Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2635/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Ksenije Jakovčević, članice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica UZJ, protiv tuženika UZ, vlasnika [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1444/20-36 od 14. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika UZ, vlasnika [obrt], [adresa], kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1444/20-36 od 14. travnja 2023. u dijelu pod točkom I. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja KP iz [adresa] za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 2.000,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2020. do isplate i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.314,69 eura sa zateznom kamatom tekućom od 14. travnja 2023. do isplate (točka I. izreke) te je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 1.318,07 eura (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu pod točkom I. izreke, žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u skladu s navodima žalbe ili da ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovorom na žalbu tužitelj osporava osnovanost tuženikove žalbe i predlaže da drugostupanjski sud potvrdi pobijanu presudu te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Sud prvog stupnja je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete zbog povrede ugleda i čast nastalih tužitelju objavom netočnih i uvredljivih informacija o tužitelju na portalu u vlasništvu tuženika i to pozivom na čl. 2., čl. 3., čl. 7. st. 1. i 2., čl. 21. st. 1. i st. 4. alineja 3. i čl. 22. st. 2. Zakona o medijima (Nar. nov. broj 59/04., 84711., 81/13., 114/22., dalje: ZM), čl. 8. i čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (Nar. nov. – Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 8/99., dalje: Konvencija), čl. 16. st. 1. i čl. 38. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov. broj 41/01., 88/01., 76/0., 85/10., 5/15., dalje: Ustav RH) i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj: 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 114/22. i 156/2.2 - dalje: ZOO), uz, u bitnom, obrazloženje:

- da tuženik nije dokazao postojanje razloga zbog kojeg bi ga se moglo osloboditi odgovornosti,

- da je u spornom članku iznesen niz neistinita i insinuacija pogodnih da naštete ugledu i časti tužitelja, kojeg se u članku spominje imenom i prezimenom i to jer se navodima članka insinuiralo da tužitelj u svom radu kao sudac postupa pristrano i nezakonito, pogodujući djeci iz dobrostojećih obitelji i da to pokušava prikriti pozivanjem na tajnost postupka, dok je imperativ za osobu suca upravo suprotan, odnosno nepristrano, zakonito i pošteno suđenje,

- da je činjenica da je prije objave predmetnog članka o istome pisano i u drugim medijima, ali da je dio neugodnosti je koje je tužitelj pretrpio u uzročnoj vezi s predmetnim člankom, a sastoji se u negativnim i uvredljivim komentarima čitatelja članka, zatim upitima poznanika, kolega, službenika iz suda u kojem je zaposlen, poznanika njegovog brata, koji su pročitali upravo predmetni članak,

- zbog kojih upita se tužitelj morao opravdavati, te je osjećao zbog toga nelagodu, posebice stoga što do tada nije imao nikakve mrlje u dugogodišnjoj karijeri suca, već je uvijek izvrsno ocjenjivan za svoj rad, kako to i proizlazi iz odluka sudačkog vijeća Županijskog suda u Zadru i rješenja Županijskog suda u Zadru.

- da u takvoj situaciji pravo na slobodu izražavanja i pravo na kritiku suda nema prednost pred pravom tužitelja na poštivanje njegovih prava sadržanih u pravu na osobni život već je postupanjem tuženika prilikom objave spornih navoda o tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja na dostojanstvo, čast i ugled u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade u dosuđenom iznosu.

6. Ispitujući tu odluku ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona, a nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koju se sadržajno ukazuje navodima žalbe.

7. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja ocjenu dokaza proveo je u skladu s čl. 8. ZPP-a i na temelju tako provedene ocjene dokaza pravilno je i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice te na taj način utvrđene odlučne činjenice navodima žalbe nisu dovedene u sumnju.

7.1. U vezi ovog žalbenog razloga žalitelju stoga valja odgovoriti da se navodima žalbe ne osporava da je na portalu tuženika objavljen tekst pod naslovom:

- „Osumnjičenici za silovanje djevojke kod [adresa], U, V, D i K dolaze iz situiranih obitelji“ u vezi čega se dalje, između ostalog, navodi,

- „Nakon još jedne sudske odluke koja je izazvala zgražanje javnosti, Hrvatska se ponovno nalazi u stanju kolektivnog šoka. Mladići osumnjičeni za silovanje maloljetnice u [adresa] privedeni su u petak i odlukom suca Županijskog suda u Zadru KP pušteni su da se brane sa slobode.

Informacija o puštanju osumnjičenika za silovanje na slobodu, tvrde mediji, došla je iz policijskih izvora. Čini se kako su nakon kriminalističke obrade i u policiji ostali zatečeni odlukom suda pa su odlučili posredno izvijestiti javnost o skandaloznoj odluci, koju je pak sudac KP pokušavao opravdati tajnošću postupka, piše Dnevno. U stvari, Markovićevo objašnjenje svodi se na vjeru u njegove sudačke i prosudbene sposobnosti. Drugim riječima, sudac tvrdi kako je zasigurno imao dobre razloge za ovakvu odluke, ali da zbog tajnosti postupka, ne smije iznositi dodatne detalje“,

- nakon čega se dalje u tekstu navodi iz kakvih obitelji dolaze osumnjičenici, koji su po navodima članka, svi osumnjičeni za kazneno djelo silovanja.

7.2. Isto tako navodima žalbe ne osporava se činjenica da prije objave tog članka nije vršena nikakva provjera istinitosti navedenog u tom članku, već se pošlo od pretpostavke da je novinar, koji nije novinar tuženika, izvršio dobru provjeru i da je stoga njegov članak, prethodno objavljen i na portalu Dnevno, samo vjerno prenesen na portalu tuženika.

7.3. Isto tako u žalbenoj fazi postupka nije sporno da svi osumnjičenici nisu bili privedeni pod sumnjom na počinjenje kaznenog djela silovanja, niti je o pritvoru u odnosu na sve osumnjičene odlučivao tužitelja kao sudac. Također nije sporno da se radilo o kaznenom postupku koji je tajan po sili zakona jer se radi o postupku protiv maloljetnika, zbog čega tužitelj nije imao pravo iznositi išta o tijeku postupka pa niti o razlozima odluke kakvu je donio. Isto tako nije sporno da nije dokazano da bi tužitelj imao ikakve veze s obiteljima osumnjičenih, kao i da nije dokazano da bi materijalni status obitelji bio od ikakvog utjecaja na odluku kakvu je tužitelj donio, koja je, u konačnici, potvrđena i rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske.

8. S obzirom na to žalitelju valja odgovoriti da su čast, dostojanstvo i ugled vrijednosti istog ustavnog ranga kao i sloboda informiranja. U tom smislu pravo na čast, ugled i dostojanstvo predstavlja temeljno ljudsko pravo koje nikada i nigdje nije ograničeno medijskim pravima, dok su, s druge strane, medijska prava uvijek ograničena pravom na čast i ugled, kako to izričito proizlazi iz čl. 3. st. 3. ZM-a, ali i iz čl. 10. st. 2. Konvencije, koji stav je izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u brojnim odukama (npr. U-III-4057/2013 od 17. rujna 2014.) te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-1553/09 od 24. studenog 2009., što pravilno navodi i sud prvog stupnja.

8.1 Nadalje, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Odredbe sadržane u čl. 10. Konvencije i čl. 38. Ustava RH ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu. Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane.

8.2. Također, sloboda medija uvjetovana je i postupanjem novinara u dobroj vjeri u skladu s novinarskom etikom (Stoll protiv Švicarske, br. 69698/01, § 103., presuda od 10. prosinca 2007. i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske br. 49017/99, § 78., presuda od 17. prosinca 2004.).

9. Iz rečenog proizlazi da sloboda medija ne smije prekoračiti određene granice, posebice kada se tiče zaštite ugleda i prava drugih, pa time ni osnovni zadatak medija, priopćiti informacije o pitanjima od javnoga interesa, ne smije preći te granice. To znači da je, kada u određenim situacijama, u kojima neke izjave utječu na ugled, čast i dostojanstvo pojedinaca, sukob između prava na informiranje i prava na ugled, čast i dostojanstvo potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na te dvije zaštićene vrednote s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja (Von Hannover protiv Njemačke br. 40660/08 i 60641/08, §§ 104. - 107., presuda od 7. veljače 2012.; Axel Springer AG protiv Njemačke, br. 39954/08, §§ 85.

- 88., presuda od **.**.2012. P i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske br. 40454/07, §§ 90. - 93., presuda od 10. studenoga 2015.; i Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine , br. 17224/11, § 77., presuda od 27. lipnja 2017.).

10. U konkretnom slučaju, međutim, navođenje punog imena i prezimena tužitelja, boldanim slovima i to na način da se u pitanje dovodi njegova stručnost i nepristranost u radu, a da ničime nije dokazano da za takav zaključak postoji ikakva objektivna podloga (ponovno se ukazuje na navedeno pod točkama 7.1. do 7. 3. ove drugostupanjske odluke) nije bilo od doprinosa raspravi o tome u javnom interesu. Javnost je takvim iznošenjem neistina o osobi tužitelja dovedena u zabludu, pri čemu nije postao nikakav interes niti potreba da se o svem što je o tužitelju navedeno javnost uopće informirati, niti je ikakvo prethodno ponašanje tužitelja kao osobe koju se ističe u članku bilo takvo da bi se istog uopće, a kamoli na način kako je to učinjeno u spornom članku, trebalo spominjati u medijskom članku. U konkretnom slučaju nije poštovana ni dobra vjera niti novinarska etika. Ovo posebno jer su informacije o osobi tužitelja, nesporno, prenesene samo prepisivanjem i preuzimanjem informacija o istom slučaju iz drugih medija, što, suprotno shvaćanju tuženika, ne govori automatizmom u prilog istinitosti onoga o čemu se piše, a pri tome nije postojala nikakva prepreka da se prije objave, ipak postupi profesionalno i etično i da se provjeri istinitost informacija koje će biti objavljene, osobito kada se informacije vežu uz nečije puno ime i prezime i to još naglašeno boldanjem. Stoga u situaciji kada se objava temelji, zapravo na prepisivanju sadržaja iz drugih medija, bez apsolutno ikakve relevantne provjere istinitosti informacija koje će biti objavljene, to su sadržaj i forma u kojoj su neistinite informacije i insinuacije objavljene o tužitelju, i po shvaćanju ovoga suda, povrijedile njegovu ugled i čast što opravdava, dosuđenje naknade neimovinske štete u iznosu koji je dosuđen prvostupanjskom presudom.

11. Pri tome, za prosudbu postojanja te povrede i određivanja iznosa visine pravične novčane naknade štete nije bilo potrebno provoditi nikakvo vještačenje, jer je o postojanju ove povrede sud zaključak mogao i smio izvesti i sam na temelju pravilno utvrđenih činjenica.

12. Način na koji je sam tekst napisan i prenesen, suprotno onome na što se ukazuje navodima žalbe, ne predstavlja nikakvo kritičko novinarstvo koje ima podlogu u objektivnim i provjerenim činjenicama. Sadržaj i naslov teksta predstavljaju insinuiranje na razini tzv. „žutog tiska“, suprotno temeljima novinarske etike i protivno svakoj dobroj vjeri te se svakako ne mogu podvesti pod pojam istraživačkog novinarstva.

13. Žalitelju također valja odgovoriti da ova tužba ne predstavlja primjer takozvane strateške tužbe protiv javnog sudjelovanja (tzv. SLAPP tužbe), odnosno o tužbi pojedinaca čija moć se temelji na njihovom političkom, financijskom i društvenom statusu, protiv osoba koje u javnosti kritiziraju njihov rad i djelovanje, u kojem slučaju su kao tuženici, najčešće, obuhvaćeni novinari, osobito istraživački novinari, borci za ljudska prava, aktivni članovi udruga za zaštitu okoliša i istaknuti članovi akademske zajednice.

13.1. Utvrđene činjenice, iz kojih proizlazi da je tužitelj vjerno prenio tekst nekog, nekritičkog i uvredljivog članka, bez i najmanje namjere da išta od navedenog provjeri, ukazuju upravo na suprotno, odnosno na želju tužitelja da se kroz vođenje ovog postupka ukaže na posljedice neetičkog i neodgovornog novinarstva i da se isto kazni kako se takvi slučajevi ne bi ponavljali i kako bi oni koji se bave novinarstvom, ako to nisu do sada naučili i shvatili, kroz ovakav postupak naučili i shvatili kako treba pristupiti prikupljanju i provjeri informacije, prije no što se iste iznesu u javnost.

14. Isto tako predmetna objava škodljive informacije, bez obzira što se o toj informaciji ranije pisalo u drugim medijima, predstavlja zaseban štetni događaj i novu povredu prava osobnosti. Stoga niti po shvaćanju ovoga suda činjenica što su i drugi mediji objavili istu informaciju ne oslobađa niti umanjuje tuženikovu odgovornost za objavu takve neistinite i neprovjerene informacije.

15. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan navedenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

16. Odluka o troškovima parničnog postupka potvrđena je na temelju čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 380. točka 2. ZPP-a.

17. Tužitelju trošak odgovora na žalbu nije priznat jer isti nije bio potreban za donošenje odluke o žalbi tuženika (čl. 155. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević