Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-406/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, sutkinje Darije Horvat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te sutkinje Sabine Dugonjić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Smokroviću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukić i dr. d.o.o. iz Rijeke, protiv tuženika Psihijatrijska bolnica Lopača, Lopača 11, Dražice, OIB: 56523220122, zastupanom po punomoćniku Goranu Marjanoviću, odvjetniku u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 26. listopada 2023., poslovni broj Pn-397/2022-15, u sjednici vijeća 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci od 26. listopada 2023., poslovni broj Pn-397/2022-15.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužiteljica potražuje od tuženika isplatu 18.150,37 kn/2.408,96 eur[1] kao i naknadu troškova postupka (toč. I. izreke). Pod toč. II. izreke je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka od 995,00 eur.

2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i naloži isplata odbijenog iznosa, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba tužiteljice je neosnovana.

3.1. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pobijana presuda ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi naknade imovinske štete od 2.408,96 eur na ime troškova pogreba sina FE, a za čiju smrt je odgovoran tuženik zbog propusta u liječenju, odnosno nadzoru tijekom boravka u instituciji tuženika.

5. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da je tijelo pokojnog FE pronađeno 8. prosinca 2021. na brani akumulacijskog jezera u blizini tuženika, nakon što se udaljio s područja bolnice;

- da je pok. FE priznato pravo na dugotrajni smještaj u Psihijatrijskoj bolnici Lopača počevši s danom 1. kolovoza 2021. pa sve dok za to traju zakonom određeni uvjeti temeljem rješenja Centra za socijalnu skrb Rijeka od 1. rujna 2021.;

- da je odjel socijalne skrbi tuženika na koji je smješten pok. FE temeljem gore navedenog rješenja ustanovljen za pružanje usluge skrbi izvan vlastite obitelji;

- da se radi o odjelu otvorenog tipa s korisnicima kojima nije potreban kontinuirani nadzor niti ograničenje kretanja, odnosno da je korisnik u mogućnosti otići izvan kruga bolnice,

- da ograničenje kretanja korisnika koji su na dugotrajnom smještaju nije propisano Pravilnikom o vrsti i djelatnosti doma socijalne skrbi, načinu pružanja skrbi izvan vlastite obitelji, uvjetima prostora, opreme i radnika doma socijalne skrbi, terapijske zajednice, vjerske zajednice, udruge i drugih pravnih osoba te centra za pomoć i njegu u kući ("Narodne novine" br. 40/14: Pravilnika), individualnim planom korisnika, niti internim pravilnikom bolnice;

- da o prijemu kod tuženika na odjel socijalne skrbi radi smještaja odlučuje komisija za prijem i otpust u okviru odjela socijalne skrbi u kojoj su liječnik psihijatar, socijalni radnik kao voditelj odjela i medicinska sestra odjela;

- da se odluka o smještaju na odjel socijalne skrbi kod tuženika donosi na temelju dijagnoze, suglasnosti skrbnika, korisnika i ostalih okolnosti, ali da komisija ne ulazi u to bi li pacijent bio za smještaj u neki drugi tip odjela ili ustanove, odnosno da komisija samo procjenjuje je li korisnik kandidat za smještaj na odjel za koji traži smještaj, pri čemu je to u bitnom odluka liječnika psihijatra;

- da je bolničko liječenje pok. FE tijekom boravka na dugotrajnom smještaju bilo završeno te da se tražilo rješenje smještaja;

- da sukladno čl. 28. i čl. 27. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama ("Narodne novine", dalje: ZZODS), odluka o prisilnom smještaju je na psihijatru a ne na Centru za socijalnu skrb ili socijalnom radniku tuženika;

- da je liječnik psihijatar taj koji je trebao eventualno donijeti odluku da se pok. FE smjesti na odjel tzv. zatvorenog tipa sa stalnim nadzorom, a ne prvostupanjski sud.

6. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud smatra da na strani tuženika ne postoje pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO).

7. Nesporno je da je pok. FE bio osoba sa teškim duševnim oboljenjima te da se prethodno liječio u psihijatrijskim bolnicama, odnosno da je bio djelomično lišen poslovne sposobnosti. Također je nesporno da je nadležni Centar za socijalnu skrb donio rješenje kojim je isti smješten na odjel socijalne skrbi kod tuženika radi dugotrajnog smještaja, a koji odjel je bio "otvorenog" tipa.

8. U žalbenoj fazi kao i tijekom postupka, sporno je je li pok. FE zbog zdravstvenog stanja trebao biti na odjelu kod tuženika u kojem bi imao kontinuiranu liječničku skrb te strogi nadzor, odnosno je li prilikom boravka u bolnici došlo do propusta nadzora na strani tuženika, radi čega je isti smrtno stradao.

9. Prvenstveno valja ponoviti da je odjel socijalne skrbi dugotrajnog smještaja, na koji je bio smješten pok. FE, odjel otvorenog tipa te da je svrha takvog smještaja socijalizacija, adaptacija i reintegracija, pri čemu sukladno Pravilnikom, planom smještaja ili internim planom nije propisan obvezan nadzor nad kretanjem korisnika socijalne usluge niti su djelatnici tuženika dužni voditi strogi nadzor nad kretanjem korisnika.

10. U konkretnom slučaju, o prijemu pokojnog FE odlučivala je komisija sastavljena od psihijatra, socijalne radnice i medicinske sestre na temelju Zahtjeva i rješenja Centra za socijalnu skrb u kojem je određeno da se isti smjesti na odjel dugotrajne skrbi, pri čemu isti ne mogu odlučivati je li potrebno korisnika smjestiti na neki drugi odgovarajući odjel.

10.1. Stoga, kako je komisija odlučila sukladno zahtjevu i rješenju Centra za socijalnu skrb da je optimalno rješenje za pok. FE smještaj na odjel socijalne skrbi na tzv. dugotrajni smještaj, pri čemu tužiteljica nije tvrdila ili dokazala da je prigovarala da se radi o neodgovarajućem smještaju za njezinog sina, odnosno da je pokrenula neki drugi postupak za promjenu smještaja na "zatvoreni" odjel tuženika, to je pravilan zaključak suda da tuženik nije odgovaran što pok. FE nije smješten na drugi odgovarajući odjel.

11. Nadalje, ukoliko je bilo propusta prilikom procjene zdravstvenog stanja pok. FE od strane stručnih službi i odgovarajućeg liječenja, tužiteljica je navedeno trebala dokazati u smislu čl. 1045. ZOO, a što nije učinila.

12. Naime, u pravu je tužiteljica da tužena odgovara prema općem pravilu da onaj koji uzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (načelo presumirane krivnje). Štetna radnja proizlazi iz skrivljenog ponašanja, odnosno koju je zdravstveni stručnjak, dobar stručnjak prema odredbi čl. 10. st. 2. ZOO, trebao primijeniti, a to je povećana pažnja prema pravilima struke i običajima.

12.1. Kod odgovornosti za štetu mora postojati uzročna veza između štete i štetne radnje, a protupravnost postoji kada je povrijeđena neka pravna norma, bilo da je riječ o normama građanskog prava ili kada je ponašanje suprotno normama drugih pravnih područja.

13. Nadalje, sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako koja od stranaka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud neće prihvatiti. To znači da pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP) obvezuju ovaj sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist.

14. U konkretnom slučaju je bilo sporno je li došlo do propusta stručnih službi prilikom procjene zdravstvenog stanja pok. FE ne samo kod prijema, već i tijekom boravka istog na dugotrajnom smještaju, uzevši u obzir da se isti liječio za vrijeme boravka kod tuženika u programu Dnevne bolnice, a što proizlazi iz otpusnog pisma od 2. prosinca 2021. (list 61 spisa).

15. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, iako je točno da sud nije ocijenio činjenicu da se pok. FE tijekom boravka kod tuženika liječio u dnevnoj bolnici, sud nema stručnog znanja ocjenjivati priloženu dokumentaciju koja sadrži njegove dijagnoze, odnosno je li njegovo zdravstveno stanje zahtijevalo "zatvoreni" bolnički tip odjela kod tuženika, već je mišljenje o tome stručan dati sudski vještak. Tužiteljica u konkretnom slučaju nije predložila provođenje medicinskog vještačenja na navedene okolnosti niti saslušanje psihijatra koji su liječili, odnosno izvršili prijem pok. FE.

15.1. Osim toga, iz otpusnog pisma tuženika (list 61 spisa) je navedeno da se pacijent otpušta s djelomično poboljšanim psihičkim stanjem te se određuje kontrola nakon 3-4 tjedna od otpusta uz propisanu terapiju, što ukazuje da je liječenje bilo završeno.

15.2. U postupku su saslušani socijalni radnici i zakonski zastupnik tuženika na temelju čijih iskaza se ne može utvrditi odlučna činjenica je li došlo do propusta tuženika vezano za liječenje i otpust jer su isti iskazivali o činjenicama koji se tiču postupka smještaja korisnika na dugotrajni smještaj te funkcioniranja istog, ali ne i o tome je li zdravstveno stanje pok. FE bilo takvo da je zahtijevalo stalnu liječnički skrb i smještaj na "zatvoreni tip odjela", a niti isti imaju stručnog medicinskog znanja.

15.3. Dakle, kako tužiteljica nije pružila sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava u smislu postojanje uzročne veze između postupanja tuženika, kao štetne radnje i štete kao posljedice, kao i protupravnost postupanja, odnosno je li liječenje pok. FE provedeno prema pravilima suvremene psihijatrijske struke, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije odgovoran za naknadu štete u smislu čl. 1045. ZOO.

16. Nadalje, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), članak 2. Europske konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 8/99, dalje: Konvencija) zahtijeva od države ne samo da se suzdrži od “namjernog” oduzimanja života, nego i da poduzme odgovarajuće korake da bi zaštitila živote onih koji su pod njezinom jurisdikcijom (tako i u odlukama Ustavnoga suda: U-III-3689/2018; U-IIIBi-698/2020 i U-IIIBi- 1926/2019 te primjerice, predmetima ESLJP-a Calvelli i Ciglio protiv Italije [Vv], br. 32967/96, § 48., presuda od 17. siječnja 2002.; Bljakaj i drugi protiv Hrvatske, br. 74448/12, § 103., presuda od 18. rujna 2014. te Kurt protiv Austrije [Vv], br. 62903/15, § 157., presuda od 15. lipnja 2021.).

16.1. U tom smislu je i ESLJP u odluci Hiller protiv Austrije br. 1967/14 od 20. studenog 20116. (koji je činjenično sličan konkretnom slučaju), zauzeo načelna stajališta koja su primjenjiva u području javnog zdravstva: da država mora donijeti propise kojima će obvezati bolnice, privatne i javne, da usvoje odgovarajuće mjere za zaštitu života svojih pacijenata i osigurati učinkovit, neovisan sudski pravni put u kojem se može utvrditi uzrok smrti pacijenta u medicinskoj ustanovi i odgovorni privesti pravdi; vlasti imaju pozitivnu obvezu poduzeti preventivne praktične mjere za zaštitu pojedinca od drugih osoba i od njega samog, a kod opasnosti od samoozljeđivanja pozitivna obveza postoji ako su vlasti znale ili morale znati da je osoba u stvarnoj i neposrednoj opasnosti za svoj život i nisu poduzele mjere koje bi se razumno mogle očekivati od njih.

16.2. Također je ESLJP u gore navedenoj odluci izrazio stajalište da nije bilo povrede čl. 2. Konvencije jer a) samoubojstvo nije bilo predvidivo, b) bolnica nije postupila nemarno dopustivši sinu podnositeljice samostalne šetnje po parku bolnice, imajući na umu današnje trendove u zaštiti mentalnog zdravlja; c) daljnje ograničavanje slobode, u okolnostima poboljšanog zdravlja i ponašanja, dovelo bi u pitanje pacijentova prava iz članaka 3., 5. i 8. Konvencije.

17. Slijedom svega navedenog, uzevši u obzir da je o prijemu pok. FE odlučivala komisija od 3 člana, uključujući i psihijatra koji su procijenili da je odjel socijalne skrbi, odnosno dugotrajni smještaj na otvorenom odjelu tuženika optimalan za zdravlje i život istoga, da ne postoji strogi nadzor kretanja nad korisnicima dugotrajnog smještaja u smislu kontrole izlaska s područja bolnice, pri čemu je svrha boravka na odjelu dugotrajnog smještaja reintegracija, socijalizacija, adaptacija, da je pok. FE pružena medicinska skrb tijekom boravka u vidu Dnevne bolnice nakon čega je isti otpušen s terapijom (list 61 spisa), da tužiteljica nije predložila odgovarajuće dokaze da liječenje pok. FE nije bilo po pravilima psihijatrijske struke ,odnosno da je bilo propusta u nadzoru, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti iz čl. 1045. ZOO-a.

18. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

19. Odluka o trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, čemu tužiteljica određeno ne prigovara.

U Zagrebu 25. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić