Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5024/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice HU, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja ĆU, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje oboje zastupa punomoćnik Dražen Lančić, odvjetnik u Zagrebu, Tuškanova 32, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupaju punomoćnici IU, CU, ĐU, RU, GU, UU, ZU, SU, PU, DU, Mia Lazić i Branimir Žarković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1/A, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4399/2022-56 od 3. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Addiko Bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4399/2022-56 od 3. rujna 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 236-96/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 04.05.2007.g., u dijelu koji je odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, koji ugovor je zaključen između tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao Banke, I-tužiteljice HU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita, II-tužitelja ĆU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] kao sudužnika i založnog dužnika, LU iz [adresa] kao založnog dužnika te ŠU iz [adresa] i NU iz [adresa] kao sudužnika solemniziran kod javnog bilježnika Davora Miškovića iz Zadra, Mihovila Klaića 7, pod poslovnim brojem OU-7358/2007, te se utvrđuje ništetnom odredba čl. 2. i 4. navedenog Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 236-53041762 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.12.2011.g., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, te se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba čl. 2. i čl. 4. istog Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u valuti CHF, koji ugovor je zaključen između tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, IB: 14036333877 kao Banke, I-tužiteljice HU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita, II-tužitelja ĆU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] kao sudužnika i založnog dužnika, ŠU iz [adresa] i VU iz [adresa] kao sudužnika, solemniziran kod javnog bilježnika Elizabete Škunca iz Paga, pod poslovnim brojem OU-5213/2011, te se utvrđuje ništetnom odredba čl. 2. i 4. navedenog Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

III. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti preostalog dijela Ugovora o kreditu sklopljenog dana 04. svibnja 2007. godine i u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti preostalog dijela Ugovora o kreditu sklopljenog dana 14. prosinca 2011. godine i Aneksa broj 1 uz predmetni Ugovor, izuzev odredbi čl. 2., 4. i 6. navedenih Ugovora o kreditu koji su utvrđeni ništetnim u točkama I. i II. izreke ove presude, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu koji glasi:

"Zabranjuje se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naplata putem Instrumenata osiguranja izdanih od dužnika i to:

Javnobilježnički potvrđenih izjava o suglasnosti sukladno odredbama Ovršnog zakona, kao i zadužnica na iznos kredita uvećanih za kamate i troškove, potvrđene u skladu s odredbama Ovršnog zakona, izdatnika HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], ŠU iz [adresa] i VU iz [adresa].

Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru, zemljišnoknjižni odjel Pag, brisanje založnog prava upisanog na nekretninama - kč. br. [katastarska čestica] oznake kuća i dvorište površine 383 m2 , te kč. br. [katastarska čestica] oznake pašnjak površine 149 m2 , sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] - I i to pod posl.br. Z-3761/11, temeljem Ugovora o kreditu broj 236-53041762 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.12.2011. godine potvrđenog kod javnog bilježnika Elizabete Škunca iz Paga, pod poslovnim brojem OU-5213/2011 sve u korist Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru, zemljišnoknjižni odjel Pag, zabilježba obveze brisanja hipoteke upisane pod posl.br. Z-1086/07 te da ne može nakon prestanka hipotekarne tražbine raspolagati neizbrisanom hipotekom odnosno mjestom u prvenstvenom redu koji ima ta hipoteka, sve upisano na nekretninama kč. br. [katastarska čestica] oznake kuća i dvorište površine 383 m2 , te kč. br. [katastarska čestica] oznake pašnjak površine 149 m2 , sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] - I i to pod posl.br. Z-3761/11.".

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi I-tužiteljici HU, OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tužitelju ĆU, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 4.168,71 eur, u roku od 15 dana.“.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., II. i V. izreke, žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno u tom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćnicima odvjetnicima, zajedno s pripadajućim PDV-om u iznosu od 781,25 eura, te trošak sudske pristojbe za žalbu u točno nenaznačenom iznosu.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, da ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o nepoštenosti i ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u konkretnom slučaju te razlozi kojima sud prvog stupnja utvrđuje status tužitelja kao potrošača i otklanja prigovor zastare.

5. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

6. Međutim, žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, djelomično su osnovani (u dijelu kojim otklanja prigovor zastare), pri čemu navedeno nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava o tužbenom zahtjevu trebalo jednako odlučiti.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu od 4. svibnja 2007. i Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2011., sklopljenih između 1. tužiteljice, kao korisnice kredita te 2. tužitelja kao sudužnika i založnog dužnika, s jedne strane i s druge strane tuženice (točnije, njezine prednice), kao kreditora, te zahtjev kojim tužitelji predlažu naložiti ZK odjelu Općinskog suda u Zadru brisanje založnog prava upisanog na nekretninama i zabilježbu obveze brisanja hipoteke i zabraniti tuženici naplatu putem instrumenata osiguranja (i to javnobilježničko potvrđenih Izjava o suglasnosti i Zadužnica), koji zahtjev (za utvrđenjem ništetnosti), tužitelji temelje na tvrdnji da prilikom sklapanja Ugovora tuženica s njima nije pregovarala niti o valutnoj klauzuli, niti o promjeni kamatne stope, pa da su te odredbe Ugovora suprotne prisilnim propisima (Zakonu o zaštiti potrošača), suprotne načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu zabrane zloupotrebe prava te načelu jednake vrijednosti ugovorenih činidaba, i kao takve ništetne, što za sobom povlači ništetnost cijelog Ugovora te posljedično tome i brisanje založnog prava s nekretnine tužitelja te zabranu naplata putem instrumenata osiguranja izdanih od tužitelja.

8. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanih u predmetnim Ugovorima o kreditu, s time da je sporna i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja, kao i status tužitelja kao potrošača.

9. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi:

- da su parnične stranke 4. svibnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na iznos od 550.000,00 CHF te da su potom radi refinanciranja tog kredita 14. prosinca 2011. zaključile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kao i Aneks br. 1 tom Ugovoru na iznos od 579.200,00 CHF, na rok otplate 30 godina,

- da je u oba spomenuta Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF,

- da je Ugovor o kreditu od 4. svibnja 2007. sklopljen kao stambeni kredit, što je izrijekom naznačeno u čl. 2. Ugovora, u kojem je navedeno: "Kredit se odobrava za: adaptaciju kuće i refinanciranje kredita druge Banke.", dok u čl. 11. stoji da je na nekretnini iz čl. 10. trenutno uknjiženo založno pravo u korist Erste Banke, te da su stranke suglasne da će se iz tog kredita zatvoriti dugovanje prema Erste banci, koja banka će potom izdati brisovno očitovanje,

- da se u Ugovoru o kreditu od 14. prosinca 2011., u čl. 2. navodi da se radi o stambenom kreditu koji se odobrava za: refinanciranje kredita Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te da su stranke suglasne da se iznos isplaćuje na kreditnu partiju Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., za zatvaranje obveza po kreditu koji se refinancira,

- da iz pisma namjere Erste banke od 5. travnja 2007. proizlazi da je u svrhu prijevremene konačne otplate kredita odobrenog 19. prosinca 2005., potrebno uplatiti 395.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Erste banke, a koja banka izjavljuje da je spremna izdati brisovno očitovanje za hipoteku na nekretnini, ukoliko njihovo navedeno potraživanje bude podmireno u cijelosti,

- da je svjedokinja OU, zaposlenica tuženice, iskazala da se ne sjeća je li s tužiteljima razgovarala o kamatnoj stopi, valuti i iznosu kredita ili je o tome već sve bilo dogovoreno između tužitelja i voditeljice AU, s time da ona tada nije znala koji parametri utječu na promjenjivu kamatnu stopu, niti se klijentima detaljno objašnjavalo značenje promjenjive kamatne stope, već bi im se samo reklo je li stopa fiksna ili promjenjiva, s time da smatra da su tužitelji mogli dobiti kredit samo u CHF jer se radilo o reprogramu, dok nema saznanja o ranijem kreditu zaključenom između stranaka, ali joj je poznato da su tužitelji htjeli novim kreditom zatvoriti ranije dugovanje,

- da je svjedokinja ŽU, koja je radila kod tuženice do 2012. u svom iskazu navela da je tužiteljima prilikom sklapanja Ugovora o kreditu objasnila da se kod reprograma kredita postojeća glavnica zbroji s dospjelim kamatama i na taj način omogući klijentu novi kredit, s time da smatra da se u to vrijeme nije mogla mijenjati valuta u kojoj je kredit ugovoren, niti kamatna stopa, svjedokinja nema saznanja jesu li zaposlenici banke s kojima se pregovarao prilikom zaključenja prvog Ugovora o kreditu, objasnili što znači promjenjiva kamatna stopa, a da u to vrijeme niti ona nije znala koji parametri utječu na promjenjivu kamatnu stopu, jer su se kamatne stope mijenjale odlukom uprave banke, ali da je klijentima objašnjavala značenje promjenjive kamatne stope, tako da im je govorila da za cijelo vrijeme otplate kredita kamatna stopa može biti promijenjena, dakle povećana ili snižena odlukom uprave banke, izjavila je da je kao službenica banke još 2007. znala da je CHF nestabilna valuta i da je ona osobno svoje klijente obavještavala o tome, ali nema saznanja jesu li i drugi zaposlenici banke bili obaviješteni o nestabilnosti valute CHF, s time da su tužitelj imali mogućnost dizanja stambenog kredita u CHF i u EUR-ima, te se vodilo računa kojim uvjetima odgovara pojedini klijent (jer neki klijenti nisu udovoljavali uvjetima za dobivanje kredita u EUR-ima, već su udovoljavali jedino uvjetima za dobivanje kredita u CHF), a da je u konkretnom slučaju banka prilikom reprograma kredita tražila od tužitelja dokaz o tome na koji način će vraćati reprogramirani kredit, tako da se tražila ili platna lista, dohodak ili slično kako bi se utvrdila njihova kreditna sposobnost,

- da je 1. tužiteljica u svom iskazu 11. listopada 2017. izjavila da su digli stambeni kredit kako bi adaptirali stambeni prostor, dok je 2. tužitelj spominjao da je cilj prijašnjeg kredita vjerojatno bio dovršenje uređenja apartmana,s time da je prilikom dopunskog saslušanja tvrdio da ga se pogrešno razumjelo i da to nije rekao, jer da su u to vrijeme već imali uređene apartmane koje su iznajmljivali od 2003.,

- da tužitelji tvrde da su apartmane uredili za iznajmljivanje još 2002. i 2003. i to sredstvima koje je tužiteljev otac LU dobio prodajom zemljišta površine 2623 m2, a radi se o iznosu od 100.000,00 eura, pri čemu su u spis priložili Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 31. kolovoza 2002., koji potvrđuje njihove navode,

- da iz dva rješenja Službe za gospodarstvo, Ispostava Novalja od 8. srpnja 2003. proizlazi da se ĆU odobrava pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu - iznajmljivanje apartmana, kojim rješenjem je izvršena i kategorizaciji apartmana (koji su stavljeni u 3. kategoriju),

- da je temeljem prihvaćenih iskaza saslušanih svjedokinja (koje su iskazivale o praksi i načinu rada pri zaključivanju ugovora o kreditu iste vrste te o pojedinostima zaključenja predmetnih Ugovora s tužiteljima), kao i temeljem prihvaćenih iskaza tužitelja (koji su djelovali uvjerljivo i iskreno, a podudaraju se s materijalnim dokazima, odnosno pisanom dokumentacijom koja se nalazi u spisu) i njihovog dopunskog saslušanja, te pregledom dokumentacije koja je dostavljena u spis, utvrđeno da su sredstva kredita iz 2007. većim dijelom utrošena na zatvaranje prethodnog kredita koji su stranke 2005. uzele u Erste banci za adaptaciju stambenog prostora tužitelja, a da su sredstva kredita iz 2011. utrošena za reprogram ranijeg kredita, s time da su prilikom sklapanja oba Ugovora o kreditu tužitelji imali svojstvo potrošača (jer su sredstva kredita koristili u privatne svrhe, a ne za poslovanje),

- da je temeljem iskaza tužitelja i svjedokinja utvrđeno da tužiteljima prilikom sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu nije bilo obrazloženo formiranje i mijenjanje kamatne stope, niti koji čimbenici utječu na promjenu kamatne stope u otplatnom razdoblju, već da je tužiteljima jedino bilo poznato koja je kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, dok buduća kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, jer nije bilo parametara niti bilo kakvih kriterija koji bi pojasnili moguće promjene, da tužitelji prilikom pregovaranja i zaključenja ugovora nisu od strane zaposlenika banke dobili objašnjenje koji će kriteriji utjecati na odluku banke da promijeni kamatnu stopu, a niti zaposlenice banke u to vrijeme nisu znale koji su to kriteriji i parametri,

- da je temeljem iskaza tužitelja i svjedokinja utvrđeno da zaposlenici banke nisu upozorili tužitelje, kao ekonomski i stručno slabiju stranu, na rizik zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu i valutu CHF, da su zaposlenici tuženice tvrdili da se radi o najpovoljnijim ugovorima i stabilnoj valuti, a pri tom nisu otkrili slabijoj strani, odnosno potrošačima, da je valuta CHF zapravo "valuta utočišta", što znači da je sigurna za ulagače, odnosno banke, jer nema rizika od bitnog smanjenja njezine vrijednosti, a da postoji mogućnost povećanja vrijednosti, tako da je sav rizik valute CHF snosio samo potrošač, ne znajući za taj rizik,

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/2013, utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe i to odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva tijekom otplate kredita, prema jednostranoj odluci banaka,

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017 utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovora o kreditima u kojima su unijele ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

10. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome prvenstveno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), potom i odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a tek podredno i naprijed navedenim odlukama domaćih sudova, na temelju zaključka da su prilikom sklapanja oba Ugovora o kreditu (2007. i 2011.), tužitelji imali svojstvo potrošača (jer su sredstva kredita koristili u privatne svrhe, a ne za poslovanje), sud prvog stupnja cijeni da su ugovorne odredbe sadržane u oba Ugovora o kreditu (kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženice, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF), nepoštene (jer se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, koje su nejasne, teško razumljive i suprotne načelu savjesnosti i poštenja, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja) i slijedom toga ništetne, radi čega djelomično usvaja postavljeni tužbeni zahtjev i presuđuje kao pod točkom I. i II. izreke pobijane presude, dok u preostalom dijelu odbija postavljeni tužbeni zahtjev i presuđuje kao pod točkom III. i IV. izreke, rukovodeći se pri tome odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, cijeneći da su u pogledu ostalih ugovornih odredbi predmetni Ugovori valjani.

11. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 225. ZOO-a, otklanja i prigovor zastare, uz obrazloženje da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, prekinuta zastara, koja je ponovno počela teći (u pogledu promjenjive kamatne stope), od pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske od 14. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. (presuda poslovni broj Pž- 6632/17), a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 8. prosinca 2016., tako da je podnesena unutar zastarnog roka.

12. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženice, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

13. U konkretnom slučaju tužitelji sudsku zaštitu u ovome sporu zahtijevaju na temelju svoga statusa kao potrošača, u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama ZOO-a, pri čemu se (kako to proizlazi iz podneska od 20. rujna 2018.), između ostalog, pozivaju i na odluku suda donesenu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa), a u odnosu na ugovorne odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koje presude je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i prednica tuženice), s time da između stranaka nije sporno da su tužitelji (1. tužiteljica kao korisnica kredita, a 2. tužitelj kao sudužnik i založni dužnik), i tuženica, kao kreditor, sklopili dva Ugovor o kreditu (Ugovor o kreditu broj: 236- 96/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 4. svibnja 2007. i Ugovor o kreditu broj: 236-53041762 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. prosinca 2011.), prvi na iznos od 550,000,00 CHF, na rok otplate od 29 godina, drugi na iznos od 579.200,00 CHF, na rok otplate od 30 godina, oba u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita, uz valutnu klauzulu, s time da je prvim Ugovorom ugovorena redovna kamata u visini od 4,20 % godišnje, a drugim Ugovorom u visini od 5,45 % godišnje, koja redovna kamata je u oba slučaja promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, s time da sadržaj oba Ugovora između stranaka nije bio sporan. 14. Prije svega je za odgovoriti da neosnovano tuženica prigovara statusu tužitelja kao potrošača, jer iz izvedenih dokaza, i po stavu ovoga suda, ne proizlazi da bi tužitelji kredit sklopili u poslovne svrhe, niti je to tuženica uspjela dokazati, dok je temeljem sadržaja oba predmetna Ugovora o kreditu te iskaza tužitelja (koji su na tu okolnost i dopunski saslušani), koje iskaze je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio, pa tako i u dijelu kojim su dopunski iskazivali o okolnostima i svrsi sklapanja oba Ugovora (cijeneći ih uvjerljivima te podudarnim s materijalnim dokazima, odnosno pisanom dokumentacijom koja se nalazi u spisu), utvrđeno da su sredstva kredita iz 2007. većim dijelom utrošena na zatvaranje prethodnog kredita koji su stranke 2005. uzele u Erste banci za adaptaciju stambenog prostora tužitelja, a sredstva kredita iz 2011. da su utrošena za reprogram ranijeg kredita.

15. Naime, polazeći od sadržaja Ugovor o kreditu od 4. svibnja 2007., jasno proizlazi da je isti sklopljen kao stambeni kredit, što je izrijekom i navedeno u čl. 2. Ugovora o kreditu ("Kredit se odobrava za: adaptaciju kuće i refinanciranje kredita druge Banke."), dok u čl. 11. stoji da je na nekretnini iz čl. 10. trenutno uknjiženo založno pravo u korist Erste Banke, te da su stranke suglasne da će se iz tog kredita zatvoriti dugovanje prema Erste banci, koja banka će potom izdati brisovno očitovanje, dok iz sadržaja Ugovor o kreditu od 14. prosinca 2011. neupitnim slijedi da je isti odobren za refinanciranje tog ranijeg kredita.

16. Dakle, imajući u vidu sve dokaze koje je sud izveo na okolnost utvrđivanja statusa tužitelja prilikom sklapanja oba sporna Ugovora o kreditu, i to kako materijalne dokaze (predmetni Ugovori o kreditu, pisma namjere Erste banke od 5. travnja 2007., rješenje Službe za gospodarstvo, Ispostava Novalja od 8. srpnja 2003., rješenje od istog datuma o kategorizaciji apartmana te Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 31. kolovoza 2002.), tako isto i iskaze oba tužitelja koja su, i po stavu ovoga suda, podudarni dostavljenoj pisanoj dokumentaciji koja potvrđuje njihove navode (pri čemu je sud prvog stupnja prigovore koje je tuženica iznosila na dopunske iskaze tužitelja, pobijanom presudom uvjerljivo otklonio), evidentno proizlazi da su sredstva kredita korištena u privatne svrhe, a ne za poslovanje – uređenje apartmana.

17. Treba naglasiti da je u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., dakle i u vrijeme sklapanja prvog Ugovora od 4. svibnja 2007., potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, s time da je i odredbama kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja drugog Ugovora od 14. prosinca 2011., potrošač definiran kao fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz izvedenih dokaza, ne proizlazi zaključak da su tužitelji predmetne ugovore sklopili sa svrhom koja bi bila namijenjena nekom njihovom zanimanju, odnosno poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj, obrtničkoj, profesionalnoj djelatnosti (vezano za iznajmljivanje apartmana).

18. Treba naglasiti da obveza suda da ispituje svojstvo tužitelja kao potrošača, kao pretpostavku aktivne legitimacije u ovoj vrsti spora, ne podrazumijeva obvezu suda da sam istražuje i utvrđuje činjenice i pribavlja dokaze na tu okolnost, već da ju obavezno, kroz primjenu materijalnoga prava, ispita na temelju dokaza i činjenica koje su iznesene u postupku. U konkretnom slučaju iz navoda i dokaza iznesenih sukladno procesnim pravilima iz čl. 219. st. 1. i čl. 299. ZPP-a, proizlazi osnovanost tvrdnji tužitelja da se radi o Ugovorima koje su sklopili u svojstvu potrošača, dok tuženica, s druge strane, u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, nije dokazala osnovanost svojih prigovora, pri čemu iz izvedenih dokaza, pa tako i iz iskaza saslušanih zaposlenica tuženice, ne proizlazi niti to da bi bilo kakva profesionalna svrha prevladava u općem kontekstu predmetnih ugovora.

19. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava tužiteljima status potrošača.

20. Stoga, s obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača, pravilno je prvostupanjski sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te primjenom tih propisa, pravilno utvrdio pravno odlučne činjenice, i to da su pojedine odredbe oba Ugovora o kreditu (kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke i u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u valuti CHF), dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i da su kao takve nepoštene i slijedom toga ništetne.

21. S navedenim u vezi, valja ukazati kako je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, pobijanom presudom proveo test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te je svoju ocjenu o nesavjesnosti tuženice utemeljio u bitnom na činjenicama da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da navedene odredbe tužitelje kao potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, jer na iste nisu mogli utjecati, da tužiteljima kao potrošačima nije bilo obrazloženo formiranje i mijenjanje kamatne stope, niti koji čimbenici utječu na promjenu kamatne stope u otplatnom razdoblju, da je tužiteljima jedino bilo poznato koja je kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, dok da buduća kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, jer nije bilo parametara niti bilo kakvih kriterija koji bi pojasnili moguće promjene, da tužitelji prilikom pregovaranja i zaključenja ugovora od strane zaposlenika banke nisu dobili objašnjenje koji će kriteriji utjecati da odluku banke da promijeni kamatnu stopu, da tužitelje kao potrošače, tuženica (točnije pravna prednica tuženice), nije upoznala s rizicima ugovaranja kredita u valuti CHF, niti im je objasnila elemente o kojima ovisi promjena tečaja, da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu tuženice koja je u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima tužitelja i odrediti neku referentnu vrijednost, koju nije odredila, s time da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je tuženica bila ovlaštena jednostrano promijeniti obvezu tužitelja koji su u odnosu na nju bili u ovisnom položaju, koje odredbe stoga uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i koje odredbe su kao takve suprotne načelu savjesnosti i poštenja.

22. Naime, iz predmetnih Ugovora i izvedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovorima čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelji nisu mogli utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljima kao potrošačima, nametnuta obveza koju oni objektivno nisu mogli sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, s time da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o predmetnim ugovornim odredbama s tužiteljima pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tužitelje u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbama koje su se odnosile na ugovorenu kamatnu stopu (koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke) i na valutnu klauzulu u valuti CHF. Na drugačiju ocjenu ne upućuju niti iskazi saslušanih zaposlenica tuženice.

23. Stoga, rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem je sud prvog stupnja izveo sve po stranka predložne dokaze, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, i da su kao takve protivne odredbama ZZP- a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je prvostupanjski sud pobijanom odlukom adekvatno otklonio.

24. Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 4. svibnja 2007., bio je na snazi ZZP/03 koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. smatralo da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a prema st. 3., činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. U bitnome identične odredbe su propisane čl. 96. st. 1., 2., i 3. kasnijeg ZZP/07, važećeg u vrijeme sklapanja drugog Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2011.

25. U konkretnom slučaju se ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, pa u tom dijelu žalbeni navodi tuženice nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Međutim, kamatna je stopa u predmetnim Ugovorima o kreditu u trenutku njihova sklapanja bila ugovorena na način da ju banka može promijeniti sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama, s time da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Takve ugovorne odredba o kamatama su uočljive, ali i ovaj sud smatra da sadržaj Ugovora koji ih određuje, nije jasan i lako razumljiv, odnosno, nije dovoljno određen i precizan (čl. 84. ZZP/03 i 99. ZZP/07), zbog čega je dopušteno ocjenjivati jesu li nepoštene ili ne, pa tako i u odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli.

26. Pri razmatranju jesu li spomenute odredbe nepoštene ili nisu, mora se imati u vidu da su prema odredbi čl. 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a da Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom čl. 270. ZOO-a, određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

27. U odredbi čl. 82. ZZP/03 i čl. 97. ZZP/07, propisane su ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora, s time da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi čl. 83. ZZP/03 i čl. 98. ZZP/07, uzimati u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. 28. Konačno, odredbom čl. 87. ZZP/03 i čl. 102. ZZP/07, propisane su posljedice nepoštene ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

29. Imajući na umu u postupku utvrđene činjenice na temelju saslušanja tužitelja te priložene dokumentacije, kao i naprijed navedeni pravni okvir, odredbom predmetnih Ugovora o kreditu kojom promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženice, a da pritom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik (tuženica) jednostrano određuje obvezu dužnika (tužitelja), koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelji nisu ni mogli znati zašto se mijenja kamatna stopa, da bi uopće mogli istaknuti prigovor, čemu tuženica žalbenim prigovorima neosnovano prigovara, s time da iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi i to da tuženica nije na transparentan način informirala tužitelje o riziku intervalutarnih promjena valutne klauzule vezane za švicarski franak, pri čemu tužiteljima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala dodatni rizik ugovaranja valutne klauzule koji je specifičan za CHF.

30. Suprotno žalbenim prigovorima tuženice, predmetne odredbe u Ugovorima o kreditu formulirala je isključivo tuženica i na te odredbe tužitelji nisu mogli utjecati, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, to tim više što nije postojala ni mogućnost, niti to tuženica tvrdi, da tužitelji predlože da određene odredbe ugovora glase drugačije od onoga što im je ponuđeno.

31. Upravo stoga, svi preostali žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da pobijanom presudom sud prvog stupnja nije adekvatno cijenio dokaze koje je tuženica dostavila na okolnost utvrđivanja činjenice da je tuženica definirala kriterije promjene kamatne stope, koju promjenu je činila samo kada je to bilo opravdano u skladu s ugovorom i internim aktima tuženice, bez utjecaja su na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, jer navedenim dokazima tuženica nije uspjela dokazati odlučnu činjenicu – da je tužitelje u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o spornim ugovornim odredbama.

32. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivim odredbama, na koje tužitelji nisu imali primjedbi i svojevoljno su na njih pristali, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi Matei C-143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljicom.

33. Valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

34. Pored navedenog, čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

35. U svezi navoda tuženice o slobodi ugovaranja, s tvrdnjom da o volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor i kakvog će isti biti sadržaja, za obrazložiti je da u situaciji kada su tužitelji dizali oba kredita kod tuženice, kako to proizlazi iz prihvaćenog iskaza tužitelja, tužitelji nisu bili u poziciji da traže od tuženice da iz Ugovora izostavi sporne odredbe, s time da u konačnici tužitelji nisu imali izbora nego na njih pristati ukoliko su željeli podići kredite.

36. Također, neosnovano je i ukazivanje tuženice na to da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo protivno prisilnim propisima, jer okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, ne znači ujedno da pojedine ugovorne odredbe o tome ne mogu biti nepoštene i da su iste isključene od ispitivanja poštenosti.

37. Stoga, kako se radilo o formularnim, tipskim unaprijed sastavljenim standardnim ugovorima o kreditu koje je tuženica sastavila, na čiji sadržaj tužitelji nisu imali utjecaja, valjalo je o ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu primjenom naprijed citiranih odredbi ZZP/03 i ZZP/07, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnim odredbama Ugovora.

38. Kako se odluka o ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli temelji na okolnostima koje je sud prvog stupnja utvrdio u ovom konkretnom slučaju, a da tuženica suprotno nije dokazala, stoga su iscrpni žalbeni navodi tuženice kojima obrazlaže svoje tvrdnje da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora, niti odredba čl. 502.c ZPP-a, bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, imajući u vidu da je prvostupanjski sud zaključak o ništetnosti spornih odredbi ugovora (u odnosu na koje je prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev), donio prvenstveno izravnom primjenom odredaba Zakona o Zaštiti potrošača na konkretan slučaj, tek se posredno pozivajući na utvrđenja iz presude iz spora „Potrošač“.

39. Pri tome je za primijetiti da se u odnosu na prvi Ugovor o kreditu od 4. svibnja 2007., s obzirom na vrijeme njegovog sklapanja, mogu primijeniti utvrđenja iz spora „Potrošač“, odnosno učinci presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu (njezinu prednicu), da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženica postupila suprotno važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

40. Identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i prednica tuženica), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

41. Iz predmetnog Ugovora od 4. svibnja 2007. i izvedenih dokaza, kako je to već prethodno i obrazloženo, proizlazi da je riječ upravo o takvom ugovoru, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, u odnosu na taj Ugovor postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz valutu CHF).

42. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, pri čemu su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude neodlučni žalbeni navodi kojima tuženica upire na to da ZZP/03 (koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu), nije poznavao institu kolektivne tužbe te u tom kontekstu na neprimjenjivost odredbe čl. 138.a ZZP/07 koja je stupila na snagu 2009.

43. Stoga, kako su predmetnim dijelom Ugovora o kreditu od 4. svibnja 2007., promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice (njezine prednice) prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio rukovodeći se pri tome i rezultatima tog sudskog postupka (povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača), da su predmetne ugovorne odredbe protivne odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, uz tvrdnju da su tužitelji svojim potpisom prihvatili sve odredbe ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužitelja, a da je tuženica pri zaključenju ugovora poštivala sve tada važeće zakonske regulative, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

44. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, veže sud i u ovom sporu stranaka u odnosu na Ugovor o kreditu od 4. svibnja 2007., neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnosj stopi i o valutnoj klauzuli, uz tvrdnju da se prvostupanjski sud nije mogao pozivati na presude iz parnice „Potrošač“

45. Što se tiče žalbenih navoda tuženice vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu pravilnog tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude H, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu, s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

46. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom zauzeo pravno shvaćanje koje je u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, kao što su neutemeljeni i žalbeni navodi u odnosu na pogrešnu primjenu prava Europske unije.

47. Neosnovano se u žalbi prigovara da je sud postupio suprotno volji ugovornih strana, kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa umjesto promjenjive. Razlog ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju jest što se prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi,

niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, tako da tužitelji u trenutku sklapanja ugovora, nisu mogli niti približno ocijeniti zašto i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa.

48. U odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima prigovara neosnovano dosuđenom iznosu temeljem ništetnih odredbi ugovora, te zaključku suda prvog stupnja o nepoštenju tuženice u kontekstu odredbe čl. 1115- ZOO-a, za odgovoriti je da predmet ovoga postupka nije restitucijski zahtjev za isplatu neosnovano stečenog na temelju ništetnih odredbi spornih ugovora, već samo zahtjev za utvrđenjem njihove ništetnosti, slijedom čega su svi prigovori izneseni u naprijed navedenom pravcu, bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

49. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da u skladu s odredbom čl. 327. st. 1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, s time da se u skladu s odredbom čl. 328. ZOO-a, pravo na ništetnost ne gasi. Stoga, prvostupanjski sud je pravilno odbio prigovor zastare, mada se pri tome pogrešno pozvao na opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, pri čemu je pravilnom proimjenom materijalnog prava o prigovoru zastare valjalo jednako odlučiti

50. U odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude, pri čemu se tuženica neosnovano u prilog svojih tvrdnji poziva na praksu domaćih sudova koji, s obzirom na drugačiju pravnu i činjeničnu materiju, nisu primjenjivi na ovaj konkretni slučaj.

51. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužiteljima pravilno dosudio osnovom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, pri čemu u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, slijedom čega ovom odlukom nije posebno razmatrao žalbene navode kojima tuženica paušalno prigovara iznosima dosuđenima za pojedine radnje u zastupanju tužitelja, bez da je određeno navela koje su to radnje.

52. Slijedom obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (točka I. izreke ove presude).

53. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

54. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš