Poslovni broj: UsI-1857/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice DĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vuković & Lalić d.o.o., Split, Hrvatske mornarice 1D, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, OIB: 95093210687, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz sudjelovanje zainteresirane osobe ŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Damiru Batarelu, odvjetniku u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 2B/II, radi oglašavanja ništavim rješenja o izvedenom stanju, nakon javne i usmene rasprave zaključene 5. veljače 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresirane osobe, objavljene 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-361-05/23-26/203, Urbroj: 531-03-4-2-24-2 od 24. lipnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

II. Odbija se kao neosnovan prijedlog zainteresirane osobe za preotvaranjem glavne rasprave.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev zainteresirane osobe za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužiteljice podnesenoj 25. srpnja 2024. protiv rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-361-05/23-26/203, Urbroj: 531-03-4-2-24-2 od 24. lipnja 2024., tužiteljica u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega navodi kako je osporeno rješenje tuženika nezakonito. Naime, tuženik je i sam naveo u obrazloženju pobijanog rješenja, a time i potvrdio da je u prvostupanjskom postupku bilo nedostataka. Tuženik navodi, primjerice da „… je sužena mogućnost zahvaćanja u pravomoćne akte kojima je stranka stekla određena prava, odnosno u iste je moguća intervencija samo u zakonom propisanom slučajevima u zakonom propisanom postupku koji su restriktivne naravi“, kao i da se „…povjerenje građana da je pravomoćno okončani postupak kojim su stekli prava konačno riješena pravna stvar koja se neće u nedogled ispitivati“. Upravo je tužiteljica u prvostupanjskom postupku naglašavala da ŠĆ pokušava legalizirati nešto što nije njegovo i povrh svega nešto što je već legalizirano. Stoga su navodi tuženika iz pobijanog rješenja u potpunosti u kontradiktornosti s postupanjem prvostupanjskog tijela tijekom prvostupanjskog postupka, a iz čega razvidno proizlaze nedostatci prilikom vođenja istog kao i da su osnovani navodi tužiteljice kako su ostvareni zakonski razlozi za oglašavanjem ništavim spornog rješenja o izvedenom stanju. Tuženik je u pobijanom rješenju paušalno nabrojio sve razloge tužiteljice izjavljene u žalbi navodeći kako isti nisu razlozi ništetnosti rješenje o izvedenom stanju, bez ikakvog dodatnog obrazloženja. Prvostupanjski postupak izdavanja rješenja o izvedenom stanju je opterećen brojnim nezakonitostima, radi kojih je bilo nužno spomenuto rješenje proglasiti ništetnim i staviti van snage, a sve kako bi se izbjegle dalekosežne i nezakonite posljedice takvog rješenja. U predmetnom postupku legalizacije ŠĆ je na temelju nevjerodostojne projektne dokumentacije pokušao legalizirati građevinu koja nije njegova, i to na način da je u projektnoj dokumentaciji izvedenog stanja prikazao nevjerodostojno stanje – drugačije nego je to u stvarnosti. Konkretno, predmetni postupak legalizacije je tražen temeljem Arhitektonskog snimka izvedenog stanja izrađenom od IĆ, dipl.ing.arh. koji bi trebao prikazivati vjerodostojno stanje odnosno stanje koje je ovlaštena stručna osoba utvrdila. Međutim, u konkretnom slučaju to nije tako. Naime, u predmetnoj snimci izvedenog stanja su kao dio zgrade ŠĆ prikazane prostorije koje se u toj snimci nazivaju „podrum 3“ koje nikada nisu bile dio te zgrade, nego su iste dio zgrade (dapače stanova) izgrađene na čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], adrese Šetalište Pape Ivana Pavla II. 23, Split. U dijelove stanova koji se u predmetnom postupku legalizacije nazivaju „podrum 3“ ŠĆ, niti IĆ nikada nisu pristupili, niti znaju kako te prostorije izgledaju jer su te prostorije dio stanova susjedne zgrade i u njih se može ući jedino kroz te stanove, a to se ovdje nije dogodilo. Dapače, predmetni snimak lažno prikazuje da su prostorije „podrum 3“ povezane sa zgradom ŠĆ odnosno sa prostorijama koje naziva „podrum 2“ i to stepenicama. Međutim, te stepenice ne postoje, niti su ikada postojale, niti postoji bilo kakva druga veza ili otvor između „podruma 2“ i „podruma 3“. Stoga se u konkretnom slučaju radi o lažnoj dokumentaciji, koja je sačinjena svjesno kako bi ŠĆ sebi prisvojio nekretnine koje mu ne pripadaju. Dakle, ŠĆ i IĆ su se neistinito očitovali te time pokušali dovesti prvostupanjsko upravno tijelo u zabludu. Stoga predmetno rješenje o izvedenom stanju nije pravno ni stvarno moguće izvršiti jer se ne može legalizirati nešto što ne postoji, pa je pogrešan stav kako prvostupanjskog tijela, tako i tuženika, da se ne radi o ništetnom upravnom aktu koji sukladno čl. 128. st. 1. toč. 3. Zakona o općem upravnom postupku treba staviti van snage. Nadalje, prvostupanjsko tijelo zanemaruje da se rješenjem o izvedenom stanju legalizira nešto što je već ranije legalizirano i legalno. Sukladno čl. 18. Zakona o postupanju sa nezakonito izgrađenim zgradama, rješenje o izvedenom stanju se može donijeti samo za nezakonito izgrađenu zgradu, a predmetni prostori to očito nisu. Stoga je jasno da prvostupanjsko tijelo u konkretnom slučaju, nije smjelo legalizirati nešto što je isto to tijelo ranije legaliziralo, pa se u konkretnom slučaju radi o očitoj povredi Zakona o postupanju sa nezakonito izgrađenim zgradama. Stoga je rješenje o izvedenom stanju ništetno i iz razloga jer je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, njegovo izvršenje nije pravno ni stvarno moguće, te je doneseno bez prethodnog zahtjeva vlasnika nekretnina koje se legaliziraju. Službene osobe u prvostupanjskom postupku su postupale suprotno zakonu. Naime, službena osoba je na očevidu koji je navodno održan dana 28. kolovoza 2014. na nekretninama za koje je ŠĆ zatražio legalizaciju, zapisnički utvrdila da je stanje zgrade u skladu sa priloženom arhitektonskom snimkom. Međutim, radi se o očito netočnom navodu jer službena osoba sigurno nije pristupila u prostorije koje su u predmetnom arhitektonskom snimku označene kao „podrum 3“ jer tim prostorijama iz zgrade ŠĆ ne može pristupiti jer se radi o dijelovima stanova stanara druge zgrade. Konkretno, službena osoba nije mogla pristupiti u dio „podruma 3“ jer je to dio stana tužiteljice. Službena osoba također nije mogla utvrditi postojanje stepenica iz „podruma 2“ do „podruma 3“ jer te stepenice ne postoje, niti su ikada postojale. Iz navedenog razloga je jasno da je navedeni zapisnik nevjerodostojan, te da ako je službena osoba uopće vršila očevid to nije napravila zakonito, nego je potvrdila lažno stanje, čime je počinila kazneno djelo. Na koncu u prvostupanjskom postupku nije bilo osnova za donošenje rješenja o izvedenom stanju jer ŠĆ nije dostavio svu potrebnu dokumentaciju propisanu zakonom. Konkretno nedostaje izjava ovlaštenog inženjera o ispunjavanju bitnog zahtjeva mehaničke otpornosti i stabilnosti. Dostavljena izjava se ne odnosi na predmetnu građevinu, a što je vrlo lako za utvrditi. Stoga zgrada koju je rješenjem o izvedenom stanju legalizirao ŠĆ nema dokaz o ispunjavanju bitnog zahtjeva mehaničke otpornosti i stabilnosti. Dakle, u prvostupanjskom postupku nije dokazano da je zgrada sigurna za korištenje. Činjenica da predmetna zgrada ima rješenje o legalizaciji, a da nije sigurna za korištenje, može dovesti do dalekosežnih i katastrofalnih posljedica ako se nešto dogodi. Stoga i iz ovog razloga ostavljanje rješenja o izvedenom stanju na snazi čini kazneno djelo Dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 215. Kaznenog zakona. Navodi prvostupanjskog tijela da je ništetnost spornog rješenja već bila predmetom razmatranja od strane Visokog upravnog suda RH su neosnovani i irelevantni za ovaj postupak. Naime predlagateljica (ovdje tužiteljica) nije bila stranka tog postupka, te nema uvid u predmetnu presudu. Međutim, teško da je moguće kako se postupak vodio radi istih razloga radi kojih je tužiteljica tražila da se rješenje o izvedenom stanju utvrdi ništetnim. Stoga je jasno da se ne radi o istim postupcima, te da presuda Visokog upravnom suda RH na koje se prvostupanjsko tijelo poziva, nema nikakav značaj za ovaj postupak. Sukladno iznesenom, razvidno je kao što je tužiteljica već i istaknula kako je prvostupanjski postupak prepun nepravilnosti i nezakonitosti, te kako je tuženik trebao usvojiti žalbu tužiteljice u cijelosti. Slijedom izloženog, tužiteljica je tužbenim zahtjevom predložila sudu donijeti presudu na način kako je to precizirano u izreci ove presude, a pored toga predložila je i da sud naloži tuženiku da joj naknaditi trošak spora.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog naglasio kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kao i da u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

3.Zainteresirana osoba, iako je rješenjem ovog suda poslovni broj: UsI- 1857/2024-4 od 14. listopada 2024. pozvana da sudjeluju u ovom sporu i da u roku od 30 dana dostavi odgovor na tužbu, koje rješenje je uredno zaprimila, do dana zaključenja rasprave u spis nije dostavila odgovor na tužbu, već je putem opunomoćenik nakon zaključenja rasprave, odnosno dana 24. veljače 2025. dostavila podnesak s prilozima, o kojem će se sud očitovati u nastavku obrazloženja ove presude.

4.U sporu je održana rasprava 5. veljače 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju je pristupio opunomoćenik tužiteljice, dok nisu pristupili uredno pozvani tuženik i zainteresirana osoba pa je rasprava održana u njihovoj odsutnosti.

5.U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, vještačenje br. 57/2017 naručitelja Općinskog suda u Splitu u spisu tog suda poslovi broj: R1-591/16, koje je priloženo u spis od strane opunomoćenika tužiteljice na održanoj raspravi, popis troškova spora priložen u spis na održanoj raspravi od strane opunomoćenika tužiteljice, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

6.Sud je odbio dokazne prijedloge tužiteljice i to da se obavi očevid na licu mjesta te da se provede vještačenje po vještaku građevinske struke, to na okolnosti precizirane u tužbi i održanoj raspravi, kao nepotrebne i suvišne, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu upravnog tijela dostavljenom uz odgovor na tužbu od strane tuženika i spisu upravnog spora, sve to imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

7.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

8.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

10.Naime, prvostupanjskom rješenjem Splitsko-dalmatinske županije, Grada Splita, Upravnog odjela za urbanizam i izgradnju, Odsjeka za pravne poslove urbanizma i izgradnje, KLASA: UP/I-361-03/23-04/1, URBROJ: 2181-1-10-5/1-23-6 od 22. ožujka 2023. odbijen je prijedlog tužiteljice za oglašavanje ništavim rješenja o izvedenom stanju KLASA: UP/I-361-03/13-04/04490, URBROJ: 2181/01-03-02/15-15- 0007 od 23. veljače 2015., te je predmetno rješenje doneseno pozivom na odredbu čl. 128. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21).

11.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-361-05/23-26/203, Urbroj: 531-03-4-2-24-2 od 24. lipnja 2024. postupajući po žalbi tužiteljice iz ovog spora, njena žalba je odbijena, čime je potvrđeno naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, to u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo tijelo prvog stupnja u svom aktu, odnosno što je i tuženik smatrao da nije ispunjena niti jedna od zakonskih pretpostavki za oglašavanjem ništavim naprijed citiranog rješenja o izvedenom stanju, slijedom čega je tuženik isto ocijenio pravilnim i zakonitim.

12.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke kakve u vidu ima mjerodavna odredba čl. 128. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) da se citirano rješenje o izvedenom stanju KLASA: UP/I-361-03/13-04/04490, URBROJ: 2181/01-03-02/15-15-0007 od 23. veljače 2015. oglasi ništavim, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

13.Odredbom članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/091 i 110/21) propisano je da će se rješenje oglasiti ništavim: 1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti, 2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, 3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće, 4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo, 5. ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala, 6. ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.

St. 2. da će se rješenje oglasiti ništavim javnopravno tijelo koje ga je donijelo ili koje obavlja nadzor nad tijelom koje ga je donijelo, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke u svako doba.

St. 3. da kad je rješenje o oglašivanju rješenja ništavim donijelo prvostupanjsko tijelo, protiv toga rješenja može se izjaviti žalba. Kad je drugostupanjsko javnopravno tijelo ili tijelo koje obavlja nadzor nad tijelom koje ga je donijelo rješenje oglasilo ništavim, protiv toga rješenja može se pokrenuti upravni spor.

St. 4. da ništavo rješenje nema pravni učinak. U slučaju oglašivanja rješenja ništavim, smatraju se ništavim i pravni učinci tog rješenja.

14.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužiteljice iz ovog spora izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja istu odbio, ovo stoga što je i ovaj sud stajališta kako u predmetnoj upravnoj stvari nije bila ispunjena niti jedna od pretpostavki kakve u vidu ima naprijed citirana mjerodavna odredba članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku da bi se rješenje o izvedenom stanju oglasilo ništavim, slijedom čega je prvostupanjsko tijelo pravilno postupio kada je svojim rješenjem odbilo takav zahtjev tužiteljice, kao i tuženik kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv istog, pa stoga sud osporeni akt tuženika cijeni u cijelosti pravilnim i zakonitim, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

15.Glede temeljnih tužbenih prigovora u kojima tužiteljica ističe kako su u konkretnom slučaju bili egzistentni razlozi za oglašavanje ništavim predmetnog rješenja o izvedenom stanju kakve u vidu ima odredba čl. 128. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, za kazati je kako sud ovakve prigovore ne nalazi osnovanim.

16.Naime, s prethodnim u vezi prvenstveno je za naglasiti kako je ništavost izvanredni pravni lijek, a razlozi za oglašavanjem rješenja ništavim taksativno su propisani prethodno citiranom odredbom čl. 128. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, što pak znači da je rješenje moguće oglasiti ništavim isključivo ako nadležno upravno tijelo nađe da egzistira jedan od razloga propisanih ovom odredbom, no kako u konkretnoj upravnoj stvari nije egzistentan niti jedan od razloga iz navedene odredbe, to je jasno da nije bilo razloga za oglašavanje ništavim predmetnog rješenja, s tim da niti propisi na temelju kojih je donijeto rješenja za koje je tužiteljica predložila oglašavanje ništavim nedvojbeno ne sadrže bilo koje druge razloge za ništavost rješenja izuzev onih propisanih odredbom čl. 128. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, slijedom čega je neprijeporno kako okolnosti koje tužiteljica problematizira u tužbi ne predstavljaju razloge zbog kojih bi rješenje bilo moguće oglasiti ništavim.

17.Nadalje, ovaj sud zaključuje kako u konkretnoj upravnoj stvari nije egzistentan niti jedan od razloga iz citirane odredbe čl. 128. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku zbog kojeg bi predmetno rješenje o izvedenom stanju bilo moguće oglasiti ništavim, pa tako nisu egzistentni niti razlozi na kojima je tužiteljica utemeljila svoj prijedlog za oglašavanje tog rješenja ništavim. Naime, u odnosu na ispunjenje uvjeta iz čl.128. st.1. toč. 3. naznačenog Zakona, u odnosu na koji tužiteljica tvrdi kako rješenje o izvedenom stanju nije pravno ni stvarno moguće izvršiti jer se ne može legalizirati nešto što ne postoji, za kazati je da se stvarnom nemogućnošću smatra objektivna zapreka za izvršenje rješenja bilo u pogledu osoba, bilo u pogledu stvari, dok pravna nemogućnost postoji kada bi izvršenje rješenja bilo protivno zakonu ili drugom propisu, no u predmetnoj upravnoj stvari niti jedna od zakonom predviđene nemogućnosti u konkretnom slučaju ne egzistira. S tim u vezi za nadodati je kako nevjerodostojna dokumentacija također nije razlog ništavosti rješenja, to pak stoga što rješenje o izvedenom stanju nije nemoguće pravno i stvarno izvršiti jer se isto niti ne izvršava (u smislu postupka prisilnog ostvarenja novčane ili nenovčane tražbine), to iz razloga što rješenje o izvedenom stanju stvara pravni učinak (ozakonjenje zgrade) nastupom izvršnosti, ali nije potrebno provoditi postupak prisilnog izvršenja iz ZUP-a u kojem postupku bi pravno ili stvarno bilo nemoguće isto izvršiti, što je razlog ništavosti iz čl. 128. st. 1. toč. 3. ZUP-a, dok okolnost da je dio predmetne zgrade već ozakonjen, pa da je opet za isto doneseno rješenje o izvedenom stanju također nije razlog ništavosti, s tim da je i okolnost vlasništva predmetne nekretnine potpuno pravno irelevantna u smislu razloga za oglašavanjem rješenja o izvedenom stanju ništavim, a isto tako nije ostvaren niti razlog ništavosti da je rješenje o izvedenom stanju doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku (čl. 128. st. 1. toč. 3. ZUP- a), ovo iz razloga što se o ozakonjenju nezakonito izgrađenih zgrade rješava isključivo u upravnom postupku u smislu mjerodavnih odredbi Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama ("Narodne novine", broj 86/12 i 143/13).

18.Također, u konkretnom slučaju nije egzistentan niti razlog iz odredbe čl. 128. st. 1. toč. 5. ZUP-a, to stoga što na temelju odredbi Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju može podnijeti i nevlasnik i to bez obzira na protivljenje vlasnika pa niti takav razlog ništavosti ovdje nije ostvaren, slijedom čega tužiteljica neosnovano navodi kako je u postupku izostala usmena ili pisana njena suglasnost kao suvlasnika za izdavanje rješenja o izvedenom stanju s obzirom da takva suglasnost kao uvjet izdavanja rješenja o izvedenom stanju nije propisana odredbama Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, te je ujedno za naglasiti kako je odredbom članka 32. citiranog Zakona propisano da rješenje o izvedenom stanju nema pravnih učinaka na vlasništvo i druga stvarna prava na zgradi za koju je doneseno i zemljište na kojemu je ta zgrada izgrađena.

19.Vezano za ispunjenje uvjeta iz čl. 128. st.1. toč. 4. istog Zakona, u kojem smislu tužiteljica kao razlog za obnovu navodi da se ostavljanjem predmetnog rješenja na snazi čini kazneno djelo Dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 215. Kaznenog zakona, za navesti je kako se postojanje takvog razloga za oglašavanje rješenja ništavim dokazuje postojanjem pravomoćne sudske presude, koji uvjet u konkretnom slučaja isto tako nije ispunjen.

20.Nadalje, s obzirom da tužiteljica svojim brojnim tužbenim navodima problematizira zakonitost rješenja u odnosu na koje je predložila da se oglasi ništavim, sud nalazi potrebnim ukazati tužiteljici da u situaciji kada bi rješenje za koje je ona predložila oglašavanje ništavim i bilo donijeto na temelju povrede materijalnog zakona, te kada prije njegovog donošenja ne bi bilo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, takvi razlozi nisu, niti mogu biti osnova na temelju koje bi bilo moguće oglasiti ništavim rješenje s obzirom da takve razloge za oglašavanje ništavim ne propisuje za ovu upravnu stvar mjerodavna odredba čl. 128. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, što znači da su razlozi koje tužiteljica ističe u tužbi mogli eventualno biti razlozi zbog kojih je tužiteljice mogla pobijati to rješenje, ali isključivo u žalbenom postupku, no ti isti razlozi nikako nisu razlozi zbog kojih bi rješenje bilo moguće oglasiti ništavim, ali kako je ovdje riječ o rješenju koje je postalo izvršno i pravomoćno, jasno je da u takvoj situaciji razloge na kojima je bilo moguće temeljiti žalbu nije moguće sada s uspjehom isticati u postupku kojim se traži oglašavanje rješenja ništavim budući se radi o izvanrednom, a ne redovitom pravnom lijeku u odnosu na koji je neophodno postojanje razloga iz odredbe čl. 128. st. 1. ZUP-a, koji u ovom slučaju nisu egzistentni. S tim u vezi, za nadodati je i da se na ništavost, kao na najtežu vrstu nezakonitosti, pazi po službenoj dužnosti pa su i razlozi zbog kojih se nezakonito rješenje oglašava ništavim u svako doba, bez ikakvog vremenskog ograničenja, u zakonu taksativno i strogo navedeni, dok se pravomoćna rješenja koja nisu ništava, već su zbog svoje nezakonitosti samo pobojna, mogu poništavati primjenom izvanrednih pravnih lijekova, unutar propisanih zakonskih, prekluzivnih rokova, pod uvjetima određenim ZUP-om.

21.Konačno, za navesti je i kako je postojanje razloga za oglašavanja ništavim predmetnog rješenja o izvedenom stanju već bilo predmetom razmatranja od strane Visokog upravnog suda RH, koji je presudom poslovni broj: Usž-1992/20-2 od 7. siječnja 2021. odbio žalbu tužitelja iz tog spora GĆ i potvrdio presudu Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIgr-54/19 od 2. prosinca 2019. kojom pak presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je taj tužitelj tražio poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-361-05/18-26/807, urbroj: 531-05-2-2-18-2 od 28. studenog 2018. i rješenja Grada Splita, Upravnog odjela za prostorno planiranje, uređenje i zaštitu okoliša, Odsjeka za provedbu dokumenata prostornog uređenja, klasa: UP/I-361-03/15-04/59, urbroj: 2181/01-03-02/18-18-22 od 27. kolovoza 2018., kojim rješenjem tuženika je odbijena žalba tužitelja GĆ izjavljena protiv navedenog rješenja prvostupanjskog upravnog tijela kojim je odbijen prijedlog tog tužitelja za oglašavanje ništavim rješenja o izvedenom stanju istog upravnog tijela, klasa: UP/I-361-03/13-04/0404490, urbroj: 2181/01-03-02/15-15-0007 od 23. veljače 2015., kojim rješenjem o izvedenom stanju, po zahtjevu ovdje zainteresirane osobe je ozakonjena završena zahtjevna stambena zgrada izgrađena na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], što znači da je ovaj sud, kao i Visoki upravni suda RH u citiranim presudama već zauzeo pravno stajalište da u konkretnom slučaju predmetnim rješenjem o izvedenom stanju nije ostvaren niti jedan od razloga kakve u vidu ima odredba čl. 128. st. 1. ZUP-a zbog kojih bi se to rješenje moglo oglasiti ništavim.

22.Slijedom iznijetog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, pa kako tužiteljica u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njene tužbe.

23.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo zbog čega je zakonito kako osporeno rješenje tuženika, tako i prvostupanjsko rješenje, uslijed čega tužbeni prigovori tužiteljice nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

24.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

25.Potom, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njezin zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom I. u izreci rješenja.

26.Nadalje, nakon zaključenja glavne rasprave u predmetnom sporu, u spis je dana 24. veljače 2025. zaprimljen podnesak opunomoćenika zainteresirane osobe kojim je dostavio punomoć za zastupanje zainteresirane osobe te predložio da se glavna rasprava preotvori, to iz razloga što da zainteresirana osoba nije potpisala dostavnicu kojom potvrđuje primitak poziva za glavnu raspravu održanu 5. veljače 2025., ali koja da je uručen zapisnik s iste rasprave, no da prije toga nije zaprimila poziv, niti da ju je sud uredno pozvao da sudjeluje u ovom sporu, a konačno u istom podnesku predlaže i da sud naloži tužiteljici da zainteresiranoj osobi naknadi trošak spora i to za sastav predmetnog podneska te za pristup na ročište za objavu presude. Međutim, sud nije našao osnovanim takav prijedlog, to stoga što je prema dostavnici koja prileže spisu nedvojbeno da je zainteresirana osoba rješenje ovog suda poslovni broj: UsI-1857/2024-4 od 14. listopada 2024. kojom ju se poziva da sudjeluje u ovom sporu i da u roku od 30 dana od dana primitka tog rješenja dostavi odgovor na tužbu, zajedno s pozivom za raspravu za dan 5. veljače 2025. uredno zaprimila 16. listopada 2024., ali do dana zaključenja rasprave u spis nije dostavila odgovor na tužbu. Pored toga, za nadodati je i kako je potpis na dostavnici kojom zainteresirana osoba potvrđuje primitak zapisnika s glavne rasprave od 5. veljače 2025. (za kojeg ne spori da ga je primila) identičan onom s dostavnice koja potvrđuje primitak rješenja ovog suda poslovni broj: UsI-1857/2024-4 od 14. listopada 2024. zajedno s pozivom za raspravu, što samo dodatno potvrđuje da je dostava poziva za glavnu raspravu zainteresiranoj osobi uredno iskazana, uslijed čega nema mjesta preotvaranju glavne rasprave, kod kojeg stanja stvari je takav prijedlog odbijen kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. u izreci rješenja.

27.Naposljetku, s obzirom da je odredbom čl. 148. st. 3. ZUS-a propisano da zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna postaviti najkasnije do zaključenja rasprave, dok ako je odluka donesena bez rasprave, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova postaviti u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je spor okončan, kod stanja stvari da je zainteresirana osoba zahtjev za naknadom troškova postavila 24. veljače 2025., dok je rasprava u ovom sporu zaključena 5. veljače 2025., neprijeporno je da je zahtjev za naknadom troškova spora u odnosu na sastav podneska od 24. veljače 2025. podnesen nepravovremeno, dok Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23) nije propisana naknada odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude, uslijed čega je i taj zahtjev odbijen kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III. u izreci rješenja.

U Splitu, 25. veljače 2025 .

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćenicima tužiteljice odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Vuković & Lalić d.o.o., Split, Hrvatske mornarice 1D, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- opunomoćeniku zainteresirane osobe Damiru Batarelu, odvjetniku u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 2B/II,

- u spis.