Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-147/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Marković Palaić, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ana Smolčić i Ivana Marković Palaić u Sisku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Lucija Novak, odvjetnica u Odvjetničkom uredu Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2606/2024-25 od 29. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2606/2024-25 od 29. studenog 2024. u točkama I. i II. izreke te rješenje sadržano u istoj presudi.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010955517 potvrđen po Javnom bilježniku Biserki Lovrić iz Zagreba, pod poslovnim brojem OU-19/06 kojeg su sklopili tužitelj LC, OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tužena PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka.7.2. Ugovora).

II Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732 isplatiti tužitelju LC, OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.114,67 eur s zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 5,90 eura od 31.10.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 6,71 eura od 31.12.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 8,67 eur od 31.01.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 9,54 eura od 28.02.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 7,57 eura od 2.04.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 7,26 eura od 30.04.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,74 eura od 31.05.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,55 eura od 2.07.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,40 eura od 31.07.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,06 eura od 1.09.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,29 eura od 27.10.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,28 eura od 31.10.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,39 eura od 30.11.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 6,66 eura od 31.12.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 10,00 eura od 17.03.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 10,00 eura od 17.03.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 14,06 eura od 31.03.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 17,34 eura od 13.05.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 27,12 eura od 12.07.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 27,12 eura od 12.07.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,05 eura od 20.10.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,05 eura od 20.10.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 24,65 eura od 4.11.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 37,19 eura od 30.11.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 43,98 eura od 14.1.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 43,98 eura od 14.1.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 41,38 eura od 31.01.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 40,51 eura od 7.03.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 40,22 eura od 31.03.2011.godine pa do isplate;

- na iznos od 40,90 eura od 30.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,99 eura od 15.06.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 60,11 eura od 30.06.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 75,65 eura od 31.07.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 68,12 eura od 31.08.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 60,18 eura od 3.10.2011. godine pa dp isplate;

- na iznos od 58,77 eura od 31.10.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 58,04 eura od 30.11.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 61,69 eura od 31.12.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 65,55 eura od 31.01.2012. godine pa do isplate,

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se kao djelomično neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate zatezne kamate na iznos od 7,57 eur za razdoblje od 31.3.2009. do 1.4.2009., na iznos od 0,55 eur za razdoblje od 30.6.2009. do 1.7.2009., na iznos od 4,06 eur za dan 31.8.2009., na iznos od 0,29 eur za razdoblje od 30.9.2009. do 26.10.2010., na iznos od 10,00 eur za razdoblje od 31.1.2010. do 16.3.2010., na iznos od 10,00 eur za razdoblje od 28.2.2010. do 16.3.2010., na iznos od 17,34 eur za razdoblje od 30.4.2010. do 12.5.2010., na iznos od 27,12 eur za razdoblje od 30.6.2010. do 11.7.2010., na iznos od 31,05 eur za razdoblje od 31.7.2010. do 19.10.2010.,na iznos od 31,05 eur za razdoblje od 31.8.2010. do 19.10.2010., na iznos od 24,65 eur za razdoblje od 30.9.2010. do 3.11.2010., na iznos od 37,19 eur za razdoblje od 31.10.2010. do 29.11.2010., na iznos 43,98 eur za razdoblje od 30.11.2010. do 13.1.2011., na iznos od 43,98 eur za razdoblje od 31.12.2010. do 13.1.2011., na iznos od 40,51 eur za razdoblje od 28.2.2011. do 6.3.2011., na iznos od 57,99 eur za razdoblje od 31.5.2011. do 14.6.2011., na iznos od 60,18 eur za razdoblje od 30.9.2011. do 2.10.2011.''

Rješenjem sadržanim u presudi riješeno je:

''I Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 10. rujna 2024. godine. II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju LC trošak parničnog postupka u iznosu od 1.157,41 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 29. studenog 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.''

2. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I. i II. izreke, te rješenja žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Presuda se temelji na tvrdnji o ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu, a naloženo je tuženiku isplatiti novčani iznos, koji se iznos odnosi na razliku između iznosa anuiteta obračunatih po osnovi promjene tečaja valute uz koju je predmetni kredit bio vezan. Tuženik navodi da sud niti u jednom dijelu presude ne obrazlaže na koji je način utvrdio nepoštenost koja se odnosi na pitanje valutne klauzule kao zakonom dopuštene i uobičajeno korištene klauzule u ugovorima o kreditu. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena Zakonom o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“. Zakon o obveznim odnosima u čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovnopravni odnos banke i korisnika. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju jer valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Tužitelj je svojevoljno ušao u ugovorni odnos s tuženikom, te je pristao na sadržaj ugovora o kreditu i na odredbu o valutnoj klauzuli, a na sadržaj ugovora ni u kom trenutku nije prigovorio. Činjenicu da je upoznat sa sadržajem ugovora i da ga u cijelosti prihvaća je potvrdio i prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika. Osporava se odluka o neosnovanosti prigovora zastare jer sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno prvog dana nakon dospijeća obveze. U konkretnom slučaju, zastara je počela teći, za svaki otplaćeni anuitet, prvog dana nakon dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Sud pogrešno izvodi zaključak da bi zastara kondemnatornog tužbenog zahtjeva upravljenog na isplatu bila vezana uz datum podnošenja kolektivne tužbe Udruge Franak u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir da je nastupila zastara potraživanja, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo i u tom dijelu. Uslijed cjelokupne žalbene argumentacije, tuženik pobija i odluku o troškovima postupka u cijelosti, s obzirom na to da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen u cijelosti. Predlaže se presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno da se pobijana presuda ukine te vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF te tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa po toj osnovi.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio.

5.1. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

5.2. Temeljem čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, a što je prvostupanjski sud i učinio.

6. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima. Ugovorena je valutna klauzula, a iz iskaza tužitelja utvrđeno je tuženik nije omogućio tužitelju pregovaranje, jer tužitelj nije imao mogućnost mijenjati odredbe ugovora koje su već bile unaprijed pripremljene na obrascu, a što je sud utvrdio iz iskaza tužitelja.

7. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a što je sud prvog stupnja utvrdio.

8. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je između ostalog naveo:

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da mu je kredit trebao za kupnju automobila za osobne potrebe

- da su mu auto kući rekli da rade sa Privrednom bankom Zagreb d.d. i s kreditima u CHF

- da su mu u banci rekli da je najbolje u švicarcima

- da nije financijske struke, te mu ništa posebno nije objašnjavano

- da iz ugovora o kreditu broj 9010955517 utvrđeno da je isti zaključen između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora s namjenom kupnje vozila, u kunskoj protuvrijednosti od 19.170,66 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita

- da je rok otplate kredita 72 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja

- da je navedeni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku u Zagrebu Biserki Lovrić pod poslovnim brojem OU-19/06 dana 17. siječnja 2006.

- da je temeljem čl. 502. c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 14/14, 110/15, 14/19) sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača

- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pod posl. brojem P-1401/12

- da iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da je utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača-korisnika kredita

- da je koristeći u Ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva, a tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o odredbi odnosno parametrima koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamatne stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača

- da u bitnome proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja

- da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF

- da iz iskaza tužitelja utvrđeno da se o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije pregovaralo, te iz samog ugovora o kreditu proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik

- da se radi o tipskom ugovoru, pa se po prirodi stvari o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati

- da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli

- da nisu osnovani prigovori tuženika da je ugovor solemniziran, da je ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen, pa da tužitelj nema interes za podizanje tužbe

- da tužitelj unatoč navedenim okolnostima ima pravo tražiti pravnu zaštitu sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. i odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u vezi s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a

- da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju objasniti rizik promjene tečaja švicarskog franka, koji nije bio naveden u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti

- da je iz financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., utvrđeno da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 8.398,41 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi 1.114,67 EUR

- da nije osnovan prigovor zastare

- da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju

- da najstarija tražbina po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli dospijeva 31. listopada 2008., da je dana 4. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čime je prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, a odluka donesena u tom postupku je postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.)

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 17. travnja 2023.

