REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-811/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića, predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Mirjane Magud, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LVL OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-1499/24-2 od 28. listopada 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4372/20-34 od 15. srpnja 2024., u sjednici održanoj 25. veljače 2025.,
r i j e š i o j e
I. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu u odnosu na postavljena pravna pitanja, se odbija.
II. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava, se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-1499/24- 2 od 28. listopada 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4372/20-34 od 15. srpnja 2024., podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je postavio jedanaest pravnih pitanja za koja smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:
"1. Je li odredba ugovora o kreditu na temelju koje je banka prije isplate kredita naplatila potrošaču trošak njegove obrade u postotnom iznosu glavnice, nepoštena ugovorna odredba u smislu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) ako banka potrošaču nije specificirala strukturu tog troška?
2. Jesu li odredbe člana 1066. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005) i članka 173. Zakona o bankama (Narodne novine, broj 84/2002) valjani pravni temelj za ugovaranje odredbe ugovora o kreditu na osnovi koje banka prije isplate kredita ima pravo naplatiti potrošaču troškove obrade kredita u postotnom iznosu glavnice?
3. Je li odredba ugovora o kreditu na temelju koje je banka prije isplate kredita naplatila potrošaču trošak njegove obrade u postotnom iznosu glavnice, neodređena i neodrediva ugovorna odredba?
4. Je li odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) ukoliko iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranje iste?
5. Je li članak 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014) pravni temelj na temelju kojeg banka može potrošaču naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita?
6. Je li odredba Ugovora o kreditu kojom se za slučaj prijevremene otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora protivna odredbama čl. 1024. i čl. 354. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05) ili je sukladna tim odredbama?
7. Ima li davatelj kredita pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05) u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05), nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora?
8. Primjenjuje li se Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) na odredbe potrošačkih ugovora koje su odraz dispozitivnih zakonskih odredaba? 9. Je li osnovano utvrditi odredbu potrošačkog ugovora nepoštenom i posljedično ništetnom sukladno članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) samo zato što se prilikom ugovaranja te odredbe nisu vodili pojedinačni pregovori?
10. Primjenjuje li se pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. SuIV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojemu petogodišnji restitucijski zastarni rok počinje teći s danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, na situacije u kojima je zastara u razdoblju do 30. siječnja 2020. zastara već nastupila sukladno članu 360. i 371. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?
11. S obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, mogu li zatezne kamate u takvim zahtjevima početi teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti?"
3. Tuženik smatra da su mu povrijeđena i temeljna ljudska prava i to pravo na pravično suđenje.
4. Odgovor na tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
5. Prijedlog za dopuštenje revizije djelomično nije osnovan, a djelomično nije dopušten.
6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada), naknada za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) te isplata plaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti EUR.
7. Tuženik kao razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja ističe više odluka drugostupanjskih sudova i odluka suda Europske unije, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženim u tim odlukama.
8. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. ZPP ovaj revizijski sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili razvoj prava kroz sudsku praksu.
9. U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje pobijana odluka ne odstupa od ustaljene praske revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda poslovni broj Rev-502/24, Rev-673/23 itd., a nije riječ o pitanju u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu.
10. Drugo, treće i četvrto postavljeno pravno pitanje nije važno za odluku u sporu, jer su nižestupanjski sudovi utvrdili da je tuženikovo postupanje bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, a zbog čega tuženik kroz ova pravna pitanja prikazuje odlučno činjenično stanje drukčijim od onoga kako je utvrđeno u postupku pred nižestupanjskim sudovima.
11. Peto, šesto, osmo i deveto postavljena pravna pitanja su pitanja u odnosu na koja pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda poslovni broj Rev-43/22, Rev-112/18, Rev- 1020/21 itd., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koje je bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu.
12. Sedmo postavljeno pravno pitanje nije važno za odluku u sporu, jer tuženik nije dokazao da mu je uopće nastala šteta u visini naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, pa samim time tuženik kroz navedeno pitanje prikazuje odlučno činjenično stanje drugačijim od onoga kako je utvrđeno u postupku pred nižestupanjskim sudovima.
13. Deseto i jedanaesto postavljena pravna pitanja su pitanja glede kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene sudske prakse revizijskog suda te zauzetog pravnog shvaćanja na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su- IV-47/20-2 od 30. siječnja 2020., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu (tako i Revd-74/23-2 od 17. siječnja 2023.).
14. Budući da u prijedlogu u odnosu na postavljena pravna pitanja nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u toč. I. izreke ovog rješenja.
15. Tuženik prema stajalištu ovog revizijskog suda nije učinio vjerojatnim da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava i to pravo na pravično suđenje, jer je tuženiku bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima tužitelja, iznositi činjenice i predlagati dokaze, te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Osim toga, sud drugog stupnja je u pobijanoj presudi odgovorio na sve odlučne tuženikove navode, te je presuda detaljno obrazložena, pa se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom.
16. Budući da tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo i to pravo na pravično suđenje u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao u toč. II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 25. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Slavko Pavković
