REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Kennedyjev trg 11

23.P-174/20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Romini Markovinović, u pravnoj stvari tužitelja CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Miramarska 22, Filijala Split, OIB: 26187994862 protiv I tuženika HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE, Martićeva 73, Zagreb, OIB: 38922958547, kojeg zastupaju odvjetnici iz OD Mađarić i Lui, Zagreb, Ilica 191 F, i II tuženika KG, [adresa] kojeg zastupa odvjetnik Marko Balić, odvjetnik iz [adresa], radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 17.veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika I i odsutnosti uredno pozvanog II tuženika, s danom objave 25. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ad 1) HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE, Martićeva 73, Zagreb, i regresnom dužniku ad 2) KG, [adresa], isplatiti tužitelju CROATIA OSIGURANJE d.d. iz Zagreba iznos od 56.407,19 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznos od 39.222,24 EUR od 24.01.2008. te na iznos od 13.866,88 EUR od 25.01.2008. i na iznos od 3.318,07 EUR od 25.01.2008. do 31.07.2015. uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se I i II tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.840,26 EUR sa zateznom kamatom od 25.02.2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova za iznos od 610,52 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu 24.01.2013. U tužbi navodi da se 09.05.2003. dogodila prometna nesreća koju je upravljajući neosiguranim vozilom bez reg.oznake prouzročio KG na način da je zbog neprilagođene brzine kretanja vozila izgubio nadzor i sudario se sa vozilom reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao FG, osiguranik tužitelja te je tom priliko teške tjelesne ozljede zadobio i sam II tuženik KG kao i putnik na neosiguranom motociklu ĐG. Uslijed zadobivenih ozljeda putnika ĐG HZZO je platio zdravstvenim ustanovama troškove liječenja u iznosu od 400.000,00 kn te je u svezi navedenog sa tužiteljem sklopljena sudska nagodba dana 11.01.2008. te je povučen tužbeni zahtjev u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem IP 2461/04 te je tužitelj platio i odvjetnički trošak u iznosu od od 25.000,00 kn. Navodi da se odgovornost tužitelja temeljila na primjeni načela solidarne odgovornosti sukladno čl.178. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da promjenom odredbe čl.115.st.1. a Zakona o zdravstvenom osiguranju za štete nastale uporabom neosiguranog vozila Zavod za zdravstveno osiguranje obvezan je zahtijevati naknadu štete od Hrvatskog ureda za osiguranje i vlasnika vozila te smatra da je primjenom načela lex posteriori derogat legi priori isključena odredba čl.91. Zakona o osiguranju. Slijedom navedenog tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 440.000,00 kn na ime regresa i 25.000,00 kn odvjetničkog troška .

2.

I tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji temelji na odredbi čl.91.st.3. Zakonu o osiguranju. Ističe i prigovor doprinosa pojedinog sudionika prometne nesreće u ozljeđivanju oštećenika ĐG i prigovor doprinosa oštećenika vlastitoj šteti, prigovor iscrpljenosti limita te prigovor zastare potraživanja.

3.

II tuženi odgovorom na tužbu priznaje odgovornost za štetni događaj navodeći da je prouzročio prometnu nezgodu u kojoj je upravljao neosiguranim i neregistriranim motociklom te da je njegov suvozač ĐG pretrpio teške ozljede. Navodi da mu nije ništa poznato o troškovima liječenja ĐG te moli regresni otpis duga.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokaz o uplati (list 3-5 spisa), Nagodba od 15.01.2008.(list 6-8 spisa), Zapisnik o očevidu (list 19-24 spisa), poziv za isplatu regresnog duga od 22.07.2011. (list 25 spisa), dopis tužitelja od 05.01.2011. (list 26 spisa), dopis tužitelja od 05.10.2011. (list 27 spisa), prigovor II tuženika od 25.09.2011. (list 28 spisa), dopis tužitelja (list 29 spisa), regresni zahtjev od 02.01.2013. ( list 30-31 spisa), dopis od 07.12.2004. (list 47 spisa), Izvansudska nagodba od 07.12.2006. (list 64-65 spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka NG (list 381 spisa) te je proveden dokaz medicinskim vještačenjem po vještaku mr. sc. dr. Jošku Filipušiću- Nalaz i mišljenje od 26.04.2023. (list 417-419 spisa) i financijskim vještačenjem po vještaku Lidija Tkalec Gradinščak- Nalaz i mišljenje od 26.03.2024. (list 459-468 spisa), Očitovanje vještaka od 19.06.2024. (list 478-480 spisa).

5. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jest regresni zahtjev tužitelja prema tuženicima za štetu koju je tužitelj isplatio Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, a koju štetu čine troškovi liječenja ĐG koji je kao suputnik na neosiguranom motociklu stradao u prometnoj nesreći 9. svibnja 2003.

7. Prema činjeničnim navodima tužbe, navedenu prometnu nesreću skrivio je KG, vozač neosiguranog motocikla koji se sudario s vozilom kojim je upravljao FG, osiguranik tužitelja, a predmetni iznos kojeg tužitelj potražuje u predmetnom postupku isplaćen je Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje temeljem sklopljene nagodbe od 11. siječnja 2008.

8. Prema odredbi čl. 115. Zakona o zdravstvenom osiguranju iz 2001., Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje obvezan zahtijevati naknadu štete od Hrvatskog ureda za osiguranje te vlasnika odnosno korisnika motornog vozila ako je šteta nastala upotrebom neosiguranog motornog vozila, dok je odredbom čl. 91. st. 3. Zakona o osiguranju iz 1997. to pravo Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje izričito isključeno, tuženik pogrešno smatra da Zakon o osiguranju predstavlja posebni propis u odnosu na Zakon o zdravstvenom osiguranju i da stoga u konkretnom slučaju ima prednost u primjeni. Suprotno navedenom shvaćanju, u pitanju su dva zakona, koji u osnovi uređuju istu materiju, a ne o općem i posebnom zakonu pa prednost u primjeni ima noviji zakon po pravilu da kasniji zakon derogira raniji („lex posterior derogat legi priori“). Sukladno navedenom, u konkretnom slučaju ne primijenjuje se čl. 91. st. 3. Zakona o osiguranju umjesto čl. 115. Zakona o zdravstvenom osiguranju, koja glasi: „Zavod je obvezan zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 110. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

Ako je šteta nastala uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, Zavod je obvezan zahtijevati naknadu štete od Hrvatskog ureda za osiguranje i vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila. Ako je šteta nastala uporabom nepoznatog motornog vozila Zavod je obvezan zahtijevati naknadu štete izravno od Hrvatskog ureda za osiguranje."

9. Sukladno navedenim odredbama, Zavod za zdravstveno osiguranje ima pravo zahtijevati naknadu štete od ovdje tuženika, Hrvatskog ureda za osiguranje (Isto pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je održana 25. veljače 2008.).

U konkretnom slučaju ne radi se, međutim, o potraživanju Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje prema Hrvatskom uredu za osiguranje temeljem čl. 115. st. 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju, već o regresnom potraživanju tužitelja koji je Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje isplatio troškove zdravstvene i druge usluge za oštećenika ĐG. Prema citiranoj odredbi čl. 115. st. 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (dakle, od ovdje tužitelja). Međutim, iz sadržaja priložene presude Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-930/05 od 13. rujna 2007. vidljivo je da je odgovornost ovdje tužitelja u navedenom postupku utvrđena sukladno odredbama o odgovornosti za štetu trećima iz čl. 178. st. 4. ZOO, s obzirom na to da nije sporno da su u predmetnom štetnom događaju koji se dogodio 9. svibnja 2003. sudjelovala dva motorna vozila, od kojih je jedno bilo osigurano kod tužitelja, dok je drugo (motocikl) bilo neosigurano te da je oštećenik ĐG stradao kao suputnik na neosiguranom motociklu.

10. Prema odredbi čl. 178. st. 4. ZOO-a, za štetu što je pretrpe treće osobe imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno.

Prema odredbi čl. 423. st. 1. ZOO-a, dužnik koji je ispunio obvezu ima pravo zahtijevati od svakog sudužnika da mu naknadi dio obveze koji pada na njega. Prema čl. 86. Zakona o osiguranju iz 1997., društvo za osiguranje obvezno je pravnoj osobi koja obavlja poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

Prema čl. 91. st. 1. Zakona o osiguranju iz 1997., oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje. Dakle, budući da je u konkretnom slučaju tužitelj kao osiguravatelj motornog vozila isplatio štetu Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, on je time isplatio štetu trećoj osobi jer pravo na naknadu štete Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje nije samostalnog već derivativnog karaktera te izvire iz prava oštećenika ĐG koji je treća osoba u predmetnoj prometnoj nesreći.

Stoga tužitelj u konkretnom slučaju ima pravo regresno potraživati od tuženika isplatu (dijela) naknade koju je on kao jedan od solidarnih dužnika isplatio izvan okvira odgovornosti svog osiguranika.

11. Slijedom navedenog I tuženikov prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije i prigovor promašene pasivne legitimacije ocijenjen je neosnovanim.

12. Prigovor zastare je neosnovan.

13. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok propisan člankom 225. Zakona o obveznim odnosima obzirom da je šteta isplaćena trećoj osobi ( putniku u vozilu ) u smislu čl . 1068 ZOO. Zastrani rok počinje teći prvog dana nakon dana kada je šteta isplaćena trećoj osobi. Prema mišljenju ovoga suda u konkretnom slučaju, između tužitelja i tuženika se ne može primijeniti zastarni rok od tri godine iz čl.234.st.6. ZOO, prema kojoj zastara tražbine koja pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za zastupanje osiguranog slučaja počinje teći kada i zastara tražbine osiguranika prema toj osobi i navršava se u istom roku, jer se ne radi o situaciji kada osiguratelj na temelju zaključenog ugovora o osiguranju ( po polici osiguranja) bi bio dužan svom osiguraniku isplatiti naknadu kada je nastupio osigurani slučaj pa od momenta isplate po ugovoru osiguratelj postaje aktivno legitimiran na isticanje zahtjeva prema štetniku, dakle citirani članaka regulira samo zastaru one tražbine osiguratelja prema trećoj osobi koja je prethodno pripadala njegovom osiguraniku, a prešla je na osiguratelja isplatom naknade iz osiguranja. Obzirom da osiguranik u predmetnim okolnostima nema nikakvih prava prema ugovoru o osiguranju, to nikakva prava nisu niti mogla prijeći na osiguratelja.

Stoga pitanje zastare treba cijeniti prema članku 225. ZOO kojom je propisan opći zastarni rok od 5 godina.

14. Kako je isplata štete izvršena 24.1.2008.godine i 25.1.2008.godine, a tužba je podnesena 23.1.2013.godine, to nije protekao zastarni rok od 5 godina te potraživanje nije u zastari.Navedeno stajalište podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH u presudi broj Rev-x- 4/2017-2 od 4.studenog 2020.godine.

15. Radi utvrđivanja daljnjih spornih činjenica( uzročno-posljedične veze između zadobivenih ozljeda i utuženih troškova liječenja, i bolovanja odnosno opravdanost visine troškova liječenja za putnika ĐG) sud je proveo dokaz medicinskim vještačenjem mr.sci.dr Jošku Filipušiću.

16. Iz Nalaza i mišljenja vještaka Joška Filipušića 26.04.2023. od (list 417-419 spisa) proizlazi da iz spisa Općinskog suda u Splitu broj P-2461/04 i priloga uz tužbu prileže fakture za bolničke usluge izdane od strane Financijske kontrole osobnog računa za bolničko liječenje KBC Split (ukupno 63 fakture), Specijalne bolnice za MR Krapinske toplice (ukupno 70 faktura), DZ Splitsko-Dalmatinske županije i Sinja (ukupno 22 fakture), Ordinacije Opće medicine dr Ivanka Sirić, doznake za bolovanje (sveukupno 22 doznake) uz napomenu da se kao razlog boravka na bolovanju navodi ozljeda na radu, Osobni račun za specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu (po jedna od KBC Split i po jedna Od Zavoda za javno zdravstvo Split), SI-IMP Split (ukupno 8 faktura), Potvrda o potrebi izdavanja ortopedskog pomagala — ortoze za ruke i noge u svrhu prevencije posljedica spastične tripareze (ukupno 4 potvrde i 4 ovjere), kao razlog troškova u svim računima u obliku MKB šifre se spominje difuzna ili fokalna ozljeda mozga, zgnječenje vrata, poremećaj urinarnog sistema što odgovara ozljedama koje se u medicinskoj dokumentaciji spominju (ako šifre negdje i nisu navedene onda postoje datumi koji odgovaraju vremenskom periodu koje je proveo na liječenju).

Proizlazi da su troškovi liječenja navedeni u računima koji prileže u Prilozima za tužbu od 16.11. 2004. opravdani te da postoji izravna uzročno posljedična veza između štetnog događaja i nastalih troškova liječenja jer se isti odnose na posljedice liječenja ozljeda koje su nastale u predmetnom štetnom događaju a ostvarene su u gore navedenim ustanovama HZZO-a. Vještak navodi da nije našao podatak da li je ozlijeđenome stradavanje u predmetnom štetnom događaju priznato kao ozljeda na radu te da ukoliko jest onda nema dvojbe, a ukoliko nije onda su troškovi bolovanja sporni iako je bolovanje ostvareno u periodu dok se je oštećeni nalazio na liječenju zbog ozljeda iz predmetnog štetnog događaja (zaključeno sa 31. 5. 2004.).

17. Valja reći da je iz spisa P-2461/04 iz doznaka za bolovanje proizlazi da s e naknada za bolovanje oštećenom ĐG isplaćivala s osnove ozljede na radu.

18. Slijedom navedenog sud je utvrdio da su troškovi liječenja oštećenog ĐG u izravnoj uzročno posljedičnoj vezi između štetnog događaja i nastalih troškova liječenja i naknade za bolovanja jer se isti odnose na posljedice liječenja ozljeda koje su nastale u predmetnom štetnom događaju, a ostvarene su u ustanovama HZZO-a.

19. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka ocijenio nepristranim, jasnim, logičnim i argumentiranim, stranke na njega nisu imale primjedbe pa ga je takvog u cijelosti prihvatio.

20. Radi utvrđenja činjenice o iscrpljenosti svota osiguranja po štetnom događaju sud je proveo dokaza financijskim vještačenjem.

21. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Lidije Tkalec od 26.03.2024. (list 459-468 spisa) i Očitovanja vještaka od 19.06.2024. (list 478-480 spisa) i usmeno na ročištu dana 17.02.2025. sud je utvrdio: 1. Iz podataka tuženika i ovog tužbenog zahtjeva proizlaze štete od ukupno 1.721.020,71 kn, koje moguće sadrže i kamate, a nalog o plaćanju nije dostavljen za isplatu dana 30.10.2003. godine u iznosu od 28.050,00 kn. 2. Za štete u ukupnom iznosu od 1.674.340,71 kn u spisu postoji dokumentacija iz koje proizlazi da se odnose na predmetni štetni događaj. 3. Dio navedenih šteta ĐG po Izvansudskoj nagodbi s osnove tuđe pomoći, izgubljene zarade i troškova liječenja, sadrži kamate, dok za dio šteta za koje nema poveznica sa predmetnim štetnim događajem (ukupno 46.680,00 kn – isplate dana 30.10.2003. i 30.09.2004.), nije poznato sadrže li kamate. Proizlazi da u spisu nema dokumentacije iz koje bi se moglo razabrati koji dio se odnosi na glavnice, a koji na kamate. Iz podataka o ostvarenoj plaći prije štetnog događaja i ostvarenoj mirovini proizlazi renta za izgubljenu zaradu u iznosu od 1.640,90 kn, a kapitalizacijom te rente za razdoblje od 2005. godine (od kad je utuženo to potraživanje) do 65. godine života oštećenog, dobiva se iznos od 310.444,13 kn. Iz podataka o obimu tuđe pomoći (minimalni obim od 18 sati) po nalazu medicinskog vještaka te neto cijeni sata rada NKV radnika u Splitsko-dalmatinskoj županiji za 2005. godinu (potencijalni početak potraživanja s osnove tuđe pomoći) dobiva se mjesečna renta za tuđu pomoć u iznosu od 8.686,35 kn, dok po cijenama na dan štetnog događaja (2003.) renta iznosi 8.015,40 kn. Kapitalizacijom rente od 8.015,40 kn za razdoblje od 2005. (kada više nema podataka o hospitalizaciji oštećenog) padoživotno, dobiva se iznos od 1.694.323,29 kn.

Prema tome, iz podataka u spisu nije moguće računski utvrditi

koliko bi iznosila glavnica u iznosima iz Izvansudske nagodbe, a koliko kamata. U nalazu (stranica 4) su iskazane inačice pokrivenosti šteta svotom osiguranja, međutim, štete koje su uzete u obzir pri tim izračunima, prema Izvansudskoj nagodbi, sadrže kamate.

22. S obzirom na stav Vrhovnog suda RH o načinu utvrđivanja šteta i iscrpljenosti svote osiguranja, u nalazu je kapitalizirana renta s osnove tuđe pomoći i izgubljene zarade prema dostupnim parametrima, a po cijenama na dan štetnog događaja (2003.). Vještak navodi da vrlo vjerojatno rente nisu nagođene u iznosima koji su utvrđeni ovim nalazom, pa se ni računskim putem ne mogu utvrditi isplaćene glavnice. Kad bi se uzelo da su iznosi iz Izvansudske nagodbe isplata glavnice (iako je u nagodbi navedeno da štetu čine i kamate), tada bi prema dostavljenim nalozima proizlazila isplaćena glavnica u iznosu od 1.400.000,00 kn, pa proizlazi da bi limit bio iscrpljen.

23. Očitovanjem od 19.06.2024. (list 478-480 spisa) vještak u bitnom navodi da su rente kapitalizirane upravo u skladu sa stavom Vrhovnog suda, da su u nalazu prikazane obje metode utvrđivanja iscrpljenosti svote osiguranja, i to prva metoda u kojoj su ukupne (glavnice) štete stavljaju u omjer sa svotom osiguranja i druga u kojoj se štete svode na dan štetnog događaja. Vještak ističe da obzirom da niti tužitelj niti tuženik na njegov zahtjev nisu dostavili dokumentaciju iz koje bi s mogla utvrditi koliko je isplaćeno na ime glavnice štete svakom pojedinom oštećenom, kao i koji su nagodbeni iznosi, prva metoda ne daje točne rezultate, a obzirom da iznosi štete sadrže i kamate. U odnosu na drugu metodu (svođenje na dan štetnog događaja) navodi da je primijenjena u nalazu u dijelu u kojem vještak istu može primijeniti, odnosno kapitalizirane se rente za tuđu pomoć i njegu po cijenama na dan štetnog događaja, a za razdoblje od kada takva šteta postoji, za osiguranika za kojeg je poznata takva šteta, a za ostale štete oštećenih nema dovoljno podataka za izračun. Stoga vještak je nalaz dao sukladno podacima u spisu, a koji su podaci nedovoljni za izradu mišljenja koji dio štete pojedinog oštećenog je pokriven svotom osiguranja.

24. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka ocijenio nepristranim, jasnim, logičnim i argumentiranim, stranke nakon saslušanja vještaka na ročištu više nisu imale primjedbe pa ga je takvog u cijelosti prihvatio.

25. Slijedom navedenog s obzirom na činjenicu da su podaci u spisu nedovoljni da bi se iznesena činjenica tuženika, i to niti po jednoj metodi koju je vještak iscrpno analizirao mogla utvrditi izvjesnom , tuženik nije dokazao da je limit po polici iscrpljen. Naime, prema mišljenju suda tuženik koji je znao da se vodi spor i na kojem je teret dokaza utvrđenja da je limit po polici iscrpljen i kojem ista činjenica ide u prilog i koji je na tu okolnost i predložio financijsko vještačenje te je bio zatražen od vještaka dostaviti dodatnu dokumentaciju, a koju isti nije dostavio ne navodeći razlog nepostupanja, trebao je aktivno sudjelovati u sporu te pronaći način kako u razumnom roku odgovoriti na traženje vještaka te dostaviti zatraženu dokumentaciju. U svakom slučaju, tuženiku, a i tužitelju je dana prilika da se provede dokaz koji je predložio, a sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku (čl. 10. st. 1. ZPP-a).

26. Stoga sud nije mogao utvrditi iznesenu činjenicu pa je o spornoj činjenici odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.aZakona o parničnom postupku (Narodne Novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu ZPP) te je utvrdio iznesenu činjenicu iscrpljenosti limita po štetnom događaju ne-dokazanom i posljedično nepostojećom.

27. Osim toga, prema odredbi čl.85. Zakona o osiguranju, važećim u vrijeme predmetnog štetnog događaja, kojim je propisano slijedeće:

- ( st.1.) obveza društva za osiguranje na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti ne može biti veća od svote osiguranja,

- ( st.3.) u slučaju postojanja više oštećenih osoba, kada ukupna naknada premašuje osiguranu svotu, prava oštećenih osoba prema društvu za osiguranje će se razmjerno smanjiti,

- ( st 4.) u slučaju postojanja više oštećenih osoba čija ukupna potraživanja prelaze osiguranu svotu, osiguratelj ostati u obvezi prema drugim oštećenicima i preko osigurane svote, ako je znao i mogao znati za postojanje drugih oštećenika, ali je unatoč tome isplatio naknadu nekima od njih u iznosu većem od iznosa koji bi im pripadao primjenom instituta razmjernog sniženja.

28. U konkretnom slučaju, I tuženik je dvije godine prije isplate oštećenima po izvansudskoj nagodbi od 7.12.2006.godine, znao za postojanje potraživanja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje kao oštećenog, što je vidljivo iz njegovog dopisa od 7.12.2004.godine (list 47 spisa) kojim je uskratio ovdje tužitelju suglasnost za obradu odštetnog zahtjeva Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

Dakle, nedvojbeno je da je prvotuženik znao za postojanje drugih oštećenika, zbog čega je ostao u obvezi prema drugim oštećenicima i preko osigurane svote, u smislu naprijed citirane odredbe čl.85. st.4. Zakona o osiguranju, pa stoga svota osiguranja u konkretnom slučaju i nije od utjecaja u ovom postupku.

U tom smislu sud nije razmatrao prigovore tuženika vezane za pravomoćno okončani postupak br.Pu P-5759/15 u kojem je utvrđeno da isplatom šteta koje je izvršio HUO u ukupnom iznosu od 1.400.000,00 kn u potpunosti iscrpljena visina osigurane svote po ovom štetnom događaju.

29. Slijedom navedenog tužitelju pripada pravo na regres od tuženika u visini ukupno isplaćenog iznosa.

30. Dalje, iz Zapisnika o očevidu proizlazi da je KG na državnoj cesti br.60. u smjeru juga upravljao motociklom marke Suzuki 1100, bez registarske oznake

. Po dolasku u mjesto Brnaze, predio Čarića brig, ispred kbr. 441, gdje cesta čini zavoj u desnu brzinu kretanja svog motocikla nije prilagodio stanju i osobinama ceste/zavoj desno/. Uslijed toga po dolasku u zavoj, gubi kontrolu nad motociklom i prelazi na prometni trak namijenjen kretanju vozila iz suprotnog smjera. U tom momentu iz pravca [adresa], odnosno iz smjera juga, naišlo je osobno vozilo marke Alfa Romeo, registarske oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao ŽG. Dolazi do naleta, prednjim dijelom motocikla u prednji dio osobnog vozila Alfa Romeo. Nakon udara, vozač KG i putnik na motociklu ĐG, padaju na kolnik te zadobivaju teške tjelesne ozljede, a vozač ŽG lake tjelesne ozljede.

Cijeneći gore raspoložive i provedene dokaze sud je utvrdio da se štetni događaj dogodio na način kao što to tužitelj opisuje u tužbi, te da je zbog skrivljenog ponašanja- prometne nezgode došlo isključivo krivnjom vozača neregistriranog vozila. Iz zapisnika o očevidu ne proizlazi da oštećeni ĐG nije nosio zaštitnu kacigu.

Iz iskaza svjedoka PG (list 381 spisa) sud nije mogao utvrditi bitne činjenice pa tako niti je li putnik imao zaštitnu kacigu ili nije.

31. Opisanu dinamiku nastanka predmetne prometne nezgode, II tuženi nije osporio, nego je još u odgovoru na tužbu priznao odgovornost za njen nastanak, navodeći da je on prouzročio predmetnu prometnu nezgodu u kojoj je sudjelovao kao vozač neosiguranog i neregistriranog motocikla .

I tuženik je u odgovoru na tužbu osporio odgovornost za štetu iz razloga što je oštećeni ĐG, osiguranik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje pristao na vožnju na motociklu za kojeg je znao da je neregistriran i neosiguran, kao i zbog razloga jer je propustio nositi zaštitnu kacigu pa da na strani ĐG postoji većinski doprinos nastanku, visini i opsegu štetnih posljedica, dok na dinamiku nastanka štetnog događaja nije stavljao primjedbe.

U odnosu na eventualni doprinos pojedinog sudionika i doprinos oštećenika nastaloj šteti odnosno vlastitoj šteti valja reći i da je teret dokaza da je pojedini sudionik i oštećeni doprinio nastaloj šteti, na tuženiku koji je istu činjenicu iznio i kojem ista činjenica ide u prilog. Na temelju dokumentacije u spisu ne može se utvrditi eventualni doprinos oštećenika ili drugog pojedinog sudionika, a tuženik na te okolnosti nije predlagao dokaze.

32. Prema tome, tuženik nije dokazao doprinos pojedinog sudionika u ozljeđivanju oštećenika, a niti doprinos samog oštećenika vlastitoj šteti pa je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) ocijenio da doprinosa pojedinog sudionika kao i oštećenika vlastitoj šteti nije bilo.

33. Slijedom navedenog, s obzirom na ovakav način nastanka štetnog događaja, postoji isključiva odgovornost vozača neosiguranog vozila za nastanak štetnog događaja.

34. Dalje, prema čl.964.st.2. ZOO propisano je da osiguratelj snosi, u granicama iznosa osiguranja, troškove spora i druge opravdane troškove radi utvrđivanja osiguranikove odgovornosti.

Slijedom navedenog iz citiranog članka proizlazi da tužitelj ima pored glavnice potraživati i druge opravdane troškove spora, a kako su utuženi troškovi s naslova odvjetničkog troška upravo troškovi sukladno čl.964.ZOO to tužitelj ima pravo potraživati te troškove od tuženika kao osiguratelja štetnika koji je odgovoran za nastanak štetnog događaja sukladno odredbi čl.1109.st.1. ZOO.

35. Tuženik osporava nagodbu koju je tužitelj zaključio s HZZO-om jer da se ne mogu ispitati ni osnovanost niti visina iznosa koje je tužitelj isplatio a koje sada potražuje ovom tužbom.

Valja reći da je sudska nagodba ovršna isprava, da nas procesni sustav ne neegzistetne sudske odluke pa sve da je sudska nagodba i neispravna ili nezakonita ona je postala pravomoćna, sud nije ovlašten mijenjati ili preispitivati njezin sadržaj, sudska nagodba može se pobijati samo tužbom, a bitna činjenica je da tužitelj ima pravo na regres ukupno plaćenog iznosa, a nije sporno da je tužitelj taj iznos platio.

36. Na kraju valja reći da je neosnovano pozivanje žalitelja na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i drugih viših sudova budući da se ne radi o istoj činjeničnoj osnovi i pravnoj situaciji kao u ovom predmetu.

37. Slijedom svega navedenog sud je odlučio kao pod točkom I izreke presude.

38. Tužitelju je priznat kao potreban za vođenje postupka trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 610,52 EUR i na presudu u iznosu od 610,52 EUR, na žalbu u iznosu od 1.221,05 EUR te trošak predujma za vještačenje u iznosu od 398,17 EUR, odnosno ukupno parničnih troškova u iznosu od 2.840,26 EUR sukladno odredbi čl.154.st.1. i čl.155.ZPP-a sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate sukladno odredbi čl.30.st.2. Ovršnog zakona po stopi iz čl.29.st.2. ZOO-a za ostale odnose.

39. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu u iznosu od 610,52 EUR jer tužitelj niti nije u obvezi platiti navedenu pristojbu na novu odluku, sve prema Tar. br.2 Tarife sudskih pristojbi.

Zagreb, 25. veljače 2025.

Sudac

Romina Markovinović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana od primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

prava.

DNA:

tužitelju- ne zvati na pristojbu za presudu

tuženiku po punomoćniku