REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Pr-1628/2023-17

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji mr.sc. Ivani Erceg Ćurić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DBJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, Spinčićeva 1, Split, OIB:51401063283, zastupanog po punomoćniku DB, dipl.iur., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 29. siječnja2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, objavljene dana 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.368,00 EUR-a neto za razdoblje od 01.10.2018.g. do 30.09.2024.g., sa zakonskom kamatom koja pojedini mjesečni iznos od po 19,00 EUR-a teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

II Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.625,00 EUR na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.”

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj pred sudom 31.10.2023. tužiteljica navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre/tehničara u jedinici intenzivne skrbi u Zavodu za neurokirurgiju i da ima prebivalište na adresi [adresa] , koja da je udaljena 29,03 km od mjesta rada Split, Spinčićeva 1. Tužiteljica da ima pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru na temelju odredbe čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno na temelju odredbe čl. 65. st. 11. TKU/22 i to u visini prema odredbama čl. 66. st. 12. TKU/17 i čl. 65. st. 14. TKU/22. Naime, obzirom da radno vrijeme tužitelja i raspored vožnje autobusne linije, u konkretnom slučaju organizirani međumjesni prijevoz, ne omogućava tužiteljici svakodnevni redovit dolazak na posao i povratak s posla, tužiteljica da ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru. Ovo posebice, kada tužiteljica radi vikendom, noću ili praznikom kada uopće nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja do 45 minuta. Radi navedenog, tužiteljica da je prisiljena koristiti osobni automobil pa da prema prethodno citiranim odredbama TKU-a, ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla) prema prijeđenim kilometrima.

1.1. Nadalje, tuženik da je tužiteljici umanjivao naknadu troškova prijevoza protivno odredbi čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno odredbi čl. 65. st. 21. TKU/22 prema kojoj se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Prema tim odredbama TKU-a naknada troškova prijevoza po prijeđenom kilometru da se može manjiti samo za određene dane i to kada tužiteljica nije uzastopce bila u obvezi dolaziti na posao više od dva dana. Međutim, tuženik da je protivno prethodno citiranim odredbama TKU-a, pogrešno obračunavao i isplaćivao tužiteljici umanjenu naknadu troškova prijevoza.

1.2. Tužiteljica u tužbi napominje, da u razdoblju od 21.03.2020. do 11.05.2020. uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije COVID -19, radi čega da tužiteljica u navedenom razdoblju ima pravo na isplatu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru.

1.3. Kako je tuženik protivno odredbama TKU-a pogrešno obračunavao i isplaćivao tužiteljici umanjenu naknadu troškova prijevoza tužiteljica ovom tužbom potražuje razliku između onog što joj je plaćeno i onog što joj je trebalo biti plaćeno sukladno odredbama TKU-a. Tužiteljica napominje da će po pribavi dokumentacije kojom raspolaže tuženik (platne liste, evidencija rada i raspored rada) i nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja određeno postaviti tužbeni zahtjev i predložiti sudu da donese presudu kojom će se tuženiku naložiti da na ime razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza isplati tužiteljici određeni neto iznos za razdoblje od 1.10.2018. do dana dostave podataka, sa zakonskom kamatom koja pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 21.3.2024.u cijelosti osporava tužbu.

2.1. Ističe se da je uz tužbu priložena punomoć koja se ishodila i koristila u ranije pokrenutom sudskom postupku pa da se ista ne može odnositi na ovaj postupak. Stoga tuženik predlaže da se odvjetnici tužiteljice naloži dostava valjane punomoći, a ukoliko se ne dostavi valjana punomoć, predlaže se tužbu odbaciti.

2.2. Nadalje, tuženik ističe da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu u skladu s odredbama čl. 186.b ZPP-a pa da je prije bilo kakvih daljnjih radnji potrebno da sud donese rješenje kojim će se tužiteljici naložiti da ili pruži dokaz da je prije podnošenja tužbe od tuženika zatražila podatke potrebne za uređenje tužbe koje joj po tom tuženik nije dao ili da uredi tužbu na način da uopćeni tužbeni zahtjev iz stupnjevite tužbe nadomjesti točno određenim tužbenim zahtjevom. U slučaju da tužitelj ne postupi po predloženom rješenju, tuženik predlaže odbaciti tužbu.

2.3. Tuženik ističe da je tužba nepodobna za raspravljanje jer da nije razvidno što tužitelj potražuje, a teret dokazivanja da je na tužiteljici prema odredbama čl. 135. Zakona o radu.

3. Na ročištu od 14.10.2024. tužiteljica je izjavila da je odvjetnici Martini Radić Šunjić izdala punomoć za vođenje ove parnice, da je to bilo prije podnošenja predmetne tužbe i da ju je ovlastila da od protivne stranke primi dosuđene troškove na svoj račun iz čega proizlazi, da je Martina Radić Šunjić koja se u ovoj parnici pojavljuje kao punomoćnik tužiteljice ovlaštena za zastupanje.

4. Na pripremnom ročištu od 10.7.2024. sud je raspravnim rješenjem odredio izvođenje dokaza pa tako i izvođenje dokaza financijskim vještačenje te je ovlastio imenovanog vještaka da od tuženika pribavi dokumentaciju potrebnu za izradu pismenog nalaza i mišljenja, određujući da će ta dokumentacija činiti sastavni dio vještva. Protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba (čl. 292. st. 5 ZPP) pa se ono ne dostavlja strankama u ovjerenom prijepisu (čl. 343. st. 2. ZPP) te se to rješenje može pobijat samo u žalbi protiv konačne odluke (čl. 378. St. 2. ZPP). Istim tim rješenjem s pripremnog ročišta naloženo je tužiteljici, da nakon što sudski vještak podnese pismeni nalaz i mišljenje, da u određenom roku postavi određeni tužbeni zahtjev.

4.1. U smislu naprijed navedenog, na ročištu za glavnu raspravu od 14.10.2024., naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana u spis dostavi obračunske liste, evidenciju rada i raspored rada za tužiteljicu za utuženo razdoblje, sve pozivom na čl. 233. ZPP- a. Naime, čl. 233. st. 1. ZPP-a propisano je da kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke da će sud tu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok. Stavak 2., među ostalim propisuje, ako je riječ o ispravi koju je stranka po zakonu dužna predati ili pokazati, ili ako se isprava s obzirom na njezin sadržaj smatra zajedničkom za obje stranke, da stranka ne može uskratiti podnošenje isprave, a upravo iz čl. 93. st.1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17., 98/19., 151/22., 46/23., 64/23., u tekstu ZR) proizlazi obveza tuženika kao poslodavca da tužiteljici kao radnici dostavi obračune plaća. Tuženik je na to raspravno rješenje izjavio žalbu podneskom od 14.10.2024., ali posebna žalba nije dopuštena (čl. 233. st. 6. ZPP).

4.2. Raspravnim rješenjem od 14.10.2024. naloženo je tužiteljici da postavi određen tužbeni zahtjev (čl. 186. ZPP), s obzirom tužiteljica u tužbi ni ne tvrdi da joj tuženik ne želi dati podatke potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 186.b ZPP-a.

5. Podneskom od 29.10.2024. tužiteljica je određeno postavila tužbeni zahtjev pa je tako za razdoblje od 1.10.2018. do 30.9.2024. zatražila isplatu razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.368,00 eura neto, sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 19,00 eura teče od 15. u mjesecu za prethodni mjesec sve do isplate i to, razlike utvrđene prema prijeđenim kilometrima od adrese prebivališta tužitelja do mjesta rada i natrag.

6. U postupku su izvedeni dokazi pregledom HAKmape, čitanjem obračunske isprave za listopad 2017., pregledom Tarifne zone poduzeća Promet d.o.o. Split, Cjenika usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu na području zonskog tarifnog sustava, Cjenika pokaznih sportskih i studentskih karata, Obavijesti Prometa d.o.o. Split od dana 15.4.2012. godine o cijeni pokaznih povlaštenih putnih karata za umirovljenike i nezaposlene Grada Kaštela i i Grada Trogira, Odluke tuženika od 19.5.2020. te spisu druge priložene dokumentacije te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati razliku manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 1.10.2018. do 30.9.2024. u ukupnom neto iznosu od 1.368,00 eura.

9. Tužiteljica svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.

9.1. Odredbom čl. 66. st. 1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosnočl.65.st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

9.2. Odredbom čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22 propisuje da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta.

9.3. Odredbom čl. 66. st. 12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden eur.

9.4. Odredbom čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22 propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.

9.5. Odredbom čl. 66. st. 17. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

10. Tuženik je u spis dostavio Odluku od 19.5.2020. (list 51 spisa), kojom Odlukom su stavljene izvan snage sve ranije odluke o naknadi troškova prijevoza te je određeno da ta Odluka stupa na snagu danom donošenja, a da se primjenjuje od 1.12.2017. i kojom Odlukom je tužiteljici priznata naknada troškova prijevoza po prijeđenom kilometru. Dakle, prema odluci tuženika tužiteljica za cijelo utuženo razdoblje ima pravo na naknadu troškova prijevoza utvrđenu po prijeđenim kilometrima.

10.1. Odlukom je određeno da se visina naknade troškova prijevoza računa za relaciju od adrese prebivališta tužiteljice u [adresa], do adrese mjesta rada u Splitu, Spinčićeva 1 po prijeđenom kilometru (29,50 km), sukladno broju dolazaka na posao.

11. Kako je tuženik Odluku kojom se tužiteljici priznaje pravo na naknadu troškova prijevoza donio tek 19.5.2020., iako se tužiteljici to pravo priznaje retroaktivno od 1.12.2017., proizlazi da je tuženik za razdoblje od 1.12.2017. do 19.5.2020. koristio pogrešnu metodu obračuna troškova prijevoza pa da je tužiteljici isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza jer iz obrazloženja Odluke od 19.5.2020. proizlazi da je ista donesena po uloženoj žalbi tužiteljice na raniju odluku poslodavca od 8.8.2018., a kojom žalbom je tužiteljica tražila da joj se isplaćuje trošak prijevoza po prijeđenom kilometru s obzirom ista na raspored radnog vremena (rad u turnusu) i na nepostojanje organiziranog javnog prijevoza nije u mogućnosti dolaziti na posao na vrijeme i vraćati se sa posla kući.

12. Tužiteljica saslušana u svojstvu parnične stranke, među ostalim iskazuje, da nije bitno koji su bili razlozi njenog odsustva s posla jer da smatra da joj poslodavac i tada trebao platiti troškove prijevoza. Navedeno je u skladu s onim što tužiteljica tijekom postupka ističe, a to je da joj tuženik tijekom cijelog utuženog razdoblja nije isplatio troškove prijevoze za one dane kada je s posla opravdano izostala do dva dana uzastopce, a što je u suprotnosti s odredbama čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22.

13. Slijedom svega navedenog, tužiteljica je prema mišljenju suda dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da joj je tuženik obračunavao trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza pa je isti prihvaćen kao osnovan, a u presudi pod točkom I odlučeno je da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime razlike manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 1.10.2018. do 30.9.2024. neto iznos od 1.368,00 eura.

13.1. Na dosuđene iznose tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/23., u tekstu ZOO)koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa, 15-og dana u idućem mjesecu do isplate (čl. 92. st. 3. ZR).

14. Tužiteljici je s obzirom na uspjeh u postupku primjenom odredbi članka 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, u tekstu ZPP), prema popisanom trošku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br.138/23, dalje Tarifa), određen slijedeći parnični trošak: za sastav tužbe - 100 bodova, za sastav podnesaka od 5.7.2024., 29.10.2024. kojim se određeno postavlja tužbeni zahtjev– za svaki 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 10.7.2024., 14.10.2024., 29.1.2025. - za svako 100 bodova (Tbr. 9. T. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude – 50 bodova (Tbr. 9. T. 3. Tarife), što zbrojeno daje 650 bodova, pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 Eur (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za 25% na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) daje iznos od 1.625,00 eura, koliko je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici na ime naknade parničnog troška. Tužiteljici nije određen trošak sastavljanja podneska od 29.10.2024. kojim se daje odgovor na posebnu žalbu, s obzirom je tužiteljica taj odgovor mogla dati u podnesku istog nadnevka kojim je određeno postavila tužbeni zahtjev i za koji je tužiteljici određen trošak postupka. Nadalje, tužiteljici će se položeni iznos od 265,45 eura na ime troška vještačenja vratiti s računa suda s obzirom isti nije iskorišten jer vještačenje nije provedeno.

14.1. Tužiteljici pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate temeljem odredbe članka 29. st. 1. i 2. ZOO-a koje teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

14.2. Pregledom spisa sud je utvrdio da je tužiteljica izdala punomoć odvjetnici Martini Radić Šunjić za vođenje parnice te je na osnovi takve punomoći navedena odvjetnica, između ostalog, "ovlaštena primiti novac i novčane vrijednostite o tome izdavati potvrde ". Čl. 95. st. 1. t. 3. ZPP-a propisuje da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, da je odvjetnik ovlašten na temelju takve punomoći od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Kako u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka ne postoji ograničenje u nekoj kogentnoj normi, a iz opsega priložene punomoći proizlazi da je punomoćnik tužiteljice „ovlašten primati novac i novčane vrijednosti te o tome izdavati potvrde“, proizlazi da je punomoćnik tužiteljice na temelju ovlaštenja iz punomoći ovlašten primiti parnični trošak, i tim više, što je tužiteljica na ročištu od 14.10.2024. izjavila da je odvjetnicu Martini Radić Šunjić ovlastila da od protivne stranke primi dosuđene troškove na svoj račun, sud je odlučio kao u izreci presude pod točkom II, odnosno da je dužan tuženik troškove postupka isplatiti tužiteljici na račun njene punomoćnice.

Split, 25. veljače 2025.

sutkinja

mr.sc. Ivana Erceg Ćurić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.

DNA:

-pun. tužitelja

-tuženik

-u spis