Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-421/2024--2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužiteljice FH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Domagoj Bambir, odvjetnik u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-463/2022-27 od 4. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-463/2022-27 od 4. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu za kupnju stambenog objekta, [broj], zaključen 3. travnja 2006. između tužiteljice FH i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., a kojom se mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti vezuje za srednji tečaj švicarskog franka važeći na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, ništetan i bez pravnog učinka.

Pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku da tužiteljici FH na ime razlike između ugovorenog početnog tečaja švicarskog franka i svakog mjesečnog tečaja švicarskog franka koji je, temeljem ništetnog dijela odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, bio veći u odnosu na početno ugovoreni, isplati iznos od 8.141,52 eura[1] / 61.342,29 kn sa zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa, kako je to pobliže naznačeno u izreci.

Pod točkom III. izreke nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 2.068,83 eura/ 15.587,60 kn, u roku 15 dana

2. Žalba je neosnovana.

3. Predmet spora u žalbenoj fazi je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu za kupnju stambenog objekta, [broj], zaključen 3. travnja 2006. između tužiteljice FH i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., te posljedično tome zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.141,52 eura/ 61.342,29 kn s osnova povećanja tečaja CHF valute, sve sa zateznim kamatama.

4. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje te postupak koji im je prethodio ovaj sud nije ustanovio da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), kao niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi upire tuženik jer je sud prvog stupnja u obrazloženju dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude i rješenja su razumljive, ne proturječe sama sebi niti razlozima, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijanih odluka ne bi bilo moguće ispitati.

5. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije otklonio prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka. Okolnosti na koje se tuženik ponovo poziva u svojoj žalbi, a koje se svode na njegovu ocjenu provedenog vještačenja, nisu odlučne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari budući je prvostupanjski sud, suprotno navodima žalbe, prihvativši nalaz i mišljenje vještaka, nakon što je usmeno saslušao vještaka na prigovore tuženika (list 130 spisa) i tuženiku omogućio da raspravlja u ovoj pravnoj stvari, pravilno primijenio odredbu čl. 259. st. 1. i čl. 260. st. 1. i 2. ZPP-a. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan, pa upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog suda pravilno nije prihvaćen.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovu izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom u smislu odredbe čl. 8. ZPP utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

7. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev uz utvrđenja i zaključke:

- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. 9011124022 od 3. travnja 2006. na iznos od CHF 37.000,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važeće na dan isplate,

- da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika vezano za CHF,

- da tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 29. kolovoza 2022., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-

6632/17 od 14. lipnja 2018.,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. -7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da sukladno članku 502. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava,

- da u smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati,

- da se odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku",

- da nadalje niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj,

- da stoga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće,

- da i Trgovački sud u Zagrebu kao i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

-da sukladno članu 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom, obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, a u smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva,

- da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, pa tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a,

- da je na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Andriji Ilakovac,

- da je kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da su stranke zaključile Ugovor 3. travnja 2006. u kunskoj protuvrijednost 37.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, tužitelj je obavezan platiti banci kamatu po godišnjoj kam stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a koja na dan zaključenja ugovora iznosi 4,75% godišnje, kamata se obračunava u CHF mjesečno, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedeno s njima, a rok otplate kredita je 240 mjeseci, korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnima anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno zadnji dan u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta, stranke su zaključile 17. siječnja 2012. I. Dodatak ugovoru kojim je tužiteljica podnijela Zahtjev za prijevremenu otplatu u kunama koji odgovara protuvrijednosti 26.397,00 CHF, kredit je iskorišten 7.travnja 2006., a u cijelosti otplaćen 23. travnja 2013.,

- da je na temelju dokumentacije koja je bila dostupna vještak utvrdio tečajnu razliku za CHF koju je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama u razdoblju od 31. svibnja 2006. do 23. travnja 2013. u ukupnom iznosu 61.342,29 kn,

- vezano za tzv. negativne tečajne razlike kada je tužitelj plaćao po nižem tečaju CHF prvostupanjski sud je ocijenio da za to potraživanje tuženika ne postoji pravna osnova,

-da je čl. 323. stavak 2. ZOO-a propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znano ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj strani su razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja.

8. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tuženik u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim, za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

9. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge zbog kojih je našao da bi sporne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule bile ništetne, pa suprotni žalbeni navodi tuženika su bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

10. Tužitelj se pravilno pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv tuženika, a po tužbi Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. Neosnovano žalitelj problematizira pravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedene ugovorne odredbe, a što za posljedicu ima ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozvao, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.

11. Dakle, i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno je na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedene odluke proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

12. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli bila nejasna, nerazumljiva i teško uočljiva i da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

13. Odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03), važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Odredbom čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U ovom postupku tuženik nije dokazao, teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da se je o spornim odredbama ugovora pregovaralo niti je na te okolnosti predlagao provođenje dokaza.

15. S obzirom da je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kakvu neravnotežu uzrokuju sporne odredbe, jer tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima te elementima koje dovode do promjene valute i nije informirao tužitelja o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su predmetne odredbe kao takve ništetne kako je to u konačnosti utvrđeno i u kolektivnom sporu.

16. Ovo iz razloga jer je odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud pobijanom presudom utvrdio ništetnost Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF.

17. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima u bitnome obrazlaže svoje tvrdnje da se u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnog tužitelja načelo zaštite apstraktnog potrošača valja reći da je prvostupanjski sud omogućio dokazivanje da li su tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da li je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, a na koje okolnosti tuženik nije predlagao provođenje dokaza. Dužnost tuženika bila je da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač, te da je prednik tuženika trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Slijedom navedenog, a budući da u postupku tuženik nije dokazao da je u fazi pregovaranja informirao tužitelja o fluktuaciji tečaja CHF i njezinim rizicima, odnosno utjