REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1076/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Kristine Saganić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ARX-PRIMUS d.o.o., OIB 55584259662, Trg Joakima Rakovca 7, Umag, kojeg zastupa punomoćnica Kristina Cerin Načinović, odvjetnica u Rovinju, Istarska 46, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate iznosa od 13.356,86 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-115/2022-42 od 15. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-115/2022-42 od 15. prosinca 2023.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-115/2022-42 od 15. prosinca 2023. utvrđena je ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj: 311- 23/2007 od 20. veljače 2007., u skladu s kojom je banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugom aktu banke te kojom korisnik kredita svojim potpisom na tom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, načinu obračuna te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 13.356,86 EUR / 100.637,49 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose, po stopi koja se određuje za ostale odnose, a sve kako je pobliže naznačeno u izreci (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku u roku od osam dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.035,32 EUR / 37.938,62 kn sa zateznim kamatama od 15. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka III. izreke).

2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u bitnome navodi da je između tužitelja kao korisnika kredita, BAXMAR d.o.o. za građevinarstvo i trgovinu kao založnog dužnika i prednika tuženika kao banke 20. veljače 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 311-23/2007. Nakon detaljno provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, međutim da se ona nije obračunavala kako je to ugovoreno. Naime, sukladno odredbi članka 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da je visina kamatne stope vezana za promjenjiv tromjesečni LIBOR CHF s dodatkom marže od 3,75% dekurzivno godišnje. Tuženik je obračunavao visinu kamatne stope na način da je kvartalno dodavao maržu u većem iznosu nego što je to ugovoreno, a sve na temelju odredbe članka 6. predmetnog ugovora o kreditu, koja omogućuje tuženiku da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu u pogledu načina obračuna. Prema stajalištu prvostupanjskog suda to nije u skladu s pravnom prirodom ugovornih obveznopravnih odnosa koji nastaju suglasnošću volja ugovornih strana te je u očitoj protivnosti s načelom ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je odredba članka 6. predmetnog ugovora o kreditu ništetna sukladno odredbi članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) budući da je protivna odredbama članka 10. stavka 3. ZOO-a, članka 269. stavka 2. ZOO-a, članka 271. ZOO-a i članka 272. ZOO-a kao prisilnim propisima. Također, sud utvrđuje da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve ono što je neosnovano stekao jednostrano mijenjajući visinu i način obračuna kamatne stope izvan okvira odredbe članka 3. predmetnog ugovora o kreditu. Otklanja tuženikov prigovor zastare predmetnog potraživanja pozivajući se na pravno shvaćanje zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječanja 2020.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude, koju pobija u cijelosti. U žalbi navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo otklanjajući tuženikov prigovor zastare. Ističe da za tražbine po osnovi povrata stečenog bez osnove nije propisan posebni rok zastare pa se primjenjuje opći rok zastare propisan odredbom članka 225. ZOO-a. Ukazuje da su utuženi iznosi, koji su plaćeni u razdoblju od 19. svibnja 2009. do 12. lipnja 2014. u zastari budući da je predmetna tužba podnesena 21. travnja 2022., a do tada je protekao petogodišnji rok zastare od svakog izvršenog plaćanja. Smatra da stajalište prvostupanjskog suda po kojem zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći tek pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost proturječi pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na prvoj sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. Pozivajući se na to pravno shvaćanje i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. siječnja 2018., tuženik zaključuje da je podnošenjem ove tužbe moglo doći samo do prekida zastarnog roka, pod uvjetom da u trenutku podnošenja tužbe zastarni rok već nije protekao. Nadalje, tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno priznao tužitelju zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos od dana plaćanja. Vjeruje da ako tražbina povrata onoga što je dano na temelju ništetnog ugovora dospijeva tek pravomoćnošću odluke kojom se utvrđuje ništetnost, tada zatezne kamate na tu tražbinu počinju teći tek od trenutka pravomoćnosti te odluke jer zatezne kamate ne mogu početi teći prije negoli je tražbina dospjela. Vjeruje da nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 1115. ZOO-a te da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti je li tuženik pošteni ili nepošteni stjecatelj. Smatra da je pošteni stjecatelj. Nadalje, ističe da je predmetni ugovor o kreditu trgovački ugovor i da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora trebao postupati s povećanom pažnjom. Ukazuje da je visina kamatne stope mijenjana sukladno ugovoru i odlukom o kamatnim stopama te da se ne može smatrati da je mijenjao maržu već da je mijenjao visinu kamatne stope, a koja je ugovorena kao promjenjiva. Pobija i odluku o parničnom trošku budući da je pogrešna odluka suda o glavnoj stvari. Zahtijeva trošak sastava žalbe protiv presude u iznosu od 781,25 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 389,20 EUR.

4. Tužitelj nije odgovorio na tuženikovu žalbu.

5. Tuženikova žalba je neosnovana.

6. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev da se utvrdi ništetnim odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj: 311-23/2007 od 20. veljače 2007. u skladu s kojom je tuženik ovlašten izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama ili drugom aktu tuženika te kojom tužitelj svojim potpisom na tom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest tuženika o visini kamatne stope, visini anuiteta, načinu obračuna te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Također, predmet spora je tužiteljev zahtjev s osnove isplate iznosa od 13.356,86 EUR / 100.637,49 kn na ime povrata danog na temelju predmetne ugovorne odredbe.

8. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim. U predmetnom slučaju, radi se o restitucijskom zahtjevu iz odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a prema kojem su stranke dužne jedna drugoj vratiti sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno ništetne ugovorne odredbe kao posljedice utvrđenja ništetnosti. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da zastarni rok za takve zahtjeve počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora; a u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzetim na prvoj sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Kako je ništetnost sporne odredbe članka 6. predmetnog ugovora o kreditu utvrđena tek prvostupanjskom presudom, predmetni tužbeni zahtjev ne može biti u zastari te je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

9. Nadalje, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su stranke odredbom članka 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorile promjenjivu ugovornu kamatu, što predstavlja valjanu i jasnu ugovornu odredbu. U skladu s odredbom članka 3. stavka 1. predmetnog ugovora o kreditu na iznos kredita iz članka 2. tog ugovora obračunavaju se kamate, a visina kamatne stope vezana je za tromjesečni LIBOR CHF, s dodatkom marže od 3,75% dekurzivno godišnje. Predmetna činidba je moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Visina kamatne stope je vezana za promjenjivi tromjesečni LIBOR CHF s dodatkom marže od 3,75% godišnje kao fiksnim parametrom te nigdje nije ugovorena promjenjiva marža. Također, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik obračunavao visinu kamatne stope suprotno onome što je ugovoreno na način da je na tromjesečni LIBOR CHF dodavao maržu u većem iznosu nego što je to ugovoreno, a što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka (list 329. do 339. spisa i list 388. spisa).

10. Takav način obračuna tuženik je temeljio na odredbi članka 6. predmetnog ugovora o kreditu, koja daje tuženiku mogućnost da svojom jednostranom odlukom mijenja ugovornu odredbu o visini kamatne stope bez ikakvog obrazloženja i navođenja određenih i opipljivih parametara koji su uvjetovali neprimjenu jasne ugovorne odredbe, a to je tužitelj kao druga ugovorna strana morao prihvatiti. To svakako nije u skladu s pravnom prirodom ugovornih obveznopravnih odnosa koji nastaju suglasnošću volja ugovornih stranaka i u očitoj je protivnosti s osnovnim načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu koji je propisan odredbom članka 3. ZOO-a. Ugovaranjem promjene visine kamatne stope na način da je tuženik kao banka ovlašten izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope jednostranom odlukom, bez navođenja mjerljivog kriterija o kojem takva promjena visine i načina obračuna kamatne stope ovisi, činidba nije određena niti odrediva u smislu odredbe članka 269. stavka 2. i članka 272. ZOO-a, slijedom čega je takva činidba nedopuštena sukladno odredbi članka 271. ZOO-a. Također, time se otežava ispunjenje obveze tužitelja te je postupanje tuženika u suprotnosti s odredbom članka 10. stavka 3. ZOO-a.

11. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je odredba članka 6. predmetnog ugovora o kreditu ništetna budući da je suprotna odredbama članka 3., članka 10. stavka 3., članka 269. stavka 2., članka 271. i članka 272. ZOO-a.

12. Također, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana kada je izvršio svako pojedino plaćanje, a u skladu s odredbom članka 1115. stavka 1. ZOO-a. Navedena odredba propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, radi utvrđenja od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate, bilo je potrebno utvrditi je li tuženik bio savjestan ili nesavjestan stjecatelj. Netočna je tvrdnja tuženika da je prvostupanjski sud propustio utvrditi je li tuženik bio pošteni ili nepošteni stjecatelj. Prvostupanjski sud je u točki 48. obrazloženja jasno utvrdio da tuženik nije bio savjestan stjecatelj, odnosno da je bio nepošten stjecatelj budući da je znao i morao znati da obračunava kamatu protivno onome što je ugovoreno. Prvostupanjski sud je stajališta da je tuženik kao banka, u smislu odredbe članka 10. stavka 2. ZOO-a, trebao postupati s povećanom pažnjom te da mu se takvi pogrešni obračuni ne mogu tolerirati. U konkretnom slučaju pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženik u trenutku stjecanja utuženog iznosa nije bio savjestan stjecatelj, već nesavjestan (nepošten). Naime, osim što je tuženik taj koji je spornu odredbu članka 6. predmetnog ugovora o kreditu predložio, on je prema okolnostima slučaja, kao profesionalac u svom poslu, morao znati da mijenjanjem kamatne stope na način kako je to učinio, stječe nešto što mu ne pripada. Stoga je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa.

13. Tuženik u žalbi pobija odluku o parničnom trošku, međutim ne obrazlaže razloge zbog kojih osporava tu odluku, osim što navodi da je odluka o parničnom trošku pogrešna budući da je pogrešna odluka suda o glavnoj stvari. Odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita, u skladu s odredbama članaka 154. i 155. ZPP-a.

14. Slijedom svega ranije iznesenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je odlučeno u izreci ove presude.

Zagreb, 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Šabarić Zovko