REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-333/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UA iz [adresa] (kod U), OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Vukić i dr., odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Hrvatske vode, pravne osobe za upravljanje vodama, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šunić i partneri, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-847/2022-2 od 18. rujna 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1851/2021-5 od 30. lipnja 2022., u sjednici održanoj 25. veljače 2025.,
r i j e š i o j e:
I Odbija se prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije, u dijelu koji je temeljen na naznačenim pitanjima.
II Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije, u dijelu koji je temeljen na povredi temeljnih ljudskih prava se odbacuje kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-847/2022-2 od 18. rujna 2024., te je u prijedlogu naznačila pravna pitanja, koja glase:
"1. Smatra li se da je dužnik stečenog bez osnove postao nesavjestan od dana kada je vjerovnik prava na povrat stečenog bez osnove tužbom zatražio proglašenje ovrhe nedopuštenom i isplatu na ime stjecana bez osnove ili od dana kada je dužniku stečenog bez osnove dostavljena pravomoćna presude o proglašenju ovrhe nedopuštenom?
2) Primjenjuje li se odredba članka 62. stavka 3. Ovršnog zakona u postupku radi isplate na ime stečenog bez osnove, a u slučaju kada tužitelj nije imao mogućnost u roku propisanom u članku 62. stavku 5. istog zakona pokrenuti protuovrhu iz razloga što ovršna isprava nije pravomoćno ukinuta?"
2. Kao razlog važnosti za ta pitanja naveo je da je su pravna shvaćanja drugostupanjskog suda iznesena u pobijanoj odluci protivna shvaćanjima revizijskog suda iznesenim u odlukama broj Rev x-356/2014-2 od 13. svibnja 2014. i Rev- 737/2002-2 od 21. rujna 2005.
3. Uz naznačena pitanja tvrdi i da su počinjene su grube pogreške u prosudbi i primjeni materijalnog prava, u kom pravcu se pozvao na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3251/2019 i U-III-3252/2019 od 7. lipnja 2022.
4. Odgovor na prijedlog nije podnesen.
5. Prijedlog je dijelom neosnovan, a dijelom nedopušten.
6. Postupajući sukladno odredbama 385.a. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a zbog pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu, jer je riječ o pitanju o kojim je ovaj sud već zauzeo pravna shvaćanja, a iznesena pravna shvaćanja u pobijanoj odluci ne odstupaju, nego su u skladu s shvaćanjem revizijskog suda iznesenim u brojnim odlukama, npr. u Rev-688/2021. od 26. ožujka 2024., u kojoj je izneseno pravno shvaćanje koje glasi: "Pravnom subjektu, čija su novčana sredstva prisilno naplaćena u ovršnom postupku za koji je naknadno u pravomoćnom sudskom postupku utvrđen da je nedopušten, pravo na isplatu kamata na prisilno naplaćeni novčani iznos pripada od dana saznanja tuženika da je otpala pravna osnova za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženika jer je tim trenutkom prestala, po ocjeni ovoga suda, savjesnost tuženika, pa je od tog trenutka tuženik postao nesavjestan stjecatelj." (tako i u Rev-1630/1998-2 od 2. studenoga 2003.).
7. U odluci Rev X-356/2014-2 od dana 13. svibnja 2014., revizijski sud je naveo da s obzirom na odredbu članka 58. stavka 3. Ovršnog zakona, tužitelju pripada pravo na zakonske zatezne kamate na cjelokupni iznos koji je tuženik ovrhom naplatio sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od naplate tog iznosa, međutim u tom slučaju se nije vraćalo na temelju presude radi nedopuštenosti ovrhe pa se ne radi o činjenično i pravno istoj situaciji, dok je u odluci poslovni broj Rev-737/2002-2 od 21. rujna 2005. navedeno da zakonske zatezna kamate, a prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, u slučaju kada se vraća ono stečeno bez osnove, teku od dana stjecanja ukoliko je stjecatelj nesavjestan, a inače od dana podnošenja zahtjeva, koje pravno shvaćanje nije u protivnosti s shvaćanjem revizijskog suda niti shvaćanju iznesenom u pobijanoj odluci.
8. Zbog toga postavljena pitanja nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 389.b. st. 1. ZPP-a u odnosu na prijedlog temeljen na postavljenim pitanjima riješeno kao u izreci.
9. Prema načelnom shvaćanju ovoga suda u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP-a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju, jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s presedanskim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti (što je bila funkcija redovne revizije).
7. Osim toga, odredba čl. 6. st 1. EKLJP i čl. 29. st 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužiteljici bilo omogućeno izjasniti se o navodima tuženika, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz sadržaja pobijane presude proizlazi da je drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne navode tužiteljice, dajući za svoju ocjenu detaljno navedene razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. U tom smislu pobijana presuda ima dostatno obrazloženje i ne može se smatrati arbitrarnom, niti očito nerazumnom, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi ne upućuju na zaključak da tužiteljica nije imala pravično suđenje.
8. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja prijedlog nije dopušten, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 385.a st. 2. ZPP-a, a kako tužiteljici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, niti pravo na obrazloženu sudsku odluku, valjalo je, na temelju odredbe čl. 385.a u svezi čl. 389.a st. 4 ZPP-a, riješiti kao u točki II. izreke.
Zagreb, 25. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Marina Paulić
