REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Trg J. F. Kennedya br. 11, Zagreb

Poslovni broj: P-1443/2024.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Nadi Nekić Plevko u pravnoj stvari tužitelja MP vl. obrta " [obrt] ", iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Meliti Babić, odvjetniku iz Odvjetničkog društva ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o., iz Zagreba, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., iz [adresa], OIB 94472454976, zastupanog po punomoćniku Davor Bubalo, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Grgić& partneri d.o.o. , iz Zagreba , Ulica grada Vukovara 282, radi: isplate , nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 30. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, s danom objave presude dana 25. veljače 2025. g.

p r e s u d i o  j e

1.) Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 94472454976, isplatiti tužitelju MATIJA MP vl. „KABLARIĆ AUTO“ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 220,00 EUR (slovima:dvajesto dvadeset eura) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja 2024. godine, tekućom od dana 09. svibnja 2024. godine pa do isplate, u roku od 15 dana."

2.) Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 94472454976, isplatiti tužitelju MATIJA MP vl. „KABLARIĆ AUTO“ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 370,29 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja 2024. godine, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 4. srpnja 2024. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 13. ožujka 2024. godine nastala šteta na vozilu, marke i model VOLKSWAGEN GOLF, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika – SP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] a da je štetu tuženik je obvezan nadoknaditi sukladno polici osiguranja štetnika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju (Narodne Novine br. 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22.) te Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da je oštećenik štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika dana 25. travnja 2024. g. pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 248210511221. Tužitelj navodi da visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima Republike Hrvatske . Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Dakle, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke.

2. Tužitelj navodi da oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika i da su o navedenom jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske koja u svjim smjernicama od dana 20. veljače 2020., KLASA: 034-08/18-01-093 navodi sljedeće: „...AZTN ističe kako je nužno da oštećenik ima pravo samostalno odabrati auto servisnu radionicu neovisno o tome je li riječ o radionici koja je uvrštena u mrežu ugovornih servisa ili ne...”,dok Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga u svojim smjernicama navodi : „.. Oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koji mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja…“. U odnosu na navedeno tužitelj je kao dokaz i dostavio smjernice AZTN, KLASA: 034-08/18-01-093 od dana 20. veljače 2020., smjernice HANFE putem e-mail komunikacije od dana 3. srpnja 2015.

3. Tužitelj navodi da je oštećenik za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi te da uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 103/VP/1, a koji račun u ukupnom iznosu od 2.602,01 EUR (PDV uključen) je bio dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 2.382,01 eur dok razliku od 220,00 eur po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju a da je upravo ta razlika o cijeni rada predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. U dokaz navedenog tužitelj dostavlja račun popravka tužitelja br. 103/VP/1, obrazloženu ponudu tuženika od dana 30. travnja 2024., dokaz uplate tuženika tužitelju putem Raiffeisen bank d.d. od dana 27. svibnja 2024. g.

4. Prema navedenom tuženik je platio iznos od sveukupno 2.382,01 eur po računu, međutim nije platio iznos od 220,00 eur te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu a samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. Osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja budući svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Tužitelj navodi kako je posebno indikativno što na izvidu štete (na koji se sam poziva tuženik) nije napisana cijena sata rada koju tuženik priznaje, a tužitelj je likvidirao njegov rad na 40,00 EUR / sat plus PDV u ovoj šteti te navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno a tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 40,00 EUR / sat plus PDV. Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru, te je u dokaz navedenog dostavio i službeni cjenik radionice – tužitelja.

5. Tužitelj nastavno navodi da naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala ( čl. 1085. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku, te tužitelj smatra da u ovom predmetu tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost. Takvo postupanje je zabranjeno što tužitelj dokazuje sudskom praksom u istovrsnim predmetima ( i činjenično i pravno iste osnove samo druge stranke) pa tako npr. ukazuje na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koji je u pravomoćnoj presudi, posl. br:

Pž-3749/12 usvojio tužbeni zahtjev tužitelja (auto servisne radionice) navodeći „...stoga činjenica da tuženik (kao osiguravatelj štetnika) ne prihvaća visinu satnice rada ovlaštenog servisa nije od nikakvog utjecaja na njegovu dužnost da taj trošak nadoknadi...”, kao i nadalje „...niti je u sporno vrijeme imao takav ograničavajući ugovor sa serviserima, a takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu, dužan je u cijelosti podmiriti nastalu štetu...”. Stav tužitelja kako odgovorni osiguratelj ne može nametati cijenu sata rada servisima je potvrdio i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske i u presudi posl. br. Pž-1749/2023 od dana 12. siječnja 2024. g. prema kojoj u predmetu slične činjenične i pravne osnove isti smatra „...S obzirom na ovakvo ponašanje tuženika, kao i na dostavljeno mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja te dopis HANFA-e, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev pravilno prihvaćen, te tuženiku naloženo da tužitelju plati trošak popravka rada prema satnici tužitelja...” .

6. Nastavno tužitelj ukazuje i na stav Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu slične činjenične i pravne osnove ali protiv drugog odgovornog osiguratelja je također potvrdio Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u presudi posl. br.: Pž-387/2024 od dana 6. veljače 2024. godine prema kojoj isti sud u točki 11. presude navodi: „...Pravilno je sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbu čl. 1085. ZOO-a i utvrdio da oštećeniku pripada pravo na naknadu štete s osnove radova popravka prema cijenama po kojoj popravke naplaćuje radionica koju oštećenik odabire, kao i da se odabir radionice koja ima više cijene popravaka ne smatra doprinosom oštećenika vlastitoj šteti u smislu odredbe čl. 1092 ZOO-a.”, a isti stav je nadležni Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zauzeo i u sudskoj praksi presudi posl. br. Pž- 3971/2023-2 od dana 29. veljače 2024. godine, kao i u presudi posl. br. Pž-914/2024- 2 od dana 18. ožujka 2024. godine. Prema navedenom tužitelj smatra da je postupanje tuženika pogrešno obzirom da nema ugovorni odnos sa tužiteljem niti zakonsku osnovu da bi „priznavao”, ”uvećavao” ili „umanjivao” nečiju cijenu rada, u konkretnom slučaju tužitelja. U tom smislu, tužitelj ukazuje i na smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske od dana 20. veljače 2020. godine, KLASA: 034-08/18-01-093 koja nedvojbeno ističe sljedeće: „...kako cijenu radnog sata za izvođenje limarskih, lakirerskih i drugih radova u slučaju štetnog događaja na vozilu, treba određivati mjerodavno tržište popravka vozila, odnosno auto servisne radionice koje su registrirane za obavljanje djelatnosti popravka i održavanja vozila na određenom području, prema cijenama koje imaju istaknute u svojim cjenicima u poslovnom prostoru...” i kao dokaz i dostavlja navedene smjernice smjernice AZTN, KLASA: 034-08/18-01-093 od dana 20. veljače 2020.

7. Tužitelj nastavno u tužbi navodi i da su uz sve navedeno ustupitelj / oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su dana 2. svibnja 2024. godine Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 220,00 eur (temeljem obrazložene ponude tuženika) na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obavješten ovdje tuženik, te ujedno tužitelj i dostavio Ugovor o ustupanju od dana 2. svibnja 2024. godine, Notifikaciju od dana 2. svibnja 2024. g. s potvrdom o njenom slanju, te predlaže da sud usvoji njegov tužbeni zahtjev kako je isti naznačen u t. 1. ) izreke ove presude te potražuje i trošak postupka s kamatama.

8. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te pasivnu i aktivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja kao i odgovornost a posebno ukazuje na nedostatak aktivne legitimacije na strani tužitelja budući iz dokaza koje dostavlja tužitelj ne proizlazi da bi on u vrijeme nastanka štetnog događaja bio vlasnik vozila ili osiguranik te da bi tuženik bio odgovorni osiguravatelj, te tuženik ističe da tužitelj u tom smislu nije dostavio nikakav valjan dokaz a ujedno osporava vjerodostojnost priložene dokumentacije. Tuženik ujedno osporava sam nastanak štetnog događaja, osnovanost i visinu potraživanja tužitelja, navodeći da je dužnost oštećenika poduzeti sve potrebne mjere u cilju smanjenja štete i da je u konkretnom slučaju tuženik ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila na istom području, iste vrste kao i kvalitete servisa kod više ovlaštenih i neovlaštenih servisa po jeftinijoj cijeni od one koju navodi tužitelj u tužbi, no da je bez obzira na navedeno odabrana opcija popravka po skupljoj cijeni. Nastavno, tuženik osporava navodni cjenik tužitelja u smislu njegove istinitosti i vjerodostojnosti navodeći da isti nije potpisan niti da ga tužitelj sam koristi te ponovno ističe kako se vozilo moglo popraviti na jednako kvalitetan način uz nižu cijenu usluge. S tim u vezi tuženik ukazuje na praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske te Županijskog suda u Osijeku a u dokaz svojih navoda dostavlja račun Auto lakirera Ivana Brkića od 10. siječnja 2021., Auto servis Multicar od 18. ožujka 2024., Autolimarije Rebić vl. HP od 12. veljače 2024., e-mail poruku tuženika od 19. ožujka 2024. na e-mail adresu oštećenika u kojem za tuženika procjenitelj šteta EP navodi kako oštećeniku dostavlja izvid štete te preporuča popravak u naznačenih šest servisa. Zaključno tuženik predlaže odviti tuženi zahtjev uz naknadu parničnog troška.

9. Podneskom od 10. rujna 2024. tužitelj osporava sve navode ranije naznačenog podneska tuženika ukazujući u bitnome na pravo oštećenika na izbor servisa za popravak vozila te osporava prigovore aktivne i pasivne legitimacije. Tužitelj navodi da činjenica da odgovorni osiguravatelj štetnika ne prihvaća visinu satnice rada tužitelja kao neovlaštenog servisira, da je ista potpuno neodlučna budući prema čl. 9. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan izvršiti preuzetu obavezu a tužitelj ujedno u dokaz svojih navoda dostavlja i račune Termolakirnice Zagi od 13. travnja 2022., 7. veljače 2022., 2. ožujka 2022., 24. siječnja 2022., 1. veljače 2022., i 25. rujna 2023., s dokazima uplate po navedenim računima. U navedenom podnesku tužitelj nastavno navodi da sklapanjem predmetnog ugovora o ustupu tražbine s poslanom notifikacijom tuženiku o izvršenom ustupu potraživanja radi ispunjenja tuženik obaviješten o ustupanju tražbine u smislu odredbe čl. 82. Zakona o obveznim odnosima, te da je evidentno da se u konkretnom slučaju ne radi o vlasništvu oštećenog vozila od strane tužitelja, već nedvojbeno o pravnom odnosu između tužitelja i tuženika, a kako je sve pobliže e opisano u činjeničnim navodima tužbe. Vezano uz po tuženiku osporavanje pasivne legitimacije tužitelj smatra osporavanje neosnovanim jer iz obrazložene ponude tuženika od dana 30. travnja 2024. godine jasno proizlazi kako je isti utvrdio da je odštetni zahtjev koji je oštećenik predao tuženiku kao odgovornom osiguratelju prema polici osiguranja štetnika br: 068202812879 pravno osnovan, te se tuženik putem ove iste ponude obvezao na isplatu u iznosu od 2.382,01 eur ukupne osigurnine po odštetnom zahtjevu. Slijedom navedenog, tužitelj osporava navode tuženika da on nije odgovoran za isplatu osigurnine, budući iz priložene dokumentacije uz tužbu vidljiva razlika između tužiteljevog ukupnog računa br. 103/VP/1 i iznos djelomične isplate tuženika od dana 27. svibnja 2024. g. te sukladno tome radi se o nepodmirenom iznosu koji tužitelj i dalje utužuje u ovom predmetu u iznosu od 220,00 eur. Tužitelj napominje kako je uz tužbu dostavio svu potrebnu dokumentaciju time da ističe da je cjenik potpisan i ovjeren od strane ovlaštene osobe i da je na njemu naznačen i datum važenja slijedom čega su navodi tuženika i u odnosu na taj prigovor irelevantni i neosnovani te usmjereni na odugovlačenje postupka. Tužitelj je obračunao vrijeme popravka vozila na ime limarskih radova u trajanju od 3,00 sata, dok je za lakirerske radove obračunao vrijeme popravka vozila na 7,00 sati te potrošni materijal lakirera u iznosu od 228,13 eur , a što u cijelosti odgovara tuženikovoj procjeni iz izvida štete br. 248210511221, slijedom čega tužitelj ističe da je neosnovan navod tuženika kako stavke s izvida štete nisu sukladne s računom popravka br. 103/VP1/1 od dana 23. travnja 2024. g. Tužitelj ukazuje na temeljnu, tj. osnovnu dužnost štetnika ( a time i odgovornog osiguratelja) da sukladno odredbi čl. 1085. st. 1. ZOO-a uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego je šteta nastala što u konkretnom slučaju znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila oštećenika, kojima je to stanje ustanovljeno. Tužitelj navodi da tuženik nema pravo sam ocjenjivati vrijednost rada, odnosno visinu satnice rada tužitelja kao neovlaštenog servisera, kao niti na bilo koji način ograničavati svoju obvezu u odnosu na visinu satnice rada budući stranke svoje odnose slobodno uređuju i dužne su u smislu odredbe čl. 9. Zakona obveznim odnosima izvršavati preuzete obveze, naravno pod pretpostavkom da to nije u suprotnosti Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva ( a u konkretnom slučaju nije ).

10. Tužitelj je podneskom od 21. studenog 2024. vezano za raspravno rješenje suda od dana 29. listopada 2024. g. a vezano za nalog suda tužitelju da se očituje na okolnost samog štetnog događaja od 13. ožujka 2024. g. , da izvijesti sud da li je za navedeni štetni događaj izvršen policijski očevid te da li je pokrenut prekršajni ili kazneni postupa naveo ( kao i u tužbi ) da je dana 13. ožujka 2024. godine oštećeno je vozilo oštećenika SP, marke VOLKSWAGEN GOLF 2.0, a sve kako je istim upravljao unuk oštećenika PP te se kretao ulicom Većeslava Holjevca u smjeru [adresa] – [adresa], time da je vozilo iz desne prometne trake naglo promijenilo smjer kretanja vozila u lijevu traku, a sve bez pokazivača smjera, a kojom radnjom dolazi do kontakta s vozilom oštećenika. Budući da je opisanim štetnim događajem nastala samo materijalna šteta, oštećenik i štetnik popunili su i potpisali Europsko izvješće o nesreći koje je proslijeđeno zajedno sa preostalom dokumentacijom uz odštetni zahtjev, odgovornom osiguratelju štetnika odnosno tuženiku. Prema navedenom za navedeni štetni događaj nije izvršen policijski očevid niti je pokrenut kakav prekršajni ili kazneni postupak vezano za navedeni događaj. Tužitelj ponovo navodi da iz obrazložene ponude tuženika od dana 30. travnja 2024. g. koja je priložena uz tužbu, jasno proizlazi da je tuženik obavijestio oštećenika da temeljem prometne nezgode od dana 13. ožujka 2024. godine i da tuženikova odgovornost za naknadu štete nije sporna, slijedom čega je utvrđeno da je odštetni zahtjev oštećenika pravno osnovan samim time je po istom isplaćen iznos od 2.382,01 eur na ime naknade predmetne štete. Navedeni je podnesak tužitelja od 21. studenog 2024. tuženik zaprimio dana 17. prosinca 2024. i nije osporio opisani način nastanka štetnog događaja kao ni da je zaprimio Europsko izvješće o nesreći kao i ostalu dokumentaciju tuženika vezano za štetni događaj.

11. Sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

12. Sud je izvršio uvid u spis i to račun/otpremnicu tužitelja br. 103/VP/1 od 23. travnja 2024. s datumom dospijeća 8. svibnja 2024. na ukupan iznos 2.602,01 eura (list 9 spisa); Izvid štete tuženika na vozilu reg. oznake [registarska oznaka] br.248210511221 od 25. travnja 2024. za štetni događaj od 13. ožujka 2024. ( list 10 spisa); obrazloženu Ponudu tužitelja upućenu SP od 30. travnja 2024. ( list 11 spisa) ; Dokaz uplate iznosa od 2.382,01 eura od strane tuženika tužitelju od 28. svibnja 2024. ( list 12 spisa); Cjenik usluga obrta [obrt] vl. ŽP iz [adresa] od 2. siječnja 2024. ( list 14 spisa); Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja zaključen 2. svibnja 2024. između SP iz [adresa] kao ustupitelja i tužitelja ŽP vlasnika obrta [obrt] kao primatelja ( list 15-16 spisa); Notifikaciju o ustupanju tražbine od 2. svibnja 2024. s dokazom predaje tuženiku putem e – maila 14.06.2024 ( list 17-18 spisa); račun Auto lakirera TP od 10. siječnja 2021. ( list 68 spisa) ; račun Auto servis Multicar od 18. ožujka 2024.( list 69 spisa); račun Autolimarije Rebić vl. HP od 12. veljače 2024. ( list 70 spisa); e-mail poruku tuženika od 19. ožujka 2024. upućenu na e-mail adresu oštećenika u kojem za tuženika procjenitelj šteta EP navodi kako oštećeniku dostavlja izvid štete te preporuča popravak u šest naznačenih servisa ( list 71 spisa); račune izdane po Termolakirnici Zagi dostavljene u prilogu podneska tužitelja od 10.09.2024. s dokazima uplate po istima za razne osiguranike ( list 77-93 spisa). Sud je održao i dva ročišta i to dana 29. listopada 2024. i 30. siječnja 2024. Imajući u vidu kako se u predmetnom postupku radi o sporu male vrijednosti sud nije provodio predloženo prometno vještačenje kao ni saslušanje svjedoka ocijenivši da bi utvrđivanje činjenica vezanih predložene dokaze bilo povezano s nerazmjernim troškovima i teškoćama pa je u skladu s odredbom čl. 464.a ZPP-a zaključio o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave u spisu .

13. Među strankama su u konkretnom predmetu sporne osnova i visina tužbenog zahtjeva, sporne su aktivna i pasivna legitimacija, sporan je nastanak predmetnog štetnog događaja, kao i odgovornost tuženika za nastalu štetu.

14. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ističe se slijedeće. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine (cesija) koji prileži spisu na listovima 15-17 proizlazi da su tužitelj i SP navedeni Ugovor sklopili 2. svibnja 2024. te da je istim Ugovorom SP kao ustupitelj ustupio radi ispunjenja tužitelju svoje novčano potraživanje radi naknade štete u prometu prema tuženiku u iznosu od u iznosu od 220,00 eur , prema računu / otpravnici popravka za štetu 103/VP/1 u ukupnom iznosu od 2.602,01 eur a sve prema navedenom računu popravka izdanog po tužitelju od 23. travnja 2024. Time je oštećenik SP ustupio tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05,41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22.; dalje u tekstu ZOO). Prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Iz spisu priloženih izvida štete tuženika razvidno je da se odnose upravo na predmetni štetni događaj (broj spisa odgovara oznaci štete navedenom u Ugovoru o ustupu tražbine, a iz računa tužitelja broj 103/VP/1 proizlazi da se isti odnosi na popravak vozila upravo iz predmetnog štetnog događaja). Iz navedenog je razvidno kako je predmet ustupa tražbine upravo tražbina naknade štete SP prema tuženiku iz tužiteljevog računa koji je u utuženom dijelu predmet ovog postupka. Tuženik je o ustupu tražbine obaviješten Notifikacijom od 2. svibnja 2024. ( list 17 spisa ). Stoga istaknuti prigovor tuženika radi nedostatka aktivne legitimacije sud cijeni neosnovanim .

15. Uvidom u Izvid štete tuženika (list 10 spisa spisa) utvrđeno je da se isti odnose na vozilo – osobni automobil Volkswagen Golf 2.0 TDI , reg. oznaka [registarska oznaka] u vlasništvu oštećenika SP, da se štetni događaj dogodio 13. ožujka 2024., i da je broj izvida štete tuženika 248210511221 . Iz obrazložene Ponude tuženika SP ( list 11 spisa ) od 30. travnja 2024. razvidno je da je broj predmeta tuženika 2482 1051 1221 koji se broj nalazi i na potvrdi o uplati kod RBA banke d.d. ( list 12 spisa ) kojom se potvrđuje da je tuženik AP uplatio dana 27. svibnja 2024. iznos od 2.382,01 eur. Iz svega navedenoga, uzimajući u obzir dokumentaciju koja prileži spisu, ovaj sud je zaključio kako je upravo tuženik osiguravatelj vozila oštećenika za štetu na vozilu koja je nastala na vozilu SP a koju štetu je tužitelj popravio. Tuženik nije osporio da vozilo reg. oz. [registarska oznaka] nije osigurano kod njega, a da je vozilo u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika proizlazi i iz činjenice da je tuženik izvršio izvid štete 25. travnja 2024., upravo na vozilu oštećenika i da je br. izvida štete 248210511221. Uvidom u obrazloženu Ponudu tuženika od 30. 4. 2024. upućenu AP sam tuženik navodi " Poštovani, sa zadovoljstvom Vas možemo izvijestiti da naša odgovornost za naknadu štete -1 – po navedenoj prometnoj nesreći – nije sporna, pa je time i Vaš odštetni zahtjev pravno osnovan. Istovremeno smo procijenili visinu štete kao cjelokupnu naknadu štete - 2 - na iznos od 1. šteta na vozilu 2.382,01 e Ukupno : 2.382,01. Kod navedenog sud ukazuje da je pod napomenom -1 . naznačeno u navedenoj ponudi da je osnovanost zahtjeva utvrđena na temelju izjava sudionika , mišljenja procjenitelja, a da je pod -2- naznačeno da je visina štete procijenjena na temelju : izvida štete , fotografija oštećenog vozila; račun umanjen za cijenu radnog sata. Slijedom navedenog nije osnovan prigovor tuženika da nije pasivno legitimiran u ovom predmetu, nije osnovan tuženikov prigovor odgovornosti niti je sporan sam štetni događaj, budući kako je navedeno, upravo sam tuženik u navedenoj Ponudi navodi da je njegova odgovornost za naknadu štete po opisanoj prometnoj nesreći pa je time osnovan i odštetni zahtjev, no po stavu tuženika za iznos od 2.382,01 eur.

16. Iz računa/ otpremnice tužitelja broj 103/VP/1 od 23. travnja 2024. utvrđeno je da je tužitelj izvršio popravak vozila AP za ukupnu cijenu od 2.602,01 euro s PDV 25%). Navedena cijena je u skladu s Cjenikom tužitelja od 2. 1. 2024. ( list 14 spisa ) koji sadrži potpis vlasnika i pečat obrta tužitelja. Sud ukazuje da da je tuženik u Izvidu štete ( list 10 ) nije naveo ukupan iznos troška popravka no naznačio je oštećenja na vozilu kao i radno vrijeme popravka koja naznaka oštećenja odgovara radovima iz računa otpremnice tužitelja 103/VP/1 od 23. travnja 2024.

17. Tužitelj tužbom potražuje iznos od 220,00 eur uzimajući u obzir plaćanje koje je tuženik izvršio u mirnom postupku u iznosu od 2.382,01 eur te je razlika do punog iznosa računa tužitelja koji iznosi 2.602,01 eur predmet utuženja u ovom predmetu. Kako je navedeno tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako je dužnost oštećenika da poduzme sve potrebne mjere da bi smanjio štetu te da je u konkretnom slučaju tuženik ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila na istom području i iste vrste i kvalitete servisa kod više ovlaštenih i neovlaštenih servisera po jeftinijoj cijeni od one koju navodi tužitelj u tužbi , no da je bez obzira na naveden odabrana opcija popravka vozila po skupljoj cijeni. U tom smislu je tuženik i dostavio e mail poruku od 19. ožujka 2024. upućenu oštećeniku ( list 71 spisa ) s popisom 6 servisa, no tuženik ne naznačuje niti dostavlja dokaz da bi upravo radovi koje je obavio tužitelj kao i materijali koje je koristio kod popravka vozila tuženikovog osiguranika , bili jeftiniji u odnosu na radove i materijale koje bi obavio i koristio neki od po njemu naznačenih 6 servisa i u tom smislu sud nije cijenio kao dokaz dostavljene račune po tuženiku imajući u vidu da je svaki od radova u cilju otklanjanja oštećenja različit ne samo u smislu nastanka i posljedica štete već i vrste vozila kao i materijala korištenog kod radova saniranja štete. Ujedno sud ukazuje da je vrijeme potrebno za rad limara po računu tužitelja 3 sata kao i kod tuženikovog izvida štete, te da je za rad lakirera na računu tužitelja naznačeno 7 sati kao i na računu tužitelja. Stoga je predmet naknade štete u ovom postupku isključivo naknada štete u vidu razlike cijene od 220,00 eur koju je obračunao tužitelj za rad i materijal u odnosu na cijenu rada i materijala koju je procijenio tuženik u svom izvidu štete. Sud ujedno smatra su u ovom konkretnom slučaju u odnosu na visinu štete koju tuženik osporava za 220,00 eura, te opseg oštećenja, tužitelj visinu te štete dokazao računom o popravku iz kojeg je razvidno da su izvršeni i plaćeni upravo oni popravci i materijali koje je bilo potrebno izvesti i koristiti radi popravka štete i u tom smislu je po stavu suda tužitelj ponudio dostatne dokaze na okolnost visine štete i time je ispunio svoju procesnu obvezu iz čl. 219. ZPP-a.

18. Nastavno, prema ocjeni ovog suda oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila možda i jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata, sam rad i materijale koje priznaje tuženik. Tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim Cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente,

19. Imajući u vidu da je cijena materijala, rada a posebno sati potrebnih za otklanjanje oštećenja odnosno saniranja štete na vozilu po računu tužitelja broj 103/VP/1 od 23. travnja 2024. ispostavljena u skladu s Cjenikom tužitelja i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u Izvidu štete, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene rada i materijala u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene rada i materijala koju tužitelj prema svom Cjeniku naplaćuje i cijene rada i materijala koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, s obzirom na valjani Ugovor o ustupu tražbine, dužan nadoknaditi utuženi iznos od 220,00 eur temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a slijedom čega je odlučeno kao u točki 1. ) izreke ove presude. Nastavno, odredbom članka 81. st. 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu, pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate . Odluku o visini stope zatezne kamate sud je donio u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a propisanu za ostale odnose s obzirom se ne radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora.

20. Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa se odluka o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka iz t. 2) . izreke presude osniva na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik u granicama zahtjeva istaknutog u troškovniku,

1 0

prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/2023, dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak u iznosu od 50,00 eur za sastav tužbe od dana 4. srpnja 2024. temeljem Tbr.7/1 Tarife HOKa, u iznosu od 50,00 eur za sastav podneska od 10. rujna 2024. temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOKa, u iznosu od 50,00 eur za zastupanje na ročištu dana 29. listopada 2024. temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa, u iznosu od 50,00 eur sastav podneska od 21. studenog 2024. temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOKa, u iznosu od 50,00 eur za zastupanje na ročištu dana 30. siječnja 2025. temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa, u iznosu od 25 ,00 eur za zastupanje na ročištu za objavu presude dana 25. veljače 2025. temeljem Tbr. 9/3 Tarife HOKa, odnosno priznat mu je trošak od 275,00 eur i u odnosu na njega tužitelju je priznat i trošak PDV u iznosu od 68,75 eur temeljem Tbr. 46 Tarife HOKa , te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, odnosno tužitelju je priznat ukupan trošak postupka u iznosu od 370,29 eur. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i 29 ZOO , te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj kao i u odnosu na glavno potraživanje.

U Zagrebu 25. veljače 2025. g.

Sudac

Nada Nekić Plevko

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku uz pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku