Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-250/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja,u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis,članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], sada u [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Miličeviću, odvjetniku u Županji, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trga 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti/isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj P-71/2023-22 od 14. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj P-71/2023-22 od 14. studenog 2023. u dijelu pod točkom I., II, kao i u dijelu pod točkom III. izreke kojim je tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 1.883,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom III. izreke, kojim je tužitelju naknađen trošak parničnog postupka u iznosu od 138,02 eura i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja UB za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 138,02 eura sa zakonski zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. kako neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj P-71/2023-22 od 14. studenog 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da su ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102982990 od 11. svibnja 2006. godine, sklopljenog između stranaka, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.261,99 eur sa zakonskim zateznim kamatama pobliže označenim u točki II. izreke prvostupanjske presude, te se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.021,02 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. studenog 2023. godine do isplate, sve u roku 15 dana.

2. Ujedno se utvrđuje nepostojanje tuženikova potraživanja istaknutog radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 109,55 eura, sa zakonskim zateznim kamatama pobliže označenim u točki IV. izreke prvostupanjske presude, te je odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.492,50 eur.

3. Protiv navedene presude žali se tuženik, u dijelu pod točkom II., III. i V. izreke, kao i protiv rješenja, iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

4. Žalba nije osnovana.

5. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danih u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanja, pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Tako je sud prvog stupnja pravilnom ocjenom provedenih dokaza, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, utvrdio da tuženi zahtjev nije osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, a posljedično tome i isplata iznosa od 2.261,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.

10. Neosnovan je prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja jer da su stranke člankom 16. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, dakle, u Rijeci, budući da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je navedena odredba predmetnog ugovora nepoštena, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP), s obzirom na to da se radi o unaprijed formuliranoj odredbai o kojoj se nije pregovaralo, te je navedena odredba u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje zbog toga znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Stoga je takva prorogacijska klauzula, u smislu odredbe čl. 70. ZPP u korist mjesta zaključenja ugovora u kojem tuženik ima sjedište, ništetna klauzula, sukladno odredbi čl. 87. ZZP, o kojoj se nije posebno pregovaralo, zbog čega je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

12. Pri tome se treba voditi računa i o udaljenosti prebivališta tužitelja kao potrošača kao i činjenici da bi njegov dolazak na sud u mjesto zaključenja ugovora iziskivao znatan trošak, kojem tuženik nije izložen s obzirom da ima podružnicu u [adresa], kao i ostalim relevantnim okolnostima koje predstavljaju questio facti, a sve u skladu sa zaključkom utvrđenim na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020. godine.

13. Osim toga, i prema odredbi čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovnica nalazi, pa kako tuženik ima poslovnu jedinicu u [adresa], to je pravilno sud prvog stupnja odbio njegov prigovor mjesne nenadležnosti toga suda.

14. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi rješenje suda prvog stupnja.

15. Tuženik u izjavljenoj žalbi opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući kako je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP, odnosno, da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom neovisno je li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP s time, da tuženik istovremeno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP.

16. Ovaj sud međutim navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje s obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira niti osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka, a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, zbog čega niti žalbeni prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće, tim više što je podnijet, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, a niti odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

17. Presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a koja se odnosi i na tuženika, pravomoćno je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača, koji se odnose na ništetnost odredbe kojom je otplata glavnice kredita vezana uz CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Neosnovani su žalbeni navodi da sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, nije utvrdio sve činjenice za ocjenu ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, budući da je sud prvog stupnja proveo pojedinačni kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i sve te predložene dokaze proveo.

19. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, odnosno Općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

20. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

21. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošača, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

22. To znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

23. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga, banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

24. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu u banci ponudili kredit u CHF, a pri tome su uzeli u obzir njegova primanja, te je razumio da je riječ o kreditu s valutnom klauzulom, ali je bio u uvjerenju da se tečaj neće značajnije mijenjati, jer mu je rata bila u početku 800,00-900,00 tadašnjih kuna, a povećala se na 1.400,00 tadašnjih kuna, što mu je bilo teško plaćati, pa je u drugoj banci podigao kredit kako bi mogao otplatiti taj kredit podignut kod tuženika. Službenica u banci mu je čitala pojedine odredbe ugovora, ali nije razumio pojam valutne klauzule niti se sjeća da bi postavljao u banci pitanje o rizicima promjene tečaja.

25. Svjedok UBP, djelatnica banke, navodi da se sjeća tužitelja da je dolazio u banku, ali se ne sjeća okolnosti prije potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu, pa samo načelno može reći kako je postupala prema svakom klijentu, odnosno osobi zainteresiranoj za kredit. U vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor banka je imala jedino kredite s valutnom klauzulom, a misli da su se tek kasnije pojavili i krediti u kunama bez valutne klauzule. U trenutku ponude kredita mogla je ponudit samo kredite s valutnom klauzulom, a načelno je klijentima govorila o pojmu valutne klauzule što znači da rata ovisi o tečaju strane valute ali oni nisu znali kako će se taj tečaj CHF konkretno kretati, međutim nije nešto posebno naglašavala je li HNB štiti tečaj kune u odnosu na stranu valutu, ali to je ovisilo o tome što je klijent pitao, a u banci su imali letke odnosno propagandni materijal za sve vrste proizvoda, te je ona tumačila zainteresiranim osobama koliki bi bio anuitet po kojoj vrsti kredita, time da neki klijenti uopće nisu htjeli razgovarati o kreditu s valutnom klauzulom u odnosu na euro, jer su ti krediti u startu imali veću kamatu za 2%.

26. Iz tih iskaza ne proizlazi, niti je to tuženik dokazao, da bi se o predmetnoj odredbi ugovora pregovaralo na navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, a kako je ta ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, očito je da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a takva nepoštena ugovorna odredba je, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništava, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

27. Takvim načinom ugovaranja, prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

28. Osim toga, tuženiku je kao instituciji koja se bavi kreditiranjem, bila poznata ili mu je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom u CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi.

29. Sud prvog stupnja je proveo test nepoštenosti sporne odredbe o valutnoj klauzuli i prilikom ocjene svih elemenata potrebnih za utvrđenje njezine valjanosti, pravilno utvrdio da je predmetna odredba ništetna.

30. Navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO), kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

31. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

32. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga, sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

33. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

34. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

35. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto prima s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

36. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju Zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

37. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenje ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. godine).

38. Prema tome, kako je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a tužba je u ovom postupku podnesena 14. veljače 2023. godine, to sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

39. Sud prvog stupnja je pravilno je, sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP, prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.883,00 eura i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge koje prihvaća i ovaj sud.

40. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi, jer sud prvog stupnja glede odluke o trošku nije pravilno primjeno materijalno pravo.

41. Naime, sud prvog stupnja dosuđuje tužitelju trošak sudske pristojbe na tužbu od 69,01 euro i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 69,01 euro, međutim, u spisu nema dokaza da je tužitelj pristojbu za tužbu doista i platio, zbog čega nije dokazao da mu je taj trošak doista i nastao, pa sud prvog stupnja nije imao osnove dosuditi mu taj trošak.

42. Isto tako, tužitelju nije nastao ni trošak plaćanja sudske pristojbe na presudu, jer su, sukladno odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 51/23), od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

43. Prema tome, kako je tužitelj oslobođen od plaćanja pristojbi, to mu taj trošak nije nastao, pa sud prvog stupnja nije imao osnove dosuditi mu i taj trošak.

44. Stoga je u tom dijelu preinačenjem prvostupanjske presude valjalo zahtjev za naknadu troška odbiti, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

45. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, a na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu glede odluke o trošku.

U Zagrebu 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Željka Rožić Kaleb