Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-36/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga sud Tajani Polić pravnoj stvari u pravnoj stvari tužiteljice CBS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Srđan Simić odvjetnik u Puli protiv tuženika OPĆA BOLNICA PULA, Zagrebačka 30, OIB: 16089706543, koju zastupa punomoćnik Edi Slivar, odvjetnik u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, pod posl. br. Pr-275/2019 od 14. studenog 2024., 25. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, posl. br. Pr-275/2019 od 14. studenog 2024. u točki III. izreke te u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od 806,12 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- 5,20 eur od 16. veljača 2015.

- 4,81 eur od 16. ožujak 2015.

- 69,24 eur od 16. lipanj 2015.

- 10,40 eur od 16. srpanj 2015.

- 14,23 eur od 16. kolovoz 2015.

- 75,05 eur od 16. rujan 2015.

- 5,22 eur od 16. listopad 2015.

- 11,85 eur od 16. prosinac 2015.

- 2,82 eur od 16. veljača 2016.

- 7,04 eur od 16. ožujak 2016.

- 8,79 eur od 16. svibanj 2016.

- 9,99 eur od 16. lipanj 2016.

- 6,72 eur od 16. srpanj 2016.

- 14,14 eur od 16. kolovoz 2016.

- 7,79 eur od 16. rujan 2016.

- 7,62 eur od 16. listopad 2016.

- 22,06 eur od 16. studeni 2016.

- 10,12 eur od 16. prosinac 2016.

- 6,88 eur od 16. veljača 2017.

- 7,57 eur od 16. ožujak 2017.

- 6,58 eur od 16. travanj 2017.

- 9,33 eur od 16. svibanj 2017.

- 6,88 eur od 16. srpanj 2017.

- 14,49 eur od 16. kolovoz 2017.

- 6,75 eur od 16. rujan 2017.

- 11,85 eur od 16. listopad 2017.

- 7,54 eur od 16. siječanj 2018.

- 7,92 eur od 16. ožujak 2018.

- 2,33 eur od 16. travanj 2018.

- 6,88 eur od 16. lipanj 2018.

- 7,54 eur od 16. srpanj 2018.

- 47,88 eur od 16. kolovoz 2018.

- 3,66 eur od 16. rujan 2018.

- 30,31 eur od 16. listopad 2018.

- 7,23 eur od 16. prosinac 2018.

- 7,12 eur od 16. veljača 2019.

- 8,47 eur od 16. ožujak 2019.

- 72,92 eur od 16. lipanj 2019.

- 20,48 eur od 16. srpanj 2019.

- 1,89 eur od 16. kolovoz 2019.

- 6,90 eur od 16. rujan 2019.

- 22,21 eur od 16. listopad 2019.

- 13,69 eur od 16. studeni 2019.

- 30,89 eur od 16. prosinac 2019.

- 27,20 eur od 16. siječanj 2020.

pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, te u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.249,80 eur.

II Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačavaju točke I. i II. izreke citirane prvostupanjske presude za iznos glavne tražbine u visini od 319,05 zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te za iznos troškova postupka u visini od 357 eur na način da se u tom dijelu odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova postupka.

III Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana nadoknadi tuženiku troškove žalbe u iznosu od 87,91 eur, dok se s viškom žalbenog troška tuženik odbija kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.125,17 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom preciziranom u stopi i tijeku na pojedinačne mjesečne iznose te da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.606,80 eur, dok je točkom III izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u cijelosti.

2. Protiv presude žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu, u okviru istaknutih žalbenih razloga, pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a u vezi članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje je od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije ostvarena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

5.1. Jednako tako, nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ali je za dio tužbenog zahtjeva materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike manje isplaćene plaće za odrađene prekovremene sate za razdoblje od mjeseca siječnja 2015. do prosinca 2019. i to na ime dodatka za znanstveni stupanj, otežanih uvjete rada, dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, dodatka na staž te naknada plaće za prekovremeni rad odrađen u dane blagdana i neradnih dana i razlika naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora.

7. U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljica u relevantnom razdoblju bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre, da joj je rad bio organiziran na način da je učestalo radila prekovremeno te da je tuženik tužiteljici u utuženom razdoblju isplatio umanjene plaće na način da joj nije plaćao dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica cijelo vrijeme radila u otežanim uvjetima, da joj nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica cijelo vrijeme radila na radnom mjestu medicinske sestre i imala iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, te da joj nije plaćao dodatak na staž (vjernost) u zdravstvu, kao i dodatak na znanstveni stupanj. Jednako tako, tužiteljici je kroz čitavo utuženo razdoblje rad odrađen u dane blagdana i neradnih dana koji su padali u dane od ponedjeljka do petka evidentirao kao redovan rad, te je u svezi s time prilikom obračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pogrešno uzimao kao prosjek prethodno isplaćene plaće umanjene za neisplaćene navedene dodatke i prekovremene radne sate odrađene u dane blagdana.

8. Prvostupanjski sud je na temelju dopunskog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke a prihvaćajući povoljniju varijantu iz tog nalaza, utvrdio kako razlika neisplaćenog dijela plaće u relevantnom razdoblju po svim navedenim osnovama iznosi ukupno 1.125,17 eur bruto. Stoga prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev u toj visini, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, osim zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u kojem dijelu odbija tužbeni zahtjev primjenom relevantnih odredbi Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj: 143/13. i 96/15. - dalje KU/13) te nastavno odredbi Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj: 29/18., 35/19., 78/19, 92/19. i 65/20. - dalje KU/18), zatim relevantnih odredbi Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj: 141/12. - dalje TKU/12) i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj: 128/17., 47/18., 123/19. i 66/20. - dalje TKU/17), zatim relevantnih odredbi Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09., 61/11., 82/12., 73/13. - dalje ZR/09), Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17. i 98/19. - dalje ZR/14), te Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine" broj: 33/96., 96/01., 13/02., 112/05., 59/06., 55/08., 74/11. i 130/11. - dalje ZB), kao i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje ZOO).

9. U žalbenoj fazi postupka i nadalje je sporna pravna osnova zahtjeva tužitelja kojim se potražuje isplata neplaćenog dijela bruto plaće s osnova dodatka za otežane uvjete rada, iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata i dodatka na staž i za znanstveni stupanj odnosno način obračuna tih dodataka, kao i pitanje naknade plaće za prekovremeni rad ostvaren na dane državnih praznika i blagdana te u svezi s tim i naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tužiteljica za prekovremeni rad ima pravo samo na dodatak za prekovremeni rad sukladno odredbi članka 51. KU/13 odnosno članka 49. KU/18. U tom pravcu je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužiteljica, kada joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama iz članka 57. i članka 59. KU/13 odnosno iz članka 55. i članka 57. KU/18 i članka 60. KU/13 a čiju je isplatu ovom tužbom zatražila.

11. Naime, ukoliko radnik u redovnom radnom vremenu radi u posebnim uvjetima rada i s iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi te ukoliko u istim okolnostima obavlja prekovremeni rad, onda radnik uz pravo na povećanje plaće za prekovremeni rad ima i pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada, na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi ta za staž i za sate prekovremenog rada.

12. Navedeni zaključak sukladan je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenom na 8. sjednici Građanskog odjela održanoj 9. prosinca 2019. zbog različite sudske prakse glede prava na uvećanje plaće za sate ostvarene u prekovremenom radu koje glasi: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj: 143/13. i 96/15. - dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."

13. Nadalje, prema članku 60. ZR/09 i članku 81. ZR/14 je propisano da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Prema članku 36. stavak 1. KU/13 odnosno članku 34. KU/18 radniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje se naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a u stavku 2. istog članka je određeno da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

14. S obzirom da je tuženik isplaćivao tužiteljici umanjenu plaću iz razloga jer nije obračunao i isplatio utužene dodatke (uvećanja) na sve efektivno odrađene sate i prekovremene sate odrađene u dane blagdana koji su padali u tjednu, neispravno je obračunao naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora jer je kao prosjek plaće uzimao tako umanjenu plaću pa je pravilno prvostupanjski sud udovoljio i tom dijelu tužbenog zahtjeva.

15. Međutim, osnovano se žalbom tuženika tvrdi da materijalno pravo nije pravilno primijenjeno po pitanju obračuna prekovremenih sati odrađenih na dane blagdana koji padaju u tjednu te s tim u svezi kod obračuna mjesečnog fonda radnih sati. Sporno je bilo tumačenje članka 51. stavak 10. KU/13 i članka 49. stavak 10. KU/18, kojima je određeno da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna, a mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s osam sati.

16. Prvostupanjski sud u pogledu ovog spornog pitanja prekovremenih sati odrađenih na dane blagdana koji padaju u tjednu, izražava stajalište da redovni mjesečni fond sati za sve radnike mora biti isti kako to jasno proizlazi iz Zaključaka broj 148 i broj 153 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora, to bez obzira da li rade u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti iz čega da nastavno slijedi kako sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćeno. Uvažava okolnost što je vještak uvidom u platne i evidencijske liste nekoliko nasumično odabranih djelatnika tuženika, koji ne rade u turnusima (djelatnici odjela računovodstva), utvrdio da je efektivni redovni mjesečni fond sati dakle broj sati koji su bili dužni odraditi u pojedinom mjesecu tuženik računao na način da je ukupni broj dana u mjesecu pomnožio sa 8 te umanjio za sate odrađene subotom, nedjeljom i blagdanom koji su padali u inače radne dane, upravo na način kako to stoji u Zaključku broj 148. Dalje prvostupanjski sud utvrđuje da se takav način izračuna kod navedenih djelatnika jednako primjenjivao i u razdoblju prije i nakon donošenja Zaključka broj 153, pa zaključuje da redovni mjesečni fond radnih sati kod tuženika nije bio jednak za sve radnike obzirom da je tuženik radnicima koji nisu radili na blagdane priznavao i te neradne i neodrađene dane kao radne dane i odrađene dane uračunavajući ih u redovni mjesečni fond radnih sati, jednako kao i tužitelju koji je za blagdan radio te za iste neradne dane isplaćivao plaću zajedno s pripadajućim dodacima.

16.1. Stoga je prvostupanjski prihvatio povoljniju varijantu dopunskog nalaza koji na cjelokupno razdoblje primjenjuje izračun fonda radnih sati prema Zaključku broj 148, te je utvrdio da tražbina tužiteljice po svim osnovama iznosi 1.125,17 eur bruto.

17. Ovakvo pravno shvaćanje nije podudarno sa onim koje je izrazio Vrhovni sud u odlukama Rev-1071/21, Rev-1293/21 i Rev-1045/21 na koje se sud prvog stupnja poziva, a niti ostalim odlukama toga suda osnovom kojih se ustalila sudska praksa pa tako primjerice i Rev-768/2021, Rev-517/2021, Rev-312/2021 i Rev-872/21. Citiranim je odlukama Vrhovni sud dao odgovor na sporno pitanje i domašaj tumačenja tog pitanja po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje Kolektivnog ugovora.

17.1. Prema shvaćanju toga suda izraženom u naznačenim revizijskim odlukama, obzirom na odredbu članka 19. stavak 6. KU/13, tumačenja povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, kojima je sud vezan te tumačenja Kolektivnog ugovora po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje Kolektivnog ugovora imaju obvezujući karakter, koji predstavlja sastavni dio Kolektivnog ugovora (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Revr-630/2017, Revr-676/2013, Revr-793/2013, Revr-1515/2013 i dr.). Vrhovni sud nije našao da bi s obzirom na opće odredbe obveznog prava trebalo otkloniti primjenu tumačenja Zajedničkog povjerenstva, a što sud prvog stupnja zapravo i radi iako se poziva na druge pravne razloge koje obrazlaže nejednakim postupanjem. Stoga iako je sud prvog stupnja u obrazloženju presude naveo da primjenjuje stavove iz oba Zaključka br. 148. i 153. sudeći zahtjev prema visini utvrđenoj u povoljnijoj varijanti za tužiteljicu nije tako postupio zbog čega je u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo.

17.2. Dakle, odredbu članka 51. stavak 10. KU/13 Zajedničko povjerenstvo za tumačenje dva puta je tumačilo, tako je na 23. sjednici održanoj 1. srpnja 2015. donesen Zaključak broj 148. dok je na sjednici od 21. prosinca 2015. donesen Zaključak broj 153.

17.3. Ustanovljeno je da se Zaključak broj 153 u bitnome razlikuje od Zaključka broj 148 (koji je Zaključkom broj 153 stavljen izvan snage) u tome što redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i 8 sati, dok je prema ranijem Zaključku broj 148 redovni mjesečni fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati, te da Zaključak broj 153 o tumačenju odredbe članka 51. stavak 10. KU/13 i članka 49. stavak 10. KU/18, nije stavljen izvan snage.

18. Relevantno vrijeme iz kojeg potječe tražbina tužiteljice u ovom postupku odnosi na razdoblje primijene oba navedena Zaključka, slijedom čega proizlazi da je sukladno pravnom shvaćanju VSRH, o osnovanosti dijela ovakvog tužbenog zahtjeva i visini tražbine trebalo odlučiti primjenom Zaključka broj 148 za razdoblje do 21. prosinca 2015., odnosno od tog datuma nadalje primjenom Zaključka broj 153.

19. Iz stanja spisa proizlazi da je u skladu sa time sud prvog stupnja zadao vještaku financijske struke zadatak da izradi nalaz i mišljenje u varijanti u kojoj će primijeniti oba navedena Zaključka. Vještak financijske struke je dopunom nalaza i mišljenja od 24. listopada 2022. dao varijantu nalaza kojom je uvažio oba tumačenja i razgraničio tražbinu tužitelja, ovisno o vremenskom važenju pojedinog Zaključka te izračunao visini tražbine primjenom Zaključka broj 148 za razdoblje do 21. prosinca 2015., odnosno od tog datuma nadalje primjenom Zaključka broj 153, utvrdivši da bi tada dugovanje tuženika po svim osnovama iznosilo 806,12 eur koji matematički izračun tijekom postupka nije bio sporan.

20. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa sud prvog stupnja o osnovanosti i visini cjelokupne tražbine odlučio na temelju onog dijela nalaza vještaka u kojem nisu uvažena iznesena stajališta, pravilnom primjenom materijalnog prava presudu je u pobijanom dijelu trebalo preinačiti i odbiti kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 319,05 eur, a u preostalom dijelu za iznos od 806,12 eur prvostupanjsku presudu je valjalo potvrditi, kako je to navedeno u izreci ove presude.

21. Po ishodu ovog žalbenog postupka tužiteljica je uspjela 72% pa joj je u primjeni odredbe čl. 154. st. 2. ZPP valjalo umanjiti dosuđeni trošak od 1.606,80 eur sukladno postignutom uspjehu u sporu. Trošak vještačenja od 331,80 eur priznat je u cijelosti kao nužan trošak, dok je trošak na ime nagrade za zastupanje umanjen za 28% čime se dobiva iznos od 918 eur. Kada se tom iznosu pridoda trošak vještačenja dobiva se iznos troška od 1.249,80 eur u kojem je dijelu prvostupanjska odluka o trošku potvrđena, dok je u preostalom dijelu dio zahtjeva od 357 eur odbijen.

22. Tuženiku sukladno uspjehu u sporu od 28 % pripadaju troškovi žalbenog postupka i to za sastav žalbe u razmjernom iznosu od 65,62 eur (Tbr. 10. točka 1. Tarife) te na ime plaćene sudske pristojbe na žalbu razmjeran iznos od 22,29 eur, što ukupno iznosi 87,91 eur.

23. Radi svega izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a.

U Rijeci 25. veljače 2025.

Sutkinja

Tajana Polić