Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4546/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Željke Rožić Kaleb kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima Josipu Grošeti i dr., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1821/2021-32 od 27. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1821/2021-32 od 27. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu iz stavka III izreke.

II Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1821/2021-32 od 27. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke, alineja druga u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 2. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između prednika tužiteljice i tuženika dana 14. veljače 2007. u dijelu koji glasi: "…promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora." i alineja treća kojim je utvrđena ništetost odredbe čl. 3. istog ugovora u dijelu koji glasi: "Naknada: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita".

III Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1821/2021-32 od 27. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke, alineja prva, alineja druga u dijelu koji glasi: Kamatna stopa. Redovna kamata 5,20% godišnje" i alineja četvrta izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između prednika tužiteljice i tuženika dana 14. veljače 2007. i to:

- iz čl. 1. u dijelu koji glasi: "Iznos kredita: Kunska protuvrijednost Chf 23.499,94 po srednjem tečaju Kreditora",

- iz čl. 2. u dijelu koji glasi: "Kamatna stopa. Redovna kamata 5,20% godišnje" i

- iz čl. 7. u dijelu koji glasi: "Način otplate: Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF...".

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1821/2021-32 od 27. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu iz stavka II, IV, V i VI izreke i u tom se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II Odluka o zahtjevima tužiteljice i tuženika za naknadu troškova sastava žalbi ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-1821/2021-32 od 27. kolovoza 2024. utvrđeni su ništeni dijelovi odredaba Ugovora o [broj kredita] zaključenog 14. veljače 2007. između prednika tužiteljice i tuženika i to:

- čl. 1. u dijelu koji glasi: "Iznos kredita: Kunska protuvrijednost CHF 23.499,94 po srednjem tečaju Kreditora"

- čl. 2. u dijelu koji glasi: "Kamatna stopa: Redovna kamata 5,20% godišnja, promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

- čl. 3. u dijelu koji glasi: "Naknada: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" i

- čl. 7. u dijelu koji glasi: "Način otplate: Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF...", kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 1.699,06 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od ožujka 2007. do veljače 2014. pa do isplate.

1.3. Tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.728,55 eura odbijen je kao u stavku III izreke prvostupanjske presude.

1.4. Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.724,44 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. kolovoza 2024. do isplate, kao u stavku IV izreke presude suda prvog stupnja.

1.5. U stavku V izreke prvostupanjske presude odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.948,56 eura s traženim zateznim kamatama.

1.6. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen je u stavku VI izreke presude suda prvog stupnja.

2.1. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka III i V izreke žali se tužiteljica pozivom na sve žalbene razloge, s prijedlogom da ovaj sud povodom njene žalbe preinači prvostupanjsku presudu u skladu sa žalbenim navodima, uz naknadu troška sastava žalbe sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja odluke do isplate.

2.2. Tuženik je podnio žalbu osporavajući prvostupanjsku presudu u dijelu iz stavka I, II, IV i VI izreke zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga. Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate i uz naknadu troška sastava žalbe sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate, podredno pobijanu presudu ukinuti i odrediti da se ponovo provede glavna rasprava.

3.1. Žalba tužiteljice je neosnovana.

3.2. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4.1. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. U dijelu iz stavka II izreke prvostupanjske presude ostvaren je žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8 ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

4.3. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica a na tim je činjenicama utemeljio presudu. Posljedično je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03) i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) kao i iz čl. 141. i čl. 234. st. 1. u vezi čl. 3. st. 1., čl. 4. st. 1., čl. 5. i čl. 9. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015, dalje ZN) i čl. 248. i čl. 249. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13 i 75/14, dalje: ObZ/03).

5.1. U odnosu na prigovor o povredi prava na pravično suđenje valja reći da je razmatranjem predmetnog spisa razvidno kako su i tužiteljica i tuženik tijekom postupka bili zastupani po punomoćnicima odvjetnicima i bili su u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. Stoga je bez utjecaja pozivanje na navode iz obrazloženja odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4150/2010 od 12. siječnja 2015. i br. U-III- 3874/2008 od 4. travnja 2012. Ni jedna od stranaka u postupku pred sudom prvog stupnja nije dovedena u nejednak položaj u odnosu na drugu stranku i stoga se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).

5.2. U žalbama obje stranke ističu navodnu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP. Obzirom da su u prvostupanjskoj presudi sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, povreda odredbe čl. 338. st. 4. ZPP nije ostvarena.

5.3. Neutemeljeno je tuženikovo žalbeno pozivanje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika, tužiteljica je u svrhu utvrđivanja odlučnih okolnosti predložila svoje saslušanje, kao u podnesku od 14. svibnja 2021. Isto tako je neosnovano pozivanje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 305. ZPP jer se odluka iz rješenja suda prvog stupnja posl. br. P-1821/2021-24 odnosi na bračnu stečevinu dakle ne odnosi na iznošenje novih činjenica vezanih za pravni interes za utvrđenje ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu kako se to netočno tvrdi u žalbi tuženika.

6.1. Kada je utvrdio ništetnim dio odredbe čl. 1. Ugovora o [broj kredita] zaključenog 14. veljače 2007. između prednika tužiteljice pok. i tuženika u dijelu koji glasi: "Iznos kredita: Kunska protuvrijednost Chf 23.499,94 po srednjem tečaju Kreditora", prvostupanjski se sud slijedom odredbe čl. 502.c ZPP pozvao na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. Međutim, na taj dio odredbe čl. 1. predmetnog ugovora o kreditu nije moguće primijeniti odredbe o ništetnosti iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03 i posljedično u vezi isplate čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO.

6.2. Za razliku od zaključka suda prvog stupnja, nema mjesta primjeni čl. 502.c s pozivanjem na činjenično i pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 pri odlučivanju o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 1. predmetnog ugovora o kreditu u onom sadržaju koji se tužbenim zahtjevom traži a koji glasi: "Iznos kredita: Kunska protuvrijednost Chf 23.499,94 po srednjem tečaju Kreditora". U navedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je uz švicarski franak (Chf) vezana otplata glavnice kredita u budućim mjesečnim anuitetima.

6.3. Prvostupanjski je sud odluku o ništetnosti dijela odredbe čl. 1. ugovora o kreditu, koja je predmetnom tužbenog zahtjeva, utemeljio na zaključku kako je dio odredbe čl. 1. predmetnog ugovora o kreditu koji glasi: "Iznos kredita: Kunska protuvrijednost CHF 23.499,94 po srednjem tečaju Kreditora" neodređena odnosno neodrediva te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

6.4. Suprotno prvostupanjskom zaključku, sadržaj odredbe čl. 1. ugovora o kreditu na koji se odnosi deklaratorni tužbeni zahtjev jasno je određen jer je tom odredbom predniku tužiteljice odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.499,94 Chf na dan korištenja kredita, namjena kojeg je bila kupnja vozila Opel i prednik tužiteljice je svakako znao koji je iznos na ime kredita u tu svrhu dobio od banke tako da mu je tečaj Chf na dan korištenja kredita bio poznat i u vezi te odredbe za prednika tužiteljice nije bilo nepoznanica.

6.5. U tom smislu i za razliku od zaključka prvostupanjskog suda, ne može se reći da je odredbom čl. 1. ugovora o kreditu u dijelu koji je predmetom tužbenog zahtjeva i koji glasi: "Iznos kredita: Kunska protuvrijednost Chf 23.499,94 po srednjem tečaju Kreditora" uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice odnosno njezinog prednika jer je tuženik savjesno i pošteno isplatio predniku tužiteljice tom odredbom ugovoreni kredit u protuvrijednosti iznosa od 23.499,94 Chf.

6.6. Slijedom navedenog i primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP odlučeno je kao u stavku III, toč. 1. izreke ove presude.

7.1. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je po tom pitanju potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. se razlozi ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama nalaze u tome što se odredbom koju je u unaprijed sastavljenom ugovoru koristio tuženik kamata pri otplati kredita mijenja i to tako da se određuje prema jednostranoj odluci kreditora odnosno tuženika bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu s kojim je potrošač kao ugovorna strana trebao biti upoznat.

7.2. Na temelju pravilno utvrđenih činjenica sud prvog stupnja osnovano je zaključio da je odredba predmetnog ugovora o kreditu iz čl. 2. u dijelu koji glasi:"…promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora" ništetna, sukladno odredbama čl. čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03. Odredba kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika je takva da ovisi samo o odluci jedne ugovorne strane – banke, bez obrazloženih parametra promjenjivosti koji bili jasni drugoj ugovornoj strani i stoga je nepoštena. Navedena odredba predmetnog ugovora između stranaka o kamatnim stopama promjenjivim odlukama tuženika uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka i narušava načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo niti je prednik tužiteljice imao utjecaj na njen sadržaj a njome je nametnuta obveza koju prednik tužiteljice objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene kamatnih stopa događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja Ugovora o kreditu. Riječ je o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice jer je unaprijed sastavljenom spornom ugovornom odredbom tuženik predniku tužiteljice uskratio punu obaviještenost i onemogućio mu kao ugovornoj strani utjecaj na sadržaj te odredbe, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO.

7.3. Zbog navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku odluku u dijelu iz stavka I, alineja druga izreke presude suda prvog stupnja u kojem je utvrđena ništetnst odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "…promjenjiva u skladu s Odlukama o kamatnim stopama Kreditora", kao u stavku II izreke ove presude.

7.4. Suprotno navedenom, u onom dijelu odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu koji glasi: "Kamatna stopa: Redovna kamata 5,20% godišnja," odredba je jasna i razumljiva te nije podložna promjenama niti je u tom dijelu obuhvaćena učinkom presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Stoga se tuženik u žalbi osnovano pozvao na primjenu čl. 84. ZZP/03, budući da je odredba čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je jasno ugovorena redovna kamata od 5,20% godišnja," lako razumljiva i lako uočljiva.

7.5. Slijedom navedenog valjalo je u tom dijelu uvažiti žalbu tuženika kao osnovanu i preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu iz stavka I, alineja druga u kojem je utvrđena ništetnost odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji glasi "Kamatna stopa: Redovna kamata 5,20% godišnja," i primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP u vezi čl. 84. ZZP/03 odlučiti kao u stavku III, toč. 1. izreke ove presude.

8.1. Odluka iz stavka I, alineja treća izreke presude suda prvog stupnja kojom je utvrđena ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] zaključenog 14. veljače 2007. između prednika tužiteljice i tuženika koja glasi: "Naknada: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" odraz je pravilne primjene mjerodavnih odredbi čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. i 4. ZZP/03 jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako tuženik nije dokazao na što se ista naknada odnosi ni dao informacije o načinu određivanja te naknade, bez obzira na to što je sadržaj odredbe čl. 3. gramatički jasan.

8.2. Ujedno je pravilan zaključak suda prvog stupnja kako tuženik, suprotno odredbama čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 229. st. 1. i 2. ZPP u vezi čl. 81. st. 4. ZZP/03, nije dokazao da se o ugovornoj odredbi čl. 3. o naknadi za obradu kredita u predmetnom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Sud prvog stupnja je, postupajući u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane a koje ne i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud jer iz sadržaja izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik dokazao pojedinačno pregovaranje sa prednikom tužiteljice o sadržaju sporne odredbe čl. 3. ugovora.

8.3. Zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja utemeljen je na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao odredbu čl. 3. predmetnog ugovora, unio sebi prikladnu odredbu po kojoj je trošak obrade kredita svaljen na prednika tužiteljice kao potrošača. Odredbom čl. 12. ZOO je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese time što je trošak obrade kredita u unaprijed sastavljenim odredbama o kojima se nije pregovaralo prenio na prednika tužiteljice kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

8.4. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja sporne odredbe čl. 3. i iz činjenice da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita a za razliku od navoda tuženika, ne proizlazi da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi ugovora. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, što rezultira time da, kako je navedeno, ista nije ni jasna niti lako razumljiva a nije ni posebno uočljiva kada se čita tekst sa ostalim odredbama ugovora. U okolnostima u kojima vezano za odredbu čl. 3. ugovora nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva i odobravanju kredita niti se o tome sa prednikom tužiteljice pregovaralo (čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03), ostalo je potpuno nejasno što se i zašto zapravo u okviru te naknade plaća banci.

8.5. Iako je odredbom o posljedicama ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO propisano kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, u ovom slučaju tužiteljica tužbenim zahtjevom ne traži povrat naknade u vrijednosti od 3,30% od iznosa kredita koju je tuženik stekao temeljem odredbe čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 14. veljače 2007., za koju je utvrđeno da je ništetna.

8.6. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu iz stavka I, alineja treća izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kao u stavku II izreke ove presude.

9.1. U odnosu na odluku iz stavka I, alineja četvrta izreke presude suda prvog stupnja prvenstveno valja reći kako prema odredbi čl. 2. st. 1 ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Time što je tužbenim zahtjevom tražila sudsku zaštitu utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od 14. veljače 2007. u dijelu koji glasi: "Način otplate: Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF..." tužiteljica nije zahvatila ključni dio te odredbe koji se veže na utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. po pitanju ništetnosti valutne klauzule u Chf jer nije tražila utvrđenje ništetnosti u odlučnom nastavnom dijelu koji glasi "…važećom na dan dospijeća".

9.2. Naime, valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije i kao takva je dopuštena međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču. Odredbom čl. 1021. ZOO propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, valutna je klauzula neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva je u ovom slučaju sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju Chf. Time se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja Chf prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta prema ugovorenom dospijeću, ovdje zadnjeg dana u mjesecima razdoblja otplate kredita tako da visina njegove obveze vraćanja kredita izravno ovisi o promjeni tečaja. Prilikom sklapanja ugovora potrošaču bi morali biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak u odnosu na vrijednost valute iz valutne klauzule a što može ugroziti mogućnost vraćanja kredita, s time da se pritom traži od kreditora da utvrdi moguće promjene tečaja i uz to povezane rizike vraćanja kredita vezanog za stranu valutu.

9.3. Međutim, u okolnostima predmetnog slučaja u kojem tužiteljica ne traži ništetnost ugovorne odredbe čl. 7. u ključnom dijelu koji glasi "…važećom na dan dospijeća" ona ne traži utvrđenje ništetnosti koji se odnosi na dovođenje potrošača u neravnopravni položaj od strane tuženika kao kreditora zbog obveze vraćanja kredita u 84 mjesečna anuiteta u protuvrijednosti iznosa od po 334,36 Chf obračunata po srednjem tečaju kreditora za Chf važećim zadnjeg dana svakog mjeseca otplate kada ti anuiteti dospijevaju (čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu) dakle u potrošaču nepoznatim i neodredivim anuitetima bez točnih i razumljivih kriterija kojima može predvidjeti promjene tečaja Chf i ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

9.4. Drugim riječima, kada tužiteljica ne traži utvrđenje ništetnosti u dijelu koji se odnosi na nepredvidiv rast anuiteta dospjevajućih svakog zadnjeg dana u mjesecima otplate kredita već samo u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u Chf, nema mjesta primjeni utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. temeljem čl. 502.c ZPP jer se ta utvrđenja odnose na ništetnost odredbi o obvezi potrošača pri otplati dospjevajućih anuiteta uz promjenu tečaja Chf u ugovoru kojeg je unaprijed sastavio tuženik prešućujući odnosno umanjujući rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja valutne klauzule u Chf (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici mogućeg rasta anuiteta zbog promjene tečaja Chf bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na tužiteljicu kao potrošača.

9.5. U navedenim okolnostima u kojima u odnosu na dio odredbe čl. 7. predmetnog ugovora koji glasi: "Način otplate: Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF..." nisu ostvarene pretpostavke za primjenu čl. 87. st. 1. ZZP/03 s utvrđenjem ništetnosti koja se u tom dijelu traži, valjalo je povodom žalbe tuženika odluku iz stavka I, alineja četvrta izreke presude suda prvog stupnja preinačiti i odlučiti kao u stavku III, toč. 1. izreke ove presude, primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP.

10.1. Sud prvog stupnja je u stavku II izreke osporene presude naložio tuženiku isplatu iznosa od 1.699,06 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koji iznos predstavlja 1/2 dijela razlike između otplaćenih iznosa kredita u protuvrijednosti 84 mjesečnih anuiteta od 334.36 Chf obračunatih primjenom tečaja Chf na dan dospijeća svakog anuiteta zadnjeg dana u mjesecima otplate u odnosu na obračun primjenom istog tečaja Chf od 4,526052 važećeg na dan isplate kredita. Navedena razlika između isplaćenih anuiteta kredita u razdoblju od ožujka 2007. do veljače 2014. u odnosu na anuitete primjenom tečaja tuženika na dan isplate kredita iznosi 25.603,09 kn ili 3.398,11 eura[1] s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama što je utvrđeno vještačenjem. Pri tom valja reći kako je zbog tuženikovog protivljenja povlačenju dijela tužbenog zahtjeva iz podneska od 9. svibnja 2022. prvostupanjski sud odlučivao o zahtjevu iz tužbe za isplatu iznosa od 33.359,83 kn odnosno 4.437,61 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama. Iz stanja spisa je razvidno da je spisu priložen nalaz i mišljenje vještaka od 28. travnja 2022. u pisanom obliku, u odnosu na koje se tuženik očitovao u podnesku od 27. svibnja 2022. navodeći kako nema prigovora samom matematičkom izračunu vještaka.

10.2. Iako u predmetnom slučaju tužiteljica ne traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. ugovora o kreditu u odlučnom dijelu u kojem je potrošaču nametnuta obveza vraćanja kredita u 84. mjesečna anuiteta u protuvrijednosti iznosa od 334,36 Chf na dan dospijeća svakog anuiteta zadnjeg dana u mjesecima otplate, valja reći da na ništetnost temeljem odredbe čl. 327. st. 1. ZOO sud pazi po službenoj dužnosti, ovdje u okviru rješavanja prethodnog pitanja o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu. Iz utvrđenih činjenica i iznesenih zaključaka prvostupanjskog suda proizlazila bi ništetnost odredbe čl. 3. ugovora o kreditu u navedenom dijelu jer je to ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kao što je prvostupanjski sud pozivom na čl. 81. st. 4. ZZP/03 utvrdio, tuženik nije dokazao pojedinačno pregovaranje ugovornih strana pri sklapanju ugovora sa obavještavanjem o svim bitnim parametrima i mogućim rizicima koji su njemu bili poznati a s obzirom na time uzrokovanu neravnotežu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja proizlazilo bi da su ostvarene su pretpostavke za primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03.

10.3. No pri dosudi iznosa od 1.699,06 eura s navedenim zakonskim zateznim kamatama kao u stavku II izreke prvostupanjske presude navedeno je da isti iznos, kao ½ dijela iznosa od 3.398,11 eura utvrđene razlike po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i pok. FM te da stoga u tom dijelu ne predstavlja njegovu ostavinsku imovinu već pripada tužiteljici.

10.4. Ujedno je navedeno da su po rješenju o nasljeđivanju Javnog bilježnika Dubravke Filipović-Kovačić kao povjerenika Općinskog suda u Virovitici posl. br: O- 716/2020-9 UPP/OS-129/2020-9 od 2. rujna 2020. iza prednika tužiteljice pok. FM njegovi nasljednici tužiteljica i sin ĆM. Navedeno utvrđenje suda prvog stupnja u suprotnosti je sa sadržajem rješenja o nasljeđivanju priloženog u preslici na listovima 12 i 13 spisa predmeta suda prvog stupnja jer je njime uz tužiteljicu i sina ĆM nasljednicom utvrđena i kći BM.

10.5. Upravo zbog toga što su sva tri nasljednika u odnosu na onu imovinu koja je tim rješenjem utvrđena prihvatila nasljedstvo iza pok. FM temeljem zakona i potom sin ĆM i kći BM ustupili prava na pokretninama tužiteljici, nije moguće ovo predmetno potraživanje vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli protiv tuženika rasporediti temeljem rješenja o nasljeđivanju posl. br: O-716/2020-9 UPP/OS-129/2020-9 od 2. rujna 2020. jer ono nije raspravljeno u ostavinskom postupku koji je prethodio donošenju tog rješenja. Stoga se tužiteljica u žalbi neosnovano poziva na navodno ustupanje prava od ostalih jer je to u suprotnosti s odredbom čl. 234. st. 1. ZN kojom je propisano da je raspoređivanje na temelju prije donesenog rješenja o nasljeđivanju isključeno ako je neki od nasljednika svoj nasljedni dio ustupio sunasljedniku, slijedom čega je neosnovanu žalbu tužiteljice kojom osporava odluku iz stavka III izreke presude suda prvog stupnja valjalo odbiti, kao u stavku I izreke ove presude.

10.6. No ni utvrđivanje bračne stečevine u predmetnom postupku u kojem ne sudjeluju ostali nasljednici pok. FM sin ĆM i kći BM nije moguće jer se pitanje bračne stečevine temeljem čl. 248. i čl. 249. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13 i 75/14) raspravlja između bračnih drugova a u ovom slučaju u kojem je bračni drug pok. FM preminuo, između tužiteljice i njegovih nasljednika kao univerzalnih sukcesora. Kao što je navedeno, predmetno potraživanje vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli protiv tuženika nije raspravljeno u pogledu bračne stečevine ni razdijeljeno nasljednicima u ostavinskom postupku iza pok. FM tako da se do diobe nasljednici nalaze u nasljedničkoj zajednici kao cjelini. Slijedom navedenog nasljednici pok. FM se u sporu protiv tuženika nalaze u položaju nužnih suparničara jer su oni u pogledu ex lege i ipso iure ostvarenog prijelaza predmetne tražbine s ostavitelja na njih još uvijek u jedinstvenoj i nepodijeljenoj pravnoj zajednici.

10.7. Budući da u parnici u kojoj se utvrđuje bračna stečevina moraju sudjelovati svi nasljednici iz materijalno pravnog odnosa nasljedničke zajednice iza pok. bračnog druga koji se smatraju jednom stankom a ta procesnopravna pretpostavka nije ostvarena, učinjena je bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8 ZPP na koju ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

10.8. Stoga je u stavku II izreke osporene presude prvostupanjski sud odlučivao o bračnoj stečevini tužiteljice i pok. FM iako za takvu odluku bez sudjelovanja sunasljednika prije razvrgnuća nasljedničke zajednice nisu bile ostvarene pretpostavke, s obzirom na čl. 141. st. 1. te čl. 234. st .1. ZN. Zbog pogrešnog pravnog pristupa izostala je odluka o zahtjevu tužiteljice s osnova nasljeđivanja na temelju zakona, s obzirom na to bi iz rješenja o nasljeđivanju posl. br: O-716/2020-9 UPP/OS-129/2020-9 od 2. rujna 2020. proizlazilo njezino zakonsko pravo na nasljeđivanje u omjeru od 1/3 dijela, sukladno odredbi čl. 141. st. 1. u vezi čl. 3. st. 1., čl. 4. st. 1., čl. 5. i čl. 9. ZN. Iz navedenog je razloga valjalo primjenom čl. 369. st. 3. ZPP odlučiti kao u stavku I izreke ovog rješenja.

11. Budući da odluke povodom zahtjeva stranaka za naknadu parničnog troška ovise o uspjehu stranaka u sporu, u odnosu na odluke iz stavka IV, V i VI izreke osporene presude je primjenom čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno kao u stavku I izreke ovog rješenja.

12. Odluke o zahtjevima stranaka za naknadu troška sastava žalbi ostavljene su za konačnu odluku primjenom čl. 166. st. 3. ZPP, kao u stavku II izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej