REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1565/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja FANTAZIJA-PROJEKT d.o.o., Samobor, Ulica Ivana Perkovca 9, OIB: 93493372901, II. tužitelja FANTAZIJA VODENI PARK d.o.o., Samobor, Ulica Ivana Perkovca 9, OIB: 16229834522, III. tužitelja FANTAZIJA HOTELI d.o.o., Samobor, Ulica Ivana Perkovca 9, OIB: 17970972776 i IV. tužitelja FANTAZIJA ZABAVNI PARK d.o.o., Samobor, Ulica Ivana Perkovca 9, OIB: 40210972098, koje zastupaju punomoćnici Daniel Hanik i Mate Matić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Matić i partneri, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 4, protiv tuženika CENTAR ZA RESTRUKTURIRANJE I PRODAJU, Zagreb, Ivana Lučića 6, OIB: 38083028711, kojeg zastupa ravnatelj OT, radi naknade štete, odlučujući o žalbi prvo do četvrto tužitelja protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2617/2013-151 od 11. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba prvo do četvrto tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2617/2013-151 od 11. ožujka 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se kao nedopuštena žalba prvo do četvrto tužitelja protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2617/2013-151 od 11. ožujka 2024. u točki I.

II. Odbija se kao neosnovana žalba prvo do četvrto tužitelja i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2617/2013-151 od 11. ožujka 2024. u točki II.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2617/2013-151 od 11. ožujka 2024. odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi kojima:

- I. tužitelj potražuje isplatu iznosa od 26.784.083,17 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate,

- II. tužitelj potražuje isplatu iznosa od 42.126.164,85 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate,

- III. tužitelj potražuje isplatu iznosa od 7.420.386,77 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate, te

- IV. tužitelj potražuje isplatu iznosa od 24.424.814,80 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate.

Rješenjem sadržanim u istoj odluci

- u točki I. odbijen je kao neosnovan prijedlog I. – IV. tužitelja od 26. siječnja 2024. za promjenu mjesne nadležnosti odnosno postupanje drugog stvarno nadležnog suda;

- u točki II. zahtjev I. – IV. tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti je odbijen kao neosnovan.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da tužitelji potražuju naknadu štete za koju tužitelji tvrde da im je, vezano uz realizaciju projekta vodenog parka Šmidhen kod Samobora, nastala u vidu obične štete (ulaganja i troškovi) te izmakle koristi (izgubljena neto dobit i gubitak tržišne pozicije) zbog propusta u radu HFP-a i pravnog sljednika AUDIO-a, odnosno zbog nepravilnog i nezakonitog rada njihovih zaposlenika, odnosno neizdavanja suglasnosti na parcelacijski elaborat u razdoblju od 25. kolovoza 2009. do 20. srpnja 2011., zbog protupravnog pokretanja sudskih postupaka pred Općinskim sudom u Samoboru podnošenjem prijedloga za izdavanje privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja prava građenja protiv II., III. i IV. tužitelja te zbog niza protupravnih radnji koje pobliže nabraja.

Štetnu radnju tužitelji nalaze u postupanju HFP-a i pravnih sljednika protivno sklopljenom Ugovoru o pravu građenja, jer je HFP odbio dati suglasnost na parcelacijski elaborat kojim se formiraju nove zemljišnoknjižne čestice na kojima je trebalo izgraditi objekte u sklopu projekta Fantasyland Šmidhen, bez opravdanog razloga, a da je to stopiralo izradu projektne građevinske dokumentacije, a time i početak gradnje odnosno realizacije projekta (suglasnost za provedbu dana je tek 2011. godine). Provedenim inspekcijskim nadzorom upravnog odjela grada Samobora koji je potvrdio parcelacijski elaborat nisu utvrđene nepravilnosti. HFP je 2010. godine uputio Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva prijedlog odluke o raskidu Ugovora o pravu građenja zbog navodnog neispunjavanja ugovornih obveza od strane nositelja prava građenja, iako je već u tom trenutku raspolagao izvješćem revizora Refinal d.o.o. iz kojeg je proizlazilo da rokovi za početak gradnje, koji su bili ugovoreni, još nisu niti počeli teći te da su nositelji prava građenja ispunili sve svoje do tada dospjele ugovorne obveze.

Tužitelji navode da su štetne radnje odbijanje HFP-a davanja suglasnosti za provedbu parcelacijskog elaborata u zemljišnim knjigama te „zlonamjerno“ pokretanje sudskih postupaka osiguranja protiv tužitelja i zabilježbe tih postupaka u zemljišnim knjigama, pa da je time onemogućeno kreditiranje projekta Fantasyland Šmidhen i raspolaganje pravom građenja, a time i izgradnja objekata u okviru tog projekta, predlaganje od strane HFP-a raskida Ugovora o pravu građenja s nositeljima prava građenja, zbog navodnog neispunjenja ugovornih obveza, iako je već raspolagao revizorskim izvješćem iz kojeg je proizlazilo da su sve dospjele obveze izvršene, kao i neprovođenje odgovarajućeg nadzora kojim bi se spriječile nepravilnosti u radu HFP-a i njegovih pravnih slijednika (AUDIO-a i CERP-a).

Prvostupanjski sud je, nakon detaljnog razmatranja ugovornog odnosa između prvotužitelja i njegovih suugovornika (točke 14. do 17. obrazloženja), ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva prvenstveno dao polazeći od prihvaćanja tuženikova prigovora promašene pasivne legitimacije (pobliže razjašnjeno u točkama 18. do 27. obrazloženja, uz pozivanje na relevantne propise koji uređuju upravljanje i raspolaganje državnom imovinom). U bitnom sud navodi da tuženik CERP nije ni vlasnik predmetnog zemljišta (već je to na temelju propisa postala država), niti je nadležan za poslove upravljanja državnom imovinom (jer je samo djelomični pravni sljednik državne agencije AUDIO, iz koje su proizašli tuženik CERP i DUDI – Državni ured za upravljanje državnom imovinom).

Podredno je prvostupanjski sud iznio i razloge iz kojih, ako bi se i zanemario nedostatak pasivne legitimacije, ne bi bile kumulativno ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke za naknadu štete (što sve detaljnije razmatra u točkama 31. do 73. obrazloženja, među ostalim citirajući detaljno i iskaze većeg broja saslušanih svjedoka).

U odnosu na problematiku pri ishođenju parcelacijskog elaborata, prvostupanjski sud je (u točki 55. obrazloženja) ocijenio da to nije bio isključivo odlučujući dokument za provođenje projekta Fantasyland, jer sam projekt ni nakon potpisivanja nije nastavljen sukladno planovima i rokovima, a (točka 55. obrazloženja) I-tužitelj nije ispunio preuzetu obvezu iz Ugovora o zamjeni nekretnina, te nije uplatio ugovoreni iznos iz čl. 5. Ugovora u danom roku, a navedeno dugovanje nije podmireno ni do prestanka rada AUDIO-a, odnosno do 30. rujna 2013., a potom nije plaćeno niti Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom, odnosno Ministarstvu državne imovine, što također proizlazi i iz iskaza svjedoka BT. Iz navedenog prvostupanjski sud izvodi zaključak da je razvidno kako je upravo I-tužitelj odgovoran za neprovođenje parcelacijskog elaborata u zemljišnim knjigama, jer nije ispunio ugovoreni preduvjet i uplatio iznos od 74.420,34 EUR, pa nije ni izdana tabularna isprava za navedene nekretnine. Dakle neizdavanje suglasnosti na parcelacijski elaborat u razdoblju od 25. kolovoza 2009. do 20. srpnja 2011. nije u uzročno-posljedičnoj vezi s realizacijom zaključenih ugovora, te nastavkom realizacije cjelokupnog projekta Fantasyland Šmidhen.

U odnosu na činjenicu da je privremena mjera zabrane otuđenja ili opterećenja nekretnine, koju je nadležni općinski sud prvo bio prihvatio, pa ju je kasnije nadležni županijski sud ukinuo, prvostupanjski sud napominje da prijedlog prednika tuženika, nema nikakav pravni učinak, dakle za tužitelje nije niti nastupila šteta, jer navedeni prijedlog u konačnici nije ni prihvaćen, što je razvidno iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Nadalje, i iz iskaza svjedoka OTA proizlazi da je HFP podnio prijedlog za osiguranje radi zaštite prava prednika tuženika, jer su smatrali da bi za njega mogla nastupiti nenadoknadiva šteta, a to su naveli i u samom prijedlogu. Slijedom navedenog podnošenje privremene mjere osiguranja u konkretnom slučaju prema ocjeni prvostupanjskog suda nije protupravna radnja kojom bi tužiteljima nastala šteta.

Osim toga, kako navodi u točki 67. obrazloženja, konkretna privremena mjera, da je i prihvaćena, ne bi u smislu odredbe čl. 299. OZ-a onemogućavala eventualno otuđenje ili opterećenje prava građenja. Naime, zabilježbom u zemljišnoj knjizi zabrane otuđenja predlagatelj osiguranja (pravni prednik ovdje tuženika) stjecao bi pravo da se prisilno namiri iz nekretnine uz uvjet da stekne ovršnu ispravu za osiguranu tražbinu i to ako nakon zabilježbe zabrane dođe do otuđenja, sam protiv novog vlasnika ili stjecatelja drugog prava koji je vlasništvo ili drugo pravo stekao na temelju dobrovoljne raspoložbe dužnika. Stoga, ako bi nakon zabilježbe zabrane opterećenja, treći stekao na temelju raspolaganja protivnika osiguranja neko pravo kojim bi nekretnina bila opterećena, to se pravo trećega prigodom prisilnog namirenja predlagatelja osiguranja iz nekretnine ne bi uzelo u obzir, odnosno ono bi se provelo kao da prava trećega nema.

U odnosu na navode I.-IV. tužitelja da im je šteta ujedno nastupila zbog niza protupravnih radnji (navedenih pod točkom 11. obrazloženja pobijane odluke), prvostupanjski sud je istaknuo kako su sve navedene štetne radnje vezane upravo za postupak izdavanja suglasnosti na parcelacijski elaborat, te podnošenje privremene mjere radi osiguranja i komunikaciju s tuženikom u svezi navedenog. Prema tome, imajući u vidu prethodno navedene razloge zašto nedavanje suglasnosti na parcelacijski elaborat, kao ni podnošenje privremene mjere radi osiguranja nisu u uzročno-posljedičnoj vezi s nerealizacijom projekta Fantasyland Šmidhen, niti kao takve imaju elemente protupravnosti, ocijenjeno je da stoga nisu protupravne ni potonje radnje na koje se tužitelji pozivaju, niti postoji uzročno- posljedična veza između takvih navodnih štetnih radnji i štete koja bi se ogledala u činjenici opstruiranja izgradnje odnosno realizacije projekta Fantasyland Šmidhen.

Rješenje o odbijanju prijedloga za promjenu mjesne nadležnosti, podnesenog na ročištu 26. siječnja 2024., prvostupanjski sud je obrazložio u točki 7. (str. 12.) pobijane odluke, navodeći da su se tužitelji pozivali na odredbu čl. 68. Zakona o parničnom postupku, navodeći kako će se tako lakše provesti postupak i otkloniti svaka sumnja u nepristranost postupanja Trgovačkog suda u Zagrebu s obzirom na to da su tužitelji 24. siječnja 2024. podnijeli Ministarstvu pravosuđa RH, Državno sudbenom vijeću, Vrhovnom sudu Republike Hrvatske i ostalim nadležnim tijelima i institucijama zahtjev za provođenje izvanrednog inspekcijskog nadzora nad radom Trgovačkog suda u Zagrebu zbog višegodišnjeg nezakonitog i nepravilnog rada suda i uređujućih sudaca u predmetima Trgovačkog suda u Zagrebu. Prema odredbi čl. 68. st. 1. ZPP-a, nadležni sud prvog stupnja može sam ili na prijedlog stranke zatražiti od najvišeg suda određene vrste da odredi da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud s njegova područja ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi. Prema stavku 2. istog članka o prijedlogu iz stavka 1. odlučuje prvostupanjski sud rješenjem protiv kojeg žalba nije dopuštena. Prema ocjeni prvostupanjskoga suda nije osnovan prijedlog I. - IV. tužitelja za tzv. svrsishodnom delegacijom, jer su tužitelji tijekom postupka podnosili zahtjeve za izuzeće raspravnog suca, kao i predsjednika Trgovačkog suda u Zagrebu, o kojima je odlučeno na način da su odbijeni, a time je otklonjena sumnja u pristrano postupanje. Prvostupanjski sud je imao u vidu i stadij postupka u kojem je podnesen prijedlog u smislu odredbe čl. 68. ZPP-a (ročište za zaključenje glavne rasprave), te načelo ekonomičnosti postupka.

Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud je donio s obzirom na činjenicu da tužitelji nisu uspjeli u postupku.

3. Protiv navedene odluke žalbu su podnijeli tužitelji, osporavajući pravilnost navedene presude i rješenja u cijelosti. Prvenstveno žalitelji navode da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 126.a do c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) jer je propustio tonski snimati ročišta u ovom postupku što predstavlja zakonsku obvezu suda iako su žalitelji zahtijevali da se ročišta snimaju. Smatraju da je sud trebao uzeti u obzir i dokaze koje su tužitelji podnijeli sudu nakon zaključenja prethodnog postupka, a ističu i da im nije dana mogućnost izjasniti se o iskazima saslušanih svjedoka ET i OTA zbog čega je presuda zahvaćena žalbenim razlogom bitne povrede odredaba parničnog postupka. Sud je propustio izvesti dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja VT i na taj način tužitelje onemogućio u raspravljanju pred sudom. Opširno ponavljajući i više puta u žalbi izneseno tijekom prvostupanjskog postupka, žalitelji više desetaka puta naglašavaju nezakonitosti koje su po njihovu shvaćanju ostvarene djelovanjem HFP-a, državnog odvjetništva koje je dugotrajno provodilo izvide po prijavi HFP-a, naglašavaju da sud nije cijenio iskaz i značaj kojeg ima autoritet O B kao državnog dužnosnika u jednom razdoblju u ovom postupku iz kojeg bi proizlazilo počinjenje nezakonitosti koje predstavljaju štetne radnje HFP-a i pravnih sljednika. Ponavlja da su žalitelji u tužbenom zahtjevu naveli da postoji solidarna odgovornost HFP-a, AUDIO, CERP-a i tuženika za nastalu štetu zbog nezakonitog postupanja HFP-a kao ugovorne strane iz Ugovora o osnivanju građenja, i svjesno i s namjerom nezakonitog postupanja državnih odvjetništava koji su protivno zakonu dugotrajno provodili istragu i kriminalističko istraživanje nad tužiteljima i VT i PT. Ukazuju na brojne sastanke s raznim državnim dužnosnicima i navodno izraženu volju da se obešteti tužitelje, što bi ukazivalo na priznanje odgovornosti za štetu. Navodi da sud protivno zakonu nije dao nikakvo očitovanje o kojim se to dokazima iz spisa radi koje je analizirao a podneseni su tijekom postupka i razlozima obrazloženja zbog kojih ti dokazi ne mogu biti sastavnim dijelom dokazne dokumentacije. Navodi da žaliteljima nije bila dana mogućnost da se izjasne o iskazima svjedoka ET i ŠT. Navodi da uređujući sudac ne poštuje pravo vlasništva zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; dalje: Konvencija).

4. Odgovor na žalbu podnio je tuženik, osporavajući žalbene navode, navodeći u bitnom propise na koje se pozvao i prvostupanjski sud pri tumačenju osnovanosti prigovora pasivne legitimacije. Predlaže da ovaj sud odbije žalbu kao neosnovanu te potvrdi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba protiv presude i rješenja u točki II. (u odnosu na troškove) nije osnovana.

6. Žalba u dijelu protiv točke I. rješenja nije dopuštena. Naime, prema odredbi čl. 68. st. 2. ZPP-a, o prijedlogu iz stavka 1. tog članka (za promjenu mjesne nadležnosti) odlučuje prvostupanjski sud rješenjem protiv kojeg žalba nije dopuštena. To znači da u konkretnoj situaciji, u kojoj je prvostupanjski sud odabrao zakonom propisanu opciju odlučiti o tom prijedlogu na način da ga sam odbije, žalba nije dopuštena. Stoga je žalbu, izjavljenu izričito i protiv rješenja (a sadržajno izričito i u odnosu na točku I. - str. 201. žalbe), na temelju odredbe čl. 358. st. 1. u vezi 367.

ZPP-a valjalo u tom dijelu odbaciti.

7. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Pobijana presuda sadrži u dovoljnoj mjeri valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama, a u odnosu na određene proturječnosti koje se tiču odlučnih činjenica moguće je odlučiti na temelju isprava koje se nalaze u spisu u smislu odredbi čl. 373.a ZPP-a. Žalbeni navodi kojima žalitelji osporavaju pravilnost primjene pojedinih postupovnih zakonskih odredbi nisu bili od utjecaja na pravilnost odluke, niti su žalitelji onemogućeni u raspravljanju.

9. Neosnovano žalitelji ukazuju na ostvarenje žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 126.a do čl. 126.c ZPP-a, navodeći da održana ročišta nisu tonski snimana i da su zbog toga žalitelji onemogućeni u raspravljanju. Osnovano žalitelji, međutim, navode da je sud propustio tonski snimati održana pripremna i ročišta za glavnu raspravu. Žalitelji isto tako navode da je zastupnik po zakonu tužitelja VT onemogućen u raspravljanju pred sudom i zbog toga je izveden dokaz njegovim saslušanjem. Suprotno žalbenim navodima, upravo iz sadržaja zapisnika proizlazi da je VT aktivno sudjelovao na ročištima, postavljajući određena pitanja saslušanim svjedocima, a iz zapisnika ili podnesaka ne proizlazi da je bilo primjedbi na način vođenja ročišta od strane uređujućeg suca. Suprotno žalbenim navodima, žaliteljima je omogućeno izjašnjavati se o navodima protivne strane, a posebice postavljati pitanja saslušanim svjedocima, s obzirom na to da je upravo punomoćnik žalitelja odvjetnik Mate Matić (ili drugi punomoćnik odvjetnik) zajedno sa VT bio prisutan na svim ročištima održanima u tijeku postupka. Nadalje, punomoćnik žalitelja otkazivao je zastupanje pojedinim žaliteljima, pa kasnije ponovo podnosio punomoć za zastupanje obrazlažući to upravo mogućnošću sudjelovanja VT na ročištima, čime se on i koristio bez obzira na zastupanje punomoćnika odvjetnika. Stoga su tvrdnje o ostvarenim bitnim povredama odredaba postupka neosnovane i proturječne sadržaju samog spisa odnosno zapisnika. Što se tiče podnesaka, odnosno pisanog izjašnjavanja o navodima protivne strane, i ona su jedan način sudjelovanja u postupku koji su žalitelji očito koristili, s obzirom na to da spis predmeta sadrži preko 22000 stranica, a podnesci nerijetko i preko 100 stranica (žalba sadrži 201. stranicu teksta). Bespredmetno je navoditi koliko su puta žalitelji ponavljali svoje tvrdnje i dostavljali iste isprave, od kojih većina nema nikakve veze sa sadržajem spisa, odnosno zahtjevom žalitelja.

10. Sporne činjenice važne za odluku sud može utvrđivati i saslušavanjem stranaka. U postupku pred trgovačkim sudovima sud bi, prema odredbama Zakona o parničnom postupku koji se primjenjuje na ovaj postupak, u pravilu, trebao utvrditi odlučne činjenice na temelju isprava, a može odlučiti da stranke prilože pisane iskaze stranaka s ovjerenim potpisom i da se saslušanje stranaka svede na postavljanje pitanja radi provjere, dopune ili razjašnjenja navoda iz tih iskaza, s time da sud može odlučiti da pisani iskazi moraju biti priloženi najkasnije do zaključenog prethodnog ročišta. Nije bilo takvih prijedloga stranaka niti odluke suda. Postupovnim odredbama o postupku pred trgovačkim sudovima nije derogirana odredba o izvođenju dokaza saslušanjem stranaka pred trgovačkim sudovima. Međutim, upravo odredba čl. 492.a ZPP-a daje ovlaštenje sudu ne utvrđivati sporne činjenice saslušanjem stranaka, već na temelju isprava, a to hoće li utvrđivati odlučne činjenice saslušanjem stranaka ili svjedoka, spada u djelokrug ovlaštenja suca prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a. Pri tome, naravno, sud ne bi mogao utvrđivati odlučne činjenice za utvrđivanje ili razjašnjenje kojih je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, jer se takve činjenice utvrđuju vještačenjem. Međutim, za utvrđivanje takvih činjenica potrebno je i ispunjenje drugih pretpostavki. U konkretnoj situaciji sud je odlučio ne izvesti dokaz vještačenjem s obzirom na to da je visina nastale štete, koju bi trebalo utvrditi vještačenjem, samo jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu, kao što je to u ovoj parnici. Osim toga, kad jedna od stranaka predlaže izvođenje dokaza vještačenjem, potrebno je točno odrediti radi li se o izvođenju dokaza za koji je potrebno posebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Tvrdnje da je tužiteljima nastala šteta u određenom duljem vremenskom razdoblju, a vještačenjem bi se prema prijedlogu trebalo utvrditi da je šteta još i veća od zahtijevanog iznosa, predstavljaju prema ocjeni ovog suda nejasan, neodređen i nerazumljiv prijedlog za provođenje vještačenja. Sve pretpostavke odgovornosti za štetu propisane odredbom čl. 1045. i čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) moraju biti kumulativno ispunjene, a protivno žalbenim navodima pravilno je sud utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu koje nije potrebno utvrđivati provođenjem vještačenja, o čemu će kasnije biti govora.

11. Predmet spora je naknada štete za koju tužitelji tvrde da im je, vezano uz projekt vodenog parka Šmidhen kod Samobora, nastala u vidu obične štete (ulaganja i troškovi) te izmakle koristi (izgubljena neto dobit i gubitak tržišne pozicije) zbog propusta u radu HFP-a i pravnog sljednika AUDIO, odnosno zbog nepravilnog i nezakonitog rada njihovih zaposlenika, odnosno neizdavanja suglasnosti na parcelacijski elaborat u razdoblju od 25. kolovoza 2009. do 20. srpnja 2011., zbog protupravnog pokretanja sudskih postupaka pred Općinskim sudom u Samoboru podnošenjem prijedloga za izdavanje privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja prava građenja protiv II., III. i IV. tužitelja te zbog niza protupravnih radnji koje pobliže nabraja (neočitovanje tuženika na upućene administrativne zahtjeve ili očitovanja nakon proteka od 100 dana i više, nezaprimanje službene pošte Općinskog suda u Samoboru (srpanj-kolovoz 2010.), lažno i neistinito izvještavanje nadređenih institucija (Vlade RH, itd.), odbijanje komunikacije održavanja sastanka s predstavnicima Fantazije projekt d.o.o. više od 20 mjeseci, medijski istupi predsjednika uprave HFP-a gospodina ET u kojima se iznosi neistine i narušava poslovni ugled i reputaciju tužitelja i odgovorne osobe tužitelja, neodazivanje odgovornih osoba tuženika na pozive na sastanak od strane HFP-a nadređenih institucija, neprimjerena poslovna komunikacija tuženika kroz cijelo razdoblje poslovnog odnosa (2009. do srpnja 2011.), nepoštivanje zakonskih obveza od strane tuženika, nepostupanje sukladno Zakonu o upravljanju državnom imovinom (nesavjesno gospodarenje imovinom RH), svjesno i namjerno činjenje štete tužiteljima, neizvršavanje obveza od strane tuženika sukladno pisanim obavijestima HFP-a i zaključcima s održanih sastanaka, a uslijed kojih radnji su I.-IV. tužitelji onemogućeni u realizaciji zaključenih ugovora, realizaciji projekta i gubitku tržišne pozicije).

12. Nije sporno da je sklopljen Ugovor o pravu građenja 24. kolovoza 2007., Ugovor o zamjeni nekretnina od 22. veljače 2012., kao i da je na Parcelacijski elaborat od 4. lipnja 2009. Agencija za upravljanje državnom imovinom (dalje: AUDIO) dala suglasnost 20. srpnja 2011. Nije sporno ni da je Hrvatski fond za privatizaciju (dalje: HFP) protiv II., III. i IV. tužitelja pokrenuo postupak pred sudom radi izdavanja privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja prava građenja 24. lipnja 2010.

13. Prvostupanjski sud je u svojoj odbijajućoj odluci, prihvaćajući prigovor promašene pasivne legitimacije, prvenstveno pošao od toga da postoji nedostatak pasivne legitimacije, jer je tuženik (CERP) samo djelomično pravni sljednik pravne osobe s kojom je prvotužitelj ušao u ugovorni odnos, pri čemu se to djelomično pravno sljedništvo ne odnosi na poslove vezane uz nekretnine (ukratko, pravni sljednici agencije AUDIO su DUDI i CERP, pri čemu CERP nije pravni sljednik u dijelu koji se odnosi na upravljanje onog dijela državne imovine koji čine državne nekretnine).

14. Ovaj drugostupanjski sud slaže se s takvom ocjenom, i navedeno obrazloženje već samo po sebi smatra dostatnim za ocjenu same osnovanosti tužbenog zahtjeva.

15. Naime, prvostupanjski je sud u pobijanoj odluci pravilno utvrdio da je tuženik dijelom slijednik Agencije za upravljanje državnom imovinom, ali ne u pogledu upravljanja državnom imovinom. Zakonom o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 145/10, 70/12, dalje u tekstu Zakon o upravljanju državnom imovinom) odnosno čl. 58. st. 2. navedenog Zakona propisano je da Hrvatski fond za privatizaciju prestaje s radom 31. ožujka 2011. slijedom čega, sukladno čl. 58. st. 4. Zakona, dionice, poslovni udjeli u trgovačkim društvima i nekretnine u vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju na dan 31. ožujka 2011. postaju vlasništvo Republike Hrvatske.

16. Slijedom toga, AUDIO je u ime Republike Hrvatske obavljao poslove upravljanja nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske. Sukladno Zakonu o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 94/13, 18/16, 89/17 – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske) AUDIO je prestao s radom 30. rujna 2013., a navedenim Zakonom osnovan je CERP koji sukladno čl. 28. st. 1. upravlja, kao zakonski zastupnik na temelju istog Zakona, dionicama i poslovnim udjelima u trgovačkim društvima čiji je imatelj Republika Hrvatska, a koja nisu utvrđena kao društva od strateškog i posebnog interesa.

17. Dakle CERP je dijelom slijednik bivše Agencije za upravljanje državnom imovinom, ali ne u odnosu na upravljanje državnom imovinom s obzirom na to da je, sukladno navedenom Zakonu, središnje tijelo za upravljanje i raspolaganje državnom imovinom Državni ured za upravljanje državnom imovinom (dalje: DUDI).

18. Nadalje, Zakonom o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 52/18, 155/23) poslovi upravljanja i raspolaganja državnom imovinom povjereni su Ministarstvu državne imovine (sada Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine), dok su djelatnosti i poslovi tuženika propisani odredbom čl. 22. navedenog Zakona iz kojeg proizlazi da on ne upravlja nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske.

19. Nekretnina na kojoj se u konkretnom predmetu osniva pravo građenja, u trenutku sklapanja Ugovora o pravu građenja bila je u suvlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju, no ona je donošenjem Zakona o upravljanju državnom imovinom, a kako je naprijed navedeno, postala suvlasništvo Republike Hrvatske.

20. Stoga tuženik ni na koji način ne može donositi bilo kakve odluke glede nekretnina na kojima se zasniva pravo građenja, niti može odgovarati za štetu koja je navodno tužiteljima, sada žaliteljima, proizašla iz nerealizacije njihova projekta, pa je bespredmetno prozivanje tužitelja, sada žalitelja da je tuženik postupao nezakonito i nesavjesno.

21. Upravo suprotno, tuženik je postupao isključivo u okviru svojih Zakonom propisanih ovlasti koje ne uključuju upravljanje nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske.

22. Nadalje, sukladno čl. 13. ranije važećega Zakona o sustavu državne uprave kao i sukladno čl. 14. sada važećega Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 69/19), štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave nadoknađuje Republika Hrvatska.

23. Iz navedenoga je razvidno da tuženik nikako ne može biti odgovoran u navedenom postupku, kao ni pasivno legitimiran, jer ni u jednom trenutku nije postao univerzalni pravni sljednik HFP-a ili AUDIA (čiji su pravni sljednici, svatko djelomično, u odnosu na različite kategorije imovine, DUDI i CERP), te je sve vrijeme imao jasno određeno područje djelovanja i nadležnosti ustanovljeno samim Zakonom.

24. Prvostupanjski sud je podredno, neovisno o zauzetom shvaćanju o pitanju postojanja pasivne legitimacije („sve kada bi tuženik i bio pasivno legitimiran“), za svaki slučaj dao i razloge iz kojih bi tužbeni zahtjev svejedno bio ocijenjen neosnovanim, jer nisu kumulativno ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu (konkretno, protupravnost i uzročna veza između navodnih štetnih radnji i navodne štete).

25. Takvo obrazloženje ovaj drugostupanjski sud ne smatra kontradiktornim sa shvaćanjem da nedostaje pasivna legitimacija (što sugerira žalitelj), ni suvišnim, nego samo sveobuhvatnim razmatranjem i ocjenjivanjem osnovanosti tužbenog zahtjeva, koje je prvostupanjski sud očito držao korisnim kako bi se, neovisno o jednom spornom pitanju, razmotrila i razriješila i sva ostala sporna činjenična i pravna pitanja vezana uz osnovanost tužbenog zahtjeva (prvostupanjski sud je isto tako razmotrio i sporna pitanja zastare i promašene aktivne legitimacije, na što se tužitelji sadržajno posebno ne žale, očito iz razloga što je u tom dijelu odlučeno u njihovu korist).

26. Vezano uz pitanje ispunjenja pretpostavki za naknadu štete, i ovaj će se sud u nastavku, neovisno o nedostatku pasivne legitimacije, osvrnuti i na to pitanje, kako bi sveobuhvatno razmotrio žalbu.

27. Jedan od subjekata pravnog posla osnivanja prava građenja bio je HFP (pravni prednik AUDIO-a, čiji je ovdje tuženik CERP djelomični pravni sljednik), koji je zajedno s PT, drugim osnivateljem, opteretio pravo građenja nekretnine navedene u ugovoru radi izgradnje i uređenja sportsko-rekreativnog centra, zabavnog i edukativnog parka i hotela Šmidhen Samobor prema Predinvesticijskoj studiji od 12. veljače 2006. i 8. ožujka 2007. Osnivatelji prava građenja dali su pristanak nositelju prava građenja prvotužitelju da može to pravo prenijeti na treće osobe, što je i učinio. Nositelj prava građenja ovlašten je ishoditi sve potrebne dozvole potrebne za gradnju, a kako je navedeno u čl. 8. ugovora. Međutim, to svoje pravo graditi, odnosno prethodno ishoditi dozvole, prvotužitelj nije iskoristio, niti su to učinili drugotužitelji. Sadržaj ugovorne obveze tuženika, odnosno njegovih pravnih prednika, nije bio ishoditi dozvole i potrebne suglasnosti, niti proizlazi da je sadržaj njegove ugovorne obveze bio davanje suglasnosti na parcelacijski elaborat. Osim toga, iz ugovora o osnivanju prava građenja nije vidljivo da postoji potreba parcelacije, a kamoli potreba zamjene nekretnina da bi se formirale nove čestice. Tvrdnje da podnošenje kaznene prijave i prijedlog radi raskida ugovora o pravu građenja predstavljaju štetne radnje povrede ugovora ne proizlaze iz sadržaja spisa. Iz podataka koje je HFP podnio nadležnom državnom odvjetništvu 2010. godine (u kojoj se ne navodi da se radi o kaznenoj prijavi, već da se dostavlja „na nadležno postupanje radi postojanja osnove sumnje o izvršenju kaznenog djela“) kao i iz iskaza svjedoka, protivno žalbenim navodima, ne može se zaključiti da se radi o zlonamjernom i neistinitom prikazivanju činjenica koji su doveli do nastanka štete. Tvrdnje o tome da postoje osnove sumnje u počinjenje kaznenog djela, argumentirane određenim podacima, ne mogu se smatrati štetnom radnjom u svrhu nanošenja štete. Navedeno pismeno upućeno tijelu kaznenog progona moglo bi se smatrati kaznenom prijavom. Iako državno odvjetništvo pismeno nije upisalo u upisnik podnesenih kaznenih prijava, postupalo je prema tom pismenu i provodilo određene izvide. Iako su ti izvidi trajali neprimjereno dugo, žalitelji nisu dokazali da je to postupanje nanijelo štetu žaliteljima, neovisno o drugim pretpostavkama odgovornosti za štetu, koje su također ostale nedokazane. Dakle, prvenstveno se navedeno pismeno ne može smatrati štetnom radnjom HFP-a, niti postoji uzročna veza.

28. U odnosu na pitanje je li privremena mjera, koja je bila predložena, zatim prihvaćena, pa zatim ukinuta, mogla uzrokovati štetu, valja uvodno napomenuti da prema odredbi čl. 354. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, načelno postoji propisano pravo na naknadu štete koja je protivniku osiguranja nanesena privremenom mjerom za koju je utvrđeno da je bila neosnovana. Međutim, u konkretnom slučaju predložena privremena mjera nije imala onaj učinak koji se traži kao pretpostavka za naknadu štete, jer nije ograničavala ona stvarnopravna ovlaštenja koja su tužitelju bila potrebna za realizaciju projekta. Na tom tragu je sadržajno i pobijana prvostupanjska odluka, koja u točki 67. obrazloženja navodi da konkretna privremena mjera, da je i prihvaćena, ne bi u smislu odredbe čl. 299. OZ-a onemogućavala eventualno otuđenje ili opterećenje prava građenja, jer zabilježbom u zemljišnoj knjizi zabrane otuđenja predlagatelj osiguranja (pravni prednik ovdje tuženika) stjecao bi pravo da se prisilno namiri iz nekretnine uz uvjet da stekne ovršnu ispravu za osiguranu tražbinu i to ako nakon zabilježbe zabrane dođe do otuđenja, sam protiv novog vlasnika ili stjecatelja drugog prava koji je vlasništvo ili drugo pravo stekao na temelju dobrovoljne raspoložbe dužnika. Stoga, ako bi nakon zabilježbe zabrane opterećenja, treći stekao na temelju raspolaganja protivnika osiguranja neko pravo kojim bi nekretnina bila opterećena, to se pravo trećega prigodom prisilnog namirenja predlagatelja osiguranja iz nekretnine ne bi uzelo u obzir, odnosno ono bi se provelo kao da prava trećega nema. Stoga je prema ocjeni ovog suda pravilno ocijenjeno da ne postoji uzročna veza između privremene mjere i eventualno nastale štete.

29. Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Tužitelji s obzirom na istaknute vidove štete (šteta po osnovi izmakle dobiti iz poslovanja i po osnovi gubitka tržišne pozicije) sadržajno potražuju izmaklu korist. Da bi tuženik odgovarao po načelu pretpostavljene krivnje zbog povrede ugovorne obveze kao pravni sljednik HFP-a po toj osnovi (ako bi se zanemarilo da u tom dijelu tuženik CERP nije pravni slijednik, jer se njegovo djelomično pravno sljedništvo odnosi na nešto drugo), tužitelji bi morali dokazati da HFP nije ispunio svoju obvezu ili da je zakasnio s ispunjenjem, a u tom bi slučaju imali pravo na naknadu izmakle koristi koju potražuju. Nadalje bi tužitelji morali dokazati da su pretrpjeli štetu i uzročnu vezu između štetne radnje i štete. Pri tome se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom povredom ugovorne obveze. Uzevši u obzir žalbene navode (u kojima ponavlja više puta ponovljeno tijekom postupka) i isprave, ne može se utvrditi da tužiteljima pripada pravo na popravljanje štete u smislu odredbi čl. 342. i čl. 346. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), niti su žalitelji dokazali postojanje bilo koje od pretpostavki odgovornosti za štetu po toj osnovi.

30. Slijed događanja od kupnje dijela imovine Prodex d.d. u stečaju tek je bio jedan od početaka za pokušaj ostvarenja plana Fantsyland E. Osnivanje prava građenja je korak koji je uslijedio, a ugovor su sklopili HFP i PT kao osnivatelji prava građenja i prvotužitelj zastupan po tadašnjem direktoru kao nositelj prava građenja. Na temelju osnivanja prava građenja, koji ugovor je ispunio HFP, nije bilo moguće krenuti u realizaciju projekata gradnje. Potrebno je bilo provesti i upisati u zemljišnu knjigu parcelacijski elaborat, a to nije bilo moguće bez zamjene nekretnina u koju je zamjenu uključena i treća strana – grad Samobor, a taj je ugovor sklopljen tek 2012. godine. Dakle, od osnivanja prava građenja 2007. godine do ugovora o zamjeni nekretnina 2012. godine proteklo je otprilike pet godina, i to ne krivnjom tuženika, odnosno njegova pravnog prednika HFP-a, već tužitelja, koji očigledno nisu sagledali sve potrebno da bi se moglo pristupiti projektu. Opširna dokumentacija ukazuje primjerice i na postupanje HPB d.d. prilikom kupnje suvlasničkog djela nekretnina u stečajnom postupku nad Prodex d.d. u stečaju s obzirom na to da banka, primjerice, nije uopće provjeravala kreditni rejting PT, koji je s prijenosom poslovnih udjela u prvotužitelju prenio i pravo građenja, zbog čega je i pokrenut kazneni postupak u kojem nije došlo do osuđujuće presude. Neovisno o kaznenoj prijavi koja je uslijedila 2010. godine, a koja ne predstavlja jednu od niza štetnih radnji koje, protivno žalbenim navodima i iznesenom tijekom postupka, nije dovela do nastanka štete, u postupanju HFP nije bilo nezakonitog ili nepravilnog rada za koji bi odgovarao tuženik. Pretpostavke objektivne odgovornosti Republike Hrvatske zbog štete nastale nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave su nezakoniti ili nepravilan rad tijela države uprave, postojanje štete koja je zbog toga nastala podnositeljima, i uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete podnositeljima (pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo). Niti je postupanje HFP-a bilo suprotno ugovoru u dijelu koji se odnosi na tvrdnje o povredi ugovornih obveza, niti su žalitelji dokazali postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu prema odredbi čl. 14. ZSU-a. Eventualno dugotrajno postupanje nadležnog državnog odvjetništva nije u uzročnoj vezi s nastalom štetom žaliteljima, a postojanje te štete tužitelji nisu ni dokazali.

31. Slijed događanja utemeljen na ispravama žalitelji u svojoj žalbi zapravo ne osporavaju, nego iznose svoje viđenje događanja, s time da iz isprava koje su dostavili u spis ne proizlazi osnovanost njihovih zahtjeva, niti je moguće sustavno razlučiti u kojem razdoblju, u kojem iznosu za svakog od žalitelja i o kakvoj se šteti konkretno radi. Osnovanost zahtjeva nije moguće utemeljiti na brojnim kaznenim prijavama, posrednim tumačenjima navodnih dogovora s Vladom Republike Hrvatske i drugim tijelima, jer logičnim tumačenjem događaja i isprava ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu po bilo kojoj osnovi, odnosno žalitelji nisu uspjeli dokazati postojanje pretpostavki.

32. Žalitelji, protivno žalbenim navodima, nisu uspjeli dokazati jednu od temeljnih činjenica, a to je da su spriječeni u ostvarivanju projekta nekom štetnom radnjom tuženika odnosno pravnog prednika. Štoviše, drugotužitelj je još 2011. godine odustao od zahtjeva da mu se izda lokacijska dozvola za izgradnju rekreativno-turističkog kompleksa Vodeni park Šmithen. Taj odustanak je posljedica nesređenih isprava potrebnih za pokušaj ostvarenja projekta. Isto tako, ako je nakon osnivanja prava građenja prvotužitelj shvatio da je potrebno načiniti parcelaciju, jasno je da je priprema planova bila manjkava i nedostatna. Sklapanje ugovora o zamjeni nekretnina 2012. godine jedna je od bitnih faza za ostvarenje projekta, a činjenica da je zamjena nekretnina uslijedila tek 2012. godine posljedica je nedostatne pripreme projekta. Isto tako, žalitelji su pokrenuli parnični postupak protiv navodnog ruskog investitora, navodeći da je žaliteljima neispunjavanjem ugovornih obveza investiranja u projekt nastala šteta, što upućuje da je upravo nedostatak sredstava razlog zbog kojeg žalitelji nisu nastavili projekt. Navedena parnica okončana je povlačenjem tužbe. Isto tako žalitelji su tražili produženje roka za realizaciju prava građenja, čemu je udovoljeno. Isto tako Republika Hrvatska je pokrenula postupak protiv žalitelja jer nisu podmirili naknadu za pravo građenja, pa je jasno da je neispunjenje ugovorne obveze bilo na strani žalitelja, a ne tuženika. Upravo to neplaćanje je prvostupanjski sud naveo u točki 55. obrazloženja, kao odlučnu činjenicu i razlog za ocjenu da je uzročna veza s nerealizacijom zapravo na strani tužitelja.

33. Odredbom čl. 350. ZPP-a propisano je da žalba, uz propisano t. 1. do 4. zakonske odredbe mora sadržavati podatke koje ima svaki podnesak. Odredbom čl. 106. ZPP-a nije propisan sadržaj podneska, ali se u st. 2. navodi da podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti. S obzirom na postupanje suda tijekom postupka i postupanje žalitelja vidljivo je da podnesci žalitelja ne sadrže činjenične tvrdnje o ispunjenju pretpostavki za naknadu štete osim sustavnog ponavljanja i iznošenja tvrdnji o svjesnom i namjernom počinjenju štete tužiteljima. Takve su tvrdnje iznesene i u žalbi, osim u odnosu na neke postupovne povrede na koje je osnovano ukazano u žalbi, ali koje nisu bile od utjecaja na pravilnost odluke, a neke od tih povreda otklonio je ovaj drugostupanjski sud. Dakle, prvostupanjski je sud bez obzira na nerazumljivost tužbe i podnesaka tijekom postupka u kojima su trebale biti razumljivo iznesene činjenične tvrdnje koje se odnose na pretpostavke odgovornosti za štetu, mogao odlučiti o zahtjevu za isplatu. Time što su žalitelji propustili jasno i razumljivo iznijeti svoje tvrdnje o odlučnim činjenicama, svojim nepostupanjem su umanjili svoje izglede za uspjeh u parnici. Osim svega žalitelji nisu uspjeli osnovano osporiti razloge obrazloženja koji se odnose na neispunjenje pretpostavki odgovornosti za štetu, niti su posebice uspjeli dokazati da je upravo konkretnim radnjama tuženika, odnosno njegova pravnog prednika HFP-a spriječeno povećavanje njihove imovine, odnosno da je šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave.

34. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio ne izvoditi dokaz vještačenjem navodne štete, jer nisu utvrđene druge pretpostavke odgovornosti za štetu, a isto tako je pravilno odlučio i ne saslušavati VT, zastupnika po zakonu svih tužitelja, jer izvođenje tog dokaza nije potrebno s obzirom na sadržaj isprava. Žalitelji nisu onemogućeni u raspravljanju pred sudom, jer to proizlazi iz sadržaja zapisnika s održanih ročišta.

35. S obzirom na to da tužitelji žalbenim navodima nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke, valjalo je presudu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 373.a ZPP-a potvrditi, a o rješenju donijeti odluke kao u točkama I. i II. na temelju odredaba članaka 380., odnosno čl. 358. st. 1. u vezi čl. 367. ZPP-a.

Zagreb, 25. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec