu mogao konzumirati prava iz Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći (Narodne novine br. 143/2013, 98/2019) uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 10. predmetnog zakona. Ističe se da je predmetnim zakonom u pravni poredak Republike Hrvatske prenosi Direktiva Vijeća 2003/8/EZ, od 27. siječnja 2003. o unapređenju pristupa pravosuđu u prekograničnim sporovima utvrđivanjem minimalnih zajedničkih pravila o pravnoj pomoći u takvim sporovima (SL L 26, 31. 1. 2003.) te propust tužitelja da ostvari prava iz navedenog zakona ne može ići na teret tuženika. Naime, navod tužitelja da je tuženik dužan platiti vještačenje jer tužitelj nema novčanih sredstava (naveden u podnesu tužitelja od 30. prosinca 2022. – list 59 spisa) nema uporište niti u jednoj zakonskoj odredbi.

37. U tom smislu su neosnovani i prijedlozi da se koriste nalazi i mišljenja iz drugih postupaka. Naime, sud je vezan samo nalazom i mišljenjem vještaka kojeg je sam u tom svojstvu odredio, a ne nalazom i mišljenjem koji su dali vještaci u drugom predmetu. Značaj nalaza i mišljenja vještaka ima samo nalaz i mišljenje vještaka kojeg je u tom svojstvu odredio parnični sud, a ne nalaz i mišljenje vještaka kojeg je izvedeno u nekom drugom postupku. Također se ukazuje da bi se navedenim prijedlogom tužitelja za korištenjem dokaza iz drugih spisa kršilo načelo neposrednosti te pravo tuženika na pravično suđenje predviđeno čl. 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17.) Zbog navedenog sud nije priklopio i pročitao spis ovog suda posl. broj Ovr-1056/2020.

38. Odredbom čl. 219. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje u tekstu: ZPP) propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

39. Članak 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

40. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

41. Ukazuje se da gore navedeno stranka ne mora dokazati sa stupnjem izvjesnosti, već s dovoljno uvjerljivim stupnjem životne vjerojatnosti, ali s obzirom na izloženi i utvrđeni činjenični supstrat tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta iz čl. 50 st. 1. toč. 7., 9. i 10. OZ.

42. Naime, niti iz jednog dokaza koje je predložio tužitelj ne može se zaključiti o postojanju gore navedenih zakonskih pretpostavki za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

43. Obzirom da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo odbiti sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

44. Budući da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 50 st. 1. toč. 7., 9. i 10. OZ, tužbeni zahtjev valjalo je odbiti ( toč. I. izreke).

45. Odluka o trošku tuženika temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a budući da je uspio u sporu, te mu je valjalo, u smislu čl. 155 st. 1 ZPP-a kao potrebne, u skladu s odredbama Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), i a prema ukupnoj vrijednosti predmeta spora u skladu sa zatraženim troškom, priznati slijedeće troškove: trošak sastava odgovora na tužbu od 10. kolovoza 2022. u iznosu od 150,00 eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 1. prosinca 2022. u iznosu od 150,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, sastava podneska od 2. ožujka 2023. u iznosu od 37,50 eura sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife, sastava podneska od 25. kolovoza 2023. u iznosu od 150,00 eur sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 10. listopada 2023. u iznosu od 150,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 20. veljače 2024. u iznosu od 150,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 8. travnja 2024. u iznosu od 150,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife i zastupanja na ročištu 13. siječnja 2025. u iznosu od 150,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, odnosno ukupno 1.087,50 eur, što uvećano za 25% PDV-a (271,88 eur) iznosi 1.359,38 eur te je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku parnične troškove u navedenom iznosu (toč. II. izreke).

46. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 75,00 eur (uvećan za PDV) jer isti nije bio potreban za vođenje parnice sukladno čl. 155. st. 1. ZPP. Naime, ukazuje se da ročište za objavu nije niti nastalo u trenutku sastavljanja ove presude. Osobito se ukazuje da trošak pristupa na ročište za objavu, bez obzira što je ista radnja predviđena u Tbr. 9. toč. 3. Tarife, ne može biti potreban radi vođenja parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a što je prvi kriterij za dosudu takvog troška. Naime, ročište za objavu ispunjava u prvom redu načelo javnosti odnosno interes javnosti biti upoznata sa rezultatom suđenja te predstavlja pravo stranaka i javnosti, a nikako obvezu. Isto ročište ne zahtjeva nikakve pripreme, traje minimalno te nema obveznog sadržaja za stranke zbog propuštanja kojega bi mogle nastupiti bilo kakve negativne posljedice. Naime, stranka koja ne pristupi, a uredno je obaviještena, odluku sa obrazloženjem može skinuti sa internetske stranice e-oglasna ploča suda ukoliko takva postoji (čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a). Ukoliko takva e-oglasna ploča ne postoji, odluka će stranci biti dostavljena poštom (čl. 98. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, Narodne novine, broj 25/13). Stranci koja nije bila obaviještena, sud će odluku dostaviti poštom (čl. 335. st. 11. ZPP-a). U takvoj situaciji, dosuda troškova bi predstavljala neopravdano poskupljenje postupka što je protivno i čl. 10. st. 1. ZPP-a. Slijedom navedenog valjalo je odbiti tuženika sa zahtjevom za preostali iznos troška u iznosu od 75,00 EUR uvećan za PDV u visini od 25% (18,75 eur), odnosno ukupno 93,75 eur pa je odlučeno kao u toč. III. izreke presude.

47. Tužitelj je u cijelosti izgubio u parnici pa je njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova u cijelosti neosnovan. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod toč. IV. izreke.

54. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 26. veljače 2025.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.