- da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem ništetnih dijelova odredbi ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja

- da zatezna kamata na svaki preplaćeni iznos teče od dana uplate svakog pojedinačnog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

9. Prvostupanjski sud svoju odluku obrazlaže navodeći da su uvjeti nepoštenja ugovornih odredbi regulirani u čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03), kojim je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. toga Zakona propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Također da su odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. (u daljnjem tekstu Direktiva), a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

11. U konkretnom slučaju, nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane trgovca zbog čega vrijedi zakonska presumpcija da se o pojedinačnoj odredbi nije pregovaralo te je na tuženiku da obori navedenu zakonsku presumpciju i da dokaže kako se o spornim odredbama pregovaralo, što tuženik nije učinio jer nije niti predložio dokaze na te okolnosti. Prema stavu prvostupanjskog suda, ne može se smatrati da je tuženik omogućio tužitelju pregovaranje jer tužitelj nije imao mogućnost mijenjati odredbe ugovora koje su već bile unaprijed pripremljene na obrascu, a što je sud utvrdio iz iskaza tužitelja.

12. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da su se ispunile i ostale pretpostavke za utvrđenja spornih odredbi nepoštenima, na način da je između stranaka postojala značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama koja su se protivila načelu savjesnosti i poštenja realizacijom predmetnog ugovornog odnosa. Navedeno se očitovalo u tome da je tužitelj bio u neravnopravnom položaju prema tuženiku jer nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti pa navedeno nije moglo biti razumljivo ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču, a formulacija nije bila niti odrediva, sukladno odredbi čl. 46. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

13. Utvrđeno postupanje tuženika uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni elementi ugovora. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s povećanim rizikom koji donosi ugovaranje valutne klauzule, pa je utvrđeno da je takvo postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prvostupanjski sud je uzeo u obzir da je potrošač, odnosno tužitelj bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj, kao potrošač, prilikom sklapanja ugovora nije bio informiran na jasan i transparentan način o valutnoj klauzuli, niti je imao mogućnost da utječe i utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene tečaja za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Osporena ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu nije lako uočljiva, nije bila jasna niti razumljiva, a terminologija nije bila razumljiva prosječnom potrošaču.

14. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzeto je u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Kamatna stopa i valuta predmet su ugovora, te su to bitni elementi Ugovora o kreditu, a predstavljaju ugovorne odredbe koje su u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača. Prvostupanjski sud je odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 3. Ugovora utvrdio nepoštenom, slijedom čega i ništavom temeljem čl. 87. st. 1., a u svezi s čl. 81. i 82. ZZP/03 i odlučio kao pod točkom I. izreke pobijane presude.

15. Provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno je da je tečajna razlika uslijed povećanja anuiteta CHF u iznosu od 1.114,67 eura.

16. Prvostupanjski sud je utvrdio da prigovor zastare nije osnovan. Pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30. siječnja 2020. utvrđeno je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17. Pravilno je utvrđeno da tužitelj ima pravni interes za donošenje deklaratorne presude jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a temeljem takvog utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo na isplatu. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove.

18. Tuženik je na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tijekom otplate kredita primio novčani iznos od 1.114,67 eura, pa je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju ukupan iznos kako je zahtijevala zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od dana stjecanja. Utvrđeno je da je predmetna odredba Ugovora nepoštena pa je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao i to od dana stjecanja te je prvostupanjski sud pravilno tuženika obvezao na isplatu, kako je to i presuđeno u točki II. izreke pobijane presude.

19. Treba reći da pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

20. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

21. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor, mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF.

22. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. ZZP/03 bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

23. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništava, te neovisno o činjenici je li kredit otplaćen, a što je ovdje slučaj. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi o zabrani odnosno uzroku manjeg značenja, već upravo o takvoj povredi pravnog poretka i kršenju propisa koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i stoga tužitelj ima pravo na isticanje ništetnosti neovisno o činjenici što je kredit otplaćen.

24. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništavih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

25. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništavosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora.

26. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 5. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) te sukladno postavljenim zahtjevima. Sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj gotovo u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom jer je uspio u cijelosti s osnovom, dok nije uspio samo u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva.

27. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja točkama I. i II. izreke presude, te rješenje u cijelosti.

28. U ostalom, a nepobijanom dijelu (točka III. izreke) presuda suda prvoga stupnja ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

29. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke ).

U Velikoj Gorici 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina