Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-990/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja AM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Predrag Kralik odvjetnik iz Bjelovara, protiv tuženice Republike Hrvatske, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-166/2023-6 od 12. kolovoza 2024., ispravljene rješenjem tog suda poslovni broj Pr-166/2023-10 od 11. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-166/2023-6 od 12. kolovoza 2024., ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj Pr-166/2023-10 od 11. rujna 2024. u dijelu pod točkom I. izreke za iznos od 460,95 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 9,12 eura (68,72 kn) od 15. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 21,80 eura (164,28 kn) od 15 travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 55,50 eura (418,16 kn) od 15. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 29,86 eura (224,99 kn) od 15. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 280,76 eura (2.115,36 kn) od 15. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 63,88 eura (481,32 kn) od 15. lipnja 2016. do isplate

po stopi koja je do 31. srpnja 2015. određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koja se od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje u ostalim odnosima za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima koja je izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja se od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te koja se od 30. prosinca 2023. pa do isplate određuje po stopi koja se u ostalim odnosima određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr- 166/2023-6 od 12. kolovoza 2024., ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj Pr- 166/2023-10 od 11. rujna 2024. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen preko iznosa od 460,95 eura s pripadajućim zateznim kamata i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja AM iz [adresa] u dijelu kojim od tuženice Republike Hrvatske zahtjeva isplatu glavnice preko iznosa od 460,95 eura do iznosa od 3.363,84 eura (u iznosu od 2.902,89 eura) s pripadajući zateznim kamatama kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje se rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom I. izreke presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-166/2023-6 od 12. kolovoza 2024., ispravljene rješenje tog suda poslovni broj Pr-166/2023-10 od 11. rujna 2024. za iznos od 835,43 eura sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 12. kolovoza 2024. do isplate.

II. Uvažava se žalba tuženice Republike Hrvatske te se preinačava rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom I. izreke presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-166/2023-6 od 12. kolovoza 2024., ispravljene rješenjem tog suda poslovni broj Pr-166/2023-10 od 11. rujna 2024. u dijelu kojim je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 835,43 eura sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 12. kolovoza 2024. i rješava:

Odbija se zahtjev tužitelja AM iz [adresa] za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 835,43 eura do iznosa od 3.214,53 eura (za iznos od 2.379,10 eura) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 12. kolovoza 2024. do isplate kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju AM iz [adresa] da tuženici Republici Hrvatskoj naknadi trošak žalbe u iznosu od 107,38 eura u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja AM iz [adresa] za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužitelju 3.363,84 eura sa zateznim kamatama tekućom na pojedine od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je to pobliže određeno izrekom te presude i naloženo je tuženici nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.214,53 sa zateznim kamatama tekućim od 12. kolovoza 2024. do isplate (točka I. izreke), a odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je od tuženice zatražena isplata zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak koji je sadržan u dosuđenim bruto iznosima plaće iz točke I. izreke (točka II. izreke).

2. Protiv te presude, u dijelu pod točkom I. izreke, žali se tuženica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da joj sukladno tome dosudi troškove nastale vođenjem ovog postupka ili da ukine presudu suda prvoga stupnja u pobijanom dijelu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a traži i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Odgovorom na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbe tuženice i predlaže da žalbeni sud potvrdi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te traži naknadu troška nastalog podnošenjem odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet ovoga spora zahtjev je tužitelja za isplatu razlike plaće u utuženom periodu i to za rad na terenu kada je tužitelj, kako to tvrdi, rad obavljao prekovremeno, subotom, nedjeljom i noću, blagdanom.

6. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđene su sljedeće činjenice:

- da je tužitelj u vremenskom razdoblju od siječnja 2013. do svibnja 2014. radio kao djelatna vojna osoba kod Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Hrvatska kopnena vojska sa sjedištem zapovjedništva u [adresa],

- da je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao službene poslove i zadaće na terenu u svojstvu zapovjednika desetine i zapovjednika vozila, na način da je bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, te mu dodaci nisu u cijelosti isplaćeni,

- da je tužitelj osnovano u sumnju doveo pravilnost evidencija o radu koje je dostavila tuženica,

- slijedom čega na temelju personalnih dokaza, iskaza svjedoka i tužitelja, sud utvrđuje da je rad tužitelja na terenu radnim danom i subotom trajao od 06:00 sati do 22:00 sata, a nedjeljom od 06:00 do 14:00 sati,

- da su u nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka sadržane četiri varijante obračuna: u prvoj varijanti u kojoj se prekovremeni rad ne umanjuje za sate rada po slobodnim danima – varijanta prema dokumentaciji spisa; u drugoj varijanti u kojoj se prekovremeni rad umanjuje za sate rada po slobodnim danima – varijanta prema dokumentaciji spisa; u trećoj u kojoj se prekovremeni rad ne umanjuje za sate rada po slobodnim danima – varijanta prema uputi suda, a prijedlogu tužitelja i u četvrtoj u kojoj se prekovremeni rad umanjuje za sate rada po slobodnim danima – varijanta prema uputi suda, a prijedlogu tužitelja.

7. Na temelju tih činjenica je prvostupanjski sud, pozivom na čl. 96. st. 1. Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Nar. nov. broj 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07., 88/09., dalje: ZSOS), čl. 136., čl. 218. st. 2. toga Zakona (Nar. nov. broj 73/13., 75/15., dalje: ZSOS/13), pozivom na Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Nar. nov. broj 118/09. i 118/12. - dalje: Odluka/09), Odluku o rasporedu radnog vremena (Nar. nov. 66/14., dalje: Odluka/14), Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (Nar. nov. broj 118/09., 99/12., 55/13.), Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (Nar. nov. broj 33/14., 41/14., 53/14., 114/14., 72/15.), Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Nar. nov. broj 118/09., 118/12., dalje: Odluka/09), čl. 4., čl. 42. st. 1., čl. 82. st. 3. i 4., čl. 131. st. 4. i čl. 135. st. 4. Zakona o radu (Nar. nov. broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13., dalje: ZR), čl. 238. st. 2. i čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126721., 114/11., dalje: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev u varijanti broj 4. iz nalaza i mišljenja financijske struke, odnosno dosudio je tužitelju naknadu plaće u visini do koje je vještak došao nakon što je prekovremene sate računao prema tvrdnjama tužitelja i nakon što su odbijeni iskorišteni slobodni dan s osnova prekovremenog rada na terenu.

8. Navodima žalbe tuženica osporava pravilnost prvostupanjske odluke jer smatra da personalni dokazi ne mogu na uvjerljiv način otkloniti istinitost navedenog o radu tužitelja u evidencijama radnog vremena i to jer da ni tužitelj ni svjedoci ne iskazuju koliko je i koji dan faktično tužitelj radio na terenu u utuženom periodu, već su njihovi iskazi općeniti, uz što da se radi o svjedocima koji su pristrani jer i oni protiv tuženice vode istovrsne postupke. Uz to tuženica osporava tijek zatezne kamate na dosuđeni iznos troška.

9. Sukladno čl. 4. st. 1. i 2. ZR-a poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a ta evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu, dok je čl. 131. st. 1. toga Zakona propisano da u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno, u vezi s čim je st. 4. te odredbe propisano da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 4. stavka 1. ovoga Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu.

10. U vezi tereta dokaza u smislu tih odredbi Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-927/22-2 od 7. veljače 2023., u predmetu iste činjenične i pravne osnove odgovarajući na pitanje:

''Mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu, potpisanim od strane tužitelja?''

odgovorio je da su sudovi ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva na temelju iskaza stranaka/svjedoka primjenom pravila o teretu dokazivanja, ali da je pri tome nužno imati u vidu jesu li, ne samo tužitelju nego i svjedocima kojima se dokazuje (ne)istinitost evidencije, davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, koje su isti jednim dijelom potpisali, a drugim dijelom nisu potpisivali, a posebno od kakvog je utjecaja na kvalitetu iskaza svjedoka o kvaliteti i potpunosti evidencije o radnom vremenu činjenica jesu li na tu evidenciju, bilo tužitelj, bilo svjedok, do pokretanja sudskih postupaka, iznosili primjedbe i jesu li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imali primjedbi na (ne)obračunate prekovremene sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena.

11. Iz navedenog proizlazi, dakle, da nema prepreke da se o osnovanosti zahtjeva kakav je predmetni odluči na temelju iskaza svjedoka, u koliko je u dovoljnoj mjeri vjerojatnim učinjeno da evidencije radnog vremena nisu vođene na pravilna način. Međutim, pri tome, prema shvaćanju ovog suda, takvi iskazi moraju na uvjerljiv i objektivan način ukazivati na postojanje činjenica koje govore suprotno od onoga što je u evidencijama o radu navedeno, pri čemu se ne smije zanemariti odgovor na pitanje je li tužitelj ili jesu li svjedoci kojima dokazuje istinitost svog iskaza, poduzimali ikakve pravovremene radnje naspram poslodavca, u svrhu zaštite svojih prava koja su povrijeđena pogrešnim vođenjem evidencija ili ne te od kakvog je to utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva.

12. U konkretnom slučaju ovaj sud pogrešnim cijeni povjerenje koje je sud prvog stupnja, bez ikakve kritičke analize iskaza, poklonio iskazima svjedoka ZM i ŠM, kao i iskazu tužitelja. Sud, prvoga stupnja, naime, iznosi samo puko utvrđenje (bez kritičke analize iskaza svjedoka tužitelja, točka 9. obrazloženja, zadnja alineja na stranici 7. obrazloženja), da iz njihovih iskaza proizlazi da je tužitelj na terenu radnim danom i subotom radio od 06:00 do 22:00 sata, a nedjeljom od 06:00 do 14:00 sati.

12.1. Svjedoci NM i ŠM i tužitelj doista svi iskazuju da je radno vrijeme počinjalo u 06,00 sati, dok glede završetka radnog vremena svjedok NM navodi da se radnim danom i subotom uvijek radilo do 22,00 sata, a svjedok ŠM i tužitelj iskazuju da se tim danima radilo ili do 21,00 ili do 22,00 sata. Time iz tih iskaza ne proizlazi kao pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je radno vrijeme na terenu bilo uvijek radnim danom do 22,00 i to jer prema iskazu samog tužitelja i svjedoka ŠM proizlazi da je nekad završavalo i u 21,00 sat.

12.2. Nadalje, iz evidencija o radu (osim za siječanj i veljaču 2015., koji niti nisu obuhvaćeni tužbom) ne proizlazi da ih je tužitelj potpisao. Međutim, svjedok NM potvrđuje da su mjesečne evidencije o radu dobivane na uvid, a svjedok ŠM to isto potvrđuje, ali navodi da to nije bilo uvijek, a tužitelj njihove iskaze ne osporava, već izjavljuje da potvrđuje da je bilo tako kako su svjedoci iskazali. S obzirom na to, posebno imajući na umu da tužitelj nije tvrdio da je ikada uložio ikakav prigovor na evidencije koje je dobio na uvid, bez obzira je li ih je ili ne potpisao, a niti je prigovarao obračunu plaće koja je napravljena na temelju istih (iako se prema navedenom u evidencijama u spisu u odnosu na radno vrijeme na koje ukazuju svjedoci i tužitelj radi o velikoj razlici, koja nije bila neznatna za izračun plaće), to ovaj sud ne smatra da nedostatak potpisa tužitelja na istima izvan svake sumnje dokazuje da navedeno u evidencijama o radu ne bi bilo točno navedeno u odnosu na sve dane rada na trenu u utuženom periodu.

12.3. Osim navedenog valja primijetiti da ni svjedoci, a ni tužitelj, iskazima ne obrazlažu koji je to posao trajao svaki puta na terenu 16 sati u danu (od 06:00 do 22:00 sata). Svjedok NM navodi u tom smislu samo da se u 06:00 sati pripremaju vozila, ali ne i što se radi s vozilima nakon toga, svjedok ŠM o tome što se radilo na terenu sve te sate ne navodi ništa, a tužitelj iskazuje da je obavljao obuku s vozačima amfibijskih vozila, ali ovom je sudu neuvjerljivo da bi taj posao obavljao svih 16 sati za vrijeme rada na terenu. Stoga se niti radi tako danih iskaza ne može prihvatiti da je ovim personalnim dokazima dokazano da je svaki puta rad na terenu obavljan upravo kako to tvrde tužitelj i svjedoci i kako to sud na temelju njihovih iskaza utvrđuje.

12.4. Da bi se na temelju iskaza stranke i svjedoka mogla provjeriti i prihvatiti tvrdnja o organizacija rada kako to svjedoci i tužitelj tvrde da je bilo u ovom slučaju potrebno je bilo takve navode barem u iskazima detaljno i uvjerljivo pojasniti, što je u konkretnom slučaju izostalo.

13. U takvoj situaciji, bez obzira, što se ovaj sud slaže da evidencije o radu u dijelu koji se odnose na rad na terenu nisu za sve dane u utuženom periodu potpuno uredno vođene (tuženica nesporno nije dostavila zapovijedi za teren s prikazom ostvarenih sati, niti naloge za utvrđivanje vremena u kojima je ostvaren prekovremeni rad radi provjere navedenog u evidencijama o radu, uz što u mjesečnim evidencijama o radu za 25. siječanj 2013., 15. i 16. veljače 2014., 17. i 18, svibnja 2014., nije naznačen početak i kraj radnog vremena, za nadnevke 18. svibnja 2014., 15. i 16. veljače 2014., 4. i 5. svibanj 2013., 6. i 7. travnja 2013., 13. i 14. travnja 2013., 17. ožujka 2013., tuženica bilježi samo sate prekovremenog rada, iako to ne odgovara rubrici o početku i završetku radnog vremena za te nadnevke, kada su navedeni) tužitelj ipak nije uvjerio ovaj sud da je u evidencijama za sve dane rada na terenu koji padaju od ponedjeljka do petka radno vrijeme počinjalo u 06,00 sati i da je završavalo u 22,00 sata, a niti da je svaku nedjelju trajalo od 06,00 do 14,00 sati i da mu upravo u skladu s tim treba priznati razliku plaće.

14. Slijedom toga nije bilo mjesta niti prihvaćanju tužbenog zahtjeva prema varijanti nalaza i mišljenja vještaka financijske struke na temelju kojeg je suđeno.

15. Međutim, time tužbeni zahtjev tužitelja nije u cijelosti neosnovan.

15.1. Činjeničnim navodima tužbe tužitelj zapravo nije osporio da evidencije o radu u utuženom periodu nisu pravilno vođene. Navodi tužbe (točke II. i III. tužbe) svode se na tvrdnju da mu u periodu od 23. siječnja 2013. do 1. lipnja 2014. nisu plaćeni svi dodaci za odrađene sate rada na terenu, zbog čega smatra da je oštećen za najmanje 600,00 kn mjesečno (što je tužitelj činjenično naveo i u zahtjevu poslanom tuženici u skladu s čl. 186.a ZPP-a) i zbog čega predlaže da se to utvrdi na temelju, dakle usporedbom, platnih lista i evidencija o radu.

16. Kako u vezi tih tvrdnji, iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke i to varijante dva, proizlazi da su ovi navodi tužitelja istiniti, jer tužitelju plaća doista nije obračunata ispravno za rad na terenu niti prema navedenom u ispravama koje se nalaze u spisu, to je u ovom slučaju, jer tužitelj drugo nije dokazao, trebalo prihvatiti (na temelju uvodno navedenih odredbi materijalnog prava) tužbeni zahtjev u iznosu od 3.472,83 kn (sada 460,95 eura) , odnosno izračun iz varijante 2 nalaza i mišljenja vještaka u kojoj je evidentirani rad tužitelja umanjen za ostvarene slobodne dane.

17. Zbog navedenog je odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 373.a st. 1. točka 2. ZPP-a, čime nije suđeno na štetu tuženice koja se jedina žali i to jer je suđeno manje od onoga što je tužitelj tražio.

18. Pri tome, s obzirom da je ovime manje suđeno tužitelju sadržano u tužbenom zahtjevu o kojem je odlučeno pobijanom odlukom i da odluka pod točkom II. izreke prvostupanjske presude nije pobijana, to ovaj sud nije odlučivao o istom (neosnovanosti dijela tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u sada dosuđenom iznosu glavnice).

19. Također valja reći da je zatezna kamata na iznose dosuđene ovom odlukom određen na temelju čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 84. st. 3. ZR-a.

20. S obzirom da je presuda donesena 12. kolovoza 2024. pravilno je sud prvoga stupnja od tog datuma tužitelju priznao zateznu kamatu na iznos troškova parničnog postupka, neovisno od činjenice da sud nije održao ročište za objavu presude koje je bilo određeno za 22. svibnja 2024., koje je otkazano i koje više nikada sud nije odredio, već je izradio presudu i istu, bez objave dostavio strankama. Opisano postupanje suda predstavlja postupanje suprotno čl. 335. ZPP-a, ali koje postupanje, u konkretnom slučaju, nije bilo od utjecaja na zakonitost predmetne prvostupanjske presude glede odluke o tijeku zateznih kamata na trošak.

21. Odluka kakva je donesena utjecala je i na uspjeh stranaka u ovom postupku i to na način da uspjeh tužitelja iznosi 56,85% (100% s osnovom i 13,70 s visinom što kada se zbroji i podijeli s dva dogovara navedenom uspjehu), a uspjeh tuženice iznosi 43,15% (0% s osnovom i 86,30% s visinom što kada se zbroji i podijeli s dva dogovara navedenom uspjehu), a kada se od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženice (čl. 154. st. 2. ZPP-a) preostaje obveza tuženice naknaditi tužitelju 13,7% troška nastalog zastupanjem po punomoćniku.

21.1. Iznos koji u skladu s rečenim tužitelju pripada, sukladno radnjama za koje je sud prvog stupnja tužitelju pravilno priznao trošak pod točkom 22. izreke obrazloženja, odgovara time iznosu od 369,90 eura.

22. Tom iznosu valja pribrojiti materijalni trošak koji je tužitelj imao i to u punom iznosu od 464,53 eura pa ukupni trošak na koji tužitelj ima pravo s obzirom na konačni uspjeh u ovom postupku iznosi 835,43 eura na koji iznos tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od donošenja prvostupanjske odluke, budući da se ne radi o nekom novom iznosu troška koji je dosuđen tek ovom drugostupanjskom odlukom, već samo o manjem iznosu, koji je već sadržan u odluci o troškovima postupka u pobijanoj presudi.

23. Uspjeh tuženice u žalbenoj fazi postupka iznosu 43,15% pa joj je shodno tom uspjehu priznat trošak nastao podnošenjem žalbe u iznosu od 107,38 eura.

24. Tužitelju trošak odgovora na žalbu nije priznat jer nije bio potreban (čl. 155. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP-a).

U Zagrebu 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević