Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-306/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Vukadinu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukadin i Partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P -10792/2023- 16 od 30. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-10792/2023-16 od 30. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I. izreke utvrđeno da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu zaključen 1. kolovoza 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. kao kreditora, i to odredba čl. 5. u dijelu naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,00% na iznos razlike između odobrenog kredita i postojećeg kredita , što iznosi 202,65 CHF - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora, te odredba čl. 11. u dijelu obveze plaćanja naknade kod prijevremene otplate kredita u iznosu određenom aktom kreditora. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 121,82 EUR sa zateznom kamatom od 3. kolovoza 2006. do isplate, dok mu je točkom III. izreke naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.574,08 EUR sa zateznom kamatom od 30. siječnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija u cijelosti tuženik zbog svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i dosudi mu troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 48212/06 od 1. kolovoza 2006., sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. kao kreditora, i to odredaba čl. 5. i 11. kojima je određeno plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, te zahtjev za isplatu novčanog iznosa kojeg je tužiteljica platila temeljem ništetne ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 121,82 EUR.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave, provedenim financijskim vještačenjem i saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu broj: 48212/06 (dalje: Ugovor o kreditu) zaključenim 1. kolovoza 2006. prednik tuženika kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 24.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate 84 mjeseca i promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,99% godišnje, te otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, kao i plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,00% na iznos razlike između odobrenog kredita i postojećeg kredita što iznosi 202,65 CHF - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora, te u slučaju otplate kredita prije ugovorenog roka plaćanje naknade u iznosu određenom aktom kreditora

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, koji kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila 20. srpnja 2012.

- da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva tužiteljici ustegnuta prilikom isplate kredita 3. kolovoza 2006.

- da je prigovor zastare neosnovan jer zastarni rok za predmetno potraživanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO/05) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb proizlazi da je tuženik na ime naknade za obradu predmetnog kredita obračunao i naplatio od tužiteljice iznos od 121,82 EUR, dok se zbog nedostatka potrebne dokumentacije ne može očitovati na okolnost visine naknade za prijevremenu otplatu kredita.

7. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, te imajući u vidu utvrđenu visinu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, obvezao je tuženika da tužiteljici na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetne odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade plati iznos od 121,82 EUR sa zateznom kamatom od 3. kolovoza 2006. do isplate.

8. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, posebno jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama ili su izneseni razlozi nejasni i proturječni. Također, sadržajno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a navodeći da je prvostupanjski sud svoju odluku propustio propisno obrazložiti. Nadalje, ističe da je prvostupanjski sud radi utvrđivanja činjenica bitnih za procjenu postojanja pretpostavki nepoštenosti ugovornih odredbi izveo dokaz jedino saslušanjem tužiteljice, čija vjerodostojnost iskaza je upitna, a propustio je utvrditi radi li se u konkretnom slučaju o „prosječnom potrošaču“. Osporava da bi sporne ugovorne odredbe bile nepoštene, odnosno ništetne, navodeći da što se tiče naknade za obradu kreditnog zahtjeva, u točki 5. Ugovora o kreditu da je jasno navedeno koliko ista iznosi, dakle navedena odredba je jasno definirana, unesena na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta, te je tužiteljica lako mogla utvrditi točan iznos naknade. Navodi i da se tužiteljica o značenju te odredbe mogla u svakom trenutku dodatno informirati, a svoje tvrdnje da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da bi ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovela do neravnoteže među strankama, nije potkrijepila niti jednim dokazom. Također, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe ZOO-a kada je utvrdio ništetnom ugovornu odredbu kojom je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita, i to odredbu kojom je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti davatelja kredita i platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora. U svezi toga ističe da je točno da kod prijevremenog vraćanja kredita ne može zaračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti, ali ima pravo potraživati naknadu štete koja bi mu nastala, naime da je bankarska institucija, zbog čega podliježe specifičnom pravnom režimu i gospodarskoj logici na kojoj počiva bankarski sustav, te se trenutkom prijevremene otplate kredita narušava njegova likvidonosna i kamatonosna struktura bilance, te dolazi do smanjenja njegovih neto kamatnih prihoda. Osim toga, ističe da tužiteljica ni u odnosu na tu ugovornu odredbu nije dokazala da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovodi do neravnoteže između ugovornih strana, time da je i ta odredba jasna, uočljiva i razumljiva pa njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Konačno, osporava ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare i tijeka zatezne kamate, navodeći da sporni iznos nije stekao u lošoj vjeri.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a na koju tuženik ukazuje u žalbi, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP - a.

10. Također, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP- a koju tuženik sadržajno ističe u žalbi, jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika pa neosnovano tuženik u žalbi prigovara da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

11. Pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni Ugovor o kreditu te saslušanjem tužiteljice, utvrdio da stranke o spornim ugovornim odredbama nisu pregovarale prije sklapanja Ugovora o kreditu, već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, te je pravilno ocijenio da, iako je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljica imala parametre utvrđivanja visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno mogla je utvrditi visinu naknade za prijevremenu otplatu određenu aktom kreditora, te ugovorne odredbe ipak nisu poštene u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03), slijedom čega je pravilnom primjenom tog zakonskog propisa, te odredaba ZOO-a u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, te zahtjeva za isplatom stečenog bez osnove temeljem navedene ništetne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva u utuženoj visini.

11.1. Naime, budući da tuženik, na kojemu je kod unaprijed sastavljenog standardnog ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo (čl. 81. st. 4. ZZP/03), uopće nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnosti pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, prvostupanjski sud je pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice koja je iskazala da nije sudjelovala u sastavljanju ugovora, već joj je isti predočen na unaprijed sastavljenom obrascu, kao i da nikakvih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo, te joj nije objašnjeno na što se odnose naknade i zašto je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku, te ocijenio da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve nakon provedenog testa poštenosti.

12. Konkretno, u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu sadržanu u točki 5. Ugovora o kreditu kojom je propisano „da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% na iznos razlike između odobrenog kredita i postojećeg kredita, što iznosi 202,65 CHF - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora“, valja reći da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane prednika tuženika, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj. U odnosu na tu odredbu tuženik smatra da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa ju stoga nije dopušteno ocjenjivati u smislu poštenosti. Os im toga, kada bi to bilo i dopušteno, navodi da konkretna odredba treba dovesti do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, odnosno ovdje tužiteljice, a što ista nije dovela.

12.1. U vezi ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita prvostupanjski sud pravilno ukazuje na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024. koje glasi: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a u vezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a“.

12.2. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna, jer kao što je navedeno o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je, iako jezično jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač na nju i visinu naknade nije mogla utjecati, štoviše ista joj je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se konkretno odnosi. Pri tome tuženik nije dokazao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od razlike odobrenog i postojećeg kredita (3,00%), koju je njegov prednik naplatio u trenutku isplate kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Dakle, osim što u točki 5. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se konkretno ta naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice, imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli što je utvrđeno pravomoćnom presudom istog prvostupanjskog suda, poslovni broj: P- 5831/2019-20 od 25. veljače 2022.) te da tužiteljici nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

12.3. Pri tome valja reći da se okolnost uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Imajući u vidu ostale nepoštene ugovorne odredbe, kao i da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade).

13. U odnosu na žalbene navode tuženika, valja reći da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da tužiteljica ima status potrošača kako je definiran čl. 3. ZZP/03. Pri tome su neodlučni žalbeni prigovori tuženika da nije utvrđeno radi li se u konkretnom slučaju o „prosječnom potrošaču“, jer pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/03 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću”. Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu čl. 3. ZZP/03 - fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

14. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćaju ovog suda, to ne zahtjeva nužno u Ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi.

15. Nadalje, i u odnosu na ugovornu odredbu sadržanu u točki 11. Ugovora o kreditu kojom je propisano da je korisnik kredita dužan kreditoru kod prijevremene otplate kredita platiti „naknadu u iznosu određenom aktom kreditora“, ovaj sud u cijelosti pravilnim prihvaća razloge temeljem kojih prvostupanjski sud i tu ugovornu odredbu cijeni ništetnom. Ovo tim više imajući u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanja dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tuženik nije ni pokušao dokazati visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini.

15.1. Glede žalbenih navoda tuženika da je i ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenosti, a osim toga ista da ne dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, žalitelja valja uputiti na naprijed iznijete razloge glede ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, poglavito one navedene u točkama 12-14. ovog obrazloženja.

15.2. Osim toga, valja reći da nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da mu je prijevremenom otplatom kredita nastala šteta na način da nije ostvario korist od kamata koje bi tužiteljica inače platila da je kredit redovito otplaćivala prema dospijeću pojedinih anuiteta, čime tuženik zapravo potvrđuje da je izlaznom naknadom kompenzirao iznos koji bi inače ostvario od tužiteljice na ime kamate, koje postupanje je nezakonito i protivno odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO-a, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti . U svezi toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u navedenoj odluci broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., izrazio i stajalište da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući u vidu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

16. Obzirom na sve navedeno, utvrdivši sporne ugovorne odredbe ništetnima, dakle i odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, prvostupanjski sud je pravilno, u skladu s odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a, imajući u vidu financijskim vještačenjem utvrđenu visinu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 121,82 EUR sa zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom da je prednik tuženika koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi jer je iste nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj navedenog iznosa.

17. Konačno, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare, jer zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su- IV-47/2020-2., tako da zastara nije nastupila.

18. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka bez iznošenja žalbenih razloga, već tuženik odluku o troškovima postupka osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

19. Obzirom na sve navedeno, proizlazi da žalba tuženika nije osnovana zbog čega ju je valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu potvrditi na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

20. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 25. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer