Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-886/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika EXPORTDRVO PROJEKTI d.o.o. za proizvodnju i usluge, Zagreb, Tkalčićeva 88, OIB: 06192319594, kojeg zastupa punomoćnica Željka Marčić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Škarica i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 11742/2021-33 od 04. rujna 2024., u sjednici vijeća dana 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-11742/2021-33 od 04. rujna 2024. u dijelu pod toč. I izreke i pod II izreke kojim se nalaže tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak od 11.962,50 eura.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke odbija se kao neosnovan zahtjev na isplatu iznosa od 125.801,50 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama kao i naknadu parničnog troška zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate. Pod II se nalaže tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak od 11.962,50 eura, dok se odbija zahtjev tuženika za naknadom troška u preostalom iznosu preko dosuđenog.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik se protivi navodima žalbe i predlaže istu odbiti i potvrditi njome pobijanu odluku, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Pravilno u pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrđuje kako je predmet spora zahtjev tužitelja kao radnika od tuženika kao poslodavca za isplatom razlike plaće za razdoblje od lipnja 2015. do travnja 2019. od 125.901,50 eura koja razlika plaće se temelji na Odluci o obračunu i isplati plaće direktoru od 25. lipnja 2015. koju odluku je donio tužitelj u svojstvu direktora tuženika pa isti potražuje razliku plaće za razdoblje kada je bio direktor tvrtke tuženika i kada je sam istom odlukom smanjio plaću sa iznosa od 31.010,72 kn bruto na iznos od 3.125,00 kn.

7. Tužitelj u žalbi ističe kako sud utvrđuje da je Odluku o obračunu i isplati plaće direktoru poduzeća od 25. lipnja 2015. tužitelj donio u svojstvu direktora tuženika, te je istom sam sebi smanjio plaću a ista se poziva na privremeni račun dobitka i gubitka društva sastavljen za 2015., 2016. i 2017. godinu i procjenu svih okolnosti poslovanja društva u navedenom razdoblju. Nije jasno temeljem čega je sud zaključio da se radi o računima dobiti i gubitka društva jer da iz odluke proizlazi kako se radi privremenom računu dobiti i gubitka društva pa se radi o računima dobiti i gubitka napravljenim za interne potrebe društva a ne o računu dobiti i gubitka u smislu Zakona o trgovačkim društvima koji se sastavlja sukladno Međunarodnim knjigovodstvenim standardima jer i sam tužitelj tvrdi kako je prilikom utvrđivanja računa dobiti i gubitka imao na umu investiciju koja je bila u tijeku, odnosno da gradilište nije završeno te da još nije realiziran drugi kredit. Jasno je, dakle, da se ne radi o računu dobiti i gubitka u smislu ZTD-a i Međunarodnih knjigovodstvenih standarda već o projekciji dobiti i gubitka napravljenoj za interne potrebe tuženika pa nije jasno zbog čega ne bi bilo životno logično da direktor društva sam sa sobom ugovori najprije plaću od 31.010,72 kn, a potom već idućeg dana smanjuje sam sebi plaću na iznos od 3.125,00 kn ako je imao ugovorenu plaću koja je primjerena za njegovo radno mjesto, te zbog trenutnih okolnosti smanjuje plaću sam sebi. Pogrešno sud tvrdi da tužitelj na taj način nije vodio poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika jer je vodio poslove društva s potrebnom pozornošću budući je odgodio isplatu dijela plaće dok društvo ne bude u financijskoj mogućnosti isplatiti istu u cijelosti. Konačno, time plaća nije umanjena već je donesena odluka da će se kroz određeni period isplaćivati plaća u iznosu od 3.125,00 kn, a da će se razlika između bruto iznosa plaće navedene u ugovoru o radu od 25. lipnja 2015. i iznosa određenog odlukom od 25. lipnja 2015. isplatiti nakon završetka rekonstrukcije građevinskog objekta u [adresa] i početka rada hotela Academia najkasnije u poslovnoj 2018. pri čemu da je ugovorena plaća tužitelja bila 31.010,72 kn, te mu navedeni iznos nije isplaćivan što proizlazi, između ostalog, i iz nalaza i mišljenja vještaka.

8. No, sud prvog stupnja u svojoj odluci utvrđuje kako je tužitelj bio direktor tvrtke tuženika te je bio zaposlen kod tuženika do travnja 2019. kada mu je radni odnos prestao otkazom a tužitelj je vodio spor protiv tuženika radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o otkazu Ugovora o radu te je pravomoćno odbijen. Sporna je zakonitost Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 24. lipnja 2015., zakonitost Ugovora o vođenju poslova uprave od 24. lipnja 2015. te Odluke o obračunu i isplati plaće direktoru poduzeća od 25. lipnja 2015., pa time i osnovanost i visina potraživanja s osnove razlike plaće koje tužitelj potražuje od tuženika. Tužitelj je bio direktor i jedini osnivač trgovačkog društva te ujedno jedina osoba ovlaštena na zastupanje i jedini član društva, a tužitelj na pitanje kako je znao u 2015. godini kakvi će biti privremeni računi dobitka i gubitka društva za 2015., 2016. i 2017. godinu, odgovara da je to donio imajući na umu kakva je investicija u tijeku, odnosno gradilište nije završeno te još nije dobiven drugi kredit. Navodi da računi dobiti i gubitka društva nisu imali veze s njegovom plaćom. On je bio direktor društva tuženika od 2012. do kraja 2017. U vrijeme donošenja navedene Odluke on je bio jedini direktor društva. Navodi da je on bio i skupština društva i uprava i vlasnik i na osnovi toga je donosio odluke. Navodi da je sam odlučio od 2012. do 2015. da si ne isplaćuje plaću i da posuđuje novce. Nije nikada donio odluku kojom je sam sebe ovlastio na zaključenje ugovora sa samim sobom.

9. Međutim, vještak financijske struke utvrđuje kako razlika između bruto plaće koje je isplaćivana tužitelju i bruto plaće koja bi mu trebala biti isplaćena prema Ugovoru o radu iznosi bruto 894.583,51 kn te je tužitelju isplaćivana plaća u različitim iznosima u utuženom razdoblju pa nije točno da je nakon lipnja 2015. plaća tužitelju isplaćivana u iznosu 3.125,00 kn kako tvrdi u tužbi, te nisu dostavljeni privici odnosno privremeni računi dobiti i gubitka za 2015. i 2016. i 2017. godinu, uz napomenu da bi se isti odnosili na buduća financijska razdoblja. Vještak tvrdi kako poslovna godina završava sa 31.12. te je to ujedno i najraniji datum kada se može znati rezultat poslovanja dok je uobičajeno da se rezultat poslovanja utvrđuje u periodu do 30.4. iduće godine kad je rok za predaju prijave poreza na dobit pa tužitelj nije mogao znati na dan donošenja odluke 25. lipnja 2015. poslovne rezultate za 2015., 2016. i 2017. godinu.

10. U takvoj situaciji i ovaj sud u svemu prihvaća utvrđenja suda prvog stupnja o tome kako ugovor o radu i Ugovor o vođenju poslova Uprave od 24. lipnja 2015. tužitelj sklapa sam sa sobom jer je isti nastupao kao poslodavac u svojstvu zakonskog zastupnika tuženika te ujedno i kao radnik. Spornom odlukom se smanjuje plaća tužitelja na iznos od 3.125,00 kn pa sud primjenjuje čl. 86. stavak 1. ZTD-a prema kojemu se krajem svake poslovne godine utvrđuje račun dobiti i gubitka. Na temelju toga računa svakome se članu izračunava njegov udio u dobiti ili u gubitku, srazmjerno njegovome udjelu u društvu a sporna odluka se temelji na privremenom računu dobiti i gubitka društva sastavljenog za poslovnu godinu 2015., 2016. i 2017., te se računi dobiti i gubitka ne mogu donijeti unaprijed, niti je tužitelj privremene račune dobiti i gubitka nije priložio navedenoj Odluci, pa je ista odluka suprotna prisilnim propisima i to odredbi čl. 86. ZTD-a (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) budući da tužitelj u vrijeme njena donošenja ni na koji način nije mogao znati račune dobiti i gubitka društva za godine 2015., 2016. i 2017. te na temelju njih donijeti predmetnu Odluku, pri čemu je tužitelj ugovorio najprije plaću od 31.010,72 kn, a kako je to tužitelj učinio Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 24.6.2015. te potom već idućeg dana smanjio sam sebi plaću na iznos od 3.125,00 kn, a kako je to tužitelj učinio Odlukom o obračunu i isplati plaće direktoru poduzeća od 25. lipnja 2015. pozivajući se na navodne račune dobiti i gubitka za buduće razdoblje.

11. Stoga pravilno sud utvrđuje kako tužitelj nije vodio poslove pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika kada je sklopio sam sa sobom Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa ugovorenom plaćom od 31.010,72 kn te istoga dana Ugovor o vođenju poslova Uprave, a već idućeg dana istu smanjio na 3.125,00 kn Odlukom o obračunu i isplati plaće direktoru poduzeća od 25.6.2015. te nadalje isplaćivao plaću u različitim iznosima koji su varirali od 3.000,00 kn do 31.010,72 kn pa tužitelj nije dokazao kako je u utuženom razdoblju bio ovlašten primati plaću i u kojem iznosu, za što da bi bilo odgovorno društvo tuženika.

12. Pri tome nije od značaja navod žalitelja kako je račun dobiti i gubitka donesen za interne potrebe, jer je na istome upravo i utemeljena Odluka od 25. lipnja 2015. g. te isto ne može biti osnova za ugovorne odnose, a tužitelj u tom času ni na koji način nije mogao imati podatke na temelju kojih bi mogao izraditi račune dobiti i gubitka društva za poslovne godine 2015., 2016. i 2017. te na temelju njih donijeti predmetnu Odluku, zato što predmetni računi dobiti i gubitka društva tada očito nisu niti postojali, iako tužitelj navodne privremene račune dobiti i gubitka nije priložio navedenoj Odluci niti ih je dostavio sudskom vještaku, premda se u odluci navodi da su one prilog odluke. Dakle, nije iz tog razloga moguće prihvatiti primanja tužitelja kao valjano ugovorena ukoliko je odluka o istima nevaljana kako je naprijed obrazloženo, jer istom odlukom istodobno je donesena odluka o isplati bruto plaće temeljem privremenog računa dobiti i gubitka za razdoblja koja tek slijede, a ugovoren je obračun razlike temeljem istog računa za isto razdoblje po okončanju određenih radova u 2018. godini. Stoga i ovaj sud u svemu prihvaća utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja.

13. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, te je i odluka o troškovima postupka pravilna prema čl. 154. i 155. ZPP obzirom na uspjeh tužitelja u sporu i činjenicu da je trošak dosuđen za sve radnje koje su bile neophodne za vođenje postupka, valjalo podnesenu žalbu protiv presude odbiti i njima pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat