Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3258/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Roberte Pandža, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Jadranke Travaš i Ksenije Grgić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, protiv tuženika ĆE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dejanu Đerić, odvjetnik u Bjelovaru, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-115/2024-11 od 13. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika ĆE kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-115/2024-11 od 13. svibnja 2024. u dijelu pod točkom I. i III izreke.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tuženika ĆE kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-115/2024-11 od 13. svibnja 2024. u dijelu pod točkom V. i VI. izreke.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. utvrdio da postoji potraživanje tužiteljice Republike Hrvatske, prema tuženiku ĆE temeljem presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-373/2011 od 18. lipnja 2013. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2859/2013-2 od 7. studenoga 2013., a koja presuda je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-182/14-2 od 14. prosinca 2016. u iznosu od 10.187,92 Eur-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 13. listopada 2020. pa do isplate. Pod točkom II. izreke utvrđeno je da postoji potraživanje tuženika ĆE prema tužiteljici temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-51/17-28 od 4.studenoga 2019. u iznosu od 5.605,15 Eur-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 2.064,06 Eur-a od 13.listopada 2020. pa do isplate.
Pod točkom III. izreke utvrđeno je da potraživanja utvrđena toč. I. i II. izreke pobijane presude se prebijaju do iznosa visine tražbine tuženika ĆE koju ima prema tužiteljici utvrđene toč. lI. izreke presude te se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.582,77 Eur-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 13. listopada 2020. pa do isplate.
Sud prvog stupnja je donio rješenje kojim je pod točkom IV. izreke utvrdio da se tužba smatra povučena preko iznosa 8.502,86 Eura-a do iznosa od 12.044,28 Eur-a tj. za iznos od 3.541,42 Eur-a sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 31. ožujka 2017. do isplate. Pod točkom V. izreke rješenja naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak u iznosu od 312,69 Eur-a. Pod točkom VI. izreke rješenja odbijen je zahtjev za naknadu troška tuženika u iznosu od 331,25 Eur-a .
2. Protiv ove presude u dijelu pod točkom I. i III. izreke i rješenja pod točkom V. i VI. izreke žalbu je podnio tuženik. Kako se iz žalbe ne vidi u kojem dijelu se presuda i rješenje pobija, to je sukladno odredbi čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/05, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 255/23 - dalje: ZPP-a) ovaj drugostupanjski sud je uzeo da se presuda i rješenje pobija u dijelu u kojem tuženik nije uspio u sporu. Žalbu tuženik podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o troškovima postupka. Predlaže u pobijanom dijelu ukinuti presudu i rješenje i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem osporava navode žalbe i predlaže odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu.
4. Žalba tuženika je neosnovana.
5. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom čl. 354. st. 2. ZPP-a.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi povrata iznosa, koji je tuženiku isplatila na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-373/2011-24 od 18. lipnja 2013. a kojom je tužiteljici Republici Hrvatskoj naloženo da tuženiku isplati bruto iznos d 49.745,30 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose kao i da tuženiku isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 10.585,00 kn, i koje potraživanje je tuženik u cijelosti naplatio u ovršnom postupku 24. ožujku 2014. u ukupnom iznosu od 90.747, 62 kn, a kako su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-182/14-2 od 14. prosinca 2016. ukinute presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2859/2013-2 od 7. studenog 2013. i presude Općinskog suda i Bjelovaru poslovni broj P-373/2011-24 od 18. lipnja 2013. to tužiteljica potražuje iznos koji je tuženiku dosuđen sada ukinutom presudom obzirom da se radi o osnovi koja je temeljem čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22 - dalje: ZOO) otpala.
7. Tuženik tijekom postupka a sada i u žalbi ustraje na tvrdnji da nije dužan vratiti primljeni iznos jer smatra da bi vraćanje istoga predstavljalo povredu konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola 1 pri čemu se poziva na presudu Solomun protiv Hrvatske od 2. travnja 2015. (Zahtjev br. 679/11).
8. Između stranaka nije sporno:
- da je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru P-373/2011- 24 od 18. lipnja 2013. naloženo tuženiku ovdje sada tužiteljici Republici Hrvatskoj isplati da ovdje tuženiku isplati bruto iznos od 49.745,3 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose kako to proizlazi iz izreke te presude kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 10.585,00 kn,
- da je tuženik ĆE svoje potraživanje temeljem navedene pravomoćne presude u cijelosti naplatio u ovršnom postupku 24. ožujka 2014. i to u ukupnom iznosu od 90.747,62 kn,
- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-182/14-2 od 14. prosinca 2016. prihvaćena revizija ovdje tužiteljice Republike Hrvatske te su ukinute presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2859/20132 od 7. studenoga 2013. i presude Općinskog suda u Bjelovaru P-373/2011-24 od 18. lipnja 2013. te je predmet vraćen ponovo na postupanje sudu prvog stupnja,
- da je tužiteljica temeljem odredbe čl. 1111 st 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) podnijela zahtjev za ostvarenjem prava na povrat cjelokupnog iznosa koji je tuženik neosnovano stekao pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-373/201124 od 18. lipnja 2013. koja je ukinuta rješenjem VSRH broj Revr-182/14 od 14. prosinca 2016.,
- da je tuženik tijekom postupka stavio prigovor radi prijeboja
- da tuženik nema prigovora na izračun visine iznosa tražbine tužiteljice iz podneska koja je obračunata temeljem obračuna koji je napravljen sukladno izračunu MORH - a Uprave za proračun, financije i informacijske sustave, sektor za računovodstvo i financije od 13. ožujka 2024. i koji je napravljen nakon što je tuženik tužiteljici izjavio prigovor radi prijeboja prema novom izračunu svih međusobnih potraživanja u pogledu matematičkog izračuna.
9. U ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je da li postavljeni kondikcijski zahtjev tužiteljice za povratom stečenog bez osnove u smislu čl. 111. st. 3. ZOO-a predstavlja povredu Konvencijskog prava tuženika na mirno uživanje prava vlasništva iz čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
10. Sud prvog stupnja, u svezi spornog pitanja što se treba vratiti temeljem osnove koja je otpala pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iskazano u odluci Rev-1427/2021 od 7. ožujka 2023. te utvrdio da pravo na povrat plaćenih iznosa koji su radniku neosnovano plaćeni od strane poslodavca na ime naknade koje su mu dosuđene u bruto iznosu radnik je dužan vratiti poslodavcu po osnovi neto isplaćenih iznosa i obračunate kamate, dok nije dužan platiti i ostale iznose sadržane u strukturi dosuđenih bruto iznosa po osnovi obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije podmirio budući da su isti ustegnuti u korist države, državnih tijela i jedinica lokalne samouprave.
11. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je tuženik kao radnik u obvezi tužitelju kao poslodavcu vratiti u konkretnom slučaju neosnovano plaćene neto iznose kao i obračunate kamate na iste te da sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a u vezi sa čl. 1117. st. 2. ZOO-a poslodavac na tako ukupno plaćene iznose ostvaruje i pravo na naplatu zatezne kamate i to od kada je stjecatelj postao nepošten, a to je od prvog sljedećeg dana računajući od kada je primio odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u ovom slučaju to je rješenje Revr-182/14-2 od 14. prosinca 20126.
12. Pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je stavio u prijeboj potraživanje tužiteljice po osnovi plaćenog troška iz ukinute odluke Općinskog suda u Bjelovaru P-373/11-24 od 18. lipnja 2013 sa protutražbinom tuženika po toj osnovi koja je dosuđena presudom Pr-57/17-28 od 4. studenog 2019. Suprotno žalbenim navodima pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da činjenica da navedeni iznos tužiteljica nije postavila u zahtjevu za mirno rješenje spora, predstavlja pretjerani formalizam u tumačenju odredbe čl. 186.a st. 8. ZPP-a za što je sud prvog stupnja dao valjano obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud utvrđujući u bitnom da je pravo na pristup sudu narušeno kada pravila prestanu služiti ciljevima pravne sigurnosti i pravilnog djelovanja pravosudnog sustava te tvore neku vrstu prepreke koja sprječava odlučivanje o osnovanosti predmeta parnične stranke od strane nadležnog suda (Kart protiv Turske, br. 8917/05, stavak 21, 17. rujna 2013.).
13. Između stranaka nije sporna činjenica obračuna iznosa visina međusobnih tražbina koji su obračuni napravljeni sukladno izračunu MORH-a te je tako sud prvog stupnja utvrdio da se ukupno potraživanje tužiteljice sastoji od 10.187,92 EUR-a sa zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 13. listopada 2022. do isplate. Međutim, stavljanjem navedenog iznosa u prijeboj sa tražbinom koju tuženik ostvaruje prema tužiteljici temeljem presude poslovni broj Pr-51/17 u iznosu od 5.605,15 eura, to je pravilno sud prvog stupnja točkom III. pobijane presude naložio tuženiku isplatiti iznos od 4.582,77 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 13. listopada 2020.
14. Na žalbene navode u kojima se žalitelj poziva na nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru poslovni broj P-1237/23 od 8. svibnja 2024. kao i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 1035/12 od 27. listopada 2015. kojim je revizija odbačena valja reći da isti nisu od utjecaja na pravilnost pobijane odluke. Naime, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 1035/12 od 27. listopada 2015. odbačena je revizija protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž- 2834/11-2 od 12. siječnja 2012. te predmetnim rješenjem se nije meritorno odlučivalo o pravnom pitanju postavljenom u podnesenoj reviziji.
15. Nadalje, a suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na mirno vlasništvo i to iz slijedećih razloga.
16. Naime, točno je da su odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području Republike Hrvatske jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013. broj U- III-3304/2011 i s obzirom da je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama te Konvencije u smislu odredbe čl. 32. Konvencije. Ratifikacijom Konvencije o zaštiti ljudskih prava 1997. Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati ju, a međunarodni ugovori su po pravoj snazi iznad zakona.
17. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu je u dvije svoje presude i to Solomun protiv [adresa] i Ć protiv Republike Hrvatske (Zahtjev 48921/13), utvrdio pretjerano miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva stečeno temeljem pravomoćne sudske presude, odnosno pravomoćnog i konačnog upravnog akta, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
18. Člankom 6. Konvencije propisano je da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi... svatko ima pravo da... sud pravično... ispita njegov slučaj..., dok je čl. 1. Protokola 1 Konvencije propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva te se nitko ne smije lišiti svojega vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Također je propisano da prethodne odredbe ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
19. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Solomun protiv Hrvatske od 2. travnja 2015. navodi da se pravo na pošteno suđenje pred sudom zajamčeno čl. 6. st. 1. Konvencije mora tumačiti u svjetlu Preambule Konveciji, u kojoj se navodi da je vladavina prava dio zajedničkog naslijeđa država ugovornica, a jedan od temeljnih aspekata vladavine prava je načelo pravne sigurnosti, koje među ostalim zahtijeva da se presuda sudova, kada pravomoćno donesu odluku, ne bi smjela dovoditi u pitanje (O, paragraf 46). Ovim se načelom propisuje da ni jedna strana ne smije tražiti obnovu postupka samo radi ponovnog suđenja i nove odluke o predmetu. Moć viših sudova u pogledu ukidanja ili promjene obvezujućih i provedivih sudskih odluka treba se iskoristiti za ispravak bitnih povreda. Sama mogućnost dvaju pogleda na predmet nije temelj za ponovno razmatranje. Iznimke od toga načela opravdane su samo kad je to nužno zbog značajnih i uvjerljivih okolnosti (Kot protiv Rusije, broj 20887/03, paragraf 24, 18. siječnja 2007.). U tim slučajevima sud mora procijeniti je li postignuta pravedna ravnoteža između interesa podnositelja zahtjeva i potrebe za osiguranje pravilnog suđenja, što uključuje važnost poštivanja načela pravne sigurnosti (O, paragraf 47.)
20. Preispitivanje se ne smije tretirati kao prikrivena žalba, a sama mogućnost dvaju pogleda na predmet nije temelj za ponovno razmatranje. To je stoga što je načelo prema kojem je pravomoćna presuda presuđena stvar (res judicata) i rješava spor između strana s pravomoćnim učinkom temeljni element prava na pošteno suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije (O, paragraf 48).
21. Radi toga je prvostupanjski sud, ocjenjujući je li ukidanje pravomoćne presude od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavlja miješanje u tuženikovo pravo na mirno uživanje vlasništva pravilno postupio kada je proveo test razmjernosti preispitujući je li miješanje u stečeno pravo tuženika utemeljeno na zakonu, je li usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li nužno u demokratskom društvu. S tim u vezi, najvažniji je zahtjev čl. 1. Protokola 1 Konvencije koji glasi da bilo koje miješanje od strane tijela javne vlasti u mirno uživanje vlasništva treba biti zakonito. To načelo, između ostalog, podrazumijeva kako su primjenjive odredbe domaćeg zakona dovoljno pristupačne, precizne i predvidive u njihovoj primjeni. Pri tome lišavanje vlasništva može biti opravdano samo ako se pokaže da je u "javnom interesu" i ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti postizanjem pravične ravnoteže između zahtjeva javnog interesa (općeg interesa zajednice) i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca (O, paragraf 61).
22. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr 182/14-2 od 14. prosinca 2016. proizlazi kako tuženiku ne može kao prekovremeni rad biti priznato vrijeme koje stvarno nije radio, već se odmarao (slobodno vrijeme) unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, pa je Vrhovni sud, zbog drugačijeg pogleda na predmet zaključio da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.
23. Europski sud za ljudska prava u predmetu O protiv Republike Hrvatske smatra da su oduzimanjem pravnog učinka pravomoćnoj odluci vlasti prekršile načelo pravne sigurnosti sadržano u čl. 6. st. 1. Konvencije slijedom čega proizlazi zaključak da lišavanje tuženika njegovog vlasništva u smislu Konvencije nije zakonito. Radi se o neuspjehu priznavanja učinka presuđene stvari na pravomoćnu presudu donesenu u parničnom postupku.
24. S obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odluku posl br. Revr- 182/14-2 od 14. prosinca 2016. donio u postupku odlučivanja o izjavljenoj reviziji ovdje tužiteljice u skladu sa ovlaštenjem koje proizlazi iz odredbi Zakona o parničnom postupku, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je miješanje države u pravo na mirno uživanje vlasništva tuženika bilo utemeljeno i usmjereno na postizanje legitimnog cilja koji se ogleda u preispitivanju nižestupanjske presude i ispravljanju pogreške u njezinom donošenju.
25. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-182/14-2 od 14. prosinca 2016. kojom je odlučeno o reviziji ovdje tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2859/2013 od 7. studenog 2013. nije ustanovio da je došlo do bitne povrede odredbi parničnog postupka, dakle postojanje nekih izvanrednih okolnosti koje bi opravdavale ukidanje pravomoćne presude u koju se tuženik imao pravo pouzdati, već je, kao što je to ranije već navedeno, imajući drugačiji pogled na predmet i drugačije sagledavši činjenice utvrđene u ranijem postupku, zaključio da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, što prema utvrđenju Europskog suda za ljudska prava u predmetu O protiv Republike Hrvatske ne čini dostatan temelj za ponovno razmatranje, već dovodi do povrede prava na pošteno suđenje zajamčeno čl. 6. st. 1. Konvencije.
26. Sud prvog stupnja je utvrdio kako je tuženik zahtjev za izravnu naplatu podnio u vrijeme kada je nedvojbeno znao da je tužiteljica podnijela reviziju kao izvanredni pravni lijek, pa je stoga pravilan zaključak suda prvog stupnja da na tuženikovoj strani nije moglo postojati legitimno očekivanje da će mu i ostati ono što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude. Kako reviziju kao izvanredni pravni lijek može izjaviti svaka stranka u postupku, to je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o legitimnom očekivanju za zaštitu vlasništva tuženika primjenom čl. 1. Protokola broj 1 ili pravne sigurnosti primjenom čl. 6. Konvencije, posebno što postupanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije protivno pravnoj sigurnosti kao jednom od aspekata vladavine prava. Postupajući u okvirima svoje nadležnosti povodom izjavljenog pravnog lijeka Vrhovni sud je postupao utemeljeno i usmjereno na postizanje legitimnog cilja, kako to navodi i prvostupanjski sud, a koji se ogleda u preispitivanju nižestupanjskih presuda i ispravljanju pogrešaka u njihovom donošenju
27. Odredbom čl. 1111. ZOO-a je propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok prema st. 3. toga članka, obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
28. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da je odlučno, da je dio imovine jedne osobe (osiromašene) prešao u imovinu drugog i to je uslijedilo bez pravne osnove ili osnove koja je kasnije otpala.
29. Upravo navedena odredba uređuje pravni odnos stranaka u ovom postupku, u kojem je tužiteljica isplatu izvršila na temelju pravomoćne presude, koja je preinačena po Vrhovnom sudu povodom revizije, te je dakle pravna osnova na temelju koje je izvršena isplata otpala.
30. Tumačenjem prava na način kako to tuženik navodi u žalbi, potpuno bi se poništilo učinak presuda Vrhovnog suda u pravnim odnosima stranaka, te bi revizija kao pravni lijek izgubila bilo kakav smisao.
31. Izvanredni pravni lijekovi uvijek se podnose protiv pravomoćnih odluka (to je smisao izvanrednih pravnih lijekova), a u pravnom poretku Republike Hrvatske pravomoćne odluke predstavljaju ovršnu ispravu, pa mogu dakle biti temelj za isplatu, bez obzira na to je li protiv istih izjavljena revizija ili ne.
32. Takvo postupanje suda, pa time i provođenje revizijskog postupka uopće, izgubilo bi svrhu i smisao (izričito predviđen zakonom) kada, u slučaju da Vrhovni sud zauzme stajalište suprotno nižestupanjskim sudovima, ne bi bio moguć povrat primljenog na temelju presude koju je Vrhovni sud RH preinačio.
33. U predmetu M protiv RH samo je jedna parnična strana imala mehanizam preispitivanja pravomoćne presude, jer se radilo o predmetu u kojem je izjavljen, tada zakonom predviđeni, zahtjev za zaštitu zakonitosti, te je u tom predmetu došlo, uslijed takvog pravnog lijeka, do ponovnog preispitivanja činjeničnog stanja, što nije smisao postupka povodom izvanrednih pravnih lijekova. U predmetnom postupku sve su činjenice od početka nesporne, te je Vrhovni sud RH presudu koja je predstavljala temelj za isplatu preinačio zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
34. Predmeti Europskog suda za ljudska prava, na koje se žalitelj poziva, nisu doneseni u jednakoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao što je predmetna niti se odluke tog suda mogu primijeniti u ovom slučaju, a koji bi anulirao postojanje i učinke revizije kao izvanrednog pravnog lijeka propisanog zakonom (u presudi Solomun protiv Hrvatske radilo se o zahtjevu za zaštitu zakonitosti koji je mogao podnijeti samo državni odvjetnik). Tuženiku je moralo biti poznato da se radi o parničnom postupku u kojem je revizija uvijek dopuštena, pa se ne može zaključiti da bi postupanje Vrhovnog suda, a povodom izjavljene revizije, bilo protivno pravnoj sigurnosti kao jednom od aspekata vladavine prava.
35. Iz navedenog proizlazi da presuda na temelju koje je tuženik ostvario svoje pravo, odnosno na temelju koje je izvršena isplata čiji se povrat traži u postupku, preinačena u zakonito provedenom postupku, čime je pravna osnova potraživanja tuženika otpala te su ispunjeni uvjeti za povrat plaćenog po pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO.
36. Slijedom svega navedenog sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da postoji potraživanje tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 10.187,92 eura kao i potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 5.605,15 eura, te nakon prebijanja ova potraživanja naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.582,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2020.
37. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.
38. Stoga je valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi u pobijanom dijelu presudu te odlučiti kao u izreci.
39. Suprotno žalbenim navodima pravilno je sud prvog stupnja temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a i 155. ZPP-a odlučio o. troškovima postupka za koju odluku je dao valjano obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Tako je pravilno sud prvog stupnja dosudio tužiteljici trošak sastava podneska od 22. rujna 2022. i 26. ožujka 2024. prema Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa) obzirom da se radi o obrazloženim podnescima te su isti bili potrebni za vođenje postupka. Sud prvog stupnja je pravilno pri određivanju troškova postupka pravilno utvrdio da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa osnovom. Naime, zahtjev tužiteljice predstavlja povrat iznosa koji je tuženik stekao bez osnove po ranije ukinutoj presudi, a koji iznos je tužiteljici konačno postavljenim zahtjevom i dosuđen, pa je stoga pravilno sud prvog stupnja utvrdio da je tužiteljica u potpunosti uspjela s osnovom svog tužbenog zahtjeva (100%). Valja reći da pri tom sa stajališta pravne osnove nije od utjecaja da li se radi o bruto ili neto iznosu.
40. Također, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio uspjeh stranaka u pogledu visine zahtjeva, slijedom čega je pravilno temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a utvrdio da je tužiteljica uspjela sa 38,04 % te nakon što je izvršenim prijebojem opravdanih troškova koji su tuženiku dosuđeni temeljem čl. 158. st. 1. ZPP-a u iznosu od 125,00 eura, pravilno tužitelju dosudio iznos od 312,69 eura.
41. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno odbio zahtjev punomoćnika tuženika za naknadu troškova prijevoza i troška za izbivanje iz pisarnice zbog delegacije predmeta sa Općinskog suda u Bjelovaru na Općinski sud u Virovitici. Ovo iz razloga jer prema odredbi čl. 11. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024) odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa) ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da putovanje od [adresa] do [adresa] i nazad do [adresa] iznosi ukupno oko 150 km, te da u normalnim okolnostima punomoćnik tuženika zbog toga ne mora biti odsutan iz pisarnice 3 sata to žalbeni navodi u tom pravcu nisu osnovani.
42. Stoga je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tuženika i odlučiti kao u izreci rješenja.
U Zagrebu, 25. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Roberta Pandža
