REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5294/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DŠ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Željki Horvat Šoš, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 13. siječnja 2025. godine u prisutnosti tužitelja uz punomoćnicu tužitelja Mirelu Turkalj Fresl, odvjetnice i punomoćnice tuženika GŠ, odvjetničke vježbenice, dana 25. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 718-50-2954176 koji je sklopljen između tužitelja SŠ, [adresa], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb od dana 18. srpnja 2005. godine u dijelu u koji glasi:

"..kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju SŠ, iz [adresa],, iznos u visini od 1.568,29 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom i to:

- na iznos od 3,91 EUR od dana 01. rujna 2005. do isplate

- na iznos od 4,35 EUR od dana 01. listopada 2005. do isplate

- na iznos od 4,37 EUR od dana 01. studenog 2005. do isplate

- na iznos od 4,77 EUR od dana 01. prosinca 2005. do isplate

- na iznos od 3,18 EUR od dana 01. siječnja 2006. do isplate

- na iznos od 2,75 EUR od dana 01. veljače 2006. do isplate

- na iznos od 0,34 EUR od dana 01. ožujka 2006. do isplate

- na iznos od 7,45 EUR od dana 01. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 10,20 EUR od dana 01. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 12,19 EUR od dana 01. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 13,09 EUR od dana 03. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 10,79 EUR od dana 01. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 11,27 EUR od dana 01. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 7,43 EUR od dana 01. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 4,60 EUR od dana 01. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 5,35 EUR od dana 01. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 6,84 EUR od dana 01. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 6,71 EUR od dana 01. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 5,21 EUR od dana 01. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 8,04 EUR od dana 01. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 10,30 EUR od dana 01. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 13,53 EUR od dana 01. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 12,79 EUR od dana 01. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 17,17 EUR od dana 01. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 16,34 EUR od dana 01. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 17,96 EUR od dana 01. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 31,98 EUR od dana 01. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 29,09 EUR od dana 01. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 37,91 EUR od dana 01. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 34,86 EUR od dana 01. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 29,96 EUR od dana 01. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 40,30 EUR od dana 01. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 44,97 EUR od dana 29. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 46,17 EUR od dana 02. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 47,41 EUR od dana 01. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 43,25 EUR od dana 01. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 44,00 EUR od dana 01. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 61,63 EUR od dana 01. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 63,35 EUR od dana 01. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 77,97 EUR od dana 02. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 70,41 EUR od dana 01. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 62,14 EUR od dana 01. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 61,05 EUR od dana 01. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 60,41 EUR od dana 01. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 460,50 EUR od dana 06. prosinca 2011. do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim odredba o naknadi za obradu kredita iz članka 3. Ugovora o kreditu 718-50-2954176 koji je sklopljen između tužitelja SŠ, [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb od 18. srpnja 2005. godine, a koji glasi:

"3./treće/ NAKNADA 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb, isplatiti tužitelju BŠ, [adresa], s osnova naknade za obradu kredita iznos u visini od 433,22 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. srpnja 2005.g. do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se ništetnim odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz Ugovora o kreditu 718-50-2954176 sklopljen između tužitelja SŠ, [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb, od 18. srpnja 2005. godine.

VI. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb, isplatiti tužitelju BŠ, [adresa], s naslova naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos u visini od 59,75 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 06. prosinca 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb, naknaditi tužitelju BŠ, [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.133,53 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 25. veljače 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 718-50- 2954176 dana 18. srpnja 2005. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 21.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita koji kredit se tužitelj obvezao vratiti prema otplatnom planu, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, promjenjiva kamatna stopa, radi kupnje osobnog vozila, rok otplate kredita 84 mjeseca. Tužitelj navodi da ga tuženik prije i prilikom zaključena Ugovora o kreditu nije dovoljno informirao o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF odnosno o rizicima vezanim uz rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj ističe da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013. godine, u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje navodi da mu je obračunata naknada od 3,30% od iznosa kredita za obradu kredita, da mu tuženik nije pojasnio niti predočio od čega bi se sastojala naknada za obradu kredita a koju je platio u iznosu od 433,22 EUR/3.264,11 kn te da je prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena mu i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 59,75 EUR/450,18 kn (3,30%) od iznosa kredita. Navodi kako su ugovorene naknade naplaćene temeljem čl. 3. Ugovora o kreditu ništetne. Tužitelj navodi da mu je tuženik u obvezi vratiti sve preplaćene iznose s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF te iznose naplaćene s osnova naknade obrade kredita i prijevremene otplate kredita. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev i zahtjeva naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi, ističe prigovor zastare. Nadalje ističe da tužitelj tužbu i tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, da u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu i da su u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. Navodi da sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, te ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik navodi da su prije zaključenja ugovora tužitelju, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, date sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika. Nadalje navodi da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja i da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu. Tuženik u odnosu na naknade koje su naplaćene tužitelju za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita a sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu navodi da je ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost i da su iste propisane ugovorom. Tuženik osporava tijek zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta, ističe kako se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 18.07.2005. g. (list 9-15 spisa), otplatni plan i knjigovodstvenu karticu po kreditu tužitelja (list 16- 29 spisa), zahtjev za prijevremenu otplatu kredita, potvrdu o otplati kredita (list 30-34 spisa), izračun razlike u anuitetima u otplatni plan prema obračunu banke (list 35-42 spisa), promotivne materijale (list 60-62 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

4. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika sadržajno kao u podnesku od 31. siječnja 2024. godine i od 10.06.2024. godine. Tuženik ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu, protivi se navodima tužitelja istaknutim tijekom postupka sadržajno kao u postupku od 10.06.2024. godine.

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 18. srpnja 2005. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 21.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, namjena kredita - kupnja vozila, a što je sud utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu. Nadalje nije sporno da je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa te da je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu u švicarskom franku (CHF) te da se tečaj švicarskog franka u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita mijenjao u tijeku ugovornog odnosa. Nije sporno da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita kojeg je tužitelj otplatio dana 05.12.2011. godine (list 30 spisa).

6. U odnosu na tvrdnje tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajališta Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske a kojima se odlučivalo u kolektivnom sporu takve navode sud je ocijenio kao neosnovane. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe i čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača na temelju odredbe čl. 502.a ZPP-a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Iz Ugovora koji je priložen uz tužbu proizlazi da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu tijekom 2005. godine te je taj ugovor obuhvaćen utvrđenjem iz predmetne kolektivne tužbe. Nije sporno da je tužitelj fizička osoba i potrošač o čijim interesima i pravima se odlučivalo u navedenim sporovima. S obzirom na navedeno, a sukladno odredbi čl. 502.c ovaj sud je vezan utvrđenjima iz navedenih presuda odnosno ovaj sud je vezan utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule.

Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje, dakle, osim naknade štete je izričito propisana i isplata što po shvaćanju ovog suda predstavlja i ovakvu parnicu radi isplate stečenog bez osnove. Navedeno je, osim s leksičkim tumačenjem propisa, u skladu i s teleološkim tumačenjem propisa jer je upravo svrha kolektivne zaštite prema ZPP-u omogućavanje određenoj interesnoj skupini da ostvaruje svoja prava nakon što određena organizacija koja se bavi kolektivnom zaštitom utvrdi postojanje povrede određenih prava. Povreda prava će u pravilu imati za posljedicu pravo na naknadu štete, ali postoje i druge posljedice povrede određenih prava koje imaju za posljedicu ništetnost pa time i pravo na restituciju i povrat stečenoga bez osnove, a isključivanjem svih ostalih načina ispravljanja povrede osim naknade štete bi ova pravna norma (čl. 502.c ZPP-a) djelovala suprotno svojoj svrsi koja je zaštita i popravljanje svih prava koja su povrijeđena. Slijedom navedenog neosnovani su navodi tuženika da tužitelj tek treba dokazati ništetnost sporne ugovorne odredbe.

7. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 178-50-2954176 od dana 18. srpnja 2005. godine utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 21.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća (članak 1. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,50% godišnje, promjenjiva, u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Kreditora, kamata po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora (članak 2. Ugovora), rok otplate kredita 84 mjeseca (članak 4. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 7. stavak 1. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Kako je tužitelj podnio tužbu dana 06. lipnja 2023. godine, a zastara tražbine tužitelja s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine to je prigovor zastare ocijenjen kao neosnovan.

9. Nesporno je između stranaka da je u čl. 7. Ugovora navedeno kako korisnik kredita pristaje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Nije sporno niti to da je tužitelj pristao tijekom ugovornog odnosa na primjenu Općih akata sa svim izmjenama i dopunama.

10. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takvih odredbi Ugovora.

11. Sud je na okolnost činjeničnih navoda tužbe saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kupovao vozilo za svoje osobne potrebe 2005. godine, iz auto salona su ga poslali kod tuženika u poslovnicu u Bjelovaru i u banci mu je djelatnica predala napisani ugovor. Navodi da mu nije rečeno o kakvoj kamati je riječ po tom ugovoru, a isto tako mu nije nitko pojašnjavao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti odredbe o naknadama za sklapanje ugovora i za prijevremenu otplatu kredita i da mu u banci nisu nudili drugu vrstu kredita, već su mu predali napisani ugovor. Iskazuje da mu je javni bilježnik rekao da pročita ugovor i nije mu pojašnjavao ugovorne odredbe, a on nije pročitao ugovor prije potpisivanja. Iskazuje da ne bi znao objasniti što znači valutna klauzula id a mu nitko nije u banci , niti kod javnog bilježnika nije pojašnjavao što bi značila valutna klauzula. Nadalje navodi da je bio zaposlen kao radnik u Hrvatskim šumama d.d. Zagreb, nije bio nositelj obrta i osobno je otplaćivao kredit. Tužitelj navodi da je imao ugovoren trajni nalog pa su mu svaki mjesec uzimali od plaće iznos za otplatu kredita time da je početna rata bila 1.200,00 kn onda se povećala do 2.300,00 kn. Ističe da je osobno otplatio kredit u cijelosti pet mjeseci prije ugovorenog roka za otplatu kredita, ne sjeća se visine naknada koje je platio. Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

Tuženik navodi da tužitelj nije postupao s pažnjom dobrog domaćina kao potrošač jer nije pročitao ugovor prije sklapanja ugovora. Sud je ocijenio kao irelevantne navode tuženika imajući u vidu da mu nisu pojašnjenje sporne ugovorne odredbe što proizlazi iz iskaza tužitelja.

Tuženik tijekom postupka predlaže saslušanje javne bilježnice Marije Kustić iz Bjelovara na okolnost solemnizacije ugovora. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika imajući u vidu da saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promijene kamatne stope (odluka Ustavnog suda broj U-III- 4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

12. U odnosu na navode tužitelja kojim ističe ništetnosti odredbe čl. 7. spornog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak otplata mjesečnog anuiteta tuženik osporava navode tužitelja da ugovaranje valutne klauzule ne proizvodi pravni učinak, ističe kako je u kolektivnom sporu protiv tuženika i drugih banaka u odlukama Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj poslovni broj Pž- 6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 izraženo stajalište kako banke nisu povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula. Navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske je potvrdio institut valutne klauzule navodeći da je isti općeprihvaćen od svih subjekata društva i u svakodnevnoj je primjeni te je potrošačima takva ugovorna odredba bila jako dobro poznata uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane.

13. U ovoj pravnoj stvari sud je odlučujući o osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva imao u vidu pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka ne navodi niti predlaže provođenje dokaza da bi tužitelj bio u prilici pregovarati o pojedinačnim ugovornim odredbama, na način da su njegovi djelatnici koji su nudili kredite za kupnju vozila mogli određene ugovorne odredbe izmijeniti ili o istima pregovarati s tužiteljem, tuženik samo ističe da su bile jasne i razumljive odredbe ugovora o kreditu koje su predmet ovog spora, te da su o valutnoj klauzuli u CHF potrošači pa tako i tužitelj bili upoznati. Slijedom navedenog kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bili protumačeni rizici vezani uz sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kako to tvrdi tijekom ovog postupka, te da je tužitelju bila jasna i razumljiva odredba o valutnoj klauzuli to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane a kojima osporava osnov tužbenog zahtjeva.

14. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba članka 7. vezana uz valutnu klauzulu u CHF Ugovora o kreditu sklopljenim između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, tuženika, u ovoj pravnoj stvari, i tužitelja DŠ, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule vezane uz glavnicu u valuti CHF ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

15. Između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva pa je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

16. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata budući da tužitelj nije dokazao nesavjesnost tuženika. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući se takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno …banka i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve uplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

17. Između stranaka nije sporno da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita te je ugovoreno čl. 9. Ugovora o kreditu na primjenu općih akata tuženika kojom je propisana naknada za prijevremenu otplatu kredita.

18. Predmet ovog spora je i utvrđene ništetnosti ugovornih odrebi čl. 3. i čl. 9. u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknada s osnova naknade za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita koji je tužitelju odobren u visini od 21.200,00 CHF i naknade s osnove prijevremene otplate kredita (čl.3. i čl. 9. Ugovora o kreditu). Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva.

19. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

20. Tužitelj tijekom postupka i u svom iskazu navodi da nisu pregovarali o visini ulazne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita, nije mu pojašnjeno na što bi se odnosila naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita i koji su troškovi obuhvaćeni spornom naknadom. Tuženik ističe kako je odredba o plaćanju naknade bila jasna i razumljiva te da je naplata jednokratne naknade za korištenje kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita propisana tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu.

21. Sud je navode tuženika kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva ocijenio kao neosnovane. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 80/22 i 155/23, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3.istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

22. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 3,30% od iznosa kredita. Nadalje čl. 9. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost kreditora i uz uvjete koje odredi kreditor. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika i da se nije pojedinačno pregovaralo o spornim naknadama. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP- a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

23. Tužitelj i tuženik čine nespornim visinu plaćenih naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita.

Sud je uvidom u Ugovor o kreditu utvrdio da je ugovorena isplate naknade od 3,30% od odobrenog i isplaćenog kredita u visini od 21.200,00 CHF a koji je tužitelj otplatio dana 05. prosinca 2011. godine. Između stranaka nije sporno da je tužitelj platio sporne naknade u visini dijela tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva isplatu s osnova naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita.

S obzirom da je tužitelj temeljem točke 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini iznosa od 433,22 EUR i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini iznosa od 59,75 EUR koja visina je nesporna očito je da su iste prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom III., IV., V. i VI. izreke presude.

24. Tuženik osporava zahtijeva tijek zatezne kamate na utuženi iznos. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. U odnosu na tijek zatezne kamate tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana naplate jednokratne naknade za obradu kredita. Tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka jednokratne naknade sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

25. Temeljem čl. 154 st. 1. ZPP-a tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 06.06.2023. g. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: OT-a), sastav podneska od 31.01.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), sastav podneska od 10.06.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), pristup na ročište 11.06.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a), pristup na ročište 13.01.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT- a), pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, (Tbr. 9. t. 3. OT-a), ukupno 1.100,00 EUR, priznat je trošak sudske pristojbe na tužbu koju je tužitelj platio u iznosu od 33,53 EUR, ukupno 1.133,53 EUR.

Sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151.stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 25. veljače 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku