Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4144/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Gradišek člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Fran Pelicarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Pelicarić & Smerdel u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3524/2019-58 od 11. srpnja 2024. te žalbe tuženika izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3524/2019-58 od 11. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja CĆ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3524/2019-58 od 11. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II izreke.

II Odbija se žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3524/2019-58 od 11. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I, III i IV izreke.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3524/2019-58 od 11. srpnja 2024.

II Odbija se tužitelj CĆ sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

"I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu od 21. rujna 2006. broj [broj kredita] sklopljen između tužitelja i tuženika, i to odredba čl. 4.2. te dio odredbe čl. 7.2. koja počinje riječima " plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF…" do kraja čl. 7.2., što je tuženik dužan priznati.

II. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi: " Utvrđuje se da je bez učinka otkaza Ugovora o kreditu od 21. rujna 2006. broj [broj kredita] od 29. travnja 2014. te da nije bilo uvjeta za taj otkaz, što je tuženik dužan priznati. ", kao neosnovanim.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb, OIB 02535697732, [adresa] , da tužitelju CĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 6.135,42 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb, OIB 02535697732, [adresa] , da tužitelju CĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.951,57 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 11. srpnja 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 562,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od

11. srpnja 2024. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom II izreke žali se tužitelj zbog žalbenog razloga iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti, uz naknadu troškova žalbe.

2.1. Tuženik se žali protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I, III i IV izreke zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti odnosno, ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

2.2. Tužitelj se u odgovoru na žalbu tuženika protivi njegovim navodima i predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

3. Žalba tužitelja i žalba tuženika su neosnovane.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 27. svibnja 2024. izrijekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga (str. 313 spisa), sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbe čl. 4.2. te dijela odredbi čl. 7.2. Ugovora o kreditu kojega su nesporno 21. rujna 2006. zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor na svotu od 97.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita sa ugovorenom redovnom kamatnom stopom od 4,35% godišnje (dalje: Ugovor o kreditu) koja je tijekom otplate promjenjiva u skladu s Odlukom tuženika o kreditiranju građana jer se radi o nepoštenim a time i ništetnim ugovornim odredbama, kao i zahtjev za isplatu preplaćenog u ispunjenju označenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu.

6.1. Tužitelj također traži utvrditi da je bez učinka otkaz Ugovora o kreditu od 29. travnja 2014. te da nije bilo uvjeta za taj otkaz zbog toga, što nije bio u zakašnjenju sa svojim obvezama.

7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev kojim je zatražena djelomična ništetnost Ugovora o kreditu upućujući na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača za čija utvrđenja je sud vezan uz ocjenu kako tuženik nije dokazao kao se na okolnost obavijesti koje su dane tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pregovaralo pa primjenom pravila o vraćanju stečenog bez osnove i nakon provedbe knjigovodstvenog vještačenja te saslušanja vještaka dosuđuje tužitelju preplaćene svote u vidu razlike zbog promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita kao i razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate, sve obračunato do dana otkaza kredita (29. svibnja 2014.) pri čemu je vještak uzeo u obzir i tzv. negativne razlike kao i uračunao akumulirani dug do dana otkaza iskazan prema tečaju za valutu CHF važećem u vrijeme korištenja.

8. Sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

10. U odnosu na primjenu odredbe čl. 502. c. ZPP koja je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u Europsku uniju valja reći da i u pogledu pravnih odnosa i sporova proizašlih iz njih a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju (na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije), postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju a koji je u primjeni od 2005.

11. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor, kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

12. Iskazom tužitelja je utvrđeno kako je kredit podignuo za kupnju stana u [adresa] gdje bi živio zajedno sa budućom suprugom te ga renovirao a prilikom sklapanja Ugovora o kreditu je razgovarao s djelatnicom tuženika kojom prilikom nije bilo pregovaranja već se radilo o ugovoru sastavljenom na tipskom obrascu bez posebnih upozorenja glede promjene kamatne stope i valute CHF i mogućnosti pregovaranja o odredbama Ugovora o kreditu, dok je saslušanjem svjedoka GĆ, djelatnice tuženika utvrđeno da se tužitelja uopće ne sjeća kao niti okolnosti sklapanja ugovora o kreditu te kako je prilikom sklapanja Ugovora odgovarala na pitanja koja su stranke postavljale čime dakle nije utvrđeno da bi se sa strankama pojedinačno pregovaralo o odredbama Ugovora o kreditu.

13. Kako iz, po tuženiku predloženih dokaza, nije moglo biti utvrđeno da se o odredbama Ugovora o kreditu sa tužiteljem pojedinačno pregovaralo niti da je on mogao utjecati na sadržaj njegovih odredbi, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer tuženik nije stavljen u neravnopravan položaj uz povredu načela pravičnosti a na što tuženik upućuje tvrdnjom da sklapanjem Ugovora o kreditu nije dovedena u pitanje prava volja stranaka.

14. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti pa budući da je prvostupanjski sud utvrdio kako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio za kupnju stana a po zvanju je kriminalista i po zanimanju zaštitar te u tom razdoblju nije bio vlasnik obrta ili nekog trgovačkog društva, niti radio kao direktor trgovačkog društva a nekretninu prije prodaje nije koristio na način da ju je iznajmljivao, niti je u njoj bilo sjedište nekog trgovačkog društva, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima odriče tužitelju svojstvo potrošača..

15. Uz iznijeto, na sastanku predsjednika odjela građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenog 2023. zaključeno je da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP a ako tuženik to osporava, onda je teret dokaza na banci da taj status tužitelj nema, što tuženik u ovoj parnici da nije učinio.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a povodom tužbe tužitelja potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

17. Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koja predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

18. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 dalje u tekstu: ZOO) a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

19. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

20. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dio odredbi Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

21. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

22. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

23. Činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu, prema navodima tuženika, u potpunosti konzumiran i uredno otkazan čime je prestao obvezivati ugovorne strane a tužitelj prihvatio otkaz Ugovora o kreditu prije podnošenja predmetne tužbe, nije od značaja s obzirom da tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga činjenica da je predmetni Ugovor otkazan ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

24. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

25. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te, u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

26. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Objedinjenim pravnim shvaćanjem donijetim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022. izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine., te ono glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“.

28. Zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja nadalje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

29. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka a predmetna tužba je podnijeta 30. svibnja 2019. dok je pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva nastupila 13. lipnja 2014. odnosno, glede valutne klauzule dana 14. lipnja 2018., tužba tužitelja je podnijeta u roku propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

30. Slijedom svega iznijetog je prvostupanjski sud presudu u dijelu pod točkom I izreke donio pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kao i odredbe čl. 1111. ZOO pa nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika.

31. Budući da je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, izrađen sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva prema tom nalazu i mišljenju te je tužitelju, glede stečenog bez osnove po tuženiku, dosudio samo svote koje su bile plaćene izravno po tužitelju do otkaza kredita pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika kako je Croatia osiguranje d.d. isplatio tuženiku štetu po odštetnom zahtjevu jer je plaćen dug po kreditu, što ne utječe na postojanje ranije obveze odnosno, preplaćenog po tužitelju u ispunjenju ništetnih ugovornih odredbi, do otkaza kredita.

32. Daljnji žalbeni navodi tuženika kojima prigovara utvrđenju vještaka nisu mogli biti prihvaćeni jer je vještak odgovorio na sve primjedbe i pitanja tuženika na ročištu održanom 27. svibnja 2024. nakon kojega tuženik niti je imao daljnjih pitanja ili primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, kao niti dokaznih prijedloga a izrijekom se vještak očitovao kako se ne može vršiti usporedba sa kreditom u eurima s obzirom da je kreditni odnos raskinut davno prije no što je zakonom uvedena mogućnost konvertiranja CHF u eur te da je sve uplate utvrđivao samo s danom 29. svibnja 2014., kao danom otkaza Ugovora o kreditu, pri čemu je uzeo u obzir i razdoblja s negativnim razlikama u korist tužitelja.

33. Tuženik još ističe i kako u izračunu nije uzet u obzir negativni tečaj CHF u odnosu na početno ugovoreni tijekom otplate kredita te je bilo potrebno uvažiti prigovore tuženika za razdoblja kada su anuiteti po tečaju švicarskog franka bili niži od početno ugovorenog pa je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo iako je vještak cijenio i uračunao razdoblja s negativnim razlikama u korist tužitelja.

34. Glede ovih navoda se treba ukazati i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. kojom je odgovoreno na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija tako, da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno, negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita zbog čega nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika koji označene prigovore ili protutužbu nije stavio.

35. Tako je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I, i III izreke.

36. Tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na utvrđenje da je bez učinka otkaz Ugovora o kreditu te da nije bilo uvjeta za taj otkaz, prvostupanjski sud odbija kao neosnovan s obzirom da je odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu određeno da banka može otkazati ugovor ako korisnik kredita ne iskoristi namjenu za koju je kredit odobren, prezentira banci neistinitu i neispravnu dokumentaciju, ne izvijesti banku pisanim putem o promjeni svoje adrese odnosno, promjeni poslodavca, ne plati najmanje dva dospjela anuiteta, otuđi kreditiranu nekretninu odnosno, ne ispunjava obveze plaćanja premije ili ne dostavi banci dokaz o plaćenim premijama osiguranja za police iz ugovora te se ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, sve uz otkazni rok od 15 dana od uručenja obavijesti o otkazu korisniku kredita.

36.1. Naime, prvostupanjski sud ocjenjuje da tužitelj nije dokazao kako postoji valjani razlog zbog kojega bi otkaz bio nevaljan a iz navoda stranaka utvrđuje da je tuženik tužitelju otkazao Ugovor o kreditu zbog neplaćanja, što suprotno tvrdnjama tužitelja proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka prema kojem je prilikom izračuna tužitelja s danom otkaza, 29. svibnja 2014. uračunao akumulirani dug do dana otkaza (7.283,59 CHF) pa upućujući na zahtjeve Direktive 93/13 glede procjene testa poštenosti, odbija taj dio tužbenog zahtjeva jer je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi te visina potraživanja tužitelja s te osnove, što nije bio slučaj u vrijeme otkaza Ugovora pa je tužitelj bio dužan plaćati pojedine anuitete kredita kako mu ih je tuženik obračunao i ukoliko je razlog otkaza neplaćanje pojedinih anuiteta, za pretpostaviti je da je otkaz Ugovora o kreditu u to vrijeme kada ga je tuženik učinio (svibanj 2014.) bio valjan.

36.2. Ovo stoga jer su tek u ovom postupku utvrđene preplate tužitelja do otkaza kredita za što tužitelj tijekom parnice nije dostavio relevantne dokaze a sukladno odredbi čl. 9. Ugovora o kreditu, neplaćanjem dva dospjela anuiteta tuženik stječe pravo otkazati ugovor o kreditu dok tužitelj nije dokazao kako bi mu tuženik otkazao Ugovor odmah ili nakon što nije uplatio samo dva dospjela anuiteta pa utvrđuje „nedvojbenim“ kako se radi o više od dva dospjela anuiteta, naročito s obzirom na sadržaj nalaza i mišljenja vještaka glede akumuliranog duga do dana otkaza i kojemu mišljenju tužitelj nije niti prigovorio.

37. Prema odredbi čl. 9. Ugovora o kreditu, u slučaju da korisnik kredita ne plati dva uzastopna dospjela anuiteta, dospijeva na naplatu cijeli iznos kredita što znači, da se Ugovor o kreditu smatra raskinutim već na temelju navedene izričite ugovorne odredbe pa je davatelj kredita ovlašten zahtijevati naplatu cjelokupnog dugovanja kojega ima u tom trenutku prema korisniku kredita jer je tada dužan platiti banci cjelokupnu tražbinu sa pripadajućim kamatama i troškovima do dana podmirenja.

38. Zbog toga su neosnovani navodi tužitelja koji tvrdi da je u vrijeme kada mu je upućen otkaz kredita (list 18 spisa) već preplatio svoje potraživanje s obzirom na izračun vještaka pa iako je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje budući da spisu prileži otkaz Ugovora o kreditu sa navedenim razlogom otkaza i otkaznim rokom, nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja gdje upućuje na izvršenu preplatu koja nije postojala u vrijeme otkaza (akumulirani dug prema mišljenju vještaka je iznosio 7.283,59 CHF na dan otkaza kredita) a tužitelj tijekom postupka nije tvrdio niti dokazao da bi ispunio sve svoje obveze u vrijeme otkaza Ugovora o kreditu.

39. Kako dakle tužitelj tijekom parnice nije dokazao da mu je tuženik otkazao Ugovor suprotno odredbi čl. 9. Ugovora o kreditu te da je na dan otkaza preplatio tražbinu tuženika, niti to ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja te je primjenom odredbe čl. 373. a st. 1. i 2. ZPP odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II izreke.

40. Odluka o parničnom trošku u dijelu pod točkom IV izreke donijeta je sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP jer tužitelj nije uspio neznatno samo glede dijela tužbenog zahtjeva zbog kojega nisu nastali troškovi i pravilnom primjenom odredbe članka 155. ZPP a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23 – dalje: Tarifa) te je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno rješenje o parničnom trošku tuženika sadržano pod točkom IV izreke pobijane prvostupanjske presude.

41. Rješenjem prvostupanjskog suda je pod točkom I izreke utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu u odnosu na tuženika u dijelu gdje se traži, da je obveza tužitelja prema tuženiku na temelju Ugovora o kreditu, plaćanje mjesečnog anuiteta u svoti od 2.814,44 kn kroz ukupno 360 anuiteta, od kojih posljednji dospijeva u listopadu 2026. dok je pod točkom II izreke dopuštena preinaka tužbe podneskom tužitelja od 7. veljače 2023.

42. Tuženik se samo paušalno žali na označeno rješenje iako je ono donijeto sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP budući da se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe nije izjasnio o tome pa se smatra da je pristao na djelomično povlačenje o kojemu je odlučeno pobijanim prvostupanjskim rješenjem glede kojega je stoga, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

43. Tužitelju nije priznat trošak odgovora na žalbu tuženika jer odgovor ne predstavlja radnju potrebnu radi vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 25. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis