REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-3189/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šimića, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Damir Mokrović, odvjetnik u Zagrebu, Trakošćanska 29, protiv tuženika CENTAR BANKA d.d. u stečaju iz Zagreba, Heinzelova 47 a, OIB: 89296739230, kojeg zastupa stečajni upravitelj Damir Mikić u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-785/2022 od 14. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-785/2022 od 14. lipnja 2024. u dijelu točke I. izreke i u točki II. izreke i sudi:
1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba Zaprešić, poslovni broj Ovr-396/2022 od 17. ožujka 2022. na temelju:
- Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 260/11 od 25.03.2011. koji je sastavni dio Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 25.3.2011. potvrđenog kod javnog bilježnika Vladimir Šarčević iz Zagreba 31.03.2011. pod brojem OV-2397/11 (Z-1246/11),
- Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 255/11 od 25.03.2011. koji je sastavni dio Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 25.3.2011. potvrđenog kod javnog bilježnika Vladimir Šarčević iz Zagreba 31.03.2011. pod brojem OV-2394/11, (Z-1247/11),
određena na k. č. br. [katastarska čestica] kuća br. 85/A, zgrada, dvorište i oranica kod [adresa] površine 280 čhv, upisana u zemljišnu knjigu Općinskog suda Novi Zagreb, zemljišnoknjižni odjel Zaprešić, u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],
i to radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja-tuženika u iznosu od:
po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 260/11 od 25.03.2011. koji je sastavni dio Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 25.03.2011. potvrđenog kod javnog bilježnika Vladimir Šarčević iz Zagreba 31.03.2011. pod brojem OV-2397/11 (Z-1246/11), glavnice u iznosu od 14.599,51 EUR / 110.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. ožujka 2022. do isplate i zatezne kamate obračunate u razdoblju od 16. ožujka 2019. do 28. veljače 2022. u iznosu od 3.464,72 EUR / 26.104,90 kn,
po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 255/11 od 25.03.2011. koji je sastavni dio Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 25.03.2011. potvrđenog kod javnog bilježnika Vladimir Šarčević iz Zagreba 31.03.2011. podbrojem OV-2394/11, (Z-1247/11), glavnice u iznosu od 30.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. ožujka 2022. do isplate i zatezne kamate obračunate u razdoblju od 16. ožujka 2019. do 28. veljače 2022. u iznosu od 7.094,20 EUR,
i troškova ovršnog postupka u iznosu od 663,61 EUR / 5.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja rješenja o ovrsi 17.03.2022. do isplate.“
2. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-785/2022 od 14. lipnja 2024. u dijelu točke I. izreke kojim je proglašena nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću poslovni broj Ov-396/2022 od 17. ožujka 2022. na temelju:
- Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu br. 231/2009 od 25.2.2009. potvrđenog kod javnog bilježnika Ilinka Lisonek iz Zagreba 04.03.2009. pod brojem OV-2946/2009,
- Dodatka br. I tom Ugovoru od 22.01.2010. potvrđenog kod javnog bilježnika Ilinka Lisonek iz Zagreba 01.02.2010. pod brojem OV-1102/2010,
- Dodatka br. II tom Ugovoru od 25.03.2011. potvrđenog kod javnog bilježnika Vladimir Šarčević iz Zagreba 31.03.2011. pod brojem OV-2398/11,
- Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 931/2010 od 20.09.2010. i
- Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 567/2011 od 1.7.2011. (Z-998/09),
- Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 260/11 od 25.03.2011. koji je sastavni dio Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 25.3.2011. potvrđenog kod javnog bilježnika Vladimir Šarčević iz Zagreba 31.03.2011. pod brojem OV-2397/11 (Z-1246/11) i
- Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 255/11 od 25.03.2011. koji je sastavni dio Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 25.3.2011. potvrđenog kod javnog bilježnika Vladimir Šarčević iz
Zagreba 31.03.2011. pod brojem OV-2394/11, (Z-1247/11),
određena na k. č. br. [katastarska čestica] kuća br. 85/A, zgrada, dvorište i oranica kod [adresa] površine 280 čhv, upisana u zemljišnu knjigu Općinskog suda Novi Zagreb, zemljišnoknjižni odjel Zaprešić, u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],
i to radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja-tuženika u iznosu od:
- po Ugovoru o međusobnom poslovnom odnosu br. 231/2009 od 25.2.2009. broj potvrde OV-2946/2009 od 04.03.2009., javni bilježnik Ilinka Lisonek iz Zagreba, Dodatka br. I tom Ugovoru od 22.01.2010. broj potvrde OV-1102/2010 od 01.02.2010. javni bilježnik Ilinka Lisonek iz Zagreba, Dodatka br. II tom Ugovoru od 25.03.2011. broj potvrde OV-2398/11 od 31.03.2011. javni bilježnik Vladimir Šarčević iz Zagreba,
- po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 567/2011 od 01.07.2011., (Z- 998/09), glavnice u iznosu od 66.361,40 EUR / 500.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 02.03.2022. do isplate, nenaplaćene redovne kamate obračunate od 05.07.2011. do 31.08.2011. u iznosu od 1.254,87 EUR / 9.454,79 kn, zatezne kamate obračunate od 01.09.2011. do 01.03.2022. u iznosu 77.475,17 EUR / 583.736,70 kn,
- po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 931/2010 od 20.09.2010. zatezne kamate obračunate od 01.07.2011. do 04.07.2011. u iznosu od 77,55 EUR / 584,27 kn te iznos naknade od 1,60 EUR / 12,03 kn,
- po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 260/11 od 25.03.2011. koji je sastavni dio Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 25.03.2011. potvrđenog kod javnog bilježnika Vladimir Šarčević iz Zagreba 31.03.2011. pod brojem OV-2397/11 (Z-1246/11) i to nenaplaćene redovne kamate obračunate od 28.07.2011. do 25.03.2012. u iznosu od 1.146,03 EUR / 8.634,75 kn i zatezne kamate obračunate od 26.03.2012. do 15.03.2019. u iznosu 12.345,24 EUR / 93.015,24 kn,
- po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 255/11 od 25.03.2011. koji je sastavni dio Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 25.03.2011. potvrđenog kod javnog bilježnika Vladimir Šarčević iz Zagreba 31.03.2011. podbrojem OV-2394/11, (Z-1247/11) i to nenaplaćene redovne kamate obračunate od 08.08.2011. do 03.02.2013. u iznosu od 2.587,34 EUR / 19.494,31 kn, te zatezne kamate obračunate od 01.04.2012. do 28.02.2022. u iznosu 22.573,93 EUR / 170.792,65 kn.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud proglasio nedopuštenom ovrhu određenu rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću poslovni broj Ovr-396/2022 od 17. ožujka 2022. na temelju isprava pobliže navedenima u izreci te presude i to radi naplate tuženikova potraživanja također pobliže navedenima u izreci te presude. Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da je potraživanje tuženika prema tužitelju prema članku 233. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 155/22 i 156/23) zastarjelo jer tražbine iz isprava na temelju kojih je tuženik pokrenuo ovrhu zastarijevaju u roku od 10 godina, s time da je od dospijeća pa do pokretanja ovršnog postupka 16. ožujka 2022. proteklo više od 10 godina. Osim toga, sud smatra da povremeno potraživanje zateznih kamata koje su zajedno s glavnicom utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili drugim nadležnim tijelom odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za tri godine, a s obzirom na to da iz potvrde o ovršnosti iskazane po javnom bilježniku proizlazi da su isprave na temelju koje je pokrenuta ovrha postale ovršne 2013. godine, to je ovrha i u dijelu naplate potraživanja zateznih kamata nedopuštena zbog zastare. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te troškova postupka. Žalitelj ističe da je pobijanom presudom proglašena nedopuštenom ovrha i to iz razloga nastupa 10 godišnjeg odnosno 3 godišnjeg roka zastare sukladno članku 233. Zakona o obveznim odnosima. Prema tome, nesporna je činjenica da tužitelj nije izvršio povrat ugovorenih kredita kao i plaćanje obračunatih redovnih i zateznih kamata po Ugovorima o kratkoročnom kreditu broj 567/2011, 260/2011 i 255/2011 do 28. veljače 2022 kao obračuna potraživanja tuženika iz prijedloga za ovrhu. Sud uopće nije obrazložio odlučne činjenice, dokaze i navode tuženika da je u ovom slučaju došlo do prekida zastare sukladno članku 241. u vezi članka 245. Zakona o obveznim odnosima, to jest da je tuženik kao ovrhovoditelj (založni vjerovnik) već ranije vodio ovrhu na predmetu ovrhe (kući) u vlasništvu tužitelja na kojoj se vodila ovrha od drugih vjerovnika i pod založnim pravom tuženika kod Općinskog suda u Zaprešiću pod poslovnim brojem Ovr-1393/12, a koja je obustavljena jer nekretnina nije prodana na dražbama ovrhovoditelja Mariterm d.o.o. iz Rijeke i PTP-Zaprešić d.o.o. iz Zaprešića – ta je ovrha obustavljena 17. prosinca 2013. Zbog navedenog, nastupio je prekid zastare, a što je prvostupanjski sud zanemario. Nadalje, žalitelj se poziva na odredbu članka 222. Zakona o obveznim odnosima prema kojem je dopušteno prisilno namiriti glavnice opisanih zastarjelih tražbina prema tužitelju, a s obzirom na to da je tuženikova tražbina osigurana hipotekom provedena pod poslovnim brojem Z-1246/11 u korist tuženika u iznosu od 110.000,00 kn uvećano za pripadajuću redovnu i zateznu kamatu, naknadu i ostale troškove koji se obračunavaju sukladno odlukama tuženika i zakonskim propisima, kao i pod poslovnim brojem Z-1247/11 kojim je uknjižena hipoteka u korist tuženika za iznos od 30.000,00 EUR, što na dan sklapanja Sporazuma iznosi 221.368,53 kn prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke uvećano za pripadajuće kamate, naknadu i ostale troškove. U nastavku žalbe žalitelj navodi odredbe članka 297. stavka 1., članka 336. i 339. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) te smatra da čak i u slučaju zastare, on može namiriti svoje potraživanje upisano u javnoj knjizi. Žalitelj se pri tome poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-433/17 od 16. svibnja 2017., Revt-211/12 od 18. veljače 2014. i Rev x-485/16 od 28. svibnja 2019., ali i na više odluka županijskih sudova koje je priložio žalbi. Zbog navedenog, žalitelj smatra da barem njegova tražbina (glavnica) u iznosu od 66.361,40 EUR (Ugovor o kratkoročnom kreditu 567/2011), 14.600,00 EUR (Ugovor o kratkoročnom kreditu broj 260/2011) i 30.000,00 EUR (Ugovor o kratkoročnom kreditu 255/2011) nije zastarjela, premda smatra da cjelokupna tražbina nije zastarjela i to upravo zbog prekida zastare radi vođenja ovršnog postupka protiv tužitelja kod Općinskog suda u Zaprešiću pod brojem Ovr-1393/12, a koja ovrha je obustavljena jer nekretnina nije prodana na dvjema dražbama ovrhovoditelja Mariterm d.o.o. i PTP-Zaprešić d.o.o. Žalitelj predlaže da se pobijana presuda stavi izvan snage odnosno odbije-odbaci tužba kao neosnovana.
3. Žalba je dostavljana tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu žalbu u bitnom navodi kako tuženik smatra da je došlo do prekida zastare jer je tuženik kao ovrhovoditelj (založni vjerovnik) već ranije vodio ovrhu na predmetu ovrhe, a koja je obustavljena jer nekretnina nije prodana na dražbama ovrhovoditelja Mariterm d.o.o. i PTP-Zaprešić d.o.o. Navodi tuženika su neosnovani jer iz tih navoda proizlazi da on u tom postupku uopće nije bio ovrhovoditelj odnosno stranka u postupku već su to bile druge pravne osobe koje s ovim postupkom nisu u vezi. Tuženik u spis nije dostavio nikakvo rješenje o ovrsi na nekretnini tužitelja iz kojeg bi bilo vidljivo da je radi neke svoje tražbine 2012. godine pokrenuo i vodio ovršni postupak protiv tužitelja. Zbog toga, vođenjem postupka kod Općinskog suda u Zaprešiću pod poslovnim brojem Ovr-1393/12 u kojem tuženik nije bio ovrhovoditelj nije moglo doći do prekida zastare. Nadalje, tuženik navodi da su u njegovu korist postojala založna prava na predmetnoj nekretnini upisana u zemljišnoj knjizi pod poslovnim brojem Z-1246/11 radi iznosa glavnice od 110.000,00 kn i pod poslovnim brojem Z-1247/11 radi iznosa glavnice od 30.000,00 EUR uvećano za pripadajuću redovnu i zateznu kamatu, naknadu i ostale troškove koji se obračunavaju u skladu s odlukama banke i zakonskim propisima. Tuženik podnosi žalbu radi ove dvije navedene tražbine za koje tvrdi da su upisana založna prava, sukladno činjenici da druga upisana založna prava ne postoje. Upis založnog prava pod poslovnim brojem Z-998/09 ne može se odnositi na Ugovor o kratkoročnom kreditu 567/2011 jer je prijedlog za upis založnog prava podnesen 2009. godine – stoga je nedvojbeno da je u pogledu navedene tražbine nastupila zastara i za glavnicu i za kamate. Tuženik ne osporava činjenicu da je zbog proteka vremena zastarjela tražbina kamata i drugih povremenih davanja osiguranih pod poslovnim brojem Z-1246/11 i Z-1247/11 ne može se namiriti ni iz opterećene stvari. Tužitelj se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (7/19) od 21. studenoga 2019. prema kojem potraživanje zateznih kamata koje su zajedno s glavnicom utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili drugim nadležnim tijelom odnosno javnobilježničkim aktom i koje dospijevaju ubuduće zastarijevaju u trogodišnjem zastarnom roku računajući od ovršnosti ovršnih isprava. Tužitelj ističe da su u zastari i glavnica i kamate jer je od dospijeća pojedinih tražbina do dana pokretanja ovršnog postupka 16. ožujka 2022. prošlo više od 10 godina, a od dospijeća pojedinih anuiteta više od tri godine čime je nastupila zastara u cijelosti. Zato tužitelj predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tuženika u cijelosti i potvrdi prvostupanjsku presudu, a tuženika obveže da tužitelju naknadi daljnje prouzročene troškove drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 278,21 EUR.
4. Tuženikova žalba je djelomično osnovana.
5. Ispitavši pobijanu presudu u smislu odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.
6. Prethodno, ovaj sud napominje da iz rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću poslovni broj Ovr-396/2022-11 od 4. travnja 2020. kojeg je tužitelj priložio tužbi (str. 12.-14. spisa) proizlazi da je tužitelj kao ovršenik podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi tog suda poslovni broj Ovr-396/2022 od 17. ožujka 2022. pa je taj sud postupajući po toj žalbi (ovdje) tužitelja rješenjem od 4. travnja 2022. uputio da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog postojanja razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7., 9., 10. i 11. Ovršnog zakona („Narodne novine” broj: 112/12, 25/13, 93/14, 73/17 i 131/20). Nadalje, budući da je tužitelj u tužbu naveo da je to rješenje zaprimio 8. travnja 2022., a tu činjenicu tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka nije osporio, pa je stoga ovaj sud smatra nespornom, to je tužitelj tužbom od 22. travnja 2022. ovaj spor pravovremeno pokrenuo. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno procesno pravno legitimiran voditi ovaj spor radi proglašenja ovrhe nedopuštenom s time da sukladno odredbi članka 55. stavka 3. Ovršnog zakona tužbu može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu.
7.1. Nadalje, iz tužbe proizlazi da tužitelj smatra da je ovrha nedopuštena iz opugnacijskog razloga da tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršnih isprava niti protiv tužitelja kao ovršenika (članak 50. stavak 1. točka 7. Ovršnog zakona) jer je u predmetnim ispravama kao vjerovnik navedena Centar banka d.d. dok je prijedlog za ovrhu podnijela Centar banka d.d. u stečaju bez dokaza o pravnom sljedništvu između različitih pravnih osoba, a k tome i ovršne isprave glase na Obrt [obrt], obrt vl. ŽL dok je prijedlog za ovrhu podnesen u odnosu na TL kao fizičke osobe. Osim tog razloga zbog kojeg je prema mišljenju tužitelja ovrha nedopuštena, tužitelj je u tužbi isticao i opozicijske razloge iz članka 50. stavka 1. točke 9. Ovršnog zakona smatrajući da je prestala tražbina po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 567/2011 od 1. srpnja 2011., po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 931/2010 od 20. rujna 2010., po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 260/2011 od 25. ožujka 2011. koji je sastavni dio Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj OV-2397/11 od 31. ožujka 2011. (Z-1246/11) i po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 255/2011 od 25. ožujka 2011. koji je sastavni dio Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj OV-2391/11 od 31. ožujka 2011. (Z-1247/11); nadalje, premda se tužitelj u tužbi pozivao i na opozicijski razlog iz članka 50. stavka 1. točke 10. Ovršnog zakona (da je ispunjenje tražbine, makar i za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave), tužitelj u tužbi nije određeno naveo zbog čega bi ovrha bila nedopuštena iz tog žalbenog razloga.
7.2. Nadalje, osim tih razloga, tužitelj je u tužbi naveo i opozicijski žalbeni razlog zastare tražbina ističući da je tražbina iz Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 567/2011 od 1. srpnja 2011. dospjela 31. kolovoza 2011., iz Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 931/2010 tražbina je dospjela 15. prosinca 2010., iz Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 260/2011 od 25. ožujka 2011. tražbina je dospjela 25. ožujka 2012., dok je tražbina iz Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 255/2011 od 25. ožujka 2011. dospjela 30. studenoga 2011. s time da je zadnji anuitet dospio 1. ožujka 2016. pa je i za to potraživanje nastupila zastara protekom trogodišnjeg zastarnog roka. Prema tome, kao i zbog toga što je od dospijeća pojedinih tražbina do dana pokretanja ovršnog postupka 16. ožujka 2022. (da je tada pokrenut ovršni postupak proizlazi iz preslike prijedloga za ovrhu sa str. 19. i 168. spisa) proteklo više od deset godina, to tužitelj smatra da su zastarjele sve tražbine radi čijih je naplata pokrenuta ovrha pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću poslovni broj Ovr-396/2022.
7.3. Nasuprot tužitelju, tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka smatrao da on nije dužan dokazivati svoje pravno sljedništvo budući da je isto upisano u sudskom registru niti je dužan dokazivati općepoznate činjenice jer ovršenik (tužitelj) kao fizička osoba i založni dužnik odgovara za obveze svog obrta neovisno o statutu obrta prema Zakonu o obrtu i Ovršnom zakonu. Nadalje, tuženik je osporavao prigovor zastare ističući da se u razdoblju od 24. rujna 2012. do 17. prosinca 2013. provodila ovrha pod poslovnim brojem Ovr-1393/12 na istoj nekretnini i to od strane založnih vjerovnika Mariterm d.o.o. i PTP-Zaprešić d.o.o. čime je prekinuta zastara, a k tome budući da je ovršnost svih Sporazuma i Dodataka utvrđena od strane javnog bilježnika 11. siječnja 2013., a ugovori su otkazani 5. prosinca 2012., to prije pokretanja ovrhe nije protekao desetogodišnji rok zastare iz članka 233. Zakona o obveznim odnosima.
7.4. Prvostupanjski je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja (str. 148. spisa) i, radi utvrđivanja visine potraživanja, financijsko vještačenje po sudskom vještaku Ljupku Omaziću (str. 275.-291. i 321. spisa). Prvostupanjski je sud također proveo i dokaze uvidom u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.
8. Premda prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije naveo nikakve razloge je li osnovan tužiteljev opugnacijski razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona (prvostupanjski je sud prema obrazloženju presude isključivo zbog zastare usvojio tužbeni zahtjev tužitelja), ovaj sud nalazi da se tužitelj neosnovano poziva na taj razlog. Naime, premda je tvrtka tuženika u vrijeme sklapanja svih ugovora (i Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini u vlasništvu tužitelja) glasila Centar banka d.d., otvaranjem stečaja nije došlo do primjene identiteta stranke koja je bila u poslovnim odnosima s tužiteljem. Naime, prema članku 18. Zakona o trgovačkim društvima tvrtki trgovačkog društva koje je u stečaju dodaje se oznaka „u stečaju”. Prema tome, budući da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak te je isti u stečaju, time što njegova tvrtka (sada) glasi Centar banka d.d. u stečaju nije došlo do promjene pravne osobe koja je (ranije) s tužiteljem sklopila ugovore (i Sporazume). Jednako tako, ni to što je u predmetnim ugovorima i sporazumima tuženik naveden (i) kao vlasnik obrta za izvođenje limarsko-vodoinstalaterskih radova i ugostiteljstvo, ne znači da tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu protiv tužitelja (kao ovršenika). Naime, prema odredbi članka 1. stavka 3. Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj: 77/93, 90/96, 102/98, 64/01, 68/07, 79/07 i 40/10) koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu i sporazuma obrtnik je u smislu tog Zakona fizička osoba koja obavlja jednu ili više gospodarskih djelatnosti u svoje ime i za svoj račun. Prema tome, premda je u smislu članka 17. Zakona o obrtu tvrtka obrta ime pod kojim obrt posluje, a ona sadrži naziv obrta, oznaku obrta, ime i prezime obrtnika i sjedište, a može sadržavati i posebne oznake, nositelj obrta je obrtnik, a to je u konkretnom predmetu tužitelj koji odgovara za obveze nastale u obavljanju obrta svojim vjerovnicima. Upravo zbog navedenog, kao i zbog toga što je u svim ugovorima o kreditu kao ovršnim ispravama te u Sporazumima radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava kao dužnik (i založni dužnik) naveden tužitelj ŽL, to tuženik kao ovrhovoditelj može voditi ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika. Zato je neosnovan opugnacijski žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona, a što neosnovano ističe tužitelj.
9. Nadalje, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Ljupka Omazića proizlazi da, premda je tuženik u prijedlogu za ovrhu na nekretninama naveo da se njegovo potraživanje proizlazi (i) iz Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu broj 231/2009, Dodatka I. tom Ugovoru i Dodatku II. tom Ugovoru, tuženikovo potraživanje prema tužitelju se temelji na Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 931/2010 od 20. rujna 2010. (neplaćene obračunate zatezne kamate u iznosu od 584,27 kn), na Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 567/2011 (glavnica u iznosu od 500.000,00 kn, obračunate redovne kamate u iznosu od 9.454,79 kn i obračunate zatezne kamate u iznosu od 583.736,80 kn), zatim na Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 260/2011 (glavnica u iznosu od 110.000,00 kn, obračunate redovne kamate u iznosu od 8.634,76 kn i obračunate zatezne kamate u iznosu od 119.120,14 kn), kao i na Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 255/2011 (glavnica u iznosu od 30.000,00 EUR, obračunate redovne kamate u iznosu od 2.587,34 EUR i obračunate zatezne kamate u iznosu od 29.668,13 EUR).
9.1. Prema tome, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Ljupka Omazića proizlazi da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju iz Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu broj 231/2009, te oba dodatka tom ugovoru. Upravo zbog navedenog, tužitelj osnovano navodi da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju temeljeno na Ugovoru o međusobnom poslovnom odnosu broj 231/2009, kao ni na Dodatku I. i Dodatku II. tog Ugovora. Slijedom navedenog, neovisno (i) od činjenice što je radi osiguranja tuženikova potraživanja prema tužitelju temeljenog na Ugovoru o međusobnom poslovnom odnosu broj 231/2009 od 25. veljače 2009. u iznosu od 500.000,00 kn u zemljišnoj knjizi uknjižena hipoteka na tužiteljevoj nekretnini (str. 116.-118. spisa), upravo zbog nepostojanja tuženikova potraživanja prema tužitelju koje bi proizašlo iz navedenog ugovora (i oba dodatka tom ugovoru), ovrha na tuženikovoj nekretnini radi namirenja tužiteljeva potraživanja u dijelu u kojem je ovrha određena na temelju tih isprava je nedopuštena u smislu članka 50. stavka 1. točke 9. Ovršnog zakona jer je tražbina po tom ugovoru i oba dodatka tom ugovoru prestala.
10. Nadalje, iz Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 931/2010 od 20. rujna 2010. sa str. 51. spisa proizlazi da je rok vraćanja tog kredita najkasnije do 15. prosinca 2010. (članak 5. tog Ugovora). Slijedom navedenog, budući da prema nalazu sudskog vještaka Ljupka Omazića sa str. 280. i 291. spisa tuženik po tom ugovoru potražuje samo isplatu zateznih kamata u (obračunatom) iznosu od 584,27 kn, a ovrha čije se proglašenje nedopuštenim traži u ovom sporu je pokrenuta prijedlogom za ovrhu 16. ožujka 2022., to je tuženikovo potraživanje prema tužitelju temeljem tog Ugovora zastarjelo znatno prije pokretanja ovrhe. Naime, potraživanje zateznih kamata zastarijeva u trogodišnjem zastarnom roku u smislu članka 233. stavka 2. u vezi članka 226. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, pa s obzirom na to da je tuženik prema nalazu vještaka sa str. 280. spisa obračunao zatezne kamate na sa zakašnjenjem podmireno glavno potraživanje za razdoblje od 1. travnja 2011. do 5. srpnja 2011. kada je kredit u cijelosti vraćen, to je protekom trogodišnjeg roka svakog dnevnog potraživanja kamata (u razdoblju od 1. travnja 2014. do 5. srpnja 2014.) nastupila zastara tuženikova potraživanja kamata kao povremenog potraživanja.
11. Prema članku 5. Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 567/2011 od 1. srpnja 2011. sa str. 53. spisa rok povrata kredita je najkasnije do 1. rujna 2011., a prema nalazu sudskog vještaka Ljupka Omazića sa str. 281.-283. spisa taj kredit nije (ni djelomično) vraćen. Međutim, budući da je od dospijeća tog kredita 1. rujna 2011. pa do pokretanja ovršnog postupka 16. ožujka 2012. proteklo više od 10 godina, to čak i u slučaju kada bi predmetni Ugovor o kreditu bio ovršna isprava (što ovaj sud na temelju stanja spisa nije mogao utvrditi), tuženikovo cjelokupno potraživanje po tom ugovoru je zastarjelo.
11.1. Naime, prema članku 233. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Upravo zbog navedenog, tuženikovo potraživanje glavnice iz tog ugovora od 500.000,00 kn (čak i kada bi se radilo o ovršnoj ispravi) je zastarjelo jer je od dospijeća tog potraživanja 1. rujna 2011. pa do pokretanja ovrhe 16. ožujka 2022. proteklo više od deset godina. Pri tome, ovaj sud posebno napominje da to tuženikovo potraživanje nije osigurano upisom hipoteke u zemljišnoj knjizi, pa se zato tuženik ne može u smislu odredbe članka 222. Zakona o obveznim odnosima namiriti iz tužiteljeve nekretnine koja je predmet ovrhe u ovršnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću poslovni broj Ovr-396/2022.
11.2. Jednako tako, i sporedno potraživanje proizašlo iz tog ugovora je zastarjelo. Naime, iako je prema nalazu sudskog vještaka tuženik obračunao zatezne kamate na glavno potraživanje iz Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 567/2011 za razdoblje od 1. rujna 2011. do 28. veljače 2022. (str. 282. spisa), upravo zbog toga što je zastarjelo glavno potraživanje, to su u smislu članka 223. Zakona o obveznim odnosima zastarjele i zatezne kamate kao sporedno potraživanje. Osim toga, budući da je tuženik obračunao redovne (ugovorne) kamate iz Ugovora o kreditu broj 567/2011 za razdoblje od 5. srpnja 2011. do 31. kolovoza 2011. (str. 281. spisa), to je navedeno tuženikovo potraživanje zastarjelo, osim prema članku 223. Zakona o obveznim odnosima, i prema članku 226. stavku 1. (u vezi članka 233. stavka 2.) istog Zakona o obveznim odnosima.
12. Međutim, za razliku od tih tuženikovih potraživanja prema tužitelju, tuženikovo (glavno) potraživanje iz Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 260/2011 od 25. ožujka 2011. sa str. 59.-62. spisa nije zastarjelo budući da se tim ugovorom tužitelj obvezao najkasnije do 25. ožujka 2012. vratiti kredit tuženiku. Naime, budući da je tuženikova tražbina (glavnica) u iznosu od 110.000,00 kn iz Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 260/2011 osigurana hipotekom na temelju Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanje založnog prava na nekretnini (str. 55-58. spisa), a taj sporazum ima svojstvo ovršne isprave, to tuženikovo glavno potraživanje iz tog Sporazuma (Ugovor o kreditu broj 260/2011 je prema članku 1. Sporazuma sastavni dio tog Sporazuma) zastarijeva za deset godina od dospijeća 25. ožujka 2012. sukladno članku 233. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Prema tome, budući da od tada pa do pokretanja ovršnog postupka 16. ožujka 2022., nije proteklo deset godina, to navedeno tuženikovo potraživanje nije zastarjelo, a kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud.
12.1. Međutim, čak i u slučaju kada bi to tuženikovo potraživanje bilo zastarjelo, tuženik bi glavnicu u iznosu od 110.000,00 kn (14.599,51 EUR) mogao namiriti. Ovo stoga jer je prema zemljišnoknjižnom izvatku broj 2981 zemljišnoknjižnog odjela Zaprešić, Općinskog suda u Novom Zagrebu sa str. 116.- 118. spis (kojeg je sudu dostavio upravo tužitelj uz svoj podnesak od 21. listopada 2022.), to potraživanje osigurano hipotekom.
12.2. Naime, odredbom članka 222. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano kad protekne vrijeme zastare, vjerovnik čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Međutim, a za razliku od glavnog potraživanja, prema članku 222. stavku 2. istog Zakona zastarjela tražbina kamata i drugih povremenih davanja ne može se namiriti ni iz opterećene stvari.
12.3. Prema tome, upravo zbog činjenice što je glavno potraživanje u iznosu od 110.000,00 kn odnosno 14.599,51 EUR iz Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 25. ožujka 2011. (Ugovor o kratkoročnom kreditu broj 260/2011 od 25. ožujka 2011 je, kako je ranije navedeno u ovoj odluci, sastavni dio tog Sporazuma; članak 1. Sporazuma sa str. 55. spisa) osigurano hipotekom koja je upisana u javnoj knjizi (prema članku 7. stavku 1. ranijeg Zakona o zemljišnim knjigama – „Narodne novine” broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17, zemljišne knjige su javne knjige koje prema članku 8. stavku 1. tog Zakona imaju dokaznu snagu javnih isprava), to čak i u slučaju kada bi to tuženikovo potraživanje bilo zastarjelo (a što nije), tuženik to potraživanje može namiriti iz opterećene nekretnine tužitelja.
12.4. Međutim, za razliku od tog potraživanja, redovne (ugovorne) kamate po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 260/2011 kao sastavnom dijelu Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koje prema nalazu vještaka Ljupka Omazića iznose 8.634,76 kn / 1.146,03 EUR (str. 284. spisa) jesu zastarjele. Naime, budući da se radi o povremenom potraživanju koje zastarijeva o trogodišnjem zastarnom roku u smislu članka 226. stavka 1. (i članka 233. stavka 2.) Zakona o obveznim odnosima, a te su kamate dospijevale u razdoblju od 28. srpnja 2011. do 25. ožujka 2012., to potraživanje tih kamata zastarijeva u roku od tri godine od nastanka svakog pojedinog dnevnog iznosa kamata. To znači da su te kamate zastarjele u razdoblju od 28. srpnja 2014. do 25. ožujka 2015., to jest znatno prije pokretanja ovršnog postupka 16. ožujka 2022.
12.5. Nadalje, za razliku od potraživanja redovnih (ugovornih) kamata, a upravo zbog činjenice što prije pokretanja ovrhe 16. ožujka 2022. nije nastupila zastara glavnog potraživanja u iznosu od 110.000,00 kn, to nije nastupila zastara zateznih kamata kao povremenog potraživanja koje su dospjele u razdoblju od tri godine prije pokretanja ovršnog postupka – dakle, u razdoblju od 16. ožujka 2019. do 16. ožujka 2022. Prema obračunu sudskog vještaka Ljupka Omazića sa str. 285. spisa te kamate ukupno iznose 26.104,90 kn / 3.464,72 EUR; ovaj sud je za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. utvrdio svotu obračunatih kamata za koje nije nastupila zastara potraživanja tako da je ukupan iznos obračunatih kamata za to razdoblje u iznosu od 4.658,39 kn podijelio prema broju dana za navedeno razdoblje (181) i dobivenu svotu pomnožio broju dana (110) za koje nije nastupila zastara.
12.6. Slijedom navedenog, budući ukupno obračunate zatezne kamate za razdoblje od 25. ožujka 2012. do 28. veljače 2022. iznose od 119.120,14 kn / 15.809,96 EUR, nije nastupila zastara dijela tog potraživanja od 26.104,90 kn / 3.464,72 EUR. Međutim, za razliku od tog potraživanja preostali dio tuženikova potraživanja obračunatih zateznih kamata na iznos od 110.000,00 kn jeste zastario – zato je nedopuštena ovrha radi naplate tuženikova potraživanja obračunatih zateznih kamata u iznosu od 93.015,24 kn odnosno 12.345,24 EUR.
13. Nadalje, u odnosu na tuženikovo potraživanje po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 255/2011 od 25. ožujka 2011. sa str. 73-79. spisa koji je prema članku 1. Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 25. ožujka 2011. sa str. 69-72. i 85. spisa sastavni dio tog Sporazuma, ovaj sud prvenstveno napominje da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da je zastarjelo cjelokupno tuženikovo potraživanje temeljeno na tom Ugovoru; naime, premda su zastarjele redovne (ugovorne) kamate i dio zateznih kamata na glavno potraživanje u iznosu od 30.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, potraživanje glavnice po tom ugovoru o kreditu nije zastarjelo.
13.1. Naime, prema članku 5. Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 255/2011 od 25. ožujka 2011. na str. 74. spisa proizlazi da je rok otplate kredita u 48 jednakih mjesečnih rata od kojih svaka iznosi 625,00 EUR i dospijeva svakog prvog u mjesecu s time da prva rata dospijeva 1. travnja 2012., a posljednja 1. ožujka 2016. Slijedom navedenog, budući da tražbina tuženika iz Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (čiji je sastavni dio Ugovor o kratkoročnom kreditu broj 255/2011) zastarijeva u roku od 10 godina prema članku 233. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, neovisno od toga što se radi o povremenom potraživanju, to niti najstarije tuženikovo potraživanje iz tog ugovora / Sporazuma nije zastarjelo prije pokretanja ovršnog postupka 16. ožujka 2022. Prema tome, tuženikovo potraživanje (glavnice) u iznosu od 30.000,00 EUR (u kunskoj protuvrijednosti) nije zastarjelo.
13.2. Međutim, budući da je prema članku 233. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima rok zastarijevanja (redovne/ugovorne i zatezne) kamate tri godine, to je zastarjelo tuženikovo potraživanje redovnih kamata koje prema obračunu sudskog vještaka Ljupka Omazića sa str. 287. spisa iznose 2.587,34 EUR. Nadalje, s obzirom na to da glavno potraživanje nije zastarjelo (30.000,00 EUR) te da je rok zastarijevanja kamata kao sporednog potraživanja tri godine, to nisu zastarjele zatezne kamate koje su na glavno potraživanje tekle u razdoblju od 16. ožujka 2019. do 16. ožujka 2022. (dakle, zatezne kamate koje su teke u razdoblju od tri godine prije pokretanja ovrhe).
13.3. Slijedom navedenog, prema obračunu sudskog vještaka Ljupka Omazića sa str. 288. spisa ukupan iznos tih kamata za navedeno razdoblje iznosi 7.094,20 EUR; za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. ukupnu svotu obračunatih kamata za koje nije nastupila zastara potraživanja u iznosu od 772,11 EUR ovaj sud je izračunao tako da je ukupan iznos obračunatih kamata za to razdoblje od 1.270,47 EUR podijelio prema broju dana za navedeno razdoblje te tako dobivenu svotu pomnožio s brojem od 110 dana za koje u tom razdoblju nije nastupila zastara. Prema tome, nije nastupila zastara tuženikova potraživanja zateznih kamata na iznos od 30.000,00 EUR i to u (obračunatom) iznosu od 7.094,20 EUR za razdoblje od 16. ožujka 2019. do 16. ožujka 2022. Međutim, preostale obračunate zatezne kamate (za razdoblje od 1. travnja 2012. do 15. ožujka 2019.) u iznosu od 22.573,93 EUR jesu zastarjele.
13.4. Podredno, ovaj sud napominje da čak i u slučaju kada bi glavno potraživanje tuženika po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 255/2011 od 25. ožujka 2011. koji je sastavni dio Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini bilo zastarjelo (a što nije), tuženik ima upisanu hipoteku na tužiteljevoj nekretnini (i) radi osiguranja tog tuženikova potraživanja – ovo je vidljivo iz zemljišnoknjižnog izvatka sa str. 116-118. spisa. Upravo zbog navedenog, tuženik bi se i u tom slučaju mogao namiriti iz vrijednosti tužiteljeve nekretnine nad kojom se provodi ovrha, a razloge za to je ovaj sud detaljno obrazložio u točki 9.1.-9.3. ove odluke (uz potraživanje po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 260/2011 odnosno Sporazumu čiji je sastavni dio navedeni Ugovor).
14. Žalbeni navod tuženika da je došlo do prekida zastarijevanja budući da je pred (tadašnjim) Općinskim sudom u Zaprešiću pod poslovnim brojem Ovr-1393/12 provođena ovrha (koja je prema tuženikovu odgovoru na tužbu sa str. 92. spisa vođena u razdoblju od 24. rujna 2012. do 17. prosinca 2013. kada je ista obustavljena), nije osnovan. Naime, upravo prema tuženikovu odgovoru na tužbu ta je ovrha provođena na istoj nekretnini u vlasništvu tužitelja s time da su taj postupak vodili (drugi) založni vjerovnici Mariterm d.o.o. i PTP-Zaprešić d.o.o. (str. 92. spisa), no tuženik ni u svom odgovoru na tužbu ni naknadno tijekom prvostupanjskog postupka nije ni iznio činjenicu da bi on (kao založni/hipotekarni vjerovnik) pristupio toj ovrsi u smislu članka 85. Ovršnog zakona te time prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima prekinuo tijek zastare svog/svojih potraživanja. Pri tome, ovaj sud posebno napominje da time što su drugi vjerovnici tužitelja pokrenuli ovršni postupak radi naplate svojih potraživanja, nije došlo do prekida zastarijevanja potraživanja tuženika prema tužitelju, a kako to pogrešno smatra žalitelj. Ovo stoga jer (drugi) vjerovnici tužitelja imaju svoje tražbine prema tužitelju pa zato pokretanjem ovrhe ili poduzimanjem neke druge radnje tih vjerovnika radi naplate svojih tražbina nije došlo do prekida tijeka zastare tuženikove tražbine prema tužitelju upravo iz razloga jer se radi o potpuno različitim tražbinama. Upravo zbog navedenog, niti obustavom ovrhe koja je vođena pred (bivšim) Općinskim sudom u Zaprešiću zastara tuženikova potraživanja nije (ponovno) započela teći u smislu članka 245. Zakona o obveznim odnosima jer provođenjem te ovrhe nije ni došlo do prekida zastarijevanja tuženikova potraživanja.
15. Slijedom navedenog, upravo zbog toga što je tuženikovo potraživanje po pojedinim ugovorima prestalo, dok su pojedina potraživanja (djelomično) zastarjela, to ovrha koja je određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću pod poslovnim brojem Ovr-396/2022 od 17. ožujka 2022. djelomično nije dopuštena. Zato je tuženikovu žalbu valjalo djelomično odbiti kao neosnovanu i djelomično potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
15.1. Međutim, budući da je sud prvog stupnja djelomično pogrešnom primjenom materijalnog prava ocijenio da je dio tuženikova potraživanja radi kojeg se provodi navedena ovrha zastario, to je tuženikovu žalbu valjalo djelomično uvažiti kao osnovanu i prvostupanjsku presudu djelomično preinačiti, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku.
16. Nadalje, s obzirom na to da su uslijed djelomično preinačene prvostupanjske presude obje stranke u približno jednakim dijelovima uspjele u parnici, to je sukladno odredbi članka 166. u vezi članka 154. stavka 4. Zakona o parničnom postupku ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Zagreb, 25. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Željko Šimić
