REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-1206/22-11

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UČM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Zrinki Bojanić, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkischebank d.d. OIB:23057039320 iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći U461/21, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. veljače 2025. godine u nazočnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice Valentine Draksler, odvjetnika te zamjenika punomoćnika tuženika UČ, odvjetničkog vježbenika, dana 25. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da su Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102916029 od 24. ožujka 2006.g., solemniziran po javnom bilježniku Željki Maroslavac, broj ovjere OU-629/06 dana 24. ožujka 2006.g., kao i svi dodaci Ugovoru o kreditu, zaključeni između tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 i tužitelja UČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u cijelosti ništetni te da na proizvode pravne učinke između stranaka.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“

kao neosnovan.

II. Nalaže se tužiteljici UČM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknaditi tuženiku Erste&Steiermarkischebank d.d. OIB:23057039320 iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je tužiteljica dana 24. ožujka 2006. godine zaključila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102916029, solemniziran po javnom bilježniku Željki Maroslavac, broj ovjere OU- 629/06 dana 24. ožujka 2006. godine, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita kredit u iznosu od 138.045,00 CHF u protuvrijednosti u kunama uz ugovoreni rok otplate kredita od 30 godina, Naime predmetni Ugovor o kreditu tuženik je ponudio tužiteljici uz obrazloženje da je najpovoljniji, da je za nju varijanta kredita u valuti CHF bolja od kredita u drugoj valuti, a uz to je tužiteljici prezentirana tvrdnja da je valuta CHF stabilna i sigurna, što nije odgovaralo istini, s obzirom da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, nego u odnosu na valutu euro, a osim toga tečaj CHF u odnosu na DEM i euro je između 1973. godine i 2003. godine narastao za čitavih 168%,. što govori o tome da da se radi o izrazito nestabilnoj valuti, za razliku od kune i eura koje su stabilne valute u RH. Isto tako punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je ujedno odredbom članka 3. stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena i promjenjiva kamatna stopa koja je na dan potpisivanja ugovora iznosila 4,55%, ali je vrlo brzo od početka otplate kredita kamatna stopa počela rasti, a tijekom 2010. godine i tečaj valute CHF, što je dovelo do toga da je rata tužiteljici u jednom periodu porasla za više od 60%, što je znatni porast obveze u odnosu na stanje kakvo je bilo u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Nastavno punomoćnik tužiteljice je naglasio da je tužiteljica s tuženikom dana 16. veljače 2016. godine zaključila Aneks broj 1 Ugovora o kreditu, koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, ali tužiteljica potpisom tog Aneksa i provedbom konverzije nije obeštećena za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime sporazum kojim je provedena konverzija predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja izmjenu postojećeg ugovornog odnosa, a ne novi ugovorni odnos uslijed kojeg je prijašnji prestao postojati, što znači da Ugovor o kreditu nije stavljen izvan snage, već su zamijenjene pojedine odredbe tog Ugovora o kreditu, pa se ne može smatrati da zaključenjem sporazuma o konverziji potrošač gubi pravni interes za utvrđenjem ništetnosti osnovnog ugovora, koji pravni stav je zauzet u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/18 i Rev-18/18. Nadalje punomoćnik tužiteljice je istaknuo da u vrijeme zaključenja Aneksa nije još bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, pa ova činjenica niti nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji, a ujedno je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu relevantna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 13. svibnja 2015. godine. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je ističući da su odredbe o CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, koje ugovorne odredbe su ništetne, bitni sastojci predmetnog Ugovora o kreditu, pa predmetni Ugovor o kreditu ne može opstati, jer ne ostaje valjanim niti jedan jedini bitni sastojak Ugovora o kreditu, tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje da je predmetni Ugovor o kreditu od 24. ožujka 2006. godine sklopljen između tužiteljice i tuženika kao i svi dodaci tom Ugovoru o kreditu u cijelosti ništetni te da na proizvode pravne učinke između stranaka uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor litispendencije navodeći da je pred naslovnim sudom u tijeku parnični postupak poslovni broj P-5328/19 između istih stranaka temeljem tužbe tužiteljice od 10. lipnja 2019. godine, kojom tužbom zahtijeva isplatu navodno preplaćenog iznosa s osnove navodno preplaćenih kamata i tečajnih razlika temeljem predmetnog Ugovora o kreditu. Nastavno punomoćnik tuženika je ističući da osporava tužiteljici status potrošača, što se ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je fizička osoba sklopila ugovor za privatne svrhe, s time da je teret dokaza na tužiteljici, naglasio da je odlučna činjenica koju bi sud trebao uzeti u obzir da su tužiteljica i tuženik dana 12. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u euro sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove na način da je kredit tužiteljice, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da je Vrhovni sud RH odlukom poslovni broj Rev-1014/18 od 09. veljače 2022. godine izrazio pravni stav vezano uz konvertirane ugovore o kreditu da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača, jer je sklapanjem Aneksa došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, pa je očito da tužiteljica nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Dakle prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH sporazum o konverziji, bez obzira da li je sklopljen u formi dodatka, aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je ocijenjen suglasnim s Ustavom RH. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio kako možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, što se osporava, nikako ne može povlačiti ništetnost samog Ugovora o kreditu sukladno odredbi članka 55. Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredbi članka 324. Zakona o obveznim odnosima, koji je lex generalis u odnosu na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, jer odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji način se mijenja kamatna stopa. Inače stav recentne sudske prakse je da eventualna ništetnost odredba u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa ne bi povlačila ništetnost cjelovitih odredbi o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost ugovora s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih. Naime čak je i Visoki trgovački sud RH u odluci poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrdio da je predmet tužbenog zahtjeva u kolektivnom postupku ništetnost samo dijela ugovornih odredbi o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF i dijela ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ujedno je i Vrhovni sud RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine utvrdio da je presudama u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi po službenoj dužnosti. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je predložio odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5102916029 od 24. ožujka 2006. godine (stranica 14-21 spisa), u presliku pregleda prometa po partiji kredita 5102916029 za razdoblje od 24.3.2006. do 30.9.2015. (stranica 22-36 i 218-232 spisa), u presliku prometa po partiji kredita 5102916029 za razdoblje od 1.9.2015. do 28.2.2019. (stranica 37-45 i 233-241 spisa), u presliku obavijesti o kreditu (stranica 46-80 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 81-128 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102916029 od 16. veljače 2016. godine (stranica 129-135 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 162-170, 176-183, 208-217, 250-262, 331-401 i 420-429 spisa), u presliku obavijesti o izračunu konverzije (stranica 184-187 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita broj 5102916023 (dalje CHF Kredit) na dan 30.9.2015. (stranica 188-196 spisa), u presliku obrasca za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (stranica 197-198 i 290-291 spisa), u presliku nacrta Aneksa broj XX Ugovora o kreditu broj XXXXXXXXXX (stranica 199-204 spisa), u presliku informativnih letaka (stranica 205-206 spisa), u presliku obavijesti o usklađivanju kamatne stope (stranica 207 spisa), u presliku promotivnih letaka (stranica 242-249, 263-280 i 306-315 spisa), u presliku Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (stranica 283-289 spisa), u presliku metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (stranica 292-298 spisa), u presliku dopisa HNB-a (stranica 299-301, 316-317 i 320-330 spisa), u presliku izvješća o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama (stranica 302-305 i 318-319 spisa) te u iskaz tužiteljice (stranica 436-437 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor dana 24. ožujka 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 138.045,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 276 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,55%, koja je promjenjiva „u skladu s važećim odlukama Banke“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor dana 16. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a nesporna je i činjenica da je pred naslovnim sudom u tijeku parnični postupak poslovni broj P-5328/19 između istih stranaka po tužbi tužiteljice od 10. lipnja 2019. godine radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Naprotiv sporna je osnova tužbe, odnosno sporno je pitanje da li je predmetni Ugovor o kreditu, kao i Aneks tom ugovoru o kreditu, ništetan, a sporno je ujedno i potrošačko svojstvo tužiteljice, kao i prigovor litispendencije.

6. U odnosu na prigovor litispendencije, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka navodeći da je pred naslovnim sudom u tijeku parnični postupak poslovni broj P-5328/19 između istih stranaka, sud je utvrdio slijedeće. Imajući na umu među strankama nespornu činjenicu da je pred naslovnim sudom u tijeku parnični postupak poslovni broj P-5328/19 po tužbi tužiteljice od 10. lipnja 2019. godine radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, dok se naprotiv predmetni parnični postupak vodi između istih stranaka radi utvrđenja ništetnim predmetnog Ugovora o kreditu i aneksa, kojim je izvršena konverzija,, što rezultira time da nije riječ o istom zahtjevu o kojem već teče parnica, ne postoji objektivni identitet spora, to je sud slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 194. stavka 1., stavka 2., stavka 3. i stavka 4. ZPP-a utvrdio da je prigovor litispendencije neosnovan.

7. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu prema kojoj je kamatna stopa promjenjiva „u skladu s važećim odlukama Banke“ te je ugovorena valutna klauzula, otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjenjivosti stope redovne kamate u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu pa do otplate kredita, a niti je vezano uz valutnu klauzulu u CHF jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Naime ugovorna odredba o riziku promjene tečaja je tužiteljici kao prosječnom potrošaču morala biti razumljiva ne samo na formalnoj, gramatičkoj razini, dakle da tečaj može varirati, nego su joj morali biti jasni i stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, s obzirom da je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

8. Nadalje bitno je naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne. Navedeni pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-5751/16 od 03. listopada 2017. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne te presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

9. Jednako tako treba naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

10. Iskazu tužiteljice (stranica 436-437 spisa) koja je u bitnom istaknula da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila radi rješavanja stambenog pitanja, u banci su ponudili samo ovaj Ugovor o kreditu u valuti CHF, rekli su da je „kamatna stopa za taj kredit povoljnija“, znala je što znači valutna klauzula, da „mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit“, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik nije upozorio na rizik ove valute, nego su govorili da je „ovo povoljan kredit“, čemu je vjerovala, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv dio iskaza tužiteljice da se nije moglo pregovarati o kamatnoj stopi na način da ista bude fiksna, nego je ponuđen predmetni Ugovor o kreditu po sistemu „uzmi ili ostavi“, s time da je nitko u banci nije obavijestio iz kojih razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što joj nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sud je poklonio povjerenje i dijelu iskaza tužiteljice da je sredstvima ovog kredita kupila stan u kojem i danas stanuje sa svojim suprugom, sudužnikom u predmetnom kreditu te kćerkom, to je njihov dom, nikada taj stan nije bio iznajmljivan, niti je na adresi tog stana bilo registrirano sjedište obrta ili trgovačkog društva, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila je zaposlena u VIP- netu d.o.o., nije imala svoj obrt, niti je vlasnica trgovačkog društva. Konačno treba naglasiti i dio iskaza tužiteljice da je sklopila Aneks Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija, što joj je također ponuđeno po sistemu „uzmi ili ostavi“, nitko joj nije ništa objašnjavao, s time da je nakon provedene konverzije Ugovor o kreditu otkazan i pokrenut je ovršni postupak radi naplate preostalog potraživanja po predmetnom kreditu i to na stanu koji je kupljen ovim kreditom, s time da je u međuvremenu suprug, sudužnik naslijedio određeni novčani iznos koji je banka „uzela s računa“, tako da je glavnica kredita u cijelosti otplaćena, a ostali su još „troškovi odvjetnika banke oko 4.000,00 eura“. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužiteljica je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

11. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 324. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s time da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, a identična odredba je sadržana i u odredbama ZZP-a. Imajući na umu da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, ali samo u dijelu kojim je ugovorena zaštitna valutna klauzula i način promjene kamatne stope, koja ništetnost je ustanovljena iz razloga da bi potrošački ugovori o kreditu u CHF bili oslobođeni tog dijela ugovornih odredbi o zaštitnoj valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, što rezultira time da je valjan početni tečaj CHF na dan sklapanja svakog pojedinog potrošačkog ugovora o kreditu u CHF, kao i početno ugovorena kamatna stopa, sud je utvrdio da zbog tog dijela nepoštenih, ništetnih ugovornih odredbi nije ništetan ugovor o kreditu u cijelosti. Drugim riječima iako su sukladno odredbi članka 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja tog novčanog iznosa uz ugovorene kamate u vrijeme i na način kako je to ugovoreno, sama ništetnost dijela ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, ne rezultira time da je ništetan predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti, a time i svi dodaci tom Ugovoru o kreditu, jer ništetnost dijela ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu ne povlači ništetnost samog Ugovora o kreditu, tim više što je ništetnost tih dijelova ugovornih odredbi ustanovljena upravo iz razloga da bi Ugovor o kreditu bio oslobođen tih dijelova ugovornih odredbi i vrijedio bez njih. S obzirom da dakle nije ništetan predmetni Ugovor o kreditu u CHF, nije ujedno ništetan niti Aneks tom Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija, a to tim više što je konverzija provedena temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojima je cilj bio potrošače s kreditima denominiranim u CHF izjednačiti s potrošačima koji su koristili kredite denominirane u eurima. Inače sudska praksa je u nizu odluka zauzela jasan pravni stav da ništetnost dijelova odredbi ugovora o potrošačkim kreditima u CHF vezanim uz način promjene kamatne stope i valutnu klauzulu nikako ne rezultira time da je ništetan ugovor o potrošačkom kreditu u CHF u cijelosti, pa tako primjerice i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj B1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao uostalom i Visoki trgovački sud RH odlučujući u kolektivnom sporu, odnosno u odluci poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, na koju se ujedno pozivao punomoćnik tužiteljice u ovom parničnom postupku.

12. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 324. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a sud je tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu i svih dodataka tom Ugovoru o kreditu odbio kao neosnovan te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

13. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka odbio kao neosnovan, jer je tužiteljica zastupana po punomoćniku izgubila u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

14. Nastavno u odnosu na zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a tuženiku zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava podneska od 06. travnja 2022. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 02. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 11. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.) te 25% na ime PDV-a u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 46.). Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

15. Naprotiv zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 29. siječnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan jer se tim podneskom punomoćnik tuženika dostavljajući odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-637/19 od 27 prosinca 2024. godine dodatno referirao na pitanje prava potrošača koji su izvršili konverziju na obeštećenje, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka s obzirom da se predmetni spor vodi radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kredita i aneksa, kojim je izvršena konverzija, a ne radi isplate eventualno preplaćenih iznosa. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

U Zagrebu, dana 25. veljače 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 25. veljače 2025. godine