REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-931/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Kristine Saganić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽB, vlasnika obrta [obrt], OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, Stjepana Radića 14/I, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate iznosa od 13.338,70 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-230/2022-36 od 4. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-230/2022-36 od 4. siječnja 2024.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 963,75 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-230/2022-36 od 4. siječnja 2024. odbijen je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 4. točke 4. Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu broj 10128503/2007 od 30. listopada 2007. u dijelu koji glasi: „primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke, na dan plaćanja“. Odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev da mu tuženik plati iznos od 11.994,68 EUR / 90.373,92 kn sa zateznim kamatama na pojedinačno određene iznose po stopi koja se određuje za ostale odnose, sve kako je pobliže navedeno u izreci. Također, odbijen je tužiteljev zahtjev da mu tuženik na ime razlike u tečaju nastale prilikom konačne otplate kredita plati iznos od 1.344,02 EUR / 10.126,52 kn sa zateznim kamatama od 2. lipnja 2021. do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose, kao i tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.857,00 EUR (točka II. izreke).

2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u bitnome navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili ugovor o kreditu, kojim se tužitelju odobrava dugoročni kredit uz valutnu klauzulu u iznosu od 290.000,00 kn u protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, u svrhu kupnje poljoprivredne mehanizacije, koji se tužitelj obvezao vratiti u roku od sedam godina, u šestomjesečnim ratama, u kunskoj protuvrijednosti ugovorene valutne klauzule primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije sklopio predmetni ugovor kao potrošač, već kao fizička osoba koja obavlja gospodarsku djelatnost stoga mu ne pripadaju prava utvrđena u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, odnosno odluka ovog suda poslovni broj Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, za zaštitu kolektivnih prava i interesa u predmetu „Franak“. Sud smatra da je tužitelj kao obrtnik prilikom ugovaranja trebao postupati s povećanom pažnjom i voditi računa o eventualnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule uz koju se veže glavnica te promjenjive kamatne stope. Utvrđuje da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu jasne i razumljive, da je tužitelj bio upoznat s uvjetima kredita, rizicima ugovaranja valutne klauzule i značajem promjenjive kamatne stope te ne nalazi da bi odredba članka 4. stavka 4. predmetnog ugovora o kreditu bila djelomično ništetna niti prema odredbi članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) niti prema odredbi članka 322. ZOO-a.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv označene presude, koju pobija u cijelosti. U žalbi navodi da prvostupanjski sud u obrazloženju presude iznosi razloge koji opravdavaju dopuštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope iako to uopće nije predmet spora. Ukazuje da sud u obrazloženju navodi kako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje presuda iz predmeta „Franak“ iako se tužitelj tijekom predmetnog postupka uopće nije pozivao na predmetnu presudu. Međutim, smatra da ta presuda na predmetni slučaj djeluje snagom argumenata budući da se radi o očitoj neravnopravnosti između činidaba ugovornih strana, što je posljedica nametnute i nepoštene ugovorne odredbe. Vjeruje da je postupio s dužnom pažnjom prilikom sklapanja predmetnog ugovora budući da se prethodno savjetovao s knjigovodstvenim obrtom koji je vodio njegovo poslovanje. Ističe da je sud propustio utvrditi ništetnost ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF primjenom odredbe članka 295. i odredbe članka 296. ZOO-a. Ukazuje na arbitrarnost suda te proturječnost između iskaza tužitelja i onoga što sud u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o tužiteljevom iskazu. Ističe da nije bio upoznat s rizicima ugovaranja glavnice vezane uz valutnu klauzulu u švicarskim francima. Također, smatra da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) odbivši tužiteljev prijedlog da se ponovno sasluša nakon izmjene suca pojedinca. Napominje da sud nije dao mogućnost strankama da se prethodno izjasne jesu li suglasne s čitanjem zapisnika o ranije izvedenim dokazima u smislu odredbe članka 315. stavka 3. ZPP-a. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 625,00 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za sudsku pristojbu za žalbu protiv presude.

4. Tuženik je odgovorio na tužiteljevu žalbu, koju u cijelosti smatra neosnovanom. Zahtijeva trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 625,00 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za sudsku pristojbu za odgovor na žalbu u iznosu od 338,75 EUR.

5. Tužiteljeva žalba je neosnovana.

6. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. ZPP-a u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev da se utvrdi djelomična ništetnost odredbe članka 4. točke 4. Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu broj 10128503/2007 od 30. listopada 2007., koja se odnosi na vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, kao i tužiteljev zahtjev s osnove isplate iznosa od 11.994,68 EUR / 90.373,92 kn na ime povrata danog na temelju te ugovorne odredbe. Također, predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.344,02 EUR / 10.126,52 kn na ime razlike u tečaju nastale prilikom konačne otplate kredita.

8. U konkretnom slučaju, tužitelj je kao vlasnik obrta s pravnim prednikom tuženika sklopio ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu, kojim se tužitelju odobrava dugoročni kredit uz valutnu klauzulu u iznosu od 290.000,00 kn u protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja ugovora za kupovinu poljoprivredne mehanizacije (članak 2. ugovora o kreditu). U skladu s člankom 4. točkom 4. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da će se kredit vraćati u kunskoj protuvrijednosti ugovorene valute (CHF / švicarski franak), primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

9. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je citirana odredba članka 4. točke 4. predmetnog ugovora o kreditu jasna i razumljiva te da je tužitelj kao obrtnik, sklapajući predmetni ugovor za potrebe svoje djelatnosti trebao postupati s povećanom pažnjom i voditi računa o eventualnim posljedicama i rizicima predmetnog ugovornog odnosa.

10. Kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. Valutna klauzula u ugovorima o kreditu može znatno utjecati na promjenu iznosa obveze koju plaća dužnik pri njezinu dospijeću. Iz ovoga je razvidno da je ugovor s valutnom klauzulom, koja je vezana za srednji tečaj CHF, po svojoj naravi aleatoran (kockarski) ugovor, koji u sebi sadrži rizik promjene tečaja, kako za korisnika kredita, tako i za davatelja kredita. Institut valutne klauzule dopušten je sukladno odredbi članka 22. ZOO-a i njegovo je ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova.

11. Tužitelj je sklopio predmetni ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu kao vlasnik obrta u svrhu kupnje poljoprivredne mehanizacije radi obavljanja poslovne djelatnosti. Prema odredbi članka 10. stavka 1. ZOO-a, tužitelj je kao vlasnik obrta u ispunjenju svojih obveza dužan postupati pažnjom dobrog gospodarstvenika, a ta je razina pažnje potrebna i za sklapanje svakog ugovora kojim bi se regulirali obvezni odnosi tužitelja s trećim osobama. Dakle, tužitelj je kao obrtnik morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule, odnosno morao je biti svjestan prednosti i nedostataka vezanja kredita uz tu drugu valutu i to je uobičajeni rizik kod ugovaranja takvog pravnog posla.

12. Tužitelj tvrdi da se prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu konzultirao s knjigovodstvenim obrtom s kojim surađuje. Dakle, ako je to tako, tužitelju su zasigurno objašnjeni rizici sklapanja ovakvog ugovora te da je rizik i na strani korisnika kredita i na strani kreditora. Također, s obzirom na rok otplate (sedam godina) tužitelj je trebao imati u vidu moguće promjene tečaja CHF te valutni rizik u koji se upušta kod tako dugog roka otplate.

13. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je tužitelju kao vlasniku obrta pojam valutne klauzule bio poznat i da mu nije mogao biti nepoznat.

14. Nadalje, činjenica hoće li tečaj CHF početi znatno rasti ili padati ne predstavlja izvjesnu okolnost niti nešto što bi moralo ili moglo biti poznato banci kao davatelju kredita prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a zbog čega bi takva ugovorna odredba bila ništetna. Niti tužitelj niti tuženik nisu mogli znati koje će ekonomske posljedice donijeti sklapanje ovog ugovornog odnosa na vrijeme od sedam godina.

15. Valutnu klauzulu mogu pod jednakim uvjetima ugovoriti svi subjekti ugovornog prava (fizičke i pravne osobe) pri čemu hoće li biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana. Dakle, jedna ugovorna strana ne može drugoj ugovornoj strani nametnuti ugovaranje valutne klauzule u njihovom obveznopravnom odnosu. Stoga je neosnovana tužiteljeva tvrdnja da je tuženik iskoristio svoju poziciju visoko specijalizirane strane u financijskom poslovanju te da je neravnopravnost između činidaba ugovornih strana posljedica nametnute i nepoštene ugovorne odredbe. Osim toga, tužitelj je imao na raspolaganju i druge vrste kredita te nije bio dužan prihvatiti ovaj ugovor.

16. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke ništetnosti iz odredbe članka 296. ZOO-a.

17. Osnovano tužitelj u žalbi navodi da se u obrazloženju presude prvostupanjski sud ujedno dotaknuo pitanja ugovaranja promjenjive kamatne stope i rizika ugovaranja promjenjive kamatne stope, a što nije predmet spora. Također, osnovano tužitelj u žalbi ukazuje da u svom iskazu nije izjavio da je bio upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule, a kako to u obrazloženju navodi prvostupanjski sud. Međutim, to nije utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude. Obrazloženje presude sadrži sve što je potrebno; izloženi su zahtjevi tužitelja te su navedene sve činjenice na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev, izloženi su navodi tuženika te dokazi koje su stranke predložile i koje je sud izveo, navedene su činjenice koje je sud utvrdio iz izvedenih dokaza kao i odredbe materijalnog prava koje je sud primijenio odlučujući o tužiteljevim zahtjevima. Presuda nije proturječna niti nerazumljiva. Izvedene dokaze sud je pravilno ocijenio i pravilno je utvrdio sve odlučne činjenice za donošenje na zakonu utemeljene presude te je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

18. Nije u pravu tužitelj kada navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a s obzirom na to da nije prihvatio tužiteljev prijedlog da se ponovno sasluša nakon izmjene suca pojedinca niti je omogućio strankama da se izjasne o tome jesu li suglasne s čitanjem zapisnika o ranije izvedenim dokazima u smislu odredbe članka 315. stavka 3. ZPP-a.

19. Naime, prema odredbi članka 220. stavka 2. ZPP-a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Stoga, okolnost da sud nije prihvatio dokazni prijedlog da se tužitelj ponovno sasluša, ne znači da je tužitelj onemogućen u raspravljanju. U konkretnom slučaju tužitelj je saslušan na ročištu 8. prosinca 2022. Zapisnik o tužiteljevom iskazu je jasan i razumljiv. Nakon što je dao svoj iskaz te je odgovorio na pitanja punomoćnika, rekao je da nema više ništa za izjaviti; nije bilo daljnjih pitanja za njega niti je bilo primjedbi na njegov iskaz. Iz zapisnika o održanoj glavnoj raspravi 10. listopada 2023. proizlazi da je punomoćnik tužitelja predložio da se tužitelj dopunski sasluša u svrhu dokazivanja. Nije navedeno na koju okolnost se predlaže dopunski saslušati tužitelja niti se spominje načelo neposrednosti izvođenja dokaza, na koje se tužitelj poziva u žalbi.

20. S druge strane, odredbom članka 315. stavka 3. ZPP-a propisano je da ako se ročište drži pred sudom u izmijenjenom sastavu, glavna rasprava mora početi iznova, ali sudac pojedinac, odnosno vijeće može, nakon što se strankama omogući da se o tome izjasne, odlučiti da se ponovno ne saslušavaju svjedoci i vještaci i da se ne obavlja novi uviđaj, već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza odnosno preslušaju tonske snimke. Do trenutka izmjene suca pojedinca jedino je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku, dok nije saslušan niti jedan svjedok niti vještak. Slijedom navedenog, u smislu odredbe članka 315. stavka 3. ZPP-a strankama nije bilo potrebno omogućiti da se izjasne jesu li suglasne s čitanjem zapisnika o ranije izvedenim dokazima saslušanja svjedoka ili vještaka, kad nije bilo što za pročitati.

21. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju, sud nije nezakonito u smislu odredbe članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a uskratio tužitelju mogućnost da raspravlja pred sudom niti je povrijedio načelo neposrednosti parničnog postupka.

22. Tužitelj u žalbi pobija odluku o parničnom trošku, međutim uopće ne obrazlaže razloge zbog kojih osporava tu odluku. Ovaj sud nije utvrdio da u odnosu na predmetnu odluku postoje žalbeni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

23. Slijedom svega iznesenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude.

24. Na temelju odredbe članka 166. ZPP-a u vezi s odredbom članaka 154. i 155. ZPP-a odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Zagreb, 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Šabarić Zovko