Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1248/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanoga po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2343/2021-28 od 26. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i žalba tužitelja HN kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2343/2021-28 od 26. kolovoza 2024. te rješenje sadržano u presudi kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti, te naloženo tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.947,78 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

''I. Utvrđuje se da je djelomično ništav ugovor o kreditu broj: 418-50-4789191 od 27. ožujka 2008. (solemniziran pred Nevenkom Kekez, Javnim bilježnikom u Splitu, broj OV-3977/08, dana 27. ožujka 2008.), sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to:

a) u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 2. ugovora) u kojem se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke/tuženika, točnije u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojim odlukama i aktima te shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, kao i u dijelu svih drugih odredaba ugovora i akata tuženika koje propisuju takav način promjene kamatne stope.

b) u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 1. i 7. ugovora) u kojem se ugovora valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća);

c) u dijelu u kojem se ugovaraju naknade/troškovi kredita, točnije u dijelu odredbe članka 3. koji glasi: „Naknada 3.70 % (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, kao i u dijelu akata tuženika kojim se propisuje pravo na naplatu istih troškova.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 3.900,81 Eura sa zakonskom zateznom kamatom do 30.lipnja 2011.godine po stopi od 14% godišnje, od 1.srpnja 2011.godine do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja na iznos od:

- 5,96 Eura teče od 31.10.2008. pa do isplate,

- 7,83 Eura teče od 31.12.2008. pa do isplate,

- 9,18 Eura teče od 31.1.2009. pa do isplate,

- 9,79 Eura teče od 28.2.2009. pa do isplate,

- 8,11 Eura teče od 31.3.2009. pa do isplate,

- 8,43 Eura teče od 30.4.2009. pa do isplate,

- 5,86 Eura teče od 31.5.2009. pa do isplate,

- 3,97 Eura teče od 30.6.2009. pa do isplate,

- 4,48 Eura teče od 31.7.2009. pa do isplate,

- 5,47 Eura teče od 31.8.2009. pa do isplate,

- 5,38 Eura teče od 30.9.2009. pa do isplate,

- 4,38 Eura teče od 31.10.2009. pa do isplate,

- 6,27 Eura teče od 30.11.2009. pa do isplate,

- 7,78 Eura teče od 31.12.2009. pa do isplate,

- 9,94 Eura teče od 31.1.2010. pa do isplate,

- 9,44 Eura teče od 28.2.2010. pa do isplate,

- 12,37 Eura teče od 31.3.2010. pa do isplate,

- 11,82 Eura teče od 30.4.2010. pa do isplate,

- 12,90 Eura teče od 31.5.2010. pa do isplate,

- 22,26 Eura teče od 30.6.2010. pa do isplate,

- 20,33 Eura teče od 31.7.2010. pa do isplate,

- 26,22 Eura teče od 31.8.2010. pa do isplate,

- 24,19 Eura teče od 30.9.2010. pa do isplate,

- 20,91 Eura teče od 31.10.2010. pa do isplate,

- 27,82 Eura teče od 30.11.2010. pa do isplate,

- 36,60 Eura teče od 31.12.2010. pa do isplate,

- 30,38 Eura teče od 31.1.2011. pa do isplate,

- 32,57 Eura teče od 28.2.2011. pa do isplate,

- 29,79 Eura teče od 31.3.2011. pa do isplate,

- 30,29 Eura teče od 30.4.2011. pa do isplate,

- 42,07 Eura teče od 31.5.2011. pa do isplate,

- 43,21 Eura teče od 30.6.2011. pa do isplate,

- 53,05 Eura teče od 31.7.2011. pa do isplate,

- 48,00 Eura teče od 31.8.2011. pa do isplate,

- 42,46 Eura teče od 30.9.2011. pa do isplate,

- 41,87 Eura teče od 31.10.2011. pa do isplate,

- 41,45 Eura teče od 30.11.2011. pa do isplate,

- 44,08 Eura teče od 31.12.2011. pa do isplate,

- 46,39 Eura teče od 31.1.2012. pa do isplate,

- 46,69 Eura teče od 29.2.2012. pa do isplate,

- 45,10 Eura teče od 31.3.2012. pa do isplate,

- 46,18 Eura teče od 30.4.2012. pa do isplate,

- 46,91 Eura teče od 31.5.2012. pa do isplate,

- 45,67 Eura teče od 30.6.2012. pa do isplate,

- 46,00 Eura teče od 31.7.2012. pa do isplate,

- 45,07 Eura teče od 31.8.2012. pa do isplate,

- 43,07 Eura teče od 30.9.2012. pa do isplate,

- 45,20 Eura teče od 31.10.2012. pa do isplate,

- 46,23 Eura teče od 30.11.2012. pa do isplate,

- 45,51 Eura teče od 31.12.2012. pa do isplate,

- 41,48 Eura teče od 31.1.2013. pa do isplate,

- 44,90 Eura teče od 28.2.2013. pa do isplate,

- 45,20 Eura teče od 31.3.2013. pa do isplate,

- 43,86 Eura teče od 30.4.2013. pa do isplate,

- 39,69 Eura teče od 31.5.2013. pa do isplate,

- 39,58 Eura teče od 30.6.2013. pa do isplate,

- 40,61 Eura teče od 31.7.2013. pa do isplate,

- 42,25 Eura teče od 31.8.2013. pa do isplate,

- 44,53 Eura teče od 30.9.2013. pa do isplate,

- 43,35 Eura teče od 31.10.2013. pa do isplate,

- 44,18 Eura teče od 30.11.2013. pa do isplate,

- 45,13 Eura teče od 31.12.2013. pa do isplate,

- 45,71 Eura teče od 31.1.2014. pa do isplate,

- 46,95 Eura teče od 28.2.2014. pa do isplate,

- 46,55 Eura teče od 31.3.2014. pa do isplate,

- 45,17 Eura teče od 30.4.2014. pa do isplate,

- 44,74 Eura teče od 31.5.2014. pa do isplate,

- 44,93 Eura teče od 30.6.2014. pa do isplate,

- 46,49 Eura teče od 31.7.2014. pa do isplate,

- 47,80 Eura teče od 31.8.2014. pa do isplate,

- 47,53 Eura teče od 30.9.2014. pa do isplate,

- 48,66 Eura teče od 31.10.2014. pa do isplate,

- 49,43 Eura teče od 30.11.2014. pa do isplate,

- 48,98 Eura teče od 31.12.2014. pa do isplate,

- 49,60 Eura teče od 31.1.2015. pa do isplate,

- 49,60 Eura teče od 28.2.2015. pa do isplate,

- 49,60 Eura teče od 31.3.2015. pa do isplate,

- 1.319,38 Eura teče od 27.4.2015. pa do isplate.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 400,86 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 1.travnja 2008.godine do 30.lipnja 2011.godine po stopi od 14% godišnje, od 1.srpnja 2011.godine do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.''

2.1. Rješenjem sadržanim u presudi riješeno je:

''I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.947,78 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.''

2. Tuženik je uložio žalbu pobijajući presudu, rješenje o trošku i rješenje o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti u cijelosti, radi toga što je sud bitno povrijedio odredbe ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te radi toga što je pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava. Tuženik smatra da je sud pogrešno utvrdio da tužitelj ima pravni interes da se utvrdi ništetnim dio članka 2. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva. Tužitelj je u tužbenom zahtjevu zahtijevao utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu i ulaznu naknadu, no dio tužbenog zahtjeva u kojem je potraživao isplatu preplaćenih iznosa na temelju promjenjive kamatne stope je povukao podneskom od 21.03.2024. Sud je trebao odbaciti tužbu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe o tzv. promjenjivoj kamatnoj stopi jer tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti tih odredbi. Sud je pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, odnosno odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti. Sud je pogrešno utvrdio mjesnu nadležnost, a odluku temelji na neutvrđenom stavu da je sporazum o mjesnoj nadležnosti nepošteno ugovoren, te da je odredba čl. 12. Ugovora o kreditu ništetna sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Kako je sud došao do utvrđenja da je odredba kojom se ugovara mjesna nadležnost nepoštena, jer se o istoj nije pregovaralo, s obzirom da tužitelj ne navodi tko točno, na koji način i kojom prilikom je tužitelju „nametnuo potpis“ Ugovora o kreditu. Sud je iz nepoznatih razloga utvrdio da članak 12. Ugovora o kreditu kojim su se stranke sporazumjele o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu te time i ništetnu odredbu. Tuženik ne vidi zašto bi ugovaranje mjesne nadležnosti suda njegovog mjesta sjedišta bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, te da time postoji neravnoteža ugovornih strana. Nije utvrđeno da je tužitelj osoba koja ima prebivalište u mjestu podnošenja tužbe. Uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti suda. Kada bi eventualno i bila ništetna prorogacijska klauzula, tuženik ukazuje da nipošto ne bi bio nadležan sud mjesta prebivališta ili boravišta tužitelja, odnosno poslovne jedinice tuženika, nego bi mjerodavne odredbe bile one koje određuju općemjesnu nadležnost za tuženika. Sud nije obrazložio temeljem kojih propisa smatra da je mjesno nadležan Općinski sud u Splitu. Presudom je utvrđena ništetnost odredaba o kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli te ulaznoj naknadi, te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.900,81 EUR temeljem navodne ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu CHF, te iznos od 400,86 EUR temeljem navodne ništetnost odredbe o ulaznoj naknadi. Sud navodi da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su iste stoga nerazumljive i nepoštene, a ničime nije obrazložio na temelju kojih je to činjenica utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. Sud je kratko i paušalno naveo kako je presudama u kolektivnom sporu utvrđeno da su određene odredbe raznih ugovora o kreditu ništetne, a slijedom čega je i tužbeni zahtjev u ovoj konkretnoj parnici osnovan. Okolnost da bi predmetna odredba bila unesena u tekst ugovora na inicijativu tuženika, ne čini takvu odredbu samu po sebi nepoštenom, odnosno protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Nije svaka odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja. Sud je utvrdio ništetnom i odredbu čl. 3. predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada od 3,70 % od iznosa kredita za obradu kredita (ulazna naknada) te naložio tuženiku isplatu iznosa od 400,86 EUR na ime ulazne naknade, pri čemu je propustio obrazložiti na temelju kojih zakona i kojih dokaza je utvrdio da je sporna odredba članka 3. ugovora o kreditu ništetna. Sve kada bi odredba o ulaznoj naknadi iz bilo kojeg razloga bila ništetna, razvidno je da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Tuženik ukazuje na prigovor zastare navodnog potraživanja tužitelja koji se odnosi na ulaznu naknadu, jer to potraživanje je „dospjelo“ danom plaćanja na zakonu osnovanih naknada tuženiku, a tužba je u ovom postupku podnesena 15.06.2021. Navodi se da sud nije obrazložio kako to iz sklopljenog Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj potrošač, te iz kojih je to odredbi Ugovora o kreditu vidljivo da je tužitelj potrošač. Sud je pogrešno odlučio o visini iznosa koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju temeljem navodne ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF. Tužitelj prilikom specificiranja tužbenog zahtjeva nije uzeo u obzir manje plaćeni iznos na temelju smanjenja tečaja CHF, a niti je manje plaćeni iznos u obzir uzeo sud prilikom donošenja presude. Ponavlja se prigovor zastare, te se navodi da je pogrešna odluka suda te navod da zastara nastupa protekom 5 godina od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite. Povrh svega vezano uz zastarjelo potraživanje, tuženik ukazuje i na odredbu članka 1115. ZOO-a. U obrazloženju presude sud se nije ni osvrnuo na činjenicu da je tužbeni zahtjev u značajnom dijelu povučen, kao ni na činjenicu da je tuženik zatražio nadoknadu neosnovano prouzročenog parničnog troška, jer je raspravljanje o povučenom dijelu tužbenog zahtjeva prouzročilo trošak tuženiku. Tužitelju je neosnovano priznat i cjelokupni iznos predujma za provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže istog da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, odnosno ukinuti pobijanu presudu i rješenje o trošku te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, sve uz zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

3. Tužitelj je uložio žalbu protiv rješenja o trošku navodeći da je sudu predao 4 opširna i obrazložena podneska, a sud je obistinio troškove samo dva od njih, pri čemu nije obrazložio zašto nije priznao troškove preostalih. Ukazuje se da je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika propisano da tužitelj ima pravo na nadoknadu 4 obrazložena podneska, a za ostale obrazložene podneske ima pravo nadoknadu u smanjenom iznosu. Nadalje, tužitelj je u troškovniku naveo i troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu. Sud nije priznao pristojbu za presudu obrazlažući da je s obzirom na narav spora i status potrošača tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Predlaže se pobijanu odluku preinačiti u točki II/ rješenja i to u djelu u kojem tužitelju nisu priznati troškovi postupka, te mu iste dosuditi, uvećano za troškove žalbe.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika predlaže odbiti žalbu tuženika u cijelosti te usvojiti žalbu tužitelja na troškove postupka u cijelosti te tužitelju dodatno dosuditi i trošak sastava očitovanja na žalbu.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio. Pravilno je prvostupanjski sud riješio kada je odbio prigovor mjesne nenadležnosti. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu, a da je prema stavu suda prorogacijska klauzula nepoštena odredba, jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka, a ista je protivna načelu savjesnosti i poštenje, te uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama i to na štetu tužitelja koji bi u slučaju vođenja postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bio izložen povećanim troškovima. Tužitelj koji ima status potrošača, ima prebivalište na području Općinskog suda u Splitu, što je utvrđeno iz osobnih podataka tužitelja te svih spisu priležećih isprava.

6.1. U odnosu na sudsku praksu na koju se pozvao tuženik u žalbi, a koja podupire njegova pravna shvaćanja treba reći da je u sudskoj praksi općeprihvaćeno stajalište koje je izraženo u ovoj odluci. S tim u vezi valja navesti da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prihvaćen zaključak (broj 11) po kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znanu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju. Kako je prorogacijska klauzula ništetna, mjesno nadležan mogao bi biti (i) sud nadležan prema prebivalištu tužitelja, te je riječ o izbornoj (elektivnoj) mjesnoj nadležnosti sukladno čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN75/09, 112/12, 143713, 147/13, 9/15, 89/15, 102/15 i 52/16 dalje u tekstu: ZPK). Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gr 1-143/19 (odluka od 11. prosinca 2019.) zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a koja odredba se primjenjuje neovisno o tome kad je nastao Ugovor o kreditu, već ovisno o tome kad je postupak pokrenut pred sudom.

7. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

8. Temeljem čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, a što je prvostupanjski sud i učinio.

9. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

10. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u Ugovoru o kreditu te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima. Iz iskaza tužitelja utvrđeno da tužitelj ima status potrošača, a da se sa njim prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv. valutnu klauzulu u valuti CHF, kao niti odredbe o ulaznoj naknadi.

7. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tužene, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pravo tužitelja na utvrđenje ništetnosti da je ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tužene, nije prestalo zato što tužitelj ne potražuje isplatu po tom osnovu. Odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, sud prvoga stupnja u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan je utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi.

8. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP/14, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima – ''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske – ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i plaćanja naknade za obradu i odobrenje kredita, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta i umanjenje nečije imovine u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

12. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je između ostalog naveo:

- da je predmet postupka zahtjev za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, a koje se odnose na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu, valutnu klauzulu u CHF i tzv. ulaznu naknadu

- da iste predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za isplatu iznosa temeljem više plaćenog radi nezakonitog ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF i tzv. ulazne naknade

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je imao potrebu kupnje osobnog automobila

- da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio zaposlenik tvrtke koja se bavila građevinom

- da nije bio vlasnik ni svoje firme niti obrta

- da prije ovog kredita nije nikada podigao kredit, a da je imao namjeru kupiti vozilo Škoda i da je prodaju tog vozila radila Auto kuća Marjan

- da su mu u banci ponudili kredit u švicarskih francima kao najpovoljniji

- da nije imao razloga sumnjati u kredit vezan za švicarski franak niti da su mu u banci kazali da postoje neki rizici

- da je početna rata bila 940,00 kn, da bi kroz vrijeme došlo do preko 1.600,00 kn

- da je vozilo još uvijek kod njega, a kredit da je otplatio

- da su u banci kod zaključenja ugovora o kreditu uračunali i njihove troškove

- da kod podizanja kredita nije bilo mogućnosti pregovaranja o boljim uvjetima, to što je ponuđeno od strane banke da je ponuđeno da može prihvatiti ili odbiti

- da nije sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, 27.ožujka 2008. sklopljen predmetni Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 17.615,83 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca

- da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća

- da su stranke odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 6,75 %, te da je određeno da je kamata promjenjiva u skladu s

Odlukom o kamatnim stopama kreditora

- da je u čl. 3. određena naknada (tzv. ulazna naknada) od 3,70 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita

- da nije sporno da je kredit otplaćen

- da je sporno jesu li odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, kao i u dijelu tzv. ulazne naknade, što bi ih činilo ništetnim

- je li osnovan zahtjev tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i plaćene tzv. ulazne naknade

- je li osnovan prigovor zastare

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da tužitelj ima status potrošača, a da se s njim, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv. valutnu klauzulu baš u valuti CHF

- da tuženik nije iznio činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna

- da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj promjenjivoj kamati utvrđena nepoštenom

- da tužitelju, kao potrošaču tuženik nije dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja

- da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka

- da je korisnik kredita, tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora

- da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima

- da su ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika

- da tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF)

- da je ništetna i odredba ugovora o kreditu vezano za tzv. ulaznu naknadu od 3,70

% od iznosa kredita, jednokratno

- da sud smatra da se radi o ništetnoj odredbi i da temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik treba tužitelju vratiti ono što je od njega primio prilikom prvog korištenja kredita

- da se radi o iznosu od 400,86 eura, a kredit je tužitelju isplaćen 1. travnja 2008.

- da o toj odredbi tužitelj prilikom zaključenja pravnog posla nije mogao posebno pregovarati

- da se radi o odredbi koju je tužitelj morao prihvatiti kod zaključenja pravnog posla

- da naknada predstavlja nepošten namet i nepoštenu odredbu o kojoj se nije moglo posebno pregovarati i koja nije opravdana, a ide na teret potrošača

- da je iz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl. oecc ĆN (Centar za vještačenja d.o.o. Split) utvrđeno da je ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 3.900,81 eura

- da je čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,70 % od iznosa kredita, a ugovoreni i isplaćeni iznos za obradu kredita da je iznosio 17.615,83 CHF

- da iznos ulazne naknade od 3,70 % iznosi 671,79 CHF, što pomnoženo sa tečajem na dan isplate kredita daje iznos od 400,86 eura

- da nije osnovan prigovor zastare (jer je tužba podnesena 15. lipnja 2021.) u dijelu zahtjeva za isplatu radi ništetnosti s naslova preplaćenog po osnovi promjene tečaja valute CHF

- da tužitelju pripada i pravo na povrat plaćenog iznosa ulazne naknade

- da je utvrđeno da je tužitelj s ovog osnova platio tuženiku iznos do 400,86 eura

- da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo

- da istu sud smatra nepoštenom, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača

- da se radi o troškovima obrade za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali

- da je tuženik kao nesavjesni stjecatelj, dužan platiti tužitelju iznos od 400,86 eura sa pripadajućim kamatama

- da prigovor zastare za ulaznu naknadu nije osnovan

- da prema stavu Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-47/2020 održanoj 30.siječnja 2020., po kojem za restitucijski zahtjev kod ništetnih ugovora prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora

- da je tužitelj zatražio utvrđenje da je ova odredba ništetna

- da je to utvrđeno odlukom suda, pa zahtjev za isplatu ulazne naknade temeljem te ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu nije u zastari

- da je na dosuđene iznose glavnica na ime ulazne naknade i preplate po valutnoj klauzuli tužitelj zatražio zakonske zatezne kamate od dana stjecanja na strani tuženika

- da prema čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja

- da tužitelju kamate pripadaju od dana stjecanja preplata, pojedinačnih, a na plaćeni iznos ulazne naknade, kamata teče od dana stjecanja iste na strani tuženika 1. travnja 2008. do isplate

- da prigovor mjesne nenadležnosti suda nije osnovan

- da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu

- da je prigovor mjesne nenadležnosti sud odbio vezano za primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača

- da je prema stavu suda prorogacijska klauzula nepoštena odredba, jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka

- da je ista protivna načelu savjesnosti i poštenje te uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama i to na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto stanovanja, u slučaju vođenja postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bio izložen povećanim troškovima

- da je tužitelj ugovor zaključio u poslovnici tuženika u Splitu

- da tužitelj ima status potrošača, prebivalište tužitelja je u [adresa], odnosno na području Općinskog suda u Splitu.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor, mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedenih ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene.

16. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje u tekstu: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03) pa su zbog navedenog neosnovani žalbeni navodi glede primjene Zakona o zaštiti potrošača.

17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 4. kolovoza 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

18. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, te neovisno o činjenici je li kredit otplaćen. Kako je utvrđeno da je temeljem ništetnih odredbi preplaćeno tuženiku presuđeni iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi se o zabrani odnosno uzroku manjeg značenja, već upravo o takvoj povredi pravnog poretka i kršenju propisa koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i stoga tužitelj ima pravo na isticanje ništetnosti, neovisno o činjenici što je kredit otplaćen, te ima pravo na utvrđivanje ništetnosti i onih odredbi zbog kojih ne traži isplatu, u konkretnom slučaju odredbi o promjenjivosti kamatne stope.

19. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

20. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 15. lipnja 2021., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

22. Sporno je i u žalbenom postupku, da li tuženik ima pravo da od tužitelja kao klijenta naplati naknadu troškova za odobrenje kredita koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tuženik), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova odobrenja kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a te isto za ugovorne odredbe kojima je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je navedene odredbe Ugovora utvrdio ništetnima, jer tuženik u postupku nije dokazao da se o tim odredbama predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo, već se radilo o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu, te je ugovorena naknada za odobrenje kredita.

23. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (''Narodne novine'', broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima odobravanja kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

24. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

25. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da označene odredbe Ugovora predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 97. st. 1. ZZP/07 koja je prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/14 ništetna. Plaćanje naknade za odobrenje kreditnog zahtjeva očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imalo utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o toj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo, što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP/14, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

26. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ovdje mjerodavnog ZZP/14, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/14, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Utvrđeno je da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tužene i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna.

27. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom utuženih iznosa, jer utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnima, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove drugostupanjske presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok.

28. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvoga stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23) te sukladno postavljenim zahtjevima. Na žalbene navode stranaka valja reći da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odredio samo naknadu onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, te to dostatno obrazložio. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, što je u pobijanoj odluci sud i učinio. Treba reći,

da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Pravilna je odluka prvostupanjskog suda glede naknade za provedeno vještačenje kao i u dijelu odluke o neosnovanosti zahtjeva za sudsku pristojbu na presudu.

29. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika i žalbu tužitelja kao neosnovane i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja, kao i rješenje sadržano u predmetnoj presudi.

30. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

31. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

32. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu, jer to nije bila potrebna parnična radnja.

U Velikoj Gorici 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina