Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-464/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u pravnoj stvari tužitelja ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu

, radi utvrđenja i isplate,

nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 28. siječnja 2025. godine, godine u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, dana 25. veljače 2025. godine

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 04. studenoga 2024. godine.

i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9012798253 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18. srpnja 2007. godine, a koja glasi: « … sukladno odluci Banke o kreditiranju građana te odredba čl. 4.2. Ugovora, pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 9012798253 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18. srpnja 2007. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: « … za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita»; u odredbi čl. 4. koja glasi: «Kamata se obračunava u CHF ... »; u odredbi čl. 5. koja glasi: « … obračunava se u CHF … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.»; u odredbi čl. 6. koja glasi: « … obračunava se u CHF … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.» te u odredbi čl. 7.2. koja glasi: « … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja …» pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 10.147,24 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 8,17 EUR od 1.9.2007 do isplate,

- na iznos od 0,79 EUR od 1.10.2007 do isplate,

- na iznos od 0,27 EUR od 1.11.2007 do isplate,

- na iznos od 6,06 EUR od 1.12.2007 do isplate,

- na iznos od 3,02 EUR od 1.1.2008 do isplate,

- na iznos od 10,26 EUR od 1.2.2008 do isplate,

- na iznos od 16,99 EUR od 1.3.2008 do isplate,

- na iznos od 24,91 EUR od 1.4.2008 do isplate,

- na iznos od 11,86 EUR od 1.5.2008 do isplate,

- na iznos od 8,99 EUR od 1.6.2008 do isplate,

- 7na iznos od 13,24 EUR od 1.7.2008 do isplate,

- na iznos od 4,79 EUR od 1.8.2008 do isplate,

- na iznos od 5,27 EUR od 1.9.2008 do isplate,

- na iznos od 10,26 EUR od 1.10.2008 do isplate,

- na iznos od 52,06 EUR od 1.11.2008 do isplate,

- na iznos od 23,87 EUR od 1.12.2008 do isplate,

- na iznos od 53,96 EUR od 1.1.2009 do isplate,

- na iznos od 58,56 EUR od 1.2.2009 do isplate,

- na iznos od 60,58 EUR od 1.3.2009 do isplate,

- na iznos od 54,24 EUR od 1.4.2009 do isplate,

- na iznos od 55,25 EUR od 1.5.2009 do isplate,

- na iznos od 46,99 EUR od 1.6.2009 do isplate,

- na iznos od 39,94 EUR od 1.7.2009 do isplate,

- na iznos od 41,52 EUR od 1.8.2009 do isplate,

- na iznos od 45,58 EUR od 1.9.2009 do isplate,

- na iznos od 45,13 EUR od 1.10.2009 do isplate,

- na iznos od 41,25 EUR od 1.11.2009 do isplate,

- na iznos od 48,50 EUR od 1.12.2009 do isplate,

- na iznos od 53,79 EUR od 1.1.2010 do isplate,

- na iznos od 62,29 EUR od 1.2.2010 do isplate,

- na iznos od 60,08 EUR od 1.3.2010 do isplate,

- na iznos od 71,06 EUR od 1.4.2010 do isplate,

- na iznos od 68,66 EUR od 1.5.2010 do isplate,

- na iznos od 73,67 EUR od 1.6.2010 do isplate,

- na iznos od 106,59 EUR od 2.7.2010 do isplate,

- na iznos od 99,82 EUR od 1.8.2010 do isplate,

- na iznos od 118,99 EUR od 1.9.2010 do isplate,

- na iznos od 108,25 EUR od 3.10.2010 do isplate,

- na iznos od 99,78 EUR od 3.11.2010 do isplate,

- na iznos od 121,96 EUR od 1.12.2010 do isplate,

- na iznos od 152,61 EUR od 1.1.2011 do isplate,

- na iznos od 131,74 EUR od 4.2.2011 do isplate,

- na iznos od 136,44 EUR od 8.3.2011 do isplate,

- na iznos od 128,85 EUR od 1.4.2011 do isplate,

- na iznos od 130,64 EUR od 4.5.2011 do isplate,

- na iznos od 168,41 EUR od 1.6.2011 do isplate,

- na iznos od 170,05 EUR od 2.7.2011 do isplate,

- na iznos od 213,01 EUR od 12.8.2011 do isplate,

- na iznos od 185,78 EUR od 1.9.2011 do isplate,

- na iznos od 167,52 EUR od 1.10.2011 do isplate,

- na iznos od 165,25 EUR od 1.11.2011 do isplate,

- na iznos od 163,62 EUR od 1.12.2011 do isplate,

- na iznos od 171,65 EUR od 1.1.2012 do isplate,

- na iznos od 180,08 EUR od 1.2.2012 do isplate,

- na iznos od 180,69 EUR od 10.3.2012 do isplate,

- na iznos od 175,06 EUR od 1.5.2012 do isplate,

- na iznos od 177,63 EUR od 11.5.2012 do isplate,

- na iznos od 180,51 EUR od 1.6.2012 do isplate,

- na iznos od 176,22 EUR od 12.7.2012 do isplate,

- na iznos od 177,45 EUR od 11.8.2012 do isplate,

- na iznos od 106,28 EUR od 1.9.2012 do isplate,

- na iznos od 88,30 EUR od 2.10.2012 do isplate,

- na iznos od 15,39 EUR od 5.10.2012 do isplate,

- na iznos od 106,42 EUR od 1.11.2012 do isplate,

- na iznos od 107,90 EUR od 1.12.2012 do isplate,

- na iznos od 107,39 EUR od 1.1.2013 do isplate,

- na iznos od 101,51 EUR od 1.2.2013 do isplate,

- na iznos od 106,53 EUR od 1.3.2013 do isplate,

- na iznos od 106,77 EUR od 1.4.2013 do isplate,

- na iznos od 104,69 EUR od 1.5.2013 do isplate,

- na iznos od 86,78 EUR od 6.6.2013 do isplate,

- na iznos od 13,43 EUR od 8.6.2013 do isplate,

- na iznos od 82,44 EUR od 16.7.2013 do isplate,

- na iznos od 86,82 EUR od 20.8.2013 do isplate,

- na iznos od 13,51 EUR od 20.8.2013 do isplate,

- na iznos od 88,77 EUR od 17.9.2013 do isplate,

- na iznos od 13,15 EUR od 17.9.2013 do isplate,

- na iznos od 90,86 EUR od 2.10.2013 do isplate,

- na iznos od 15,25 EUR od 5.10.2013 do isplate

- na iznos od 104,09 EUR od 1.11.2013 do isplate,

- na iznos od 105,11 EUR od 1.12.2013 do isplate,

- na iznos od 106,28 EUR od 1.1.2014 do isplate,

- na iznos od 107,36 EUR od 1.2.2014 do isplate,

- na iznos od 96,62 EUR od 1.3.2014 do isplate,

- na iznos od 87,65 EUR od 1.4.2014 do isplate,

- na iznos od 57,93 EUR od 16.5.2014 do isplate,

- na iznos od 48,20 EUR od 16.5.2014 do isplate,

- na iznos od 59,34 EUR od 14.6.2014 do isplate,

- na iznos od 46,56 EUR od 14.6.2014 do isplate,

- na iznos od 58,77 EUR od 16.7.2014 do isplate,

- na iznos od 24,36 EUR od 16.7.2014 do isplate,

- na iznos od 61,24 EUR od 15.8.2014 do isplate,

- na iznos od 176,64 EUR od 23.9.2014 do isplate,

- na iznos od 180,99 EUR od 18.11.2014 do isplate,

- na iznos od 184,03 EUR od 6.12.2014 do isplate,

- na iznos od 183,32 EUR od 17.12.2014 do isplate,

- na iznos od 183,98 EUR od 16.1.2015 do isplate,

- na iznos od 184,68 EUR od 1.2.2015 do isplate,

- na iznos od 184,68 EUR od 17.3.2015 do isplate,

- na iznos od 184,68 EUR od 17.4.2015 do isplate,

- na iznos od 184,68 EUR od 29.5.2015 do isplate,

- na iznos od 184,68 EUR od 18.7.2015 do isplate,

- na iznos od 184,68 EUR od 15.8.2015 do isplate,

- na iznos od 184,68 EUR od 20.8.2015 do isplate,

- na iznos od 184,68 EUR od 17.9.2015 do isplate,

- na iznos od 184,68 EUR od 17.10.2015 do isplate, po kamatnoj stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, za period od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju, isplati iznos od 2.324,70 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.158,70 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu u iznosu 1.724,30 eura zahtjev za naknadu troškova postupka tužitelja odbijen je kao n e o s n o v a n .

Obrazloženje

1. Tužitelj podnosi ovome sudu tužbu protiv tužene dana 05. lipnja 2023. godine (zavedena 12. lipnja 2023. godine zbog štrajka), radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbi o deviznoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu broj 9012798253 od 18. srpnja 2007. godine, uz zahtjev isplate preplaćenih iznosa samo po osnovu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da su dana 18. srpnja 2007. godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 9012798253, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 106.883,23 CHF-a;

- da su dana 15. prosinca 2015. godine tužitelj i tuženik zaključili Aneks uz Ugovor o kreditu broj 9012798253 kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da se prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj tuženiku obratio radi pribave dokumentacije po kreditu, odnosno da mu se dostavi kompletna dokumentacija koju tuženik nije dostavio vezanu za kredit broj 9012798253;

- da predmetni ugovori sadrže nepoštene ugovorne odredbe, i to glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule;

- da Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci tuženika;

- da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate;

- da navedena odredba dio je standardiziranog (tipskog) ugovora o kreditu koji je sastavljen za veći broj klijenata i o kojim odredbama se nije pregovaralo u trenutku zaključenja ugovora o kreditu;

- da je tužitelj nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao davatelja kredita kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja, što da je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba;

- da je opisana odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna kogentnim odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača);

- da je u čl. 81. propisano da odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da je odredbom članka 83. ZZP određeno da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe;

- da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta;

- da predmetni ugovor o kreditu ne sadrži nikakav kriterij/parametar promjenjivosti kamatne stope, dakle ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze;

- da ugovor o kreditu sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom tuženika, no time nije definirano u kojem trenutku, pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati;

- da obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva;

- da je kamata je cijena, a cijena je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva mora biti određena ili barem odrediva, a u konkretnom slučaju visina kamatne stope nije određena niti odrediva, obzirom je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle jedne ugovorne strane;

- da je odredba o redovnoj kamatnoj stopi jedna od temeljnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenje novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora;

- da se kamatom određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (odredba čl. 1021. i čl. 1022. ZOO NN 35/05);

- da je odredbom čl. 269. ZOO (NN 35/05) propisano da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a u odredbi čl.272. st.1. ZOO, daje se definicija odredivog predmeta obveze (činidbe), cit.: „Činidbe je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi.”;

- da iz navedenog proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane - vjerovnika;

- da temeljem gore navedenih odredbi Zakona o obveznim odnosima, te Zakona o zaštiti potrošača, odredba o promjeni kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika ništetna je sa učinkom ex tunc, te su bez pravnog učinka i sve odluke tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom;

- da je temeljem Ugovora o kreditu broj 9012798253 banka odobrila korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 106.883,23 CHF-a prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita;

- da je ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja, a sve prema otplatnom planu;

- da je u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da su ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli u suprotnosti s kogentnim odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87.);

- da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne;

- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka;

- da je navedena odluka potvrđena i od strane Vrhovnog suda broj Rev-2221/2018;

- da se tuženik, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja su temeljna načela obveznog prava;

- da tužitelj u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF, a ono o čemu je tuženik trebao informirati tužitelja jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja;

- da tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF, odnosno da tužitelj nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EUR;

- da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF, odnosno da HNB kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom, a s druge strane tečaj CHF-a u odnosu na kunu je potpuno slobodan, te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, što znači da rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR;

- da je poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u tome što ta valuta predstavlja tzv. "valutu utočišta", a to dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane postoji mogućnost povećanja vrijednosti;

- da obzirom tužitelj nije bio upozoren na specifične rizike predmetne valute, isti u trenutku sklapanja ugovora nije niti mogao raspolagati s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, i zbog toga što nije raspolagao svim potrebnim informacijama nije niti mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice za njega može prouzročiti takva odredba;

- da obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka;

- da činjenica što je u konkretnoj pravnoj situaciji sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora;

- da se ukazuje na odredbu čl. 41. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača, iz čega proizlazi da se potrošači ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih ugovornih odredbi jer je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema čl. 55. ZZP-a;

- da konverzijom kredita nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja obzirom da je CHF valutna klauzula ništetna od samog početka (ex tunc), te ista u trenutku konverzije nije uopće postojala. Navedena činjenica nije se uzela u obzir prilikom konverzije kredita, odnosno u izračun konverzije banka je stavila svako povećanje tečaja CHF valute (a koja valuta je naknadno utvrđena nepoštenom i ništetnom), što svakako utječe na potpunu restituciju tužitelja;

- da je banka u konverziju stavila i sve promjene kamatnih stopa što znači da banka tada nije poštivala primjenu pravomoćne odluka Trgovačkog suda kolektivnog postupka posl. br. Pž-7129/13, stoga da zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Dodatka dolazi do preplate po predmetnom kreditu, kao i do razlike između glavnica na dan konverzije, koje je pravo tužitelj crpi temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, i tužitelj se tog prava nije odrekao sklapanjem Dodatka;

- da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila;

- da u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početni srednji tečaj švicarskog franka, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora.

- da obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetne kredite znatno preplatio, a na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja da mu pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate;

- da obzirom se radi o složenom kamatnom računu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata;

- da sklapanjem Dodatka, tužitelj nije u cijelosti obeštećen stoga i kod konverzije dolazi do razlike u glavnici, a obzirom da navedena razlika u glavnici nije uzeta u obzir kod sklapanja dodatka, a kako bi tužitelj zbog ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ostvario pravo na potpunu restituciju, tužitelj od tuženika potražuje i razliku između glavnica na koji iznos teče zatezna kamata od 01. listopada 2015. godine;

- da s obzirom tužitelj u vrijeme pisanja tužbe nije raspolagao odgovarajućom kompletnom dokumentacijom, a bez iste nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu tuženik mora vratiti, isti ne može postaviti određene kondemnatorni tužbeni zahtjev prije nego što sud naloži banci da dostavi traženu dokumentaciju, te prije nego se provede odgovarajuće vještačenje nakon čega bi tužitelj odredio visinu tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom pa se u tom smislu sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a predlaže sudu naložiti tuženiku da dostavi taksativno navedenu dokumentaciju nakon čega ni isti proveo financijsko vještačenje i određeno postavio svoj zahtjev.

1.2. Slijedom svega navedenog, predlaže se sudu utvrditi ništetnost odredbi vezanih uz promjenu kamatne stope (čl. 4 točka 1.) i valutnu klauzulu (čl. 4. točka 2.) iz predmetnog Ugovora o kreditu i naložiti tuženoj da plati iznos utvrđene preplate, koji kondemnatorni dio zahtjeva je tužitelj precizirao u podnesku od 4. studenoga 2024. godine (list 438-442) u visini od 10.147,24 eura uz pripadajuće zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa kao u točki III. izreke ove presude uz razliku glavnice prema izračunu vještaka u iznosu od 2.324,70 eura kao u točki IV. izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu od 02. studenoga 2023. godine (list 32-50) i uslijeđenom podnesku tužene od 29. prosinca 2023. (list 130-143) tužena se očitovala na navode iz tužbe osporavajući osnov i visinu tužbenog zahtjeva to prigovorila da bi tužitelj bio potrošač i istakla prigovor prijeboja i zastare, a sve uz slijedeće navode:

- da je tužitelj namiren i restituiran prilikom sklapanja Dodatka ugovoru odnosno prilikom postupka konverzije;

- da je tužitelj sklapajući predmetni Ugovor bio jednako informiran o svim uvjetima kreditiranja kao da uzima kredit i danas, te je predmetni ugovor sukladno ZID ZPK konvertirao, prihvatio izvod otvorenih stavaka i otplatni plan, te je namiren preplatom kako je utvrđeno Dodatkom ugovoru;

- da vezano za postavljeni tužbeni zahtjev radi utvrđivanja ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope to imajući u vidu da je potraživanje i isplata temeljem razlika vezanih u kamatnu stopu u zastari tužena smatra da ovaj deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog temeljem ništetne odredbe;

- da je tuženik prije utuženja imao dovoljno vremena tražiti dokumentaciju, ukoliko je nije imao iako je većinu tražene dokumentacije i sam imao kako je plaćao kredit, pa da nema razloga da ne bi imao pregled svojih uplata i da bi to bio podatak koji tužitelj nema ma da iz tužbe nije vidljivo da je tužitelj navedene podatke i tražio i da ih tuženi nije želio predati, slijedom čega se predlaže sudu tužbu kao nepodobnu za odlučivanje odbaciti smatrajući da tako postavljeni zahtjev ne udovoljava odredbi čl. 186.b ZPP-a;

- da je tužitelj je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika (dalje: Dodatak ugovoru) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje ZID ZPK);

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos-1/2019-36 rješenjem od 04. ožujka 2020. godine odgovorio na postavljeno pitanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli;

- da je iz obrazloženja naprijed navedene odluke jasno ponovljen cilj donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je bio jednokratna mjera u vidu konverzije, a u cilju uspostavljanja ravnoteže i otklanjanja bilo kakove nepoštene prakse;

- da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na Zakon o obveznim odnosima;

- da se radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca;

- da korisnici kredita u CHF , koji su svoje obveze konvertirali sukladno ZPK u obveze s naslova ugovora o kreditu u EUR, nemaju pravni interes za vođenje postupka usmjerenog na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, a što proizlazi argumentum a contrario iz iznesenog stajališta VSRH, a što je detaljno objašnjeno i u obrazloženju Rješenja VSRH broj Gos-1/2019;

- da je zakonodavac intervenirao u slobodu ugovaranja i uređenja ugovornih odnosa uvođenjem zaštitnih mehanizama kako bi se spriječile posljedice stvarne nejednakosti i kako bi se osiguralo načelo jednakosti i ravnopravnosti sudionika ugovornog odnosa kao i načelo pravednosti;

- da Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 05. travnja 1993. godine jasno propisuje iznimke od primjene Općih pretpostavki za ništetnost (nepoštenost) i to na način da se ne može raditi o nepoštenim ugovornim odredbama ako je njihov sadržaj preuzet iz pozitivnih propisa, a što se konkretno dogodilo prilikom sklapanja Dodatka ugovoru, odnosno prihvatom konverzije od strane tužitelja;

- da je donošenjem ZID ZPK došlo do uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana te je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba članka 138.a ZZP-a pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije;

- da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačuje sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF se izjednačava s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da se intervencija zakonodavca odnosila i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama članka 19.b i 19.c ZID ZPK;

- da tužitelj nije bio u obvezi sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, već je to bio njegov izbor, hoće li ili ne prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka ugovora koja se odnosila na konverziju njegova ugovora u valutu EUR i visini kamata koju je tuženik primjenjivao u ugovorima koji su bili zaključeni u valuti EUR;

- da su postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30. rujna 2015. godine odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru;

- da se Ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati;

- da je ZID ZPK odredio i način vraćanja odnosno izračuna konverzije i to člankom 19.c odnosno, kamate i glavnica koje su plaćene preračunate su u kamate i glavnicu plaćenu u EUR po tečaju koji je vjerovnik primjenjivao na dan uplate na kredite iste vrste i uplate u EUR;

- da ukupno uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine pretplatu i ta se pretplata prema članku 19.c st. 5 Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koristi za namirenje budućih obroka (anuiteta) sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi, tako je došlo do potpune restitucije potrošača.

- da je tužitelj prihvatio promjenu kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile (nema neodređenosti niti neodredivosti) te tako nema niti neizvjesnosti za period koji je već prošao i time je otklonjen prigovor o neodredivosti kamatne stope i samim time ništetnosti iste;

- da nema razlike između "novog" ili "izmijenjenog" ugovora o kreditu, jer bez obzira kako je nazvan (novi, izmijenjeni, dodatak..) ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti se mijenja u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR;

- da prihvatom ponude banke od strane potrošača prestaje postojati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao da ga nikada nije niti bilo, a nastaje novi ugovor s valutnom klauzulom u EUR kao da je od samog početka bio takav (s valutnom klauzulom u EUR);

- da obzirom su stranke sporazumno Dodatkom ugovoru o kreditu razriješile svoj odnos i to na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije (koji na transparentan način prikazuje metodologiju obračuna), to je sukladno Glavi VII. Zakona o obveznim odnosima došlo do prestanka obveze po osnovnom ugovoru i to sukladno članku 160. ZOO-a jer je obveza prestala suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu;

- da budući se pravomoćne presude na kojima tužitelj temelji svoje zahtjeve VTSRH, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnose isključivo na ugovore o kreditu u CHF, stoga da te presude nemaju nikakve učinke na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF već uz EUR;

- da je navedenim zakonom došlo do konverzije kredita i radi promjene valutne klauzule i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačuje s položajem potrošača koji je koristio kredit u EUR-u tako da je tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti i isplatu vezanu uz valutnu klauzulu neosnovan;

- da je sukladno odredbi ZID ZPK tuženik obračunavao kredite od samog početka njihova trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR to priznao i uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama, a na navedeni obračun tužitelj izričito pristao i prihvatio ga kao istinit i točan;

- da je u samom Dodatku ugovora utvrđen i iznos pretplate koji iznos se sukladno članku 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju preračunava u kune i točno obračunava, a pretplata se potrošaču uračunava i koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji dospijevaju nakon sklapanja Dodatka ugovoru, i to na način kako je to određeno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i ne tretiraju se kao umanjenje glavnice;

- da je tužitelj je navedenim iznosom preplate u potpunosti namiren;

- da svota svih uplata s naslova kredita u CHF služi namirenju kredita u EUR koji zamjenjuje prvotni kredit u CHF, a sukladno prihvaćenom obračunu (izračunu na koji je tužitelj pristao);

- da u slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR ugovorne strane sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova plaćanja po osnovnom ugovoru odnosno po ugovoru prije konverzije koji je bio u CHF;

- da konverzija ne obuhvaća samo promjenu valute nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kreditu, s naslova glavnice i kamata pa nakon konverzije takve uplate se koriste radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom (koji zamjenjuje prethodni otplatni plan u CHF);

- da drugačije stajalište u kojem bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom s jedne strane omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi s druge strane banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu;

- da se tužitelj neosnovano poziva na presude VTSRH, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine ne samo iz naprijed navedenih razloga (odnose se na ugovore za CHF, a nakon konverzije tog ugovora više nema već je na snazi ugovor u EUR i restitucija je obavljena u potpunosti), već i zbog toga što zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora;

- da budući, nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenog među strankama, da se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu;

- da teza tužitelja, da bi bila nedopuštena i nepoštena p rimjena valutne klauzule izražena u CHF je u potpunosti neutemeljena, suprotna zakonima Republike Hrvatske, pravnoj tečevini na kojoj se temelji zakonska i podzakonska regulativa, životnoj i realnoj situaciji u Republici Hrvatskoj, kao i svoj postojećoj sudskoj praksi;

- da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je člankom 21. ZOO-a propisano načelo monetarnog nominalizma u kojem kada obveza ima za činidbu iznos novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, osim kada zakon obvezuje nešto drugo;

- da je odredbom članka 319. st. 1. ZOO-a propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase pa kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem;

- da kako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te valute u odnosu na CHF jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, onda ona ne podliježe tumačenju već se primjenjuje onako kako glasi;

- da je odredbom članka 84. ZZP iz 2003. godine i člankom 99. ZZP iz 2007. godine određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive;

- da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune;

- da su stranke potpisom potvrdile da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđeno da je tužitelja banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF-a, a sve dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti;

- da javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama;

- da obzirom je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni;

- da je opće poznato da je Hrvatska Narodna Banka štitila tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način nije štitila i tečaj kune u odnosu na valutu CHF;

- da je stoga neosnovana je tvrdnja tužitelja da nije znao i nije bio informiran o mogućnosti promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, jer je isti bio informiran kako u javnim glasilima, od strane HNB, te od strane zaposlenika tuženika, no donio je odluku unatoč navedenim objavama i drugim ponuđenim opcijama, da sklopi upravo konkretni Ugovora o kreditu;

- da nema osnove na pozivanje na presudu sud EU broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine koja se bavila pitanjima koja nisu predmetom ovog postupka već situacijom u Mađarskoj gdje je, a kao što smo već naveli došlo do ugovaranja kredita gdje se kredit isplaćivao po jednom tečaju npr. kupovnom dok se kod otplate primjenjivao prodajni tečaj;

- da osim toga temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena Presuda Europskog suda i učincima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi;

- da je tužitelj poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakva razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja;

- da se iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara;

- da navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora;

- da pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali;

- da je tužitelj sam ocijenio da bi u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji;

- da tužitelj ne bi bio potrošač jer se sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i sukladno Uredbi br. 1215/2021 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje;

- da propisima koji uređuju zaštitu potrošača implementirana je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja je tako i krovni propis koji propisuje zaštitu potrošača od primjene odredaba koje se protive načelu savjesnosti i poštenja, odnosno nepoštenih odredbi u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača;

- da sukladno odredbi čl. 1. točke 1. Direktiva 93/13 svrha Direktive je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, međutim, da se Direktiva primjenjuje jedino prema potrošačima, a status potrošača nema svaka fizička osoba;

- da je Direktiva 93/13 implementirana u Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. koji definira potrošača odredbom čl. 3. prema kojoj je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a istu definiciju daje Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine;

- da praksa suda EU potvrđuje potrebu utvrđenja statusa tužitelja kao potrošača, u svakom slučaju zasebno jer je takvo utvrđenje od ključne važnosti za ishod ovoga predmeta;

- da se u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji, te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži, odnosno kamata niža od one koju usporednu određuje tužitelj izjavljuje prigovor prijeboja;

- da je tražbina tužitelja iz tužbe u zastari, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl. 241. Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika;

- da kako tužitelj kao vjerovnik nije poduzeo ni pokrenuo niti jednu radnju protiv dužnika pred sudom ili drugim tijelom koja se odnos na isplatu i predmet, a kojom bi upravo tu isplatu i pravo na istu utvrđivao, osiguravao ili ostvarivao da u predmetnom slučaju nije nastao niti se dogodio slučaj prekida zastare za ovaj konkretni predmet isplate;

- da se osporava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je zastarni rok kod restitucijskih zahtjeva 5 godina;

- da ovako postavljenim tužbenim zahtjevom kojim potrošač pokušava ugovoreni odnos pretvoriti u kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom protivan kogentnoj normi, protivan volji stranaka i pravnom poslu koji su stranke sklopile, a svako utvrđivanje i traženje isplate suprotno odredbama zakona, suprotno volji stranaka predstavlja stvaranje novog odnosa i prelazi odlučivanje o ovdje predmetnom kreditnom odnosu među strankama;

- da ne postoji iznos koji je bez osnove stečen, a tužitelj ne upućuje niti dokazuje niti iznosi valjani razlog o tome što bi predstavljalo stjecanje bez osnove nakon što je sklopljen Dodatak ugovoru kojim su stranke međusobno uredile svoje odnose u odnosu na ovaj konkretni pravni posao.

2.1. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 13. ožujka 2024. (list 253 - 262) tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu i podnesak tuženika od 29. prosinca 2023. godine u bitnome osporavajući tuženikov prigovor glede osporenog svojstva potrošačkog ugovora i s time u svezi ukazuje, kako Zakon o zaštiti potrošača definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u srhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, iz čega da je razvidno da je potrošački kredit mogao biti odobren isključivo fizičkoj osobi koja djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Stoga, kako je u konkretnom slučaju tužitelj ugovor zaključio kao fizička osoba, a kreditni iznos korišten za adaptaciju stambenog objekta, da je prilikom odobravanja kredita banka jasno znala namjenu kredita i za poziciju tužitelja. Konačno, ukazuje se i na činjenicu da su upravo potrošački ugovori sukladno odredbi čl. 19.b ZID ZPK mogli biti konvertirani, stoga da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, tada se u pogledu istoga ne bi mogla provesti konverzija. Osporava se i prigovor zastare kao neosnovan, a sve pozivom na odredbu čl. 328. i čl. 232. ZOO-a, kojim odredbama je propisano da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a posljedično postoji obveza da ugovorna strana vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila (obveza restitucije). Ništetnost ugovora, da djeluje ex tunc, dakle od trenutka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna, samo deklaratorne naravi. Konačno da u slučaju ništetnosti ugovora, odredbu čl. 215. ZOO-a, koja propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtijeva povrat (isplatu). Osporava se stav tuženika, da tužitelj ne bi imao pravo na bilo kakvu isplatu iz razloga što je tužitelj svoj kredit konvertirao jer da su sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju priznate i uračunate, a sve iz razloga što zaključeni dodatak u biti predstavlja dodatak osnovnom ugovoru, a konverzija kredita nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost cijelog ugovora ili pojedinih odredbi jer se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi i konačno da konverzijom kredita nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja. U narednom slijedu sadržaja predmetnog podneska, tužitelj opetovano ali pogrešno, ukazuje na primjenjive odredbe ZZP- a iz 2007. godine, s obzirom da je isti stupio na snagu 07. kolovoza 2007. godine (NN 79/2007), a ovaj sporan ugovor o kreditu zaključen 18. srpnja 2007. godine. Međutim, materijalno pravni propisi na koje se poziva istovjetnog su sadržaja onima iz ZZP-a koji se ima primijeniti iz 2003. godine (NN 96/2003), o čemu se detaljnije ukazuje u točkama 14. -19. obrazloženja. Glede visine tužbenog zahtjeva ističe da činjenica što je tužitelj sklopio Dodatak ugovoru o kreditu nije od utjecaja na njegovo pravo da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora. Stoga, obzirom na ništetnost odredbi o promjeni kamatne stope te ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF valuti, da se u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti srednji tečaj švicarskog franka koji na dan solemnizacije predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke i početno ugovorena kamatna stopa, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Kako tužitelj sklapanjem dodatka nije ostvario pravo na potpunu restituciju, predlaže se provesti financijsko vještačenje ukazujući pri tom da u trenutku konverzije kredita još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, a koja činjenica da utječe na preostalu neotplaćenu glavnicu kredita, kao i na pravo potrošača na punu restituciju. Konačno, u tome podnesku tužitelj usklađuje visinu tražbine na osnovu njegova izračuna nakon dostavljene kreditne dokumentacije po tuženiku, to po osnovi preplate zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF valuti, potražuje isplatu iznosa od 9.752,31 eura sa pripadajućom zateznom kamatom od svakomjesečne izračunate preplate od razdoblja 12. prosinca 2007. godine do 01. listopada 2015. godine i nadalje s osnova razlike glavnice iznos od 1.509,09 eura (točka III i IV. tužbenog zahtjeva).

4. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem ugovora o kreditu (list 9-16);

- čitanjem I. Dodatka ugovora o kreditu od 26. srpnja 2012. godine (list 17-19);

- čitanjem Dodatka ugovora o kreditu od 15. prosinca 2015. godine (list 25-29, 342-347);

- uvidom u otplatni plan (list 268-274);

- uvidom u pregled uplata po kreditu (list 275-280);

- uvidom u knjigovodstvenu karticu (list 281-330);

- uvidom u otplatnu tablicu (list 371-375);

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka dipl. oec. Tomislava Prpića (list 387- 402).

- saslušanjem vještaka dipl. oec. Tomislava Prpića na ročištu 28. siječnja 2025. godine (list 499);

- saslušanjem tužitelja na ročištu od 28. siječnja 2025. godine (list 500);

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 9012798253 sklopljenog dana 18. srpnja 2007. godine između stranaka u postupku, ovjeren od strane javne bilježnice Rite Udovičić dana 21. srpnja 2007. godine broj OV-4822/07, kojim ugovornim odredbama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, te isplata razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po tome Ugovoru osnovom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz pripadajuće zatezne kamate po dospijeću svakog preplaćenog mjesečnog anuiteta uz razliku glavnice prema nalazu vještaka.

7. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su stranke u postupku sklopile Ugovor o kreditu br. 9012798253 sklopljenog dana 18. srpnja 2007. godine između stranaka u postupku, ovjeren od strane javne bilježnice Rite Udovičić dana 21. srpnja 2007. godine broj OV-4822/07 (stambeni kredit) za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 106.883,23 CHF-a sa rokom otplate 240 mjeseci s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom od 4,15% godišnje, koja se obračunava u CHF-u (dekurzivno godišnje);

- da su stranke sklopile Dodatak tome Ugovoru o kreditu dana 15. prosinca 2015. godina potvrđen po javnom bilježniku Patriciji Pucić dana 16. prosinca 2015. godine broj OV-2335/15, kojim je Dodatkom kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR, te da je čl. 3. Dodatka ugovora o kreditu utvrđeno da nakon konverzije kredita na dan 30. rujna 2015 godine iznos preostale neotplaćene glavnice kredita iznosi 48.945,27 eura i utvrđen iznos preplate od 4.451,82 eura.

8. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;

- da li se predmetni ugovor o kreditu nakon zaključenja Dodatka Ugovoru od 15. prosinca 2015. godine primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora u tužbi nepoštene i ništetne;

- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i da li/i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju;

- da li tužitelj ima status potrošača;

- da li je osnovan prigovor zastare.

9. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Dodatak ugovora o kreditu, kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, a stranke ugovora su zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev 2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

9.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 za istaći je da se u tome postupku nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno da tek od sklapanja Dodatka tužiteljica svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja aneksa kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.

9.2. Konačno tako ukazuje i praksa iz presuda EU suda, a poglavito u odnosu na provedenu konverziju valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužiteljica smatra da je banka u konverziju stavila svako povećanje tečaja CHF valute pa da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija tužiteljice.

9.3. Stoga i ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 18. srpnja 2007. godine i da sklapanje Dodatka ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.

10. Prigovor zastare nije osnovan.

10.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - u daljnjem tekstu ZOO), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

10.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj u odnosu na valutnu klauzulu već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

10.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za CHF, postala je pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti te presude, a tužitelj je tužbu podnio 05. lipnja 2023. godine (a datum početka procesa evidentiran zbog štrajka državnih službenika i namještenika 12. lipnja 2023. godine), petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. ZOO-a nije protekao do podnošenja tužbe u odnosu na njegov zahtjev za isplatu po osnovi valutne klauzule.

11. Tužitelj u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

11.1. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je i tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila sa tužiteljem u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 18. srpnja 2007. godine.

11.2. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i pravna prednica tužene postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

11.3. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (čl. 99. ZZP/07. godine). Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

12. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 18. srpnja 2007. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

13. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

14. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

15. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

16. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

17. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

18. U odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Štoviše, sadržaj ove odredbe je po motrištu suda konfuzan, kako se promjena visine kamatne stope vezuje za odluku banke o kreditiranju građana za stambene kredite, a nejasno se pominje kao kriterij "broj grupe proizvoda i urednost poslovanja korisnika kredita", što zapravo ne pojašnjava nikakve kriterije i parametre o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

19. Da je tome tako, proizlazi iz stranačkog iskaza tužitelja kada tvrdi da je predmetni stambeni ugovor o kreditu uzeo radi adaptacije stambenog objekta u kojemu i dan danas živi sa svojom obitelji, a koja kuća da se nikada nije iznajmljivala već isključivo služi za stanovanje i isto tako da se nikada u kući nije obavljala nikakva djelatnost. Tvrdi da se od strane banke ponudio kredit u CHF kao najpovoljniji, a banci tužene da se obratio iz razloga što je ista bila poznata u brzom rješavanju kredita uz uvjet da kod te banke prebaci plaću. Navodi da mu je to bio prvi kredit u toj valuti o kojoj zapravo ništa nije znao izuzev da je to valuta Švicarske konfederacije, a sve uz predočenje od strane bankarice da je to povoljan kredit, a valuta stabilna pri čemu da ga nije upozoravala na nikakav rizik te valute, a niti na to da HNB ne štiti valutu CHF spram kune. Početna rata kredita od cca. 2.900,00 kuna da je odmah nakon potpisa ugovora već u slijedećem razdoblju otplate porasla na preko 3.000,00 kuna, a onda do čak 6.000,00 kuna što da je uredno otplaćivao, da bi konačno sklopio konverziju samo da smanji mjesečni anuitet, a kasnije i taj kredit prijevremeno otplatio 2021. godine u cijelosti. Postupak konverzije da zapravo nije ni shvatio izuzev da će mu rata biti nešto manja, a nesporno ugovor potpisao kod javnog bilježnika gdje ga je ovaj i pročitao međutim, ne pojašnjavajući ništa od ekonomskih pitanja niti je tužitelj išta tražio. Konačno, ukazuje da je isti po struci građevinar i da trenutno radi kao zaposlenik Općine Žminj u vlastitom pogonu Općine.

20. U odnosu na osporeni status potrošača ovaj sud smatra da tužitelj ima status potrošača jer to proizlazi iz samog navedenog ugovora koji je tužitelj kao korisnik kredita i fizička osoba sklopio s tuženikom kao davateljem kredita i to radi adaptacije i dovršenja obiteljske kuće.

20.1. Prema čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

20.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

20.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

20.4. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva stambenog kredita zatražio radi dovršetka stambenog objekta prijavljenog prebivališta, on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio je na tuženoj, koja suprotno nije ni dokazala tijekom postupka, odnosno da tužitelj predmetni kreditni iznos nije iskoristio u ugovorenu svrhu.

21. Dakle, iz navedenog, ali i iz sadržaja Dodatka uz ugovor o kreditu od 15. prosinca 2015. godine proizlazi, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirala, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Dodatka ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

22. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno, da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

23. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 4. osnovnog Ugovora su koncipirani nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

24. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03, a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

25. Tuženica u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice - banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tuženica postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

26. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03.

27. Sud cijeni da tužitelju kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njemu iskazano, kako je istoj ostalo nerazumljivo - zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

28. U ovom konkretnom slučaju tuženica je u Ugovor o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,15%, dok podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu mu bili poznati. Tuženica je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.

29. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne da je ugovorena odredba iz čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tuženica ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništava, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03. godine.

30. Nadalje, ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi iz čl. 1., čl. 4., čl. 5., čl. 6. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja eura zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

31. Za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

32. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

33. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

34. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

35. Stoga, u odnosu na utvrđenje djelomično ništetnih odredbi iz čl. 1., čl. 4., čl. 5., čl. 6. i čl. 7.2. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a o čemu sud odlučuje kao o prethodnom pitanju tužiteljeva zahtjeva, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. ZZP/03 važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

36. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala.

37. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

38. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

39. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Dodatka toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Naime, ništetnost tih utvrđenih pojedinih dijelova odredbi ugovora ne povlače ništetnost i samog osnovnog ugovora kako on može opstati bez tih dijelom utvrđenih ništetnih odredbi. Dakle, konverzijom odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu 15. prosinca 2015. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, samu za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

40. Polazeći od takva pravna stava, kako korisnik kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, isti postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan, ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a. Ovakav identičan pravni stav izrazio je VS RH u svojoj odluci Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.

41. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima, a uvažavajući priznatu preplatu iz Dodatka ugovora o kreditu provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec.

42. Vještak je dostavio pisani nalaz i mišljenje dana 13. rujna 2024. godine (list 387- 402) i to postupajući po naloženom zadatku suda, utvrdio:

- da je tužena u periodu otplate kredita do konverzije pet puta mijenjala kamatnu stopu to se ona kretala od početno ugovorene 4,15%, na 5,15% od dana 01. kolovoza 2007. godine, na 5,90% od dana 01. veljače 2008. godine, na 5,55% od dana 01. studenoga 2010. godine, na 5,30% od dana 01. svibnja 2011. godine, na 5,05% od dana 01. kolovoza 2011. godine i konačno posljednja izmjena učinjena sukladno ZID ZPK (NN 143/13) 01. siječnja 2014. godine čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF na 3,23%;

- da je tužitelj na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,383512 za 1 CHF), više uplatio iznos od 10.147,24 eura kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 5 njegova osnovnog nalaza (list 394-395);

- da je nedovoljno umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine iznosila 6.837,38 eura, odnosno da je tužena za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije, a izračun navedene glavnice prikazan u tablici 6 nalaza vještaka (list 397);

- da je tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je bio potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu pa je utvrđena preplata u iznosu od 4.512,68 eura na dan 30. rujna 2015. godine (tablica 7, list 397);

- da u rekapitulaciji nakon uzetih iznosa po osnovi utvrđene preplate po osnovi tečaja od 10.147,24 eura, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući razliku glavnice 6.837,38 eura i utvrđene preplate u konverziji u iznosu od 4.512,68 eura) preostalo ukupno dospjelo potraživanje sa danom 30. rujna 2015. godine iznosi 12.471,94 eura od čega 10.147,24 eura predstavlja preplatu po valuti, na koju teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate te iznos od 2.324,70 eura preostale razlike glavnice na koje teku pripadajuće zakonske kamate od 01. listopada 2015. godine pa do isplate;

- da je tužena provela konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR, na dan 30. rujna 2015. godine, sukladno odredbama ZID ZPK-a (NN 102/15) i u konverziji uzela u obzir sve uplate tužitelja.

43. Podneskom od 17. listopada 2024. godine (list 416-433) tuženica se očitovala na nalaz vještaka u bitnome prigovarajući nalazu u cijelosti, s obzirom da i dalje zadržava pravni stav da je tužitelj nakon sklopljenog Dodatka i provedene konverzije obeštećen u cijelosti, tim više što je u konverziji priznata utvrđena preplata u iznosu od 5.411,23 eura koji da ne odgovara iznosu iz nalaza vještaka. Nadalje, tužena ističe prigovor radi prebijanja iznosa preplate priznatog u konverziji u odnosu na iznose kada su tečaj i kamata bili niži od one koju tuženik fiksira mada, tužitelj ovdje kondemnatornim zahtjevom traži samo isplatu preplate po osnovi tečaja, a ne i kamate. Predlaže se zatražiti pojašnjenje vještaka u odnosu na različite izračune preplate nadalje, da li je preplata priznata u konverziji uzeta u obzir kod vještačkog izračuna, pojašnjenje glede izračuna vezanog uz efekt konverzije i da li je ista provedena u skladu sa zakonom te konačno, pojašnjenje glede utjecaja promijenjene kamatne stope na vještački izračun odnosno, da li je vještakov izračun isključio utjecaj promjene kamatne stope. Daljnji navodi iz toga podneska u većem dijelu se tiču pravnih pitanja i ponovljenih navoda pozivom na ogledni postupak Gos-1/2019 naglašavajući retroaktivnu primjenu i intervenciju zakonodavca sa ZID ZPK uz ustrajanje na prigovor zastare.

44. Podneskom od 04. studenoga 2024. godine (list 434-442) tužitelj se očitovao na nalaz vještaka prihvaćajući ga u cijelosti bez primjedbi, ocijenivši ga stručnim i utemeljenim na objektivnim mjerilima i u skladu sa priležećom dokumentacijom u spisu. Tužitelj u tom podnesku usklađuje kondemnatorni dio zahtjeva iz točke III. i IV. sukladno nalazu vještaka sadržajno kao u izreci ove presude i ujedno se osvrće i na tuženičine navode iz njezina podneska od 17. listopada 2024. godine kada u bitnome opetovano ukazuje na potpuno pogrešne premise koje tužena izvodi iz pomenutog rješenja Ž1/2019 od 04. ožujka 2020. godine, koje da se ne mogu primijeniti na ovaj predmetni postupak. Ukazuje, da je točno kako je Vrhovni sud odgovorio na postavljeno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji na način, da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli no, pri tome da Vrhovni sud u obrazloženju navodi i slijedeće: "… bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine da je Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Prema tome da je razvidno kako je i u oglednom postupku VSRH ukazao kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa zakonom, a kakav stav ima i ovaj sud, a isto i u skladu sa prethodno pomenutom presudom suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. godine.

45. O pisanom nalazu vještaka raspravljalo se na ročištu od 28. siječnja 2025. godine (list 499) održano u odsutnosti tužene, kada se vještak Tomislav Prpić, dipl. oec. u odnosu na zaprimljene podneske stranaka očitovao.

45.1. Glede tužiteljeva podneska ističe da je isti uskladio tužbeni zahtjev iz točke III. tužbe, prema pregledu pozitivnih tečajnih razlika iz tablice 5 njegova nalaza (list 394- 395), u ukupnom iznosu od 10.147,24 eura, s time da se naglašava da u konkretnom slučaju nije bilo negativnih tečajnih razlika, stoga su izostale uobičajene tablice 6 i 7, u slučaju eventualnog prijeboja. U odnosu na točku IV. tužiteljeva zahtjeva u visini iznosa 2.324,70 eura potvrđuje da je riječ je o razlici glavnice nakon umanjenja za preplatu priznatu od strane banke u konverziji u iznosu 4.512,68 eura, a sve kako je prikazano u tablici 7 njegova nalaza - preplata, odnosno u rekapitulaciji u tablici 8. Vještak pojašnjava kako je izvršen prijeboj razlike glavnice i priznate preplate odnosno da je razlika glavnice utvrđena u visini od 6.837,38 eura, umanjena za preplatu priznatu od strane banke u konverziji u iznosu 4.512,68 eura, što iznosi 2.324,70 eura a to predstavlja potraživanje tužitelja na ime razlike glavnice sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 01. listopada 2015. godine do isplate.

45.2. U odnosu na podnesak tužene od 17. listopada 2024. godine, vještak se očitovao na primjedbe vezane za matematički izračun ocijenivši ostalo pravnim pitanjima pa je redom istaknutih primjedbi (list 2 podneska od 17. listopada 2024. godine) prvotno čini nespornim da je dodatkom Ugovora o kreditu utvrđena preplata u visini 5.411,23 eura. Međutim da je u članku 3. Dodatka navedeno da je iznos preplate 4.451,82 eura, na dan 30. rujna 2015. godine, što pretvoreno u EUR prikaz najprije po tečaju kuna-euro na dan 30. rujna 2015. godine, a potom prema fiksnom tečaju konverzije 7,5345 kuna za 1 euro, iznosi točno 4.512,68 eura, kako je navedeno u tablici 7 nalaza i mišljenja. Što se tiče izračuna tečajnih razlika opetovano ukazuje da su prikazane čiste tečajne razlike, što znači ono što je plaćeno prema tekućem tečaju u odnosu na ono što bi bilo plaćeno da je tečaj bio jednak onome prilikom isplate kredita. Isključivanje utjecaja promjene kamatne stope zapravo je zamjena teza, a ne matematički prigovor budući da se ovdje radilo isključivo o pitanju koliko bi nešto bilo plaćeno da je tečaj ostao isti. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja i navoda da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju, ponavlja se da u konkretnom slučaju nema utvrđenih negativnih tečajnih razlika koje bi se mogle prebiti. Ponavlja da je njegov zadatak bio izračunati tečajne razlike, a ne i kamatu, stoga da većina navoda iz toga podneska tužene se ne odnosi uopće na predmetnu situaciju, a poglavito u više navrata isticana prebijanja negativnih razlika kojih ovdje nema. Konačno, osporava prigovor tužene da nisu vidljivi parametri na temelju kojih izvodi izračun budući da su svi izračuni i parametri opisani iznad tablica samih izračuna.

46. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenja vještaka kao stručno i objektivno ocijenivši da je vještak u konačnosti na održanoj raspravi otklonio sve tuženičine primjedbe koje se odnose na predmet tužbenog zahtjeva, a rezultati iz vještačkog nalaza ukazuju na to, da tužena nije u pravu kada tvrdi da je samom konverzijom, a koja je nesporno provedena pravilno prema ZID ZPK u ovome postupku, tužitelj obeštećen u cijelosti, imajući u vidu utvrđene dijelove ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u svezi valutne klauzule u CHF. Konverzija je učinjena, a da se pri tome nisu uzeli u obzir efekti ništetnih odredbi pa je vještak po naloženom zadatku suda izradio nalaz uzevši u obzir sve efekte konverzije pa tako i priznatu preplatu u postupku konverzije uvažavajući činjenicu da u konkretnom situaciji nije bilo negativnih tečajnih razlika koje bi dovele u pitanje prijeboj kakav neosnovani prigovor tužena i ističe. Po motrištu ovoga suda tužena ne samo da nije dokazala osnovanim svoje prigovore, već nije dovela u pitanje izračun preplate koji nesporno ukazuje da provedena konverzija nije u cijelosti obeštetila tužitelja i da sklopljenim Dodatkom položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača nije izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, a visine iznosa to itekako potvrđuju.

47. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

48. Tužitelj je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

49. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

50. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

51. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

52. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu.

53. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

54. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i ranije u čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno u čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.

55. Podneskom od 17. listopada 2024. godine tužena se usprotivila bilo kakvoj promjeni tužbenog zahtjeva i preinaci tužbe i ističe prigovor zastare ukoliko dođe do povećanja tužbenog zahtjeva. Podneskom tužitelja od 04. studenoga 2024. godine isti usklađuje tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja i time doista povisuje kondemnatorni dio zahtjeva za 1.210,54 eura imajući u vidu da je prethodno tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijelu određeno postavio podneskom od 12. ožujka 2024. godine u iznosu 11.261,40 eura (list 263).

55.1. Sud je dopustio preinaku iz podneska tužitelja od 04. studenoga 2024. godine s obzirom je uslijedila nakon provedenog vještačenja. Ovdje valja primijeniti odredbu čl. 190. st. 2. ZPP-a kojom je propisano, da je preinaka tužbe dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj zbog opravdanih razloga nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev glede visine za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, to je bez svoje krivnje nije mogao postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo je potrebno stručno znanje vještaka financijske struke, to je sud preinaku dopustio.

55.2. S time u svezi, a glede prigovora zastare na preinačeni dio ističe se pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. godine, po kojemu u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle i taj je prigovor zastare tuženika neosnovan. 53. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 3.883,00 eura od čega se na ime troška zastupanja odnosi iznos od 2.000,00 eura, a sastojeći od: troška sastava opomene pred tužbu od 24. svibnja 2023. godine (100 eura), sastav tužbe od 05. lipnja 2023. godine (200,00 eura), sastav podnesaka od 17. siječnja 2024. godine, 12. ožujka 2024. godine, 27. lipnja 2024. godine i 04. studenoga 2024. godine (svako po 200,00 eura), za pristup na ročišta od 28. svibnja 2024. godine i 28. siječnja 2025. godine (svako po 200,00 eura) te za pristup na ročište za objavu presude (100,00 eura), pripadajući iznos PDV-a 25% (400,00 eura), uz trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu (700,00 eura), trošak financijskog vještačenja (700,00 eura), trošak prijevoza na relaciji Pula-Rovinj, Rovinj- Pula za tri dolaska (72 km x 0,5 eura) u iznosu 108,00 eura, trošak izbivanja iz pisarnice za 6 sati (300 eura) i materijalni trošak izdavanja dokumentacije (75,00 eura) 63.1. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice troškove nastale iz osnove zastupanja koji se odnose na nagradu odvjetnika za sastav tužbe (100 bodova - 200,00 eura), pristupa na dva održana ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari: 28. svibnja 2024. godine i 28. siječnja 2025. godine (za svako 100 bodova - 200,00 eura), sastava dva obrazložena podneska od 12. ožujka 2024. godine i 04. studenoga 2024. godine (za svako 100 bodova - 200,00 eura), sastavljanje ostalih podnesaka od 17. siječnja 2024. godine i 27. lipnja 2024. godine (svako po 25% od nagrade, 25 bodova - 50,00 eura), pristup na ročište za objavu presude (50 bodova - 100,00 eura), a sve uz pripadajući iznos PDV-a od 300,00 eura (25% od ukupno priznatog troška 1.200,00 eura). Konačno, priznat je trošak vještačenja u iznosu 586,70 eura i trošak prijevoza odvjetnika uporabom vlastitog automobila za pristup na dva ročišta u iznosu od 72,00 eura (od sjedišta odvjetničke pisarnice u Puli do Stalne službe u Rovinju gdje je dodijeljen spis u rad - za 72 km x 0,5 eura).

63.2. Sud nije priznao tražene troškove sastava opomene pred tužbu od 24. svibnja 2023. godine kojim zapravo zahtjeva dostavu dokumentacije radi uređenja tužbe kada kondemnatorni dio zahtjeva još uvijek ni je bio definiran, pa se po istom nije ni moglo izvansudski udovoljiti. Sud nije priznao traženu punu vrijednost nagrade za sastav podnesaka od 17. siječnja 2024. godine i 27. lipnja 2024. godine s obzirom isti nisu kvalitativno obrazloženi podnesci kojima se ima priznati puna vrijednost nagrade pa je za iste sud priznao nagradu od 25% prema Tar. br. 8.4. Nadalje, sud nije priznao traženu naknadu na ime sudskih pristojbi na tužbu i presudu jer prije svega tužitelj pristojbu nije ni platio, a niti ima takvu obvezu niti nema u ovoj vrsti postupaka nakon izmjene Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) koji čl. 11. toč. 20. oslobađa potrošače kao stečajne dužnike i tužitelje u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa od plaćanja sudskih pristojbi. Konačno, sud nije priznao prema recentnoj sudskoj praksi troškove izbivanja iz pisarnice za vrijeme prijevoza i trajanja rasprava, kao i materijalni trošak izdavanja dokumentacije, kakav trošak realno nije ni nastao, s obzirom na dostavu putem e-komunikacije.

63.3. Slijedom svega navedenog, usvojen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška do visine iznosa od 2.158,70 eura, dok se u preostalom dijelu u visini 1.724,30 eura zahtjev odbija kao neosnovan, kao u točkama V. i VI. izreke, a primjenom odredaba čl. 154. i 155. ZPP-a i primjenjive Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7.1, 8.1, 8.3, 8.4, 9.1, 9.3, 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama.

U Rovinju, 25. veljače 2025. godine.

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, odnosno pisanim putem u dovoljnom broju primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.