REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-2107/21-20

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Aleksandru Crnkoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkischebank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći G461/21, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 13. veljače 2025. godine u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja Vlatke Bušić, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 25. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102331994 zaključen 11.04.2005. godine između tužitelja GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIRMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora, zajedno sa svim njegovima aneksima, a posebno Aneks br.1, ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102331994 solemniziran po javnom bilježniku Mladenu Matošu, Ilica 297, Zagreb, broj OV-13288/16, 23.9.2016.g.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju GB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknaditi tuženiku Erste&Steiermarkischebank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita dana 11. travnja 2005. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102331994, a dana 23. rujna 2016. godine tužitelj je s tuženikom sklopio Aneks br. 1. ugovoru o kreditu solemniziran po javnom bilježniku Mladenu Matošu, Ilica 297, Zagreb, broj OV-13288/16, 23.9.2006. godine temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je predmetnim Ugovorom o kreditu iznos kredita vezan uz valutnu klauzulu u CHF, a ujedno je ugovorena i promjenjiva kamatna stope, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa su te odredbe temeljem odredbe članka 322. Zakona o obveznim odnosima, kao i odredbe članka 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača ništetne. Jednako tako punomoćnik tužitelja je istaknuo da je Visoki trgovački sud RH dana 14. lipnja 2018. godine donio presudu poslovni broj Pž-6632/17, kojom je odbijena, između ostalog i žalba tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica CHF. Naime pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu, a što je imalo na posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, s time da je Vrhovni sud RH presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2018. godine odbio revizije tuženika u predmetu tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam domaćih banaka, uključujući tuženika. Nadalje punomoćnik tužitelja je naglasio da su bitni sastojci ugovora o kreditu novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa, kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene ugovora o kreditu, koji su dakle prema pravnom utvrđenju iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača ništetni, što znači da je ništetan predmetni Ugovor o kreditu. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je pozivajući se ujedno na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci poslovni broj Rev-111/96 od 27. kolovoza 1997. godine, kao i na odluku Ustavnog suda RH od 03. veljače 2021. godine kojim su odbijene ustavne tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrđena ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u CHF, tužbenim zathjevom predložio donošnje presude kojom se utvrđuje ništetnim i bez pravnog učinka predmetni Ugovor o kreditu od 11. travnja 2005. godine zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sa svim njegovima aneksima, a posebno Aneks br.1, ugovora o kreditu solemniziran po javnom bilježniku Mladenu Matošu od 23. rujna 2016. godine broj OV-13288/16 uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, s time da je prvenstveno istaknuo da je tužitelj dana 12. lipnja 2019. godine podnio naslovnom sudu tužbu protiv tuženika kojom na temelju navodne ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zahtijeva isplatu navodne preplate, koji postupak se vodi pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem P-7600/19. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da je odlučna činjenica koju bi sud trebao uzeti u obzir da su tužitelj i tuženik dana 23. rujna 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u euro sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove na način da je kredit tužitelja, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da je Vrhovni sud RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 utvrdio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a ujedno je i Sud Europske unije u predmetu poslovni broj G-81/19 od 09. srpnja 2020. godine izrazio pravni stav da konverzija provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti, odnosno isključeni su iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine, jer se mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio kako možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, što se osporava, nikako ne može povlačiti ništetnost samog Ugovora o kreditu sukladno odredbi članka 55. Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredbi članka 324. Zakona o obveznim odnosima, koji je lex generalis u odnosu na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, jer odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji način se mijenja kamatna stopa. Inače stav recentne sudske prakse je da eventualna ništetnost odredbi u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa ne bi povlačila ništetnost cjelovitih odredbi o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost ugovora s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih. Naime čak je i Visoki trgovački sud RH u odluci poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrdio da je predmet tužbenog zahtjeva u kolektivnom postupku ništetnost samo dijela ugovornih odredbi o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF i dijela ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ujedno je i Vrhovni sud RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine utvrdio da je presudama u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi po službenoj dužnosti. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je osporavajući ujedno tužitelju svojstvo potrošača, predložio odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102331994 od 11. travnja 2005. godine (stranica 8-11 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102331994 od 23. rujna 2016. godine (stranica 12-20 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 21-50, 83-250, 267-285, 294-369, 376-378 i 385-394 spisa), u presliku obavijesti o usklađivanju kamatne stope (stranica 77 spisa), u presliku obavijesti o kreditu (stranica 78 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 79-82 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 395-396 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 11. travnja 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 173.078,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 360 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,99%, koja je promjenjiva „u skladu s važećim odlukama Banke“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 23. rujna 2016. godine sklopili Aneks Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a nesporna je i činjenica da je pred naslovnim sudom u tijeku parnični postupak poslovni broj P- 7600/19 između istih stranaka po tužbi tužitelja od 12. lipnja 2019. godine radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Naprotiv sporna je osnova tužbe, odnosno sporno je pitanje da li je predmetni Ugovor o kreditu, a time i Aneks ugovoru o kreditu ništetan, s time da je sporno i potrošačko svojstvo tužitelja.

6. Imajući na umu među strankama nespornu činjenicu da je pred naslovnim sudom u tijeku parnični postupak poslovni broj P-7600/19 između istih stranaka po tužbi tužitelja od 12. lipnja 2019. godine radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, dok se naprotiv predmetni parnični postupak vodi između istih stranaka radi utvrđenja ništetnim predmetnog Ugovora o kreditu i aneksa, kojim je izvršena konverzija, sud je sukladno odredbi članka 194. stavka 1., stavka 2., stavka 3. i stavka 4. ZPP-a utvrdio da nije riječ o istom zahtjevu o kojem već teče parnica, ne postoji objektivni identitet spora.

7. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Naime ugovorna odredba o riziku promjene tečaja je tužitelju kao prosječnom potrošaču morala biti razumljiva ne samo na formalnoj, gramatičkoj razini, dakle da tečaj može varirati, nego su mu morali biti jasni i stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, s obzirom da je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

8. Nadalje bitno je naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne. Navedeni pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-5751/16 od 03. listopada 2017. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne te presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

10. Iskazu tužitelja (stranica 395-396 spisa), koji je u bitnom istaknuo da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi rješavanja stambenog pitanja, u banci su mu ponudili kredit u valuti euro i u valuti CHF te su mu rekli da je kamatna stopa na kredit u valuti CHF niža, „što znači da je taj kredit povoljniji“ da će ga „manje koštati“, zbog čega je pristao sklopiti ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, znao je što znači valutna klauzula, da „mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit“, ali ga nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik nije upozorio na nikakav rizik ove valute, nego su mu dapače ponudili ovaj kredit kao „najpovoljniji“, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza tužitelja da je ovim kreditom kupio stan u kojem je stanovao zajedno sa sada bivšom suprugom i troje djece, s time da i danas u tom stanu stanuje bivša supruga s dvoje djece, to je njihov dom, taj stan nikada nije bilo iznajmljen. Isto tako treba napomenuti dio iskaza tužitelja da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio zaposlen u HT-u do 2007. godine, nakon čega je promijenio dva poslodavca, a jedan od njih i to Stanleybet International koji mu je predložio da osnuje svoje trgovačko društvo kako bi mu na račun tog trgovačkog društva isplaćivao novčanu naknadu umjesto plaće, pa je na adresi tog stana bilo registrirano sjedište njegovog trgovačkog društva, ali je poslove za Stanleybet International obavljao isključivo u sjedištu Stanleybet International. Konačno tužitelj je istaknuo da je sklopio Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, ali mu u banci nisu ništa objašnjavali, sve je bilo ponuđeno po sistemu „uzmi ili ostavi“, a kredit je u međuvremenu 2023. godine u cijelosti otplaćen. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužitelj je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

11. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 324. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s time da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, a identična odredba je sadržana i u odredbama ZZP-a. Imajući na umu da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe ugovora o kreditu u CHF vezane kako uz promjenjivu kamatnu stopu, tako i uz valutnu klauzulu, ali samo u dijelu kojim je ugovorena zaštitna valutna klauzula i način promjene kamatne stope, koja ništetnost je ustanovljena iz razloga da bi potrošački ugovori o kreditu u CHF bili oslobođeni tog dijela ugovornih odredbi o zaštitnoj valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, što rezultira time da je valjan početni tečaj CHF na dan sklapanja svakog pojedinog potrošačkog ugovora o kreditu u CHF, kao i početno ugovorena kamatna stopa, sud je utvrdio da zbog tog dijela nepoštenih, ništetnih ugovornih odredbi nije ništetan ugovor o kreditu u cijelosti, a time niti Aneks ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija. Drugim riječima iako su sukladno odredbi članka 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja tog novčanog iznosa uz ugovorene kamate u vrijeme i na način kako je to ugovoreno, sama ništetnost dijela ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, ne rezultira time da je ništetan predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti, a time i svi dodaci tom Ugovoru o kreditu, jer ništetnost dijela ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu ne povlači ništetnost samog Ugovora o kreditu, tim više što je ništetnost tih dijelova ugovornih odredbi ustavnovljena upravo iz razloga da bi Ugovor o kreditu bio oslobođen dijelova tih ugovornih odredbi i vrijedio bez njih. S obzirom da dakle nije ništetan predmetni Ugovor o kreditu u CHF, nije ujedno ništetan niti Aneks tom Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija, a to tim više što je konverzija provedena temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojem je cilj potrošače s kreditima denominiranim u CHF izjednačiti s potrošačima koji su koristili kredite denominirane u eurima. Inače sudska praksa je u nizu odluka zauzela jasan pravni stav da ništetnost dijelova odredbi ugovora o potrošačkim kreditima u CHF vezanim uz način promjene kamatne stope i valutnu klauzulu nikako ne rezultira time da je ništetan ugovor o potrošačkom kreditu u CHF u cijelosti, pa tako primjerice i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj T1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao uostalom i Visoki trgovački sud RH odlučujući u kolektivnom sporu, odnosno u odluci poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, na koju se i punomoćnik tužitelja pozivao u ovom parničnom postupku.

12. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 324. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a sud je tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, kao i Aneksa br. 1. ugovoru o kreditu odbio kao neosnovan te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

13. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka odbio kao neosnovan, jer je tužitelj zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

14. Nastavno u odnosu na zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a tuženiku zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava podneska od 14. svibnja 2021. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska datiranog 28. prosinca 2022. godine a predanog na sud 29. prosinca 2022. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 04. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.) te 25% na ime PDV-a u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 46.). Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

15. Naprotiv zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska datiranog 01. lipnja 2022. godine a predanog na sud 07. lipnja 2022. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tuženika u bitnom ponovio ranije iznesene navode, odnosno navode iz podneska od 14. svibnja 2021. godine, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, što rezultira time da tuženik ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

U Zagrebu, dana 25. veljače 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 25. veljače 2025. godine