Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5264/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević predsjednice vijeća, Ilijane Petyo članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Vlaste Feuš članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Petri Vugrin Posavec, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-368/2023-30 od 17. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-368/2023-30 od 17. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl.4 Ugovora o kreditu broj 146-259/2007 od 13.09.2007. godine sklopljen između tužitelja EM i Hypo Alpe -Adria-Bank d.d., u dijelu koji glasi: "Kredit se otplaćuje u 180 (stoosamdeset) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 878,81 CHF (osamstosedamdesetosam švicarskih franaka i 81/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja…", kao i dio odredbe čl.2. Aneksa uz Ugovor o kreditu broj :146-259/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine u dijelu koji glasi: „Kredit se otplaćuje u 180 (stoosamdeset) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 878,71 CHF (osamstosedamdesetosam švicarskih franaka i 71/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo lpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja…“ (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju ukupni iznos od 29.001,15 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci pobijane odluke (toč. II. izreke), kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 4.643,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate (toč. III. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu u kojoj navodi da se podnosi protiv pobijane presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da izreka presude ne proturječi razlozima presude, a presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i iskazima danih u postupku i samih tih isprava i iskaza.

6. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Nadalje, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, a posljedično tome isplata preplaćenih iznosa temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

9. U postupku je utvrđeno da su tužitelj i prednik tuženika kao banka sklopili ugovor o kreditu, broj: 146-259/2007 dana 13. rujna 2007. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine u iznosu od 117.200,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu redovitu promjenjivu godišnju kamatnu stopu u visini od 4,20 % dekurzivno godišnje, koji je solemniziran 1. listopada 2007. kod javnog bilježnika Marijana Balabana iz [adresa] i da je kredit isplaćen tužitelju, te da je 22. listopada 2007. sklopljen aneks predmetnog ugovora, kojim se zbog greške u pisanju, izmijenio iznos mjesečnog anuiteta, a koji aneks je solemniziran kod javnog bilježnika Marijana Balabana 23. listopada 2007.

10. Pogrešno tuženik navodi u žalbi da je ugovor o kreditu između stranaka sklopljen dana 14. srpnja 2005., jer iz priloženog ugovora proizlazi da je sklopljen 13. rujna 2007., kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

11. Suprotno navodima žalbe, pravilno se prvostupanjski sud pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koja se odnosi i na tuženika, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Iz navoda žalbe ne proizlazi da bi bio sporan status tužitelja kao potrošača, niti je to tuženik, prema stanju spisa, osporavao tijekom postupka, a pravna utvrđenja odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa na koje se potrošač pozove u postupku koji pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, obvezujući su za ostale sudove sukladno odredbi čl. 502.c ZPP.

13. Tuženik u žalbi pobija primjenjivost odredbe čl. 502.c ZPP, tvrdeći da se odredba članka 502.c ZPP prema zakonskom tekstu odnosi na parnice radi naknade štete, a ne na parnice radi stjecanja bez osnove kao što je u konkretnom slučaju.

14. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c ZPP dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo, slijedom čega ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZZP (ni u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 3142/18, a ni odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav). Tuženik isto tako neosnovano smatra da presuda donesena po kolektivnoj tužbi nije primjenjiva iz razloga što odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, dodana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/09, stupio na snagu 16. srpnja 2009.) nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Naime, taj Zakon primjenjuje se na odluke donesene u kolektivnim sporovima nakon tog datuma, kao i kasniji Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14), sa sadržajno istom odredbom čl. 118., a koji je stupio na snagu 8. travnja 2014., pa kako je konkretna presuda u kolektivnom sporu donesena 2018., to se isti primjenjuje i na tu presudu.

15. Sud prvog stupnja, postupajući u skladu s odredbom članka 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio je koje će činjenice uzeti kao dokazane i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud. Ne prihvaća se neutemeljen žalbeni navod tuženika da je sud prvog stupnja odbio izvesti konkretne dokazne prijedloge kojima je namjeravao dokazati navode o činjenicama o neosnovanosti tužbe. Tuženik je u postupku bio odustao od saslušanja zaposlenika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, kao i od saslušanja javnog bilježnika. U žalbi tuženik ne navodi koje je to po tuženiku predložene dokaze prvostupanjski sud zanemario. Iz stanja spisa predmeta suda razvidno je da je prvostupanjski sud izvršio uvid u sve po tuženiku predložene isprave. Osim toga, u skladu s načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, što ne znači da je dužan prihvatiti sve predložene dokaze, već je sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, ne postoji obveza suda izvesti sve dokaze koje su stranke predložile ako ti dokazi nisu potrebni radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Pri tom treba reći da

16. Pri tome valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od 13. rujna 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09, dalje ZZP/07), koji je na snazi od 7. kolovoza 2007., te okolnost da se prvostupanjski sud pozvao na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 93/03, dalje ZZP/03), nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, s obzirom da odredbe čl. 96., 97., 98., 99. i čl. 102. ZZP/07 propisuju identično kao i odredbe čl. 81., 82., 83., 84. i 87. ZZP/03.

17. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96. st. 4 ZZP/07).

19. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 98. ZZP/07).

20. Nadalje odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

21. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

22. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja CHF naspram tadašnje kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

23. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njihove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje potrošača o tome da snosi rizik od pada valute od koje ostvaruje dohodak što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, time da se pri tome traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

24. Suprotno navodima tuženika, nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 odnosno pravilno čl. 99 ZZO/07 o nedopuštenosti ocjene ugovornih odredaba. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

25. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču.

26. Potrošač, dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s tim da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju kredita u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

27. Provedenim saslušanjem tužitelja utvrđeno je da tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije predočio rizike ugovaranja valutne klauzule vezane za CHF, a radilo se o tzv. tipskom ugovoru, ugovoru o kreditu pripremljenom od strane banke, i tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati na isti.

28. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi, niti je to tuženik dokazao, da bi se o predmetnim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, a kako su ugovorne odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika, radi se nepoštenim ugovornim odredbama, u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07 prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Takva nepoštena ugovorna odredba je, sukladno odredbi čl. 102 st. 1. ZZP/07, ništetna.

29. Načinom ugovaranja, prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

30. Uz to, odredbe ugovora o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

31. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su predmetne odredbe kao nepoštene u smislu čl. 102 st. 1. ZZP/07 ništetne slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud pobijanom presudom utvrdio ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF.

32. Na osnovi Direktive 93/13/EEZ države članice imaju obvezu potrošačima osigurati restituciju kao posljedicu utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi.

33. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanje prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

34. Pri tome neosnovano tuženik navodi da sud prvog stupnja nije naveo niti jednu pretpostavku kojom bi obrazložio naknadu štete, budući da se ovdje ne radi o naknadi štete nego o pravu potrošača na povrat sredstava koje je platio na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, budući da na osnovi Direktive 93/13 države članice imaju obvezu potrošačima osigurati restituciju kao posljedicu utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi.

35. Što se tiče žalbenih navoda žalitelja vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje žalitelja na interpretativnu presudu Suda Europske unije od **.**.2013.,E, C-415/11, EU:C:2013:164, valja reći kako je Sud u navedenoj presudi (u kojoj je prvi puta tumačio Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, SL 1993., L 95, str. 29., SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24. - dalje Direktiva 93/13 EEZ, u kontekstu zaštite od nepoštenih odredbi u ugovoru o hipotekarnom kreditu u ovršnom postupku), oslanjajući se na svoja tumačenja iz svojih prijašnjih presuda u kojima je tumačio Direktivu 93/13 EEZ, i njezin Prilog, detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo jer li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca, odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora. Nadalje, u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora Principado, C 226/12, EU:C:2014:10, sud je, nakon presude E, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

36. Žalbeni navodi o tome da je Zakonom o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu, nemaju utjecaja na odluku suda o ništetnosti ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Sama mogućnost ugovaranja valutne klauzule ne znači i ne može značiti da niti jedna ugovorna odredba kojom se ugovara valutna klauzula ne može biti ništetna, jer je mogućnost takvog ugovaranja zakonom propisana. U ovom slučaju ugovorne odredbe su ništetne po posebnom propisu, ZZP (lex specialis), i to zato što su nepoštene.

37. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

38. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto prima s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

39. Prvostupanjski sud je utvrdio provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Slađane Srnec da je preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike) kada je tečaj bio veći od početnog iznosio 218.509,40 HRK odnosno 29.001,15 eura, da nema negativne tečajne razlike, tako da neto preplata tečaja kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika iznosi 218.509,40 HRK odnosno 29.001,15 eura, a što je tabelarno prikazano za svaki pojedini mjesec u pisanom nalazu i mišljenju.

40. Neosnovano tuženik iznosi u žalbi prigovor na metodologiju prilikom izrade nalaza i mišljenja vještaka kada je uzeo početni tečaj CHF za cijelo ugovoreno razdoblje otplate kredita. Suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja svoju je odluku u pogledu visine preplaćenih iznosa kredita pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka koji je izračun izvršio prema tečaju CHF važećem na dan isplate kredita za cijelo ugovoreno razdoblje, jer je do porasta mjesečnih anuiteta rata kredita tužitelju i došlo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na ovaj na dan isplate kredita, a što je direktna posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

41. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platila dospjele anuitete kredita tuženiku jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO, na koju odredbu se pravilno pozvao prvostupanjski sud. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/07 te odredbe ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već platiti i zateznu kamatu.

42. Pri tom treba navesti da Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-5475/21 od 30. lipnja 2022., kada se u određenom konkretnom slučaju utvrdi ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propust banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je podnositeljica nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

43. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare pri čemu valja dodati da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 29. svibnja 2023. tako da nije protekao petogodišnji zastarni rok. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u čl. 226. ZOO, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na pretplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. U konkretnom slučaju nije riječ o tražbini povremenih davanja, niti se tražbina tužiteljice odnosi na plaćanje anuiteta, već isplatu stečenog bez osnove pa u primjenu ne dolazi zastrani rok iz čl. 226. ZOO, već opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO.

44. S obzirom da je prvostupanjski sud pravilno ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni.

45. Tuženik žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njemu dosuđen parnični trošak. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga, kao opravdan iznos troškova postupka tužitelju, uzet iznos koji je priznao sud prvog stupnja.

46. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

47. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe odbijen je jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku (čl. 166 st. 1 ZPP).

U Zagrebu 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Vlatka Fresl Tomašević