Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-623/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Gradišek člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Damir Rudeš, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Mateo Mandić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9307/2023-36 od 10. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 9307/2023-36 od 10. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

" I Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbe iz čl. 2 Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 25. svibnja 2006. između tužitelja CP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, kao kreditora, kojima je ugovorena redovna kamatna stope koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva a na osnovu jednostrane odluke banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

II Utvrđuje se ništetnim dijelovi odredbe iz čl. 7 Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 25. svibnja 2006. između tužitelja CP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, kao kreditora, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju CP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih mjesečnih rata zbog CHF valutne klauzule isplati iznos od 3.486,85 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućim na:

- 10,48 eura od 5.11.2008. do isplate,

- 14,87 eura od 10.1.2009. do isplate,

- 18,03 eura od 5.2.2009. do isplate,

- 19,45 eura od 4.3.2009. do isplate,

- 15,52 eura od 9.4.2009. do isplate,

- 16,27 eura od 10.5.2009. do isplate,

- 10,26 eura od 10.6.2009. do isplate,

- 5,83 eura od 15.7.2009. do isplate,

- 7,01 eura od 14.8.2009. do isplate,

- 9,34 eura od 8.9.2009. do isplate,

- 9,14 eura od 4.10.2009. do isplate,

- 6,78 eura od 8.11.2009. do isplate,

- 11,20 eura od 10.12.2009. do isplate,

- 14,75 eura od 10.1.2010. do isplate,

- 19,80 eura od 10.2.2010. do isplate,

- 18,65 eura od 12.3.2010. do isplate,

- 25,50 eura od 13.4.2010. do isplate,

- 24,20 eura od 12.5.2010. do isplate,

- 26,73 eura od 15.6.2010. do isplate,

- 48,67 eura od 10.7.2010. do isplate,

- 44,16 eura od 10.8.2010. do isplate,

- 57,95 eura od 8.9.2010. do isplate,

- 53,18 eura od 3.10.2010. do isplate,

- 45,52 eura od 9.11.2010. do isplate,

- 61,69 eura od 10.12.2010. do isplate,

- 82,27 eura od 9.1.2011. do isplate,

- 673,70 eura od 8.2.2011. do isplate,

- 72,81 eura od 6.3.2011. do isplate,

- 66,31 eura od 12.4.2011. do isplate,

- 67,48 eura od 13.5.2011. do isplate,

- 95,07 eura od 11.6.2011. do isplate,

- 973,75 eura od 13.7.2011. do isplate,

- 120,80 eura od 18.8.2011. do isplate,

- 108,96 eura od 13.9.2011. do isplate,

- 96,00 eura od 11.10.2011. do isplate,

- 94,61 eura od 3.11.2011. do isplate,

- 93,61 eura od 7.12.2011. do isplate,

- 99,80 eura od 11.1.2012. do isplate,

- 105,18 eura od 8.2.2012. do isplate,

- 105,91 eura od 9.3.2012. do isplate,

- 102,18 eura od 12.4.2012. do isplate,

- 104,70 eura od 18.5.2012. do isplate,

- 106,42 eura od 9.6.2012. do isplate,

- 103,52 eura od 19.7.2012. do isplate,

- 104,28 eura od 21.8.2012. do isplate,

- 102,11 eura od 18.9.2012. do isplate,

- 97,42 eura od 18.10.2012. do isplate,

- 102,42 eura od 17.11.2012. do isplate,

- 104,82 eura od 19.12.2012. do isplate,

- 103,14 eura od 17.1.2013. do isplate,

- 93,70 eura od 20.2.2013. do isplate,

- 101,72 eura od 6.3.2013. do isplate,

- 102,42 eura od 19.4.2013. do isplate,

- 99,28 eura od 21.5.2013. do isplate,

- 89,50 eura od 19.6.2013. do isplate,

sve po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju CP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 2.358,77 eura sa zateznom kamatom tekućom od 10. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga s prijedlogom, prvostupanjsku presudu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza provedenih sukladno odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim dijelova odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu kojega su nesporno sklopili 25. svibnja 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja ugovorne obveze mijenja na osnovi jednostrane odluke banke kao i valuta CHF uz koju je vezana glavnica te zahtjev za isplatu preplaćenih mjesečnih rata zbog CHF valutne klauzule.

7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost označenih dijelova odredbi Ugovora o kreditu upućujući na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja utvrđuje visinu tužbenog zahtjeva i nalaže tuženiku isplatu preplate po osnovi izmjene tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate u odnosu na početni tečaj za CHF.

8. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

9. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor, kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

10. Ovo shvaćanje je također podudarno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je iznijeto u odluci tog suda broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022., da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanje zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora jer bi takvim tumačenjem nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena, niti ju je banka mogla dokazivati ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je suprotno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

11. Tuženik je međutim na ročištu održanom 29. svibnja 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka AP, djelatnice tuženika u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu dok je saslušanjem tužitelja utvrđeno kako mu je zaposlenica tuženika objasnila da je CHF najpovoljnija i stabilna valuta koja se neće mijenjati a o odredbama Ugovora se nije posebno pregovaralo te je tužitelj vjerovao zaposlenici tuženika.

12. Budući da je predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika prvostupanjski sud zakonito odbio (čl. 10. st. 1. ZPP) jer je obveza bilježnika prilikom solemnizacije ugovora upozoriti i upoznati stranke s pravnim posljedicama preuzetih obveza a koja činjenica nije sporna te ne može predstavljati dokaz pojedinačnog pregovaranja stranaka o odredbama Ugovora o kreditu, nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik tvrdnjom, kako mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosno, obrazloženu sudsku odluku i jednakost jer su zanemareni njegovi dokazni prijedlozi da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a povodom tužbe tužitelja potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

14. Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koja predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 dalje u tekstu: ZOO) a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

16. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

17. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu čl. 2. Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dio odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

18. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

19. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

20. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

21. Tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga niti činjenica da je predmetni Ugovor ispunjen ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

22. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

23. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Objedinjenim pravnim shvaćanjem donijetim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022. izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine., te ono glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“.

25. Zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja nadalje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

26. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka a predmetna tužba je podnijeta 12. studenog 2019. dok je pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu nastupila dana 14. lipnja 2018., kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za preplatu glede valutne klauzule je podnijet u roku propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

27. Budući da je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, izrađen sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP, gdje je u izračunu cijenio isključivo preplatu zbog promjene tečaja odnosno, utjecaja valutne klauzule a tuženik nije imao daljnjih dokaznih prijedloga glede utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na prihvaćeni dio zahtjeva za isplatu.

28. Slijedom svega iznijetog je prvostupanjski sud odluku u dijelu pod točkom I, II i III izreke donio pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1 ZOO kao i odredbe čl. 1115. ZOO pa nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika te je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u označenom pobijanom dijelu.

29. Odluka o parničnom trošku u dijelu pod točkom IV izreke donijeta je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23).

30. Kako je prvostupanjski sud trošak pristupa na ročište održano 13. svibnja 2021. obredio pravilnom primjenom odredbe Tbr. 9.1. jer se raspravljalo o glavnoj stvari odnosno tužbi i odgovoru na tužbu, kojoj parničnoj radnji jedino u žalbi prigovara tuženik, na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena odluka o parničnom trošku tužitelja sadržana pod točkom IV izreke pobijane presude.

U Zagrebu, 25. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis