Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5231/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Željke Rožić Kaleb kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Sanji Godek-Glavina, odvjetnici u Koprivnici, protiv tužene Republike Hrvatske OIB:52634238587, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-79/2023-19 od 25. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-79/2023-19 od 25. rujna 2024. u pobijanom dijelu iz stavka III izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja preko iznosa od 8.000,00 eura do traženog iznosa od 19.908,42 eura ili u iznosu od 11.908,42 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama te u dijelu iz stavka II izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

II Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-79/2023-19 od 25. rujna 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke te u dijelu iz stavka II izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška.

III Preinačava se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn- 79/2023-19 od 25. rujna 2024. u pobijanom dijelu iz stavka III izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja preko iznosa od 4.000,00 eura do iznosa od 8.000,00 eura ili u daljnjem iznosu od 4.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. prosinca 2013. do isplate i sudi:

Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju daljnji iznos od 4.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. prosinca 2013. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućom, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi određenoj za sudionike u ostalim odnosima iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23), u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 157,19 eura, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. Pn-79/2023-19 tuženoj je naloženo da tužitelju naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 4.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. prosinca 2011. do isplate, kao u stavku I izreke presude suda prvog stupnja.

1.2. U stavku II izreke prvostupanjske presude odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak.

1.3. Tužbeni zahtjev u iznosu od 15.908,42 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama odbijen je kao u stavku III izreke prvostupanjske presude.

2.1. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka III izreke te iz stavka II izreke u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga. Predlaže povodom žalbe prvostupanjsku presudu u osporenom dijelu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

2.2. Žalbu je podnijela i tužena, protiv odluke iz stavka I izreke prvostupanjske presude te iz stavka II u dijelu kojim nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak ili da se ista presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti i dosudom naknade parničnog troška tuženoj, uz naknadu troška sastava žalbe.

3.1. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

3.2. Žalba tužene je neosnovana.

4.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim traži naknadu neimovinske štete u iznosu od 19.908,42 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. prosinca 2011. do isplate zbog povrede prava osobnosti tijekom boravka u Kaznionici u Lepoglavi u razdoblju od 27. siječnja 2011. do 15. listopada 2013. u nečovječnim i ponižavajućim uvjetima. Prethodnom prvostupanjskom presudom posl. br. P-711/14- 19 od 26. siječnja 2017. tužbeni je zahtjev odbijen i ta je presuda potvrđena presudom ovog suda posl. br. Gž-3266/17-2 od 16. listopada 2018. Međutim, Vrhovni je sud prihvatio tužiteljevu reviziju kao osnovanu i rješenjem br. Rev-823/2019-2 od 6. lipnja 2023. ukinuo navedene presude posl. br. P-711/14-19 i posl. br. Gž- 3266/17-2 te predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovni postupak, koji je potom donio osporenu presudu.

4.2. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Tako je utvrđeno da je tužitelj tijekom boravka u sobama Kaznionice u Lepoglavi u razdoblju nešto duljem od dvije godine od 4. veljače 2011. do 15. listopada 2013. uz dva prekida izdržavanja kazne zbog liječenja imao na raspolaganju manje od 3 m2 prostora ili čak manje od 2,5 m2, osim u razdoblju kada su se u spavaonici nalazila samo tri zatvorenika pa je po zatvoreniku bilo raspoloživih 3,15 m2.

5.2. Time je ostvarena povreda odredbe čl. 74. st. 3. u vezi čl. 14. st. 1. toč. 1 Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" br. 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13, 150/13., 98/19 i 14/21, dalje ZIKZ) kojima je propisano da svaki zatvorenik ima, pod uvjetima predviđenim tim Zakonom, pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima dok je po pitanju prostranosti prostorije u kojoj borave zatvorenici propisan nužni prostor od 4 m2 i 10 m3 za svakog zatvorenika u spavaonici.

5.3. Na temelju pravilnog utvrđenja ostvarenja pretpostavki prava na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te prava na dostojanstvo, ostvarene tijekom boravka tužitelja u Kaznionici u Lepoglavi u nečovječnim i nedostojanstvenim uvjetima u razdoblju od dvije godine i dva mjeseca, prvostupanjski je sud tužitelju dosudio naknadu štete u iznosu od 4.000,00 eura primjenom mjerodavnih odredbi čl. 19. st. 1., čl. 1045., čl. 1100. st. 1. i 2. te čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) u vezi čl. 23. st. 1. i čl. 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, dalje: Ustav) i čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 i 6/24, dalje: Konvencija). U čl. 23. st. 1. i čl. 25. st. 1. Ustava, te u čl. 3. Konvencije ugrađena je jedna od temeljnih vrijednosti demokratskog društva kojom se potpuno zabranjuje mučenje i nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, neovisno o okolnostima i ponašanju osobe odnosno žrtve.

6.1. Za razliku od žalbenih navoda tužene, odluka o tužiteljevom pravu na naknadu štete utemeljena je na odredbama čl. 23. st. 1. Ustava i čl. 19. st. 1. te čl. 1100. st. 1 i 2. ZOO u vezi čl. 74. st. 3. ZIKZ. Povodom žalbenih navoda tužene kojima se poziva na potrebu sveobuhvatnog pristupa uvjetima boravka u zatvoru s mogućnošću kompenzacije nedostatnog prostora u spavaonici valja reći kako je država dužna osigurati provedbu mjere lišenja slobode u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru.

6.2. Uvjeti za kompenzaciju, a zbog toga što se nije radilo ni o kratkotrajnom niti o povremenom boravku u nedovoljnom prostoru, nisu ostvareni. Na tragu pravnog shvaćanja iz odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić od 20. listopada 2016. po zahtjevu br. 7334/13 kao i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-823/2019-2 od 6. lipnja 2023., u okolnostima u kojima je tužitelj za vrijeme boravka u Kaznionici Lepoglava u pojedinim razdobljima bio smješten u prostorijama koje svojom veličinom odstupaju od one propisane odredbom čl. 74. st.

3. ZIKZ kao minimalnog prostora koji bi se mogao smatrati smještajem primjerenom ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima propisanog odredbom čl. 14. st. 1. ZIKZ, pri čemu takav smještaj nije bio ni kratak niti povremen, nije ostvarena ni prva pretpostavka eventualne kompenzacije manjka prostora.

6.3. Stoga na zakonitost i pravilnost prvostupanjske odluke ne utječe tuženičino žalbeno pozivanje na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske i pojedinih županijskih sudova, a obzirom na recentnu presudu Europskog suda za ljudska prava od 7. srpnja 2022. u predmetu Huber protiv Hrvatske po Zahtjevu br. 39571/16 u kojoj su ponovljena shvaćanja o ostvarenju čvrste pretpostavke povrede čl. 3. Konvencije u slučaju da je površina osobnog prostora koji je na raspolaganju osobi koja izdržava zatvorsku kaznu manja od tri četvorna metra a koja se pretpostavka može pobiti samo ako su smanjenja potrebnog najmanjeg osobnog prostora od tri četvorna metra kratka, povremena i minimalna, što ovdje nije bio slučaj.

6.4. Stoga je povodom žalbe tužene primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u stavku II izreke.

7.1. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je došlo do povrede konvencijskih i ustavnih prava tužitelja (čl. 23. st. 1. i čl. 25. st. 1. Ustava te čl. 3. Konvencije) koje nije moguće kompenzirati, tužitelj ostvaruje pravo na naknadu štete. Polazeći od činjenično i pravno usporednih predmeta Europskog suda za ljudska prava, tužitelj djelomično osnovano svojim žalbenim navodima osporava visinu dosuđene naknade neimovinske štete navodeći da prilikom utvrđivanja visine pravične novčane naknade sud nije uzeo u obzir ukupnu kvalitetu života tužitelja u konkretnoj ustanovi.

7.2. U tom je smislu ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade usporedna sudska praksa izražena kroz presude Europskog suda za ljudska prava po pitanju visine naknade (u predmetnima Muršić protiv Hrvatske, Ulemek protiv Hrvatske i Longin protiv Hrvatske

) i kriterija koji se pri tom uzimaju u obzir u ovom slučaju opravdava dosudu naknade od ukupno 8.000,00 eura, uzimajući u obzir i u prvostupanjskom postupku utvrđene okolnosti trajanja povrede ali isto tako i činjenice da je tužitelju kroz razdoblje boravka u zatvoru omogućen rad u radionicama ili u grupama za slobodne aktivnosti i pristup knjižnici i čitaonici te mu je pružena odgovarajuća zdravstvena skrb s prekidima izvršavanja kazne u svrhu liječenja.

7.3. Slijedom navedenog, naknada koju je dosudio prvostupanjski sud nije dostatna kako bi tužitelj prestao biti žrtva povrede zabrane zlostavljanja vezano za čl. 23. st. 1. i čl. 25. st .1. Ustava te čl. 3. Konvencije u okolnostima predmetnog slučaja. Temeljem čl. 1100. st. 2. ZOO i primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP preinačena je prvostupanjska odluka i tužitelju je dosuđen daljnji iznos od 4.000,00 eura, kao u stavku III izreke dok je u pogledu preostalog zahtjeva povodom žalbe tužitelja odlučeno kao u stavku I izreke, primjenom čl. 368. st .1. ZPP.

8. Naveden daljnji iznos naknade štete dosuđen je sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora odnosno od 11. prosinca 2013. kako je tužitelj i zatražio, u skladu s čl. 1103. u vezi čl. 29. ZOO i čl. 186.a st. 1 ZPP.

9. Uočava se kako je sud prvog stupnja odredio početak tijeka zakonskih zateznih kamatama na dosuđeni iznos od 4.000,00 eura od 13. prosinca 2011. kao u stavku I izreke prvostupanjske presude. Time je prekoračen tužbeni zahtjev jer je tužitelj svojim zahtjevom tražio zakonske zatezne kamate tekuće od 11. prosinca 2013. Međutim, to prekoračenje se ne ističe u žalbi tužene a ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12 ZPP tako da je navedeno bez utjecaja na pravilnost prvostupanjske presude.

10. Povodom žalbi stranaka na odluku o naknadi parničnog troška iz stavka II izreke prvostupanjske presude kojom je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak valja reći da su i uz dosudu daljnjeg iznosa od 4.000,00 eura odnosno ukupnog iznosa naknade od 8.000,00 eura ostvarene pretpostavke za primjenu čl. 154. st. 4. ZPP Ovo stoga što je tužitelj s postavljenim zahtjevom od 19.908,42 eura uspio s oko 40,19%, dakle nije uspio s oko 59.81 %. Uz uračunavanje uspjeha tužitelja s osnovom zahtjeva dolazi se do polovičnog uspjeha stranaka u sporu, slijedom čega je odlučeno kao u stavku I i II izreke, primjenom čl. 380. toč. 2 u vezi čl. 154. st .4. ZPP.

11. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe valjalo je djelomično prihvatiti, temeljem čl. 166. st. 2. ZPP i tbr. 10. st. 1., tbr. 46. i tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje Tarifa) u vrijednosti od 625,00 eura ali u razmjeru uspjeha tužitelja sa žalbom od oko 25,15% ili u iznosu od 157,19 eura, kao u stavku IV izreke. Pri tom nije bilo uvjeta za naknadu troška pristojbe na žalbu jer iz stanja spisa predmeta suda prvog stupnja ne proizlazi da je taj trošak za tužitelja nastao odnosno da je tužitelj tu pristojbu platio pa da bi bio ovlašten zahtijevati naknadu tog stvarnog troška.

12. U stavku III izreke odlučeno je o zahtjevu tužene za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl.154. st. 1 ZPP.

U Zagrebu 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej