REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Sisku - Stalna služba u Petrinji

Trg dr. Franje Tuđmana 12

44250 Petrinja

Poslovni broj: P-351/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužitelja FN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Martini Radovan, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude dana 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 158-50-3448709 sklopljenog između tužitelja FN i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, kao banke, a koja glasi: „Naknada 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d isplatiti tužitelju FN iznos od 136,06 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. svibnja 2006. pa do 31. prosinca 2007. sukladno članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri

postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. nadoknaditi tužitelju FN troškove parničnog postupka u iznosu od 826,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 25. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj FN je podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi tužitelj navodi da je dana 9. svibnja 2006. s Raiffeisenbank Austria d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj: 158-50-3448709, ovjeren kod javnog bilježnika Ivana Čubelića, poslovni broj: OU-633/2006. Temeljem članka 3. Ugovora o kreditu navedenog u točki II. propisana je naknada od 1.00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Uvidom u dokumentaciju utvrđeno je da je tužitelj uplatio ulaznu naknadu u iznosu od 220,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti (prema srednjem tečaju kreditora dana 12.05.2023. 1 CHF = 4,659931) iznosila je 1.025,18 kn, odnosno prema tečaju 1€ = 7,53450 HRK, iznos od 136,06 €. U skladu sa čl. 96 st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007 ) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužitelj nije bio pobliže upoznat s navedenom odredbom o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva niti mu je bilo omogućeno pregovaranje od strane tuženika jer je ipak riječ o unaprijed formuliranim, standardnim ugovorima trgovca. Međutim iako je riječ o tipskom i adhezijskom ugovoru, u skladu s člankom 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima takvi su ugovori ništetni ako su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očitu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Članak 3. Ugovora o kreditu ništetan je jer isti ne sadrži nikakva objašnjena na što bi se naknada konkretno odnosila, ne sadrži parametre po kojima je određena, tužitelju nije objašnjeno na što se ona odnosi i zašto iznosi upravo toliko koliko iznosi. Na tu odredbu kao niti na ostale odredbe, tužitelj nikako nije mogao utjecati. Postavlja se pitanje na što se to odnosi „naknada“, kada je opće poznato da je cijena ovoga ugovora redovna kamatna stopa i da je to ono što po zakonu banka ima pravo naplatiti jer je to cijena za korištenje tuđeg novca. „Naknada“ koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita je apsolutno nezakonita i banka je nije imala pravo naplatiti. O tome upravo govore dvije presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu i dvije presude Europske unije koje se dostavljaju u prilogu. Predmetna ugovorna odredba u suprotnosti je s Direktivom 93/13 jer ista stvara na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, a sve jer banka nije tužitelju objasnila koje su to usluge sa njene strane pružene i koji su to nastali troškovi za obradu kredita, a koje je banka naplatila. Slijedom svega navedenog, predložio je da Sud udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je naveo kako nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 09.05.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 158- 50-3448709 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 22.000,00, a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna navodi kako je u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno da "naknada 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 13.06.2023.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 6-10 spisa), dodatak ugovoru o kreditu (str. 11-15 spisa), otplatni plan (str. 16-31 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (str. 32-38 spisa), potvrdu (str. 39 spisa), dopis (str. 40 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja FN (str. 57 i 58 spisa).

4. Tužitelj FN iskazao je s tuženikom sklopio ugovor o stambenom kreditu 2006. godine. Pročitao je primjerak ugovora o kreditu i odnio ga na potpis kod javnog bilježnika. Banci je platio naknadu odnosno trošak kako bi mu kredit bio isplaćen. Kredit je utrošio za dovršetak izgradnje obiteljske kuće. Nije nikada bio vlasnik tvrtke niti obrta. Kuću koju je izgradio kreditom koristio je za stanovanje svoje obitelji. U banci su mu objasnili da naknada koju plaća je trošak kredita. Javni bilježnik mu ništa nije objašnjavao oko tih troškova. Ugovor je sastavljen u banci, a od banke nije dobio obavijest o tome za što je platio navedenu naknadu. Ne sjeća se koliko je ta naknada iznosila. Njegova primanja su u to vrijeme iznosila oko 2.500,00 kuna. Supruga je također bila zaposlena, a plaća joj je bila kao njegova mirovina ili još i manja. U to vrijeme imao je dvoje maloljetne djece koja su išla u školu. Plaćanje te naknade bilo mu je otežano zbog visine njihovih primanja koja su bila mala. U to vrijeme nije razumio što znači pojam ulazne naknade, a nije tražio niti dodatno pojašnjenje. Platio je tu naknadu kako bi ostvario mogućnost podizanja kredita. Nije pokušao pregovarati s bankom oko toga da takve naknade ne bude.

5. Nadalje, temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan. 6. Uvidom u Ugovor o kreditu od 9. svibnja 2006. (dalje: Ugovor), broj ugovora 158-50-3448709, koji je sklopljen između tužitelja FN kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora, utvrđeno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 22.000,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora), zatim, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora), zatim, da rok otplate iznosi 192 mjeseca (čl. 4. Ugovora), da je odredbom čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamata od 4,95 %, godišnja, promjenjiva, u skladu Odukom o kamatnim stopama kreditora te da je odredbom čl. 3. Ugovora ugovorena naknada od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

7. Dakle, iz Ugovora je utvrđeno da je odredbom čl. 3. ugovorena obveza tužitelja da tuženiku isplati naknadu u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a prema navodima tuženika s ročišta održanog 10. rujna 2024. nije sporno da se radi o iznosu od 136,06 eura. Iz potvrde tuženika od dana 23. svibnja 2023. proizlazi da je tuženik naplatio tužitelju utuženu naknadu prilikom isplate/korištenja kredita dana 12. svibnja 2006., u iznosu od 1.025,18 kuna.

8. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07 i 125/07, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te sukladno odredbi stavka 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9. Prema odredbi čl. 96. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Odredbom čl. 99. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

11. Prema odredbama čl. 102. st. 1. i 2. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna te ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

12. Nadalje, prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Pri tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da mu nitko od djelatnika banke nije objasnio spornu odredbu čl. 3. Ugovora, a niti na što je utrošen iznos naknade od 1,00 % od iznosa kredita kojeg je tužitelj platio, nego su se pregovori sveli na podatak o iznosu kredita, odabiru valute kredita i trajanju otplate kredita, a tuženik, sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP, nije dokazao suprotno.

15. Tuženik niti tijekom ovog parničnog postupka ne tvrdi niti dokazuje koja je to stvarno pružena usluga ili nastali trošak tuženika podmiren naknadom ugovorenom odredbom čl. 3. Ugovora ili da visina ugovorene naknade odgovara toj usluzi ili nastalom trošku.

16. Dakle, kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je odredba čl. 3. Ugovora bila sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na sadržaj iste, da tužitelj nije bio upoznat na koju uslugu tuženika ili na koji trošak tuženika se ta naknada odnosi već je tuženiku dano da jednostavno svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, za zaključiti je da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takve dodatne financijske obveze, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, a tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, i koji je sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno.

17. Stoga, mišljenje je ovog suda da je odredba čl. 3. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena naknada od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita, nepoštena sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, a stoga i ništetna temeljem odredbe čl. 102. st. 1. ZZP te čl. 322. u vezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23,dalje: ZOO), a na navedeni zaključak Suda nije od utjecaja činjenica što iznos naknade ugovorene odredbom čl. 3. Ugovora, iako nije ugovoren u nominalnom iznosu, sadrži jasne parametre temeljem kojih se utvrđuje visina iste (1,00 % od iznosa kredita).

18. Iako je u vrijeme sklapanja Ugovora tuženik imao pravo na ugovaranje nakade za obradu kreditnog zahtjeva prema odredbama Zakona o bankama (Narodne novine br. 84/02. i 12/06.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ne znači da takva ugovorna odredba koja je unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, na sadržaj koje tužitelj nije imao utjecaja, ne može biti predmet preispitivanja poštenosti po čl. 96. ZZP.

19. Nadalje, naknada ugovorena odredbom čl. 3. Ugovora, po ocjeni ovog suda, nije predmet Ugovora, niti cijena ("glavni predmet ugovora", čl. 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.), pa stoga u konkretnom slučaju nema mjesta niti zaključku o nedopuštenosti ocjene je li odredba čl. 3. Ugovora nepoštena ugovorna odredba, sukladno odredbi čl. 99. ZZP.

20. Pod ugovornim odredbama koje su obuhvaćene pojmom „glavnog predmeta ugovora” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. treba razumjeti one odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga određuju kao takvog, te odredbe koje su akcesornog značaja ne mogu biti obuhvaćene pojmom „glavnog predmeta ugovora”, a kako bi se utvrdilo je li odredba obuhvaćena pojmom „glavnog predmeta ugovora”, treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i pravni i činjenični kontekst.

21. U konkretnom se slučaju, naknada ugovorena odredbom čl. 3. Ugovora, unatoč tome što ulazi u ukupan trošak kredita za potrošača, ne može se samo zbog toga smatrati bitnom činidbom, iz razloga što ista ne definira bit ugovora odnosno nije činidba koja ga određuje kao takvog te ugovor može opstati i bez nje, pa podliježe i testu poštenosti.

22. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

23. Stoga je, sukladno odredbama čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužitelju je dosuđen utuženi iznos od 136,06 eura, visina kojeg iznosa između stranaka nije sporna, i to sa zateznom kamatom od 13. svibnja 2006., sukladno zahtjevu tužitelja te temeljem odredbe čl. 1115. ZOO prema kojoj je nepošteni stjecatelj, kad vraća ono što je stečeno bez osnove, mora platiti i zatezne kamate od dana stjecanja, također uzimajući u obzir da između stranaka nije sporno da je navedeni iznos tužitelju naplaćen 12. svibnja 2006.

24. Nadalje, niti prigovor zastare tuženika nije osnovan. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja ove presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

25. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u toč. I i II izreke ove presude.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, odnosno stoga što je tužitelj u cijelosti uspio u sporu tuženik mu je dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti, a koji trošak se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odnosi na trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima dana 10.09.2024. i 15.01.2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podneska od 22.12.2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. st.1.) i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura.

U Petrinji, 25. veljače 2025.

Sutkinja

Blaženka Navara

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

DNA: stranke