Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-396/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Željka Đerđa, člana vijeća i suca izvjestitelja i Blanke Pervan, članice v ijeća, u pravnoj stvari tužitelja AI iz [adresa], 6. Radnički put 16, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Petru Petroviću, odvjetniku u Zagrebu, Kašinska 9, protiv tuženika odvjetnika Mladena Tvrdeića iz Zagreba, Zatišje 21, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja AI protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 4443/2022 od 17. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja AI kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4443/2022 od 17. ožujka 2023.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja AI kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4443/2022 od 17. ožujka 2023.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

«I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: "Nalaže se tuženiku da u ime i za račun tužitelja isplati Croatia osiguranju d.d. iznos 97.266,24 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos 33.595,37 kuna od 09.05.2017. do isplate te da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.", kao neosnovan. II Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi: "Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos 97.266,24 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos 33.595,37 kuna od 09.05.2017. do isplate te da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.", kao neosnovan.»

3. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„I Odbacuje se prijedlog za povrat u prijašnje stanje od 08.02.2023., kao nedopušten.

II Odbacuje se prijedlog od 08.02.2023. za preotvaranjem glavne rasprave kao nedopušten.“

4. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj AI (dalje: tužitelj) iz svih žalbenih razloga, u bitnom ukazujući da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku jer je izreka kontradiktorna obrazloženju pobijane presude, a i sadržaju spisa, zbog čega se presuda ne može valjano ispitati. Ukazuje kako prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev iz razloga što je tužitelj tijekom postupka bio nedosljedan odnosno, izvrtao činjenične navode, osporavao pa priznavao potpis na potvrdi o isplati, odnosno, da li mu je i koji iznos tuženik isplatio, a zanemaruje činjenicu da je u tužbi jasno istaknuto da tužitelj ni u jednom trenutku nije bio upoznat od strane tuženika, kao svog punomoćnika, da mu je isplaćen nepripadajući novčani iznos i da postoji realna mogućnost da Croatia osiguranje d.d. zahtijeva povrat tako nepripadno isplaćenog iznosa, a također zanemaruje činjenicu i okolnost da je tužitelj isplaćene iznose primio u dobroj vjeri, a što je trebalo bitno utjecati na meritornu odluku u predmetu P-1544/04 obzirom na odredbu članka 1117. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da pogrešno prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenicu da li bi saslušanje tužitelja kao stranke u tom ranijem postupku dovelo do, za njega, povoljnije presude, a posebice iz razloga što je u tom postupku on mogao dokazati da je bio savjestan stjecatelj. Ističe da je u ovom postupku predloženo saslušanje svjedoka VI i to upravo na okolnost da tužitelj nije imao saznanja da bi primio nepripadajuću isplatu odnosno da ga je tuženik obavještavao o stanju spisa broj P-1544/04, a prvostupanjski sud zaključuje kako tužitelj nije dokazao odnosno, nije predočio niti jedan dokaz na tu okolnost, a ne obrazlaže zašto je odbijen prijedlog saslušanja svjedoka VI. Navodi da je doista u svom iskazu odstupio od navoda tužbe a što je njegova ranija punomoćnica pokušala razjasniti postavljanjem pitanja koje je sud zabranio, a to s ciljem da njegov iskaz ostane proturječan, a poznata je činjenica da se stranke pred sudom znaju „izgubiti“ i „zbuniti u kazivanju“, a upravo je obveza i dužnost punomoćnika da stranci u tome pomogne postavljanjem pitanja i potpitanja, a što je u konkretnom slučaju njegovom punomoćniku sud onemogućio, a čime je povrijedio načelo jednakosti oružja. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti a podredno presudu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred drugim sudačkim vijećem te potražuje trošak sastava žalbe.

5. Protiv naprijed citiranog rješenja žalbu je izjavio tužitelj iz svih žalbenih razloga u bitnom navodeći da sutkinja nije dopustila iznošenje činjeničnog stanja iz predmetnog tužbenog zahtjeva a što je tužitelj htio učiniti i predložio u ovom postupku, a sve sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku koje propisuju da je tužitelj dužan iznijeti sve raspoložive činjenice, predložiti dokaze, iznijeti prijedloge, pa i one za koje nije bio siguran hoće li biti potrebne (načelo eventualnosti, uvjetnost radnji), a sudac je dužan brinuti da se predmet spora svestrano raspravi, ali da se zbog toga postupak ne odugovlači. Ukazuje da je upravo iz tog razloga, sukladno članku 117. Zakona o parničnom postupku, zatražio povrat u prijašnje stanje, a što je sutkinja odbacila čime je povrijedila temeljna načela Zakona o parničnom postupku. Ističe da je odustao od dokaznog prijedloga saslušanja svjedoka ŠI, ali nikako nije odustao od saslušanja PI kako to sud navodi u zapisniku. Ukazuje da prvostupanjski sud, nakon što se promijenila sutkinja u ovom postupku, suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku nije odlučio da li će rasprava početi iznova a strankama i punomoćniku je odgovarao otresito te njemu nije dopustio mogućnost da na raspravi 6. veljače 2023. iznese važne činjenice i izjasni se o istima, a što je važno za njegov uspjeh u sporu, čime je povrijedio odredbu članka 7. Zakona o parničnom postupku, kao i postupio suprotno točki 10. obrazloženja ukidnog rješenja Županijskog suda. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji prijedlog za povrat u prijašnje stanje te preotvori glavnu raspravu te traži naknadu za sastav žalbe.

6. Na žalbe nije odgovoreno.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. O žalbi protiv presude:

8.1. Pobijanom presudom odbijen je glavni tužbeni zahtjev kojim je zatraženo da se naloži tuženiku da u ime i za račun tužitelja isplati Croatia osiguranju d.d. iznos od 97.266,24 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te eventualni tužbeni zahtjev na isplatu istoga iznosa tužitelju, uz obrazloženje da prema očevidniku redoslijeda plaćanja FINA-e sa danom 8. svibnja 2017. prema tužitelju postoji nekoliko postupaka prisilne naplate među kojima i ovrhovoditelja Croatia osiguranje d.d. na iznos 62.331,69 kn, a koje potraživanje proizlazi iz presude u postupku koji se vodio pod brojem P-1544/04 po tužbi Croatia osiguranja d.d. protiv ovdje tužitelja za isplatu dvostruko plaćenog iznosa naknade štete prema presudi Pn-8655/97, a u kojem postupku je naloženo tamo tuženiku, a ovdje tužitelju, da tamo tužitelju Croatia osiguranju isplati iznos od 31.155,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 12. ožujka 2002. i troškove postupka u iznosu od 2.440,00 kn, pa prvostupanjski sud utvrđuje da je prema presudi Pn-8655/97 naknada štete isplaćena dvostruko, prvi puta izvansudskom uplatom na račun ovdje tuženiku, kao punomoćniku ovdje tužitelja u ranijem predmetu, te drugi puta zapljenom u ovršnom postupku koji je ovdje tužitelj pokrenuo prema Croatia osiguranju d.d. temeljem pravomoćne presude Pn-8655/97, nadalje prvostupanjski sud, prihvaćajući iskaz ovdje tuženika, koji je tvrdio da je obije uplate od Croatia osiguranja d.d., isplatio ovdje tužitelju i to prvu na ruke, umanjenu za ugovorenu nagradu i trošak zastupanja, nakon uplate na njegov račun, a koju isplatu tužitelj nije niti osporavao u tužbi i svom iskazu, te drugu nakon ustege i prijenosa u ovršnom postupku i to uz potvrdu o primitku koju je tužitelj potpisao, koju prvostupanjski sud prihvaća kao istinitu, iako je tužitelj prvotno negirao svoj potpis i predlagao vještačenje od kojega je kasnije odustao, te prihvaćajući kao uvjerljiv i istinit iskaz tuženika u dijelu kada tvrdi da je tužitelju prilikom druge isplate rekao da je ta isplata nepripadajuća i da će vjerojatno Croatia osiguranje d.d. tražiti njen povrat, prvostupanjski sud zaključuje da je neprihvatljiva tvrdnja tužitelja da on nije znao da se radi o dvostrukoj isplati i da je bio pošteni stjecatelj, pa primjenjujući odredbe članka 342. stavak 1. i članka 756. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05. i 41/08. - dalje ZOO) te odredbi članka 7. i članka 33. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine" broj: 9/94. i 117/08. – dalje ZO), zaključuje da je tuženik, kao punomoćnik ovdje tužitelja (temeljem ugovora o zastupanju) u predmetima koji su se vodili pod brojem Pn-8655/97 radi naknade štete, te isplati po presudi u tom predmetu, kao i u predmetu broj P-1544/04, radi isplate stečenog bez valjane osnove (dvostruka isplata po presudi), obaveze punomoćnika obavio savjesno i sukladno pravilima struke, te time da ne postoji njegova krivnja za obavezu vraćanja preplaćenog iznosa te je tužbene zahtjeve, kako glavni za isplatu utuženog iznosa Croatiji osiguranju d.d., tako i podredni za isplatu tužitelju, našao neosnovanim i odbio ih.

8.2. Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tužitelj, a na koju i ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, jer izreka pobijane presude nije u suprotnosti sama sa sobom niti sa obrazloženjem, a u obrazloženju su dati valjani razlozi o bitnim činjenicama na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku pa se presuda može valjano ispitati.

8.3. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga ovaj sud nije našao da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, niti da je pogrešno primijenio materijalno pravo na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP.

8.4. Neosnovano se u žalbi upire kako bi bio pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je iskaz tužitelja nevjerodostojan odnosno neprihvatljiv iz razloga što je isti tijekom postupka bio nedosljedan, izvrtao činjenične navode, osporavao pa priznavao potpis na potvrdi o isplati, a time i neuvjerljiv, jer upravo iz sadržaja spisa proizlazi, kako to valjano zaključuje i obrazlaže prvostupanjski sud, da je tužitelj u svom iskazu bio kontradiktoran kako tužbi i činjeničnim navodima tužbe, tako i sam sebi pa stoga, kada su navodi odgovora na tužbu pa i iskaz tuženika sukladni materijalnim dokazima u spisu (potvrda o primljenoj isplati od 12. ožujka 2002., sadržaj povratnice od 21. veljače 2008. i punomoći od 6. ožujka 2008. u predmetu Općinskog suda u Zagrebu broj P- 1544/04), tada je valjano prvostupanjski sud svoj vjeru priklonio navodima tuženika a ne tužitelja čiji iskaz i tvrdnje su bile u suprotnosti, kako sa iskazom tuženika tako i sa ovim materijalnim dokazima.

8.5. Naime, iz dostavnice u predmetu poslovni broj P-1544/04 od 21. veljače 2008., suprotno tvrdnjama tužitelja, proizlazi da je sud tužbu Croatia osiguranja d.d. protiv njega za povrat više isplaćenog iznosa za naknadu štete sa pozivom dostave odgovora na tužbu dostavio ovdje tužitelju dana 21. veljače 2008., što proizlazi iz njegova potpisa na istoj povratnici, a također i iz sadržaja punomoći u tom predmetu od 6. ožujka 2008. proizlazi da je ovdje tužitelj, a tamo tuženik, opunomoćio odvjetnika Mladena Tvrdeića za zastupanje u tom parničnom postupku, pa dakle ne mogu se prihvatiti tvrdnje tužitelja da on nije znao za pokretanje toga postupka odnosno da nije u tom postupku sa svojim punomoćnikom dogovarao i koordinirao svoje zastupanje.

8.6. Također je točna činjenica da je tužitelj osporavao primitak drugoga iznosa u visini od 32.265,54 kn, kao i svoj potpis na toj potvrdi o primitku novca, te predlagao grafološko vještačenje istoga, a od čega je kasnije odustao i priznao svoj potpis, pa je dakle suprotno žalbenim tvrdnjama, opravdano i osnovano sud prvog stupnja njegov iskaz koji je u suprotnosti s ovim činjenicama i materijalnim dokazima utvrdio kao neprihvatljiv i nedosljedan.

8.7. Također nije prihvatljiva žalbena tvrdnja da tužitelj ni u jednom trenutku nije bio upoznat od strane tuženika kao svog punomoćnika da mu je isplaćen nepripadajući novčani iznos i da postoji realna mogućnost da Croatia osiguranje d.d. zahtijeva povrat tako nepripadno isplaćenog iznosa jer, kako je naprijed obrazloženo, tužitelj je potpisao potvrdu o primitku iznosa od 32.265,54 kn dana 12. ožujka 2002. a u tužbi pa i u svom iskazu nespornim ukazuje da je prije toga od svog odvjetnika na ruke primio novčani iznos od 16.000,00 kn, odnosno iznos umanjen za ugovorenu nagradu odvjetnika za zastupanje u postupku koji se vodio protiv Croatia osiguranja pod brojem Pn-8655/97, te troškove toga postupka, a kada je naknadno primio ponovni iznos u cijelosti u visini presude koju je Croatia osiguranje d.d. njemu trebala isplatiti onda je logično i prihvatljivo da on, kao i svaka druga prosječna osoba, može i mora znati da je takav drugi iznos nepripadajući, a uzimajući i činjenicu da mu je ovog puta njegov punomoćnik taj drugi iznos isplatio uz potvrdu, onda su prihvatljive i tvrdnje ovdje tuženika, a punomoćnika u tom ranijem postupku, da se htio osigurati u slučaju potrebe dokazivanja da je taj drugi isplaćeni iznos isplatio tužitelju i da ga je upozorio da postoji mogućnost da Croatia osiguranje taj iznos potražuje nazad jer za isplatu toga nije bilo valjane pravne osnove.

8.8. Dakle, i po stavu ovoga suda nije prihvatljiva tvrdnja tužitelja da je isti novčani iznos koji je od Croatia osiguranja prekomjerno naplaćeno u ovršnom postupku primio u dobroj vjeri, odnosno, da nije znao niti mogao znati da se radi o nepripadnoj koristi odnosno novčanom iznosu za čiji primitak nema valjani pravni osnov, jer je tužitelj znao koji iznos mu treba biti isplaćen po pravomoćnoj presudi u predmetu Pn-8655/97, koji iznos nagrade je ugovoren odvjetniku koji ga je zastupao u tom postupku, visinu troškova a time i preostali iznos koji je on trebao dobiti na ruke, a kada je dobio isplatu veće od svega toga a znao je, mogao i morao znati da mu to ne pripada, tada ne može tvrditi da je primitak bio u dobroj vjeri, odnosno da je mislio da ga taj iznos naknade štete pripada.

8.9. Stoga pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj iznos preko dosuđene visine naknade štete primio bez valjane pravne osnove a da iz iskaza tužitelja kao i provedenih dokaza ne proizlazi da bi isti takav iznos primio u dobroj vjeri, odnosno da nije znao i mogao znati da ga ne pripada te je stoga u konkretnom slučaju valjano prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 1117. ZOO.

8.10. Neosnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogriješio i nezakonito mu onemogućio predlaganje svjedoka VI jer, kako to proizlazi iz sadržaja raspravnog zapisnika od 6. veljače 2023. na tom ročištu je punomoćnik tužitelja Petar Petrović, odvjetnik iz Zagreba odustao od saslušanja svjedoka PI (VI) te ostao kod prijedloga za saslušanje svjedoka ŠI, a koji dokazni prijedlog je postavljen u podnesku tužitelja zaprimljenog u sudu 5. siječnja 2023., pa je stoga valjano prvostupanjski sud prihvatio odustajanje od dokaznog prijedloga svjedoka PI koji je valjano predložen na pripremnom ročištu, a također je valjano i odbio novi dokazni prijedlog za saslušanje svjedoka ŠI koji je predložen nakon zaključenja prethodnog postupka, a uz prijedlog nisu dati dokazi da se radi o činjenici odnosno svjedoku za koje je tužitelj saznao nakon zaključenja prethodnog postupka odnosno za kojeg nije ranije mogao znati, pa stoga takav prijedlog, kako to valjano zaključuje i obrazlaže prvostupanjski sud, nije dopušten.

8.11. Nije prvostupanjski sud pogriješio niti kada je na istom ročištu odbio doslušanje tužitelja kao stranke u postupku, kako je on predlagao radi razjašnjenja činjeničnih navoda tijekom postupka te svoga ranijeg iskaza jer prema odredbi članka 264. ZPP sud može radi utvrđivanja spornih činjenica važnih za odluku saslušati stranke, iako to ne mora, odnosno o tome sud odlučuje uzimajući u obzir do tada provedene dokaze, utvrđene činjenice te raspravljenost spornih pitanja radi donošenja meritorne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

8.12. Dakle, u parničnom postupku sud može ali ne mora saslušavati stranke, stranke i kada se saslušavaju ne daju, sukladno članku 270. ZPP prisegu o istinitosti svoga iskaza, pa stoga ovakav dokaz sud cijeni zajedno sa svim ostalim provedenim kako personalnim tako i materijalnim, a upravo je to prvostupanjski sud i učinio a činjenica da je prvostupanjski sud iskaz tužitelja cijenio neprihvatljivim ne znači da je time onemogućio tužitelju pristup sudu, odnosno da mu je time povrijeđeno, kako se to u žalbi tvrdi, pravo na pristup sudu i načelo jednakosti oružja.

8.13. Tužitelj u žalbi pokušava svoja odstupanja u iskazu od činjeničnih navoda u tužbi i tijekom postupka, te nelogičnosti u iskazu opravdati navodnom svojom zbunjenošću istupanja pred sudom navodeći kako se „izgubio“ i „zbunio“, kao i da ga je upravo potpitanjima njegova punomoćnica namjeravala i trebala navesti da razjasni sve eventualne nelogičnosti svoga iskaza, a da sud takva pitanja nije dopustio, no tome treba reći da sugestivna pitanja te pitanja u kojima se djelomično nalazi odgovor u sudskoj praksi i prema odredbama ZPP nisu dopuštena, pa stoga zabranom postavljanja takvih pitanja, a što je vidljivo iz raspravnog zapisnika od 1. travnja 2019., sud nije postupio suprotno svom ovlaštenju odnosno odredbama članka 244. u svezi članka 271. ZPP.

8.14. S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tužitelja a niti je ovaj sud našao razloga za koje pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo temeljem članka 368. stavak 1. ZPP njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda.

9. O žalbi protiv rješenja

9.1. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je odbacio prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje i prijedlog za preotvaranje glavne rasprave kao nedopuštene uz obrazloženje da su prijedlozi za povrat u prijašnje stanje i preotvaranje glavne rasprave zatraženi iz razloga što sud nije prihvatio njegov prijedlog za dopunu saslušanja i jer je sud odbio njegov prijedlog za provođenje dokaza saslušanja svjedoka, zaključujući da ovi razlozi ne predstavljaju razloge iz odredbe članka 117. ZPP, a da o preotvaranju glavne rasprave, sukladno odredbi članka 305. ZPP, odlučuje sud bez prijedloga stranaka ako smatra da je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih pitanja, pa stranke nisu niti ovlaštene zahtijevati od suda da glavnu raspravu preotvori.

9.2. U pravu je prvostupanjski sud da razlozi navedeni u podnesku tužitelja od 8. veljače 2023. ne predstavljaju razloge iz odredbe članka 117. ZPP zbog kojih se može tražiti povrat u prijašnje stanje, a također pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje da prema odredbi članka 305. ZPP odluku o preotvaranju glavne rasprave sud donosi kada on ocijeni da je radi razjašnjenja pojedinih činjenica, nakon zaključenog raspravljanja, a prije donošenja odluke o glavnoj stvari, potrebno provesti određene dokaze ili utvrditi druge činjenice, a to svakako ne mogu predlagati stranke jer je to isključiva diskreciona ocjena suca koji postupa u predmetu pa je stoga valjano prvostupanjski sud iste zahtjeve odbacio kao nedopuštene.

9.3. S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tužitelja, a niti je ovaj sud našao razloge na koje pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo, temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijao rješenje prvostupanjskog suda.

Zadar, 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Katija Hrabrov