Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2219/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Uni Zečević Šeparović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Zečević i dr., odvjetnicima iz Zagreba protiv tuženice UF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku NF, suprugu tuženice, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju, poslovni broj P-1128/2021 od 17. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju, poslovni broj P-1128/2021 od 17. ožujka 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 34.507,93 €[1] /260.000,00 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12.03.2021 do isplate, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 8.052,95 €/60.674,95 kn sa zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2023. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica ne navodeći zakonom predviđene žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), iako bi iz sadržaja žalbe proizlazilo da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 34.507,93 €/260.000,00 kn na ime usmenih ugovora o zajmu.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a niti žalitelj ne navodi da bi takve povrede bile učinjene.

6. Iz navoda žalbe, proizlazi da tuženica žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe žalitelj.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:

- da iz izvornika univerzalnih naloga za plaćanje proizlazi da je od strane platitelja LF, [adresa] na ime primatelja UF, [adresa], kao opis plaćanja navedeno "prema ugovoru – pozajmica" uplaćeno na IBAN ili broj računa primatelja [broj bankovnog računa] dana 05. 04. 2016. iznos od 10.000,00 kuna, dana 03. 06. 2016. iznos od 100.000,00 kn, dana 03. lipnja 2016. iznos od 100.000,00 kn, te na IBAN ili broj računa primatelja [broj bankovnog računa], dana 13. listopada 2016. iznos od 50.000,00 kn, dakle sveukupno u razdoblju od 05. 04. 2016. do 13. 10. 2016. da je uplaćeno od strane tužitelja na račun tuženice, prema ugovoru – pozajmica, sveukupan iznos od 260.000,00 kn/34.507,93 €;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da što se tiče četiri pozajmice iz 2016. da se radilo o novcu koji je on osobno pozajmio UF zbog njihove financijske situacije prema Imex banci te je usmeno bilo dogovoreno da će se posuđeni novac vratiti u roku od godinu dana;

- da iz iskaza NF proizlazi da su mu predočene predmetne uplatnice, da je na tim uplatnicama navedeno "prema ugovoru" i da sve te uplate za koje ih se tereti su proizašle iz tog njihovog sastavljenog ugovora o suradnji pa kako su spor izgubili, ne smatra da su išta dužni platiti, a nikakve privatne pozajmice tužitelj nije davao nego je sve to bilo od njegove firme na osnovu tog ugovora o suradnji, a i on je primao od tužitelja određene novce i to opet na ime tog Ugovora o suradnji i njega je tužio za povrat nekih tih novaca i vodi se postupak na sudu u Splitu.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je nedvojbeno utvrđeno iz Univerzalnih naloga za plaćanje, iskaza tužitelja i poslane Obavijesti o dospijeću pozajmice da je tužitelj LF u razdoblju od 05. 04. 2016. do 13. 10. 2016. uplatio na ime tuženice UF sveukupan iznos od 260.000,00 kn/34.507,93 €. Prvostupanjski sud utvrđuje da tuženica ne osporava da je broj računa na koji su uplate vršene njezin broj računa, a niti ne dokazuje da ne bi predmetni novac bio uplaćen na njezin račun, a ujedno na navedenim Univerzalnim nalozima za plaćanje je kao opis plaćanja navedeno: prema ugovoru – pozajmica, što kada se dovede u svezu sa iskazom tužitelja da je tuženici osobno pozajmio taj novac zbog njihove financijske situacije prema Imex banci, sa rokom vraćanja od godinu dana, da je tuženicu pozvao na plaćanje tog istog iznosa dopisom od 05. 02. 2021., da je dakle dokazao da je predmetni novac uplatio tuženici, proizlazi da je između stranaka bio sklopljen usmeni ugovor o zajmu. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da tuženica ne navodi niti jedan valjani i dokazani razlog zbog kojega bi tužitelj uplaćivao predmetne novčane iznose na njezin račun i iz kojeg razloga ona taj novac ne bi morala vratiti kada je na uplatama izričito navedeno da se radi o pozajmici. Također, navodi tuženice da bi se radilo o novcu koji je tužitelj uplaćivao tuženici na ime Ugovora o suradnji su neosnovani, jer iz Ugovora kojeg je tuženica dostavila sudu proizlazi da bi se radilo o Ugovoru između tuženice i firme Mantex Alfa d. o. o., a ne između tužitelja i tuženice, te dostavljeni Ugovor nije niti potpisan od strane tužitelja, slijedom čega je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja jer njegov iskaz podupiru i materijalni dokazi u spisu o izvršenim uplatama tuženici na ime pozajmice, dok su navodi tuženice da se nije radilo o zajmu neosnovani jer je tuženica na čiji je račun uplata izvršena, da se nije radilo o pozajmici, mogla odmah primljeni novac vratiti uplatitelju. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 499. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - u nastavku: ZOO), prvostupanjski sud odlučuje kao u izreci pobijane odluke.

9. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje koje tuženica niti u prvostupanjskom, a niti u žalbenom postupku nije uspjela dovesti u sumnju, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 499. ZOO, utvrdivši da je tuženica dužna isplatiti tužitelju utuženo potraživanje.

10. Naime, tijekom postupka tuženica je osporila da se navedeni iznosi nalaze na nejasnim i nečitkim kopijama koje bi morale imati razloge uplate, a isto tako da niti jednim dokumentom u pet godina nije zatražen povrat tih novaca.

11. Međutim, tužitelj je na ročištu 10. studenog 2022. predao u spis predmeta izvornik univerzalnih naloga za plaćanje iz kojih je jasno vidljiv opis plaćanja - prema ugovoru - pozajmnica i to uplaćeno na IBAN ili broj računa primatelja [broj bankovnog računa] dana 05. 04. 2016. iznos od 10.000,00 kuna, dana 03. 06. 2016. iznos od 100.000,00 kn, dana 03. lipnja 2016. iznos od 100.000,00 kn, te na IBAN ili broj računa primatelja [broj bankovnog računa] dana, 13. listopada 2016. iznos od 50.000,00 kn, nakon čega tuženica nije dalje osporavala navedene naloge za isplatu, a niti je, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, tuženica osporavala da je broj računa na koji su uplate vršene njezin broj računa, a niti ne dokazuje da ne bi predmetni novac bio uplaćen na njezin račun.

12. Stoga žalbeni navodi tuženice da su dostavljene kopije uplatnica krivotvorene i da ne postoji uplata od 3. lipnja 2016. na broj računa primatelja [broj bankovnog računa] u iznosu od 100.000,00 kn su navodi i činjenice koje je tuženica prvi puta istaknula u žalbi, pa prema odredbi čl. 352. ZPP takve činjenice ovaj sud nije ovlašten razmatrati. Osim toga, tijekom postupka je utvrđeno da je uplata od 3. lipnja 2016. bila na račun tuženice [broj bankovnog računa] u iznosu od 100.000,00 kn/13.272,28 €, kako to jasno proizlazi iz priležećih izvornika naloga za plaćanje, pa nisu ni osnovani žalbeni navodi da su dostavljene kopije neautentične budući da je sud predmetno dugovanje tuženice utvrdio iz izvornika Univerzalnih naloga za plaćanje, kao i iskaza tužitelja te poslane Obavijesti o dospijeću pozajmice da je tužitelj u razdoblju od 05. 04. 2016. do 13. 10. 2016. uplatio na ime tuženice sveukupan iznos od 260.000,00 kn/34.507,93 €.

13. Isto tako, tuženica je tek sada u žalbi predložila izvođenje dokaza da se od Imex banke za račun primatelja [broj bankovnog računa] zatraži da li postoji uplata i svrha kao i za račun kod RaiffeisenBank [broj bankovnog računa] da li su u navedene dane bile uplate, a takve dokaze nije ovlaštena prvi puta predlagati u žalbi jer je odredbom čl.352. ZPP-a propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Utoliko u žalbi iznesene nove činjenice i tek sada predloženi dokazi radi utvrđenja činjeničnog stanja ne mogu biti predmet razmatranja u ovom žalbenom postupku.

14. U odnosu na žalbene navode da tužitelj osporava ugovorni - sporazumni odnos zbog kojeg nema pravo na povrat uloženih sredstava, valja reći da je prvostupanjski sud utvrdio da iz Ugovora kojeg je tuženica dostavila sudu proizlazi da bi se radilo o Ugovoru između tuženice i firme Mantex Alfa d. o. o., a ne između tužitelja i tuženice, te dostavljeni Ugovor nije niti potpisan od strane tužitelja, pri čemu niti iz Ugovora (koji je dostavljen nakon zaključenja prethodnog postupka), nigdje ne proizlazi da bi se tužitelj na bilo koji način obvezao da neće tražiti povrat novaca iz pozajmice. Isto tako, iz iskaza tužitelja proizlazi da što se tiče četiri pozajmice iz 2016. da se radilo o novcu koji je on osobno pozajmio UF zbog njihove financijske situacije prema banci te je usmeno bilo dogovoreno da će se posuđeni novac vratiti u roku od godinu dana, slijedom čega žalbeni navodi tuženice predstavljaju nedokazane tvrdnje kojima se želi osloboditi obveze vraćanja pozajmljenih iznosa i kao takve su ocijenjene neosnovanim.

15. Daljnji žalbeni navodi odnose na preocjenjivanje dokaza i iznošenja vlastitih stavova i razmišljanja, na što žaliteljica nije ovlaštena jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost.

16. Zbog navedenih razloga valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat