REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3095/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić, u pravnoj stvari tužiteljice ŠS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Baričević&Malobabić Lonjak, j.t.d. Sesvete, Ninska 9a, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. siječnja 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnicu Kristinu Baričević, odvjetnice i punomoćnice tuženika Sofije Petković, odvjetnice, dana 25. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: broj: 178-50-2818413, dana 05. lipnja 2005. godine i to točka 1. u dijelu koji glasi:

” Kunska protuvrijednost CHF 34.760,00 (tridesetčetiritisućesedamstošezdeset) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.”

u dijelu točke 2. koji glasi:

” ... promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.”

u dijelu točke 7. koj glasi:

” Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora a CHF važećem na dan dospijeća....”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužiteljici ŠS, iz [adresa], iznos u visini od 2.804,81 EUR sa zateznom kamatom tekućom za svaki pojedini obrok od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom i to:

- na iznos od 5,56 EUR od 07.12.2007. pa do isplate,

- na iznos od 5,53 EUR od 01.01.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,64 EUR od 01.02.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,69 EUR od 01.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,79 EUR od 01.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,64 EUR od 01.05.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,21 EUR od 01.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,35 EUR od 01.07.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,14 EUR od 01.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,15 EUR od 01.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,27 EUR od 01.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,19 EUR od 01.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,58 EUR od 01.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,36 EUR od 01.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,48 EUR od 01.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,53 EUR od 04.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,38 EUR od 08.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,41 EUR od 13.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,18 EUR od 06.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,01 EUR od 05.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,06 EUR od 09.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,15 EUR od 10.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,14 EUR od 10.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,05 EUR od 18.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,22 EUR od 05.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,35 EUR od 22.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,55 EUR od 26.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,50 EUR od 26.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,76 EUR od 14.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,71 EUR od 10.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,81 EUR od 10.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,64 EUR od 27.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,47 EUR od 11.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 1,82 EUR od 01.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 1,79 EUR od 01.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 1,75 EUR od 01.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 1,83 EUR od 17.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 1,94 EUR od 13.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1,86 EUR od 01.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1,89 EUR od 01.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1,86 EUR od 01.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1,86 EUR od 01.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,00 EUR od 01.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,01 EUR od 01.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,13 EUR od 19.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,07 EUR od 21.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,00 EUR od 28.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,00 EUR od 23.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1,99 EUR od 15.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,02 EUR od 15.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 2,05 EUR od 22.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,00 EUR od 21.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,01 EUR od 09.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,01 EUR od 24.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,00 EUR od 01.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,00 EUR od 18.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,00 EUR od 24.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,01 EUR od 22.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,02 EUR od 19.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,01 EUR od 16.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,02 EUR od 15.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,02 EUR od 12.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,02 EUR od 05.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,03 EUR od 05.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,03 EUR od 15.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,03 EUR od 15.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,03 EUR od 22.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,03 EUR od 14.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,03 EUR od 23.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,03 EUR od 21.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,03 EUR od 04.09.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,03 EUR od 13.10.2015. pa do isplate,

- na iznos od 0,54 EUR od 01.09.2005. pa do isplate,

- na iznos od 0,84 EUR od 01.10.2005. pa do isplate,

- na iznos od 0,85 EUR od 01.11.2005. pa do isplate,

- na iznos od 1,11 EUR od 01.12.2005. pa do isplate,

- na iznos od 0,06 EUR od 01.01.2006. pa do isplate,

- na iznos od 2,76 EUR od 01.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 4,54 EUR od 01.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,82 EUR od 01.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,39 EUR od 04.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,80 EUR od 08.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,10 EUR od 13.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,66 EUR od 06.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,87 EUR od 05.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,35 EUR od 09.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,29 EUR od 10.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,21 EUR od 10.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,25 EUR od 18.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,05 EUR od 05.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,49 EUR od 22.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 6,54 EUR od 26.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 6,07 EUR od 26.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 8,85 EUR od 14.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 8,32 EUR od 10.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9,35 EUR od 10.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,25 EUR od 27.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,42 EUR od 11.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 22,01 EUR od 01.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 20,08 EUR od 01.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,97 EUR od 01.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 23,53 EUR od 17.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 31,88 EUR od 13.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 25,97 EUR od 01.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 28,04 EUR od 01.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 25,40 EUR od 01.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 25,88 EUR od 01.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 37,07 EUR od 01.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 38,16 EUR od 01.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 47,50 EUR od 19.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 42,70 EUR od 21.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 37,45 EUR od 28.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 EUR od 23.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 36,48 EUR od 15.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 38,98 EUR od 15.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 41,17 EUR od 22.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 41,15 EUR od 14.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 39,65 EUR od 24.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 40,66 EUR od 23.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 41,36 EUR od 13.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 40,19 EUR od 25.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 40,50 EUR od 22.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 39,62 EUR od 27.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 37,73 EUR od 07.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 39,75 EUR od 15.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 40,72 EUR od 22.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 40,04 EUR od 24.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 36,24 EUR od 26.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 39,47 EUR od 15.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 39,75 EUR od 20.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 38,48 EUR od 28.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 34,55 EUR od 11.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 34,45 EUR od 06.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 35,41 EUR od 20.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 36,96 EUR od 17.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 39,11 EUR od 17.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 38,00 EUR od 01.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 38,79 EUR od 01.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 39,68 EUR od 29.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 35,74 EUR od 21.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,78 EUR od 09.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,44 EUR od 24.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 35,29 EUR od 01.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 34,92 EUR od 18.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 35,09 EUR od 24.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,39 EUR od 22.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 37,49 EUR od 19.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 37,26 EUR od 16.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 38,21 EUR od 15.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 38,86 EUR od 12.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 38,48 EUR od 05.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 38,99 EUR od 05.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 38,99 EUR od 15.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 38,99 EUR od 15.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 38,99 EUR od 22.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 38,99 EUR od 14.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 38,99 EUR od 23.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 38,99 EUR od 21.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 38,99 EUR od 04.09.2015. pa do isplate,

- na iznos od 38,99 EUR od 13.10.2015. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz točke 10. Ugovora o kreditu koja glasi:

"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvijete koje odredi Kreditor.”

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva isplatu zatezne kamate u iznosu od 1.036,72 EUR sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,73 EUR od 01.09.2005. pa do isplate,

- na iznos od 1,11 EUR od 01.10.2005. pa do isplate,

- na iznos od 1,12 EUR od 01.11.2005. pa do isplate,

- na iznos od 1,46 EUR od 01.12.2005. pa do isplate,

- na iznos od 0,08 EUR od 01.01.2006. pa do isplate,

- na iznos od 5,59 EUR od 07.12.2007. pa do isplate,

- na iznos od 5,48 EUR od 01.01.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,54 EUR od 01.02.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,52 EUR od 01.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,54 EUR od 01.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,35 EUR od 01.05.2008. pa do isplate,

- na iznos od 10,49 EUR od 01.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 10,49 EUR od 01.07.2008. pa do isplate,

- na iznos od 10,15 EUR od 01.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 10,03 EUR od 01.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 10,01 EUR od 01.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 13,09 EUR od 01.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 10,03 EUR od 01.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 14,42 EUR od 01.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,41 EUR od 01.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,69 EUR od 04.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,01 EUR od 08.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,05 EUR od 13.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,78 EUR od 06.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,09 EUR od 05.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,30 EUR od 09.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,92 EUR od 10.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,69 EUR od 10.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,71 EUR od 18.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,05 EUR od 05.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,88 EUR od 22.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,99 EUR od 26.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,64 EUR od 26.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 14,55 EUR od 14.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,70 EUR od 10.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 14,44 EUR od 10.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 20,22 EUR od 27.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,78 EUR od 11.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 14,77 EUR od 01.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,30 EUR od 01.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,17 EUR od 01.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 14,67 EUR od 17.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 19,23 EUR od 13.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 15,62 EUR od 01.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 16,48 EUR od 01.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 14,68 EUR od 01.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 14,63 EUR od 01.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 20,13 EUR od 01.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 20,24 EUR od 01.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 24,21 EUR od 19.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 21,35 EUR od 21.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 18,33 EUR od 28.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 17,74 EUR od 23.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 17,27 EUR od 15.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 17,99 EUR od 15.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 18,43 EUR od 22.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 17,25 EUR od 14.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 16,10 EUR od 24.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 16,11 EUR od 23.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 16,11 EUR od 13.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 15,11 EUR od 25.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 14,84 EUR od 22.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 14,06 EUR od 27.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 13,25 EUR od 07.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 13,46 EUR od 15.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 13,29 EUR od 22.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 12,64 EUR od 24.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 11,05 EUR od 26.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 11,82 EUR od 15.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 11,43 EUR od 20.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 10,58 EUR od 28.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 9,34 EUR od 11.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 9,03 EUR od 06.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 8,76 EUR od 20.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 8,80 EUR od 17.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 8,93 EUR od 17.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 8,49 EUR od 01.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 8,28 EUR od 01.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 7,70 EUR od 29.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 6,85 EUR od 21.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 6,85 EUR od 09.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 6,22 EUR od 24.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 5,94 EUR od 01.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 5,32 EUR od 18.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 4,92 EUR od 24.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 4,74 EUR od 22.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 4,52 EUR od 19.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 4,16 EUR od 16.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 3,87 EUR od 15.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 3,58 EUR od 12.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2,84 EUR od 05.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2,87 EUR od 05.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2,37 EUR od 15.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,96 EUR od 15.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,47 EUR od 22.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,17 EUR od 14.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 0,66 EUR od 23.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 0,37 EUR od 21.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 0,24 EUR od 04.09.2015. pa do isplate.

V. Utvrđuje se nepostojanje potraživanje tuženika istaknuto s osnova umanjenja neotplaćena glavnica u ukupnom iznosu od 5.768,58 EUR.

VI. Nalaže se tuženiku tuženiku Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužiteljici ŠS, iz [adresa], parnični trošak u visini iznosa od 868,79 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 25. veljače 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 178-50- 2818413 dana 05. lipnja 2005. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 34.760,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za valutu švicarski franak (CHF) na dan korištenja kredita, pormjenjiva kamatna stopa, početno ugovorena od 4,95% (čl.2. Ugovora o kreditu) koji kredit se tužiteljica obvezala vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način kako je ugovoreno, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica ističe kako o se promjeni kamatne sotpe nije pregovaralo, da je ugovorna odredba o ptomjenjivoj kamatnoj stopi ništetna obzirom da se ista mijenjala bez jasnih parametara. Ističe kako je već zauzeto stajalište u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita. Tužiteljica navodi da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak ništetna, a što je utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nadalje navodi da je dana 17. veljače 2016. godine zaključila Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit u valutu EUR sukladno ponudi tuženika i da sklopljeni Dodtak Ugovoru o kreidtu nije otklonio narvnotežu u pravima i obvezama stranaka jer nisu poštovani zahtjevi koji proizlaze iz članka 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Tužiteljica zahtjeva usvojiti tužbeni zahtjev kojim zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužiteljica predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare potraživanja tužiteljice, ne osporava da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu kako se to navodi u tužbi. Navodi kako tužiteljica osporava odredbu čl. 10. Ugovora kreditu, a pri tome ne obrazloaže zahtjev, predlaće odbaciti tužbu u tom dijelu. Tuženik ističe da je Dodacima ugovoru broj Konv-01/2016 od 17. veljače 2016. godine izvršena konverzija tužiteljičinog kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) i da sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) iz 2003. i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. glave zakona koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Ističe da su neosnovani tužbeni zahtjevi jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Tuženik nadalje osporava pravni interes tužiteljice za vođenje ovog postupka sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, jer prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su iste izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Navodi kako odlukom Vrhovnog suda poslovni broj Rev-2868/18 kojom je odlučeno kako tužitelj ima pravni interes za postavljanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, ali da u ovom konkretnom slučaju odluka ima isključivo procesno značenje, tj. pitanje je dopuštenosti tužbe dok o osnovanosti istog zahtjeva nema govora. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 06.05.2005.g. (list 11-16 spisa), obavijest o promjenama kamatne stope (list 17-18 spisa), plan otplate i knjigovodstvenu karticu (list 13-21, list 26-48 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od 17.02.2016.g. (list 22-25 spisa),nalaz i mišljenje vještaka (list 49-53 spisa), odluke općinskih sudova, odluke Županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 72-80, list 113-122, list 141-147 spisa), ponudu tuženika za konverziju, pregled uplata po kreditu tužiteljice (list 81-100 spisa), Izjavu o prihvaćanju konverzije (list 101 spisa), otplatni plan po kreditu (list 104-107 spisa), prijedlog ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (list 108-112 spisa), Izvještaj ovlaštenog revizora, ponude za stambene kredite (list 148-157 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno- financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, saslušana je svjedokinja ES i tužiteljica kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, te povrat preplaćenih iznosa. Predmet spora je ugovrna odredba o prijevremenoj otplati kredita (čl.10. Ugovora o kreditu).

5. U tijeku postupka tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu sadržajno kao u podnesku od 02. rujna 2020. godine. Osporava istaknuti prigovor zastare.

U tijeku postupka tuženik ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu. Tuženiku u tijeku postupka u bitnom ističe kako tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan imajući u vidu da se u ovom postupku radi o ugovoru o kreditu koji je konvertiran u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 4.3.2020.g. kojom odlukom je potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija. Navodi da su ugovorne strane svoj ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom na način da je isti od njegova zasnivanja vezan uz valutnu klauzulu u EUR i da Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF s otplatnim planom u CHF ne postoji i smatra se kao da nikad nije ni bio zaključen među ugovornim stranama pa ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu kako to traži tužiteljica. Tuženik navodi da posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa između tužiteljice i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZID ZPK pa primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republiek Hrvatske iz oglednog spora poslovni broj Gos-

1/19 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan. U odnosu na tvrdnje tužiteljice iz tužbe ističe kako su sporne odredbe tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o istima pojedinačno pregovaralo te da ugovorne odredbe koje su predmet spora nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja te nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi kako su tužiteljici tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, na koje je tužiteljica pristala, da je Ugovor o kreditu solemniziran te je odraz slobodne volje ugovornih strana.U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu navodi da je čl. 2. Ugovora o kreditu pisan jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 10. st. 3. ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom ugovora izjavila da je s tekstom istih općih akata upoznat. Tuženik ističe prigovor prijeboja za iznos za koji je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica (5.758,68 EUR) u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja HNB-a za EUR na 30.9.2015 (43.950,69 kn) time da navedeni iznosi su nesporno utvrđeni među strankama u čl. 4. i 5. Dodatka ugovoru o kreditu (podnesak tuženika od 05. vibnja 2020. godine) .

6. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da j tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 178-50-2818413 dana 05. lipnja 2005. godine na iznos od 34.760,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,95% na rok od 300 mjeseci, stambeni kredit (Ugovor o kreditu – list 11-16 spisa). Nadalje je utvrđeno da se tijekom ugovorenog vremenskog razdoblja mijenjao tečaj valute švicarski franak i kamatna stopa,

-da su tužiteljica i tuženik sklopili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak Ugovoru o kreditu) dana 17.02.2016. g. kojim je konvertiran kredit odobren tužiteljici Ugovorom o kreditu od 06. svibnja 2005. godine (list 22-25 spisa).

Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužiteljici. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora. Nadalje je sporno da li tužiteljici pripada iznos preplaćenih anuiteta obzirom da je tužiteljica sklopila Dodatak Ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 178-50-2818413 dana 06. svibnja 2005. godine utvrdio da su tužiteljica i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 34.760,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (članak 1. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 4,95% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (članak 2. Ugovora), namjena kredita - stambeni kredit (čl. 6. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 7. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima (300 mjesečnih anuiteta) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu.

8. Tužiteljica zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) te isplatu preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke.

9. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu sud je saslušao svjedokinju i tužiteljicu.

Svjedokinja ES, javna bilježnica, u svom iskazu navodi da se ne sjeća ovog konkretnog ugovora o kreditu, ali uvijek je isti postupak solemnizacije isprava. Prvo se pročita dokument, skreće se pažnja strankama na bitne odredbe ugovora, a potom se solemnizira isprava kada oni izjave da tekst odgovara njihovoj volji.

Tužiteljica u svom iskazu navodi je trebala kredit za kupnju stana za osobne potrebe, zatražila je kod tuženika kredit koji je najpovoljniji, predložili su joj kredit u CHF jer je najpovoljnija kamatna stopa, a ona nije tražila drugu vrstu kredita jer je vjerovala banci. Navodi da joj nitko nije tumačio ugovorne odredbe u smislu da bi je upozorili na rizik sklapanja ugovora u CHF, a nije joj ni rečeno na temelju čega će se mijenjati kamatna stopa. Tužiteljica iskazuje da je pročitala ugovor prije potpisivanja, sve joj je bilo jasno, a po struci je prometni tehničar. Navodi da nije ništa poduzela kada su joj porasle rate kredita jer su svima porasle kamate i rate, time da nije tražila promjenu ugovora sukladno čl. 9 Ugovora o kreditu. Nadalje ističe da je prihvatila ponudu za konverziju kredita jer je očekivala da se smanje rate kredita nakon konverzije. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita navodi da su joj pojasnili da može prijevremeno otplatiti kredit uz uvjete banke, ali ona takvu prijevremenu otplatu nije tražila, nije imala nejasnoća u odnosu na ugovornu odredbu o prijevremenoj otplati kredita. Nije nositelj obrta i osobno otplaćiva kredit.

Iskazu saslušane svjedokinje i tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer su isti iznijeti logično i uvjerljivo.

10. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva koji tuženik osporava iz razloga kako ih navodi tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. U ovaj pravnoj stvari sud primjenjuje odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je upoznao tužiteljicu s rizicima ugovaranja valutne klauzule kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franaka prije sklapanja ugovora i da ju je upoznao s parametrima temeljm kojih će se mijenjati kamatna stopa jednostranom odlukom banke, pa da je tužiteljica tek onda pristala na sklapanje ugovora niti iznosi nove činjenice o kojima nije raspravljeno u kolektivnom sporu. Iz iskaza tužiteljice nedvojbeno je utvrđeno da joj djelatnica banke nije protumačila ugovorne odredbe niti je upozorili na rizik sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak nti joj je tumačila na temelju kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa.

11. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužiteljica u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 - koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 - koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe - tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

Pri tome ovaj sud ističe kako se o svim činjenicama koje u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ističe tuženik kao jedna od osam banaka protiv kojeg se vodio kolektivni spor Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske raspravljeni su i ocijenjene u dokaznom postupku prije donošenja meritornih odluka po pitanju valutne klauzule vezane uz glavnicu u švicarskom franku i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke.

12. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak jer su sklapanjem novog ugovora tj. Dodatka Ugovoru o kreditu zamijenjene ništetne ugovorne odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tuženik sklopili dana 06. svibnja 2005. godine, jer su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužiteljica i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužiteljica potpisala Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da joj je dug namiren ili da je ona izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužiteljicu kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih Ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

13. Tuženik se tijekom postupka poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 kao u odgovoru na tužbu. Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine u smislu da tužiteljica nema pravni osnov iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

14. Sud je utvrdio da se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari primjenjuju odluke donesene u kolektivnom sporu. Odredbom članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 89/09, 78/12, 56/13) propisano je da u smislu Zakona izraz "potrošač" znači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba namjena kedita - stambeni kredit (čl. 6. Ugovora o kreditu, iskaz tužiteljice). Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu kao fizička osoba radi kupnje stana, pa kako je utvrđeno da tužiteljica ima status potrošača to se u ovoj pravnoj stvari primjenjuju oduke na koje se poziva tužiteljica činjeničnim navodima tužbe.

15. U odnosu na istaknuti prigovor zastare sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužba je u ovoj konkretnoj pravnoj stvari podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, pa bi zastara potraživanja stoga nastupila s danom 14. lipnja 2019. godine. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Kako je prethodno navedeno tužiteljica je podnijela tužbu dana 12. lipnja 2019. godine, a zastara tražbine tužiteljice s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine.

16. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu utvrđeno je da su ugovorne strane (tužiteljica i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da prestala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 22.991,53 EUR, ukupno uplaćeni iznos u valuti EUR iznosi 18.327,44 EUR, preostala neotplaćena glavnica nakon provedbe konverzije iznosi 17.232,85 EUR. Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.3., čl. čl. 4., čl.5. – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, izračun preostale glavnice u valuti EUR, čl. 6. – visina kamatne stope, čl. 8., čl. 9.čl. 10.,čl.11., čl. 12., čl.13. i čl.14. - mjesečni anuiteti, osiguranje tražbine, ovršnost isprave, tumačenje odredbi Dodatka Ugovora o kreditu, nadležnost suda).

17. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužiteljica bila upoznata sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu. Navodi kako u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 i Pž-7129/13 na koje se tužiteljica poziva u tužbi, a sve obzirom da se utvrđenja navedene presude i utvrđenja postupka Franak ne mogu primijeniti u ovom slučaju i iz razloga jer je tužiteljica konvertirala kredit.

18. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

19. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristala da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 05. lipnja 2005. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule i promjenjive kamatne stope za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -8. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

20. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

21. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. godine i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine.

U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

22. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud mišljenje je da tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao je o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužiteljica uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljicom o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužiteljica je postavila zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

23. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 05. lipnja 2005. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini od 34.760,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (stambeni kredit). Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije tj. do dana 30.09.2015. godine i ugovorena kamatna stopa od 4,95%, promjenjiva jednostranom odukom banke.

24. Sud je po prijedlogu tužiteljice proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 20.06.2024. godine (list 182-199 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,95% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,95%. Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim 638,31 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 3.162,76 kn primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja, odnosno po fiksnom tečaju EUR (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 419,76 EUR,

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 17.970,08 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju EUR (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 2.385,05 EUR,

- ukupno zatezne kamate na više uplaćene razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja do dana konverzije 30.09.2015. godine iznose 1.036,72 EUR,

- ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 13.126,52 HRK, odnosno po fiksnom tečaju EUR (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 1.742,19 EUR,

- prema Dodatku broj Konv-01/2016 (list 22-25 spisa) utvrđen je manjak tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015. iznosi -5.908,15 HRK, odnosno po fiksnom tečaju EUR (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi -784,15 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka te iznosi primjedbe koje su pravne prirode. Ističe kako je nalaz i mišljenje vještaka irelevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom sporu i kao i navode tuženika u odnosu na pravnu prirodu konverzije. Sud je ocijenio navode tuženika kako neosnovane iz razloga kako je prethodno navedeno i obrazloženo. Nadalje ističe kako treba imati u vidu i razdoblje kada je tužiteljica uplaćivala niže iznose tzv. negativne razlike odnosno utvrđenje iz točke 4. Zaključka te da je potrebno uzeti u obzir izračun sadržan u točki 3. Nalaza, a zanemarit izračun u točki 2. Zaključka.

25. Tuženik ističe prigovor prijeboja u ovoj pravnoj stvari a koja tražbina tuženika predstavlja iznos za kojeg je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica (5.758,68 EUR) u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja HNB-a za EUR na 30.9.2015 (43.950,69 kn). Sud je ocijenio prigovor prijeboja tuženika kao neosnovan. Naime tuženik je priznao tužiteljici ukupne uplate koje je izračunao imajući u vidu i uplaćene iznose s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjijvoj kamatnoj stopi. Nadalje u odnosu na neotplaćenu glavnicu u iznosu od 17.232,85 EUR isti je iznos izračunat sukladno čl. 19.c. ZID ZPK a koji tuženik nije vratio tužiteljici pa da bi time stekla bilo kakvu imovinsku korist. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom V. izreke presude.

U odnosu na tvz. negativnu razliku tuženik ne ističe prigovor prijeboja niti protutužbu pa slijedom navedenog sud nije odlučivao o tražbini tuženika s osnova tzv. negativne razlike. Pri tome je sud imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu...".

Sud je imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine utvrdio da je tužiteljica zahtijevala samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužiteljica s njim sklopila ovakav Ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužiteljica kao nestručna osoba to nije znala ni mogla znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. Dakle, imajući u vidu navedeno tuženik je svjesno pristao na takav odbitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF-a pri tome znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Nadalje sud ocjenjuje da tužiteljica u tom razdoblju kad je nastala tzv. negativna razlika tečaja nije ništa stekla bez osnove, budući nije ni znala za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ne može biti nesavjesna, a da bi trebala vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom razlikom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna sud ocjenjuje da nema ni tužiteljičine obveze da preplaćene iznose (tzv. pozitivnu razliku) tečaja CHF- a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu razliku, jer nije ništa primila tj. samo je otplaćivala kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist nasuprot svim citiranim načelima obveznog prava, koja je koristi zapravo tužiteljičina imovina. Kad bi se tužiteljičin zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njezine imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).

Nadalje, uzevši u obzir i odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužiteljica nije zapravo ništa primila ili stekla bez osnove jer je te obroke uplaćivala u cijelosti tuženiku pa tužiteljica nije u obvezi niti vratiti ono što nije primila, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužiteljica sve uplaćivala tuženiku te nije ništa ni primila u odnosu na to.

26. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljici ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužiteljici kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio kako joj djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, te je djelatnica tuženika i obavijestila tužiteljicu da je riječ o povoljnom kreditu.

27. Između stranaka nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke. Tako se u članku 2. Ugovora o kreditu navodi kako se korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru kamatu po promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci Banke koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,95% godišnje. Nije sporno niti to da je tužiteljica pristala tijekom ugovornog odnosa na primjenu Općih akata tuženika.

28. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužiteljici. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

29. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

30. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

31. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

32. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF i odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu iz 2005. godine sklopljenim između tuženika i i tužiteljice ŠS, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju, kao ugovornoj strani (korisniku kredita) pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

Slijedom navedenog kako je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i pormjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom banke to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke ove presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

33. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužiteljica budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužiteljica zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

34. Tužiteljica predlaže da sud utvrdi da je ništetna ugovorna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom azhtjevu te ističe kako tužiteljica nije dokazala osnov. Iz iskaza tužiteljice nedvojbeno proizlazi da je upozorena na odredbu čl.10. Ugovora o kreditu i da nije imala nejasnoće u svezi ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita, time da nije zahtijevala prijevremenu otplatu kredita i da kredit i dalje otplaćuje.

Sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu kao pod točkom III. izreke presude budući da tužiteljica nije dokazala osnov tužbenog zahtjeva niti je dokazala da ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita je nepoštena ugovorna odredba, a niti navodi iz kojih razloga bi ista bila ništetna. Kako je prethodno navedeno i obrazloženo tužiteljica u iskazu navodi da joj je odredba bila jasna i razumljiva te nije zahtijevala prijevremenu otplatu kredita.

35. Tužiteljica zahtijeva tužbenim zahtjevom ukupne zatezne kamate (uglavničenu kamatu) na više uplaćene razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja do dana konverzije 30.09.2015. godine u visini iznosa od 1.036,72 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana uplate preplaćenog iznosa do isplate (točka 3. Zaključka vještaka). Tuženik se protivi tužbenom zahtjevu.

Odredba čl. 31. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22, 155/23, dalje: ZOO) propisuje na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo o dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

Zatezna kamata kao sporedno potraživanje može se samostalno utužiti tek po prestanku glavne tražbine što bi proizlazilo iz odredbe čl. 31. Zakona o obveznim odnosima koja propisuju da na dospjelu, a neisplaćenu kamatu ne teče zatezna kamata te da se na iznos neisplaćene kamate može zahtijevati zatezna kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. U smislu citirane ili bilo koje druge zakonske odredbe nema zapreke da se zatezne kamate utuže u apsolutnom iznosu uz glavni dug, time da na njih ne teku procesne kamate već zatezna kamata i dalje teče na glavno potraživanje. Tužiteljica u ovom slučaju zahtijeva isplatu procesne kamate (kamate na kamatu). Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa u visini od 1.036,72 EUR s osnova uglavničene zatezne kamate na više uplaćene razlike anuiteta od dana uplate svakog pojedinog anuiteta do dana konverzije 30.09.2015. godine imajući u vidu odredbu čl. 31. ZOO- a.

Sud pri tome ističe kao je prethodno navedeno i obrazloženo da je prihvaćeno stajalište Vrhovnog suda zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022 od 08. studenog 2022. godine, a ne stajalište zauzeto u odluci poslovni broj Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022. godine, a prema kojem stajalištu bi tužiteljici pripadalo pravo na isplatu zatezne kamate, ali ne i na preplaćene iznose.

Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom IV. izreke presude.

36. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 12.06.2019. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 02.09.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 29.09.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 16.02.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 26.08.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 14.01.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 1.000,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (46,04%) priznat je trošak u iznosu od 460,40 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 76,58 EUR, ukupno 868,79 EUR.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 18.06.2019.g. i od 16.02.2023.g. svaki u iznosu od 50,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), jer nisu bili nužni. Sud nije priznao tužiteljici trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 25. veljače 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku