Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-27/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Sury, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj OIB: 82031999604 Zagreb, Ozaljska 105, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mihočević & Bajs, iz Zagreba, radi utvrđenja, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu Poslovni broj Pr-2916/2020-27 od 29. listopada 2024., u sjednici vijeća dana 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu Poslovni broj Pr-2916/2020-27 od 29. listopada 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu Poslovni broj Pr-2916/2020-27 od 29. listopada 2024. pod toč. II izreke u dijelu u kojemu tužitelju nije dosuđen trošak postupka preko iznosa od 2.125,00 eur.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu Poslovni broj Pr-2916/2020-27 od 29. listopada 2024.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke nalaže se tuženiku da tužitelju na ime razlike plaće isplati iznos od 4.395,99 eur / 33.121,59 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine obroke. Rješenjem od istoga dana odbacuje se tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi: "Utvrđuje se ništetnim Sporazum zaključen dana 29. kolovoza 2014. između Zagrebačkog holdinga d.o.o. – Podružnice Zagrebački električni tramvaj i Sindikata koji djeluju u Zagrebačkom holdingu d.o.o. – Podružnici Zagrebački električni tramvaj". Pod toč. II rješenja nalaže se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 2.125,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. listopada 2024. do isplate.

2. Protiv navedenog rješenja u dijelu pod toč. II u odbijajućem dijelu žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda.

3. Protiv navedene presude i rješenja u usvajajućem dijelu žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sporazuma stranaka, jer podružnica tuženika ZET po navodima tužitelja nije imala pravnu osobnost i nije bila ovlaštena sklapati sporazume radnika zaposlenih u Podružnici s obzirom da ista nije mogla biti strana kolektivnog ugovora niti ga je mogla mijenjati. Iz Sporazuma je vidljivo da se kao stranka pojavljuje Podružnica Zagrebačkog holdinga-ZET i potpisnik istog je EP kao član Uprave Zagrebačkog holdinga i voditelj Podružnice ZET, koji nije bio ovlašten potpisivati takve Sporazume odnosno mijenjati odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora. Zakona o radu ne poznaje formu sporazuma kao i ni propisan oblik forme sporazuma poslodavca i sindikata i isti ne mogu u bilo kakvom obliku mijenjati odredbe TKU-a za pravna pitanja koja se odnose na položaj radnika.

7. Tuženik u žalbi tvrdi kako tužitelj u cijelom utuženom razdoblju imao sklopljen ugovor o radu za radno mjesto vozač autobusa I s koeficijentom 2,20 i da mu je u odnosu na isti trebalo obračunavati plaću. Stupanjem na snagu Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta stranke su zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme i to za radno mjesto Vozač autobusa I s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20. Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, a koji je sastavni dio Pravilnika, utvrđeno je radno mjesto vozač autobusa I

– koeficijent složenosti poslova 2,20, vozač autobusa II – koeficijent složenosti poslova 2,30 te vozač autobusa III – koeficijent složenosti poslova 2,40. Prema tome, budući da tužitelj do 1.10.2018. godine nije imao sklopljen ugovor o radu za radno mjesto vozač autobusa III, a za koje je prema Pravilniku određen koeficijent 2,40, već je imao sklopljene ugovore o radu prema kojima je plaća trebala biti obračunata sukladno koeficijentu 2,20, tuženik je pravilno obračunavao plaću koristeći pritom koeficijent 2,20. Tužitelj temelji svoj zahtjev upravo na Pravilniku kojim je predviđeno radno mjesto vozač autobusa I, a u skladu s ugovorom o radu od 20. svibnja 2015. i 30. studenoga 2019., kojim je predviđeno to isto radno mjesto. Plaća tužitelja bila je jasno utvrđena Ugovorom o radu u skladu s važećim Pravilnikom i ZOR, dok pravno nije odlučno jesu li tužitelji obavljali poslove radnog mjesta za koji bi im pripadao viši koeficijent za obračun plaće. Zbog navedenog ne može niti biti riječ o tome da bi tuženik tužiteljima razliku plaće bio dužan isplatiti prema pravilima o stjecanju bez osnove. Tuženik tvrdi kako je tužitelj znao i pristao da mu plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto, odnosno 2,20. Obzirom na to da je tužitelj do 1. listopada 2018. godine imao sklopljen ugovor o radu za radno mjesto vozač autobusa I, poslodavac je istom zakonito i pravilno obračunavao plaću prema ugovorenom koeficijentu za navedeno radno mjesto. Za radno mjesto na kojem je bio zaposlen tužitelj koeficijent složenosti poslova bio je uređen identično ugovoru o radu važećim u utuženom razdoblju i Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta pa dakle ne postoji različito uređenje pojedinog prava radnika iz radnog odnosa.

8. Tužitelj pak u žalbi ističe da sud je tužitelju priznao trošak sastava samo dva obrazložena podneska po Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 138/2023, dalje Tarifa) iako su podnesena četiri obrazložena podneska (priznati podnesci od 23. srpnja 2020. i 27. srpnja 2021.; nepriznati podnesci od 21. listopada 2021. i 29. studenog 2022.). Sud navedene podneske tužitelju nije priznao pogrešno navodeći kako isti nisu bili potrebni za vođenje parnice niti je priznao pravo na naknadu troškova za podneske kojima je tužitelj požurivao sud.

9. Sud prvog stupnja pak u pobijanoj odluci pravilno ističe kako u ugovoru o radu od 20. svibnja 2015. utvrđeno je da je navedeni ugovor sklopljen za razdoblje do 20. svibnja 2016., a temeljem tog ugovora tužitelj je obavljao poslove radnog mjesta vozač autobusa, te je u čl. 9 ugovora o radu ugovoreno kako će za navedene poslove tuženik tužitelju obračunati plaću primjenom koeficijenta složenosti poslova 2,20 i to sukladno odredbama Kolektivnog ugovora ili Pravilnika o radu. Uvidom u ugovor o radu od 30. studenog 2015. utvrđeno je da je navedeni ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme, za radno mjesto vozač autobusa I, a člankom 8. ugovora o radu ugovoreno je da će za navedene poslove tuženik tužitelju obračunati plaću primjenom koeficijenta složenosti poslova 2,20 i to sukladno odredbama Kolektivnog ugovora ili Pravilnika o radu. Ugovorom pak o radu od 01. listopada 2018. stranke isti sklapaju na neodređeno vrijeme, za radno mjesto vozač autobusa III, a člankom 6 ugovora o radu ugovoreno je da će za navedene poslove tuženik tužitelju obračunati plaću primjenom koeficijenta složenosti poslova 2,40 i to sukladno odredbama Kolektivnog ugovora ili Pravilnika o radu.

10. Pravilnikom od 24. srpnja 2015. o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, tuženik je propisao Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova u kojem su radna mjesta vozač autobusa svrstana u grupu V složenosti poslova i propisano je radno mjesto vozač autobusa I s koeficijentom 2,20, vozač autobusa II s koeficijentom 2,30 i vozač autobusa III s koeficijentom 2,40.

11. U utuženom razdoblju, do sklapanja ugovora o radu od 01. listopada 2018. tuženik je tužitelju obračunavao i isplaćivao plaću sukladno koeficijentu složenosti poslova 2,20 koji koeficijent je utvrđen u članku 9 ugovora o radu od 20. svibnja 2015. i članku 8 ugovora o radu od 30. studenog 2015. koji je propisan za radno mjesto vozač autobusa I.

12. Tuženik nije dokazao da postoji razlika između poslova radnih mjesta vozač autobusa I, vozač autobusa II i vozač autobusa III, te se radi o istovjetnim poslovima pa iz tog razloga tužitelj smatra da mu je tuženik u utuženom razdoblju bio dužan isplaćivati plaću obračunatu temeljem koeficijenta složenosti poslova 2,40. Tužitelj ne zna iz kojeg razloga su s nekim vozačima sklapani ugovori o radu za radno mjesto vozač I, vozač II i vozač III. Naveo je da se nije ništa promijenilo u opisu poslova koje je obavljao u razdoblju od sklapanja ugovora o radu za radno mjesto vozač I do sklapanja ugovora o radu za radno mjesto vozač III. I svjedoci OP i ŽP rade na istoj liniji kao i tužitelj te međusobno jedan od drugog preuzimaju autobuse, a tako je bilo od 2015., odnosno svi su radili iste poslove. Tužitelj je kao i neki drugi vozači imao manji koeficijent za obračun plaće, ali svjedocima nije poznato zbog čega.

13. Iz tuženikovog Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta i Kataloga radnih mjesta po grupama složenosti poslova proizlazi da je kod tuženika radno mjesto vozač autobusa bilo razvrstano u tri kategorije (I, II i III) sa različitim koeficijentima složenosti poslova, ali iz navedenog Pravilnika i Kataloga nije vidljivo u čemu se sastoji razlika između navedenih kategorija radnog mjesta vozač autobusa i zašto je za svaku kategoriju vozača autobusa propisan različit koeficijent za obračun plaće, te niti tuženik isto nije dokazao tijekom postupka, pa sud pravilno utvrđuje kako se navedena radna mjesta razlikuju isključivo po propisanom koeficijentu složenosti poslova.

14. Stoga sud pravilno primjenjuje čl. 91 st 1 i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23) prema kojemu je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti te da dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju. Kako je tužitelj u okviru radnog mjesta vozač autobusa I obavljao iste poslove i u istim uvjetima kao i vozači koji su imali ugovore o radu za radno mjesto vozač autobusa III, to je tužiteljev rad na poslovima radnog mjesta vozač autobusa I bio jednak i jednake vrijednosti poslovima koje su obavljali vozači na radnom mjestu vozač autobusa III a tuženik nije dokazao da postoji razlika između poslova koje je obavio tužitelj i poslova koje su obavili vozači na radnom mjestu vozač autobusa III, pa se radi o radu jednake vrijednosti pa je tuženik bio dužan tužitelju isplaćivati plaću koju je obračunavao vozačima na radnom mjestu vozač autobusa III.

15. Pravilno konačno tužitelju nije priznata nagrada za sastav podnesaka koje u žalbi traži tužitelj, jer navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice, u smislu članka 155 ZPP-a te je tužitelj sve što je poduzeo u okviru tih procesnih radnji mogao poduzeti u okviru radnjiza koje je trošak dosuđen.

16. Stoga je, budući da je i odluka o troškovima pravilna i zakonita u smislu čl. 154. i 155. ZPP, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo podnesene žalbe protiv presude odbiti i njima pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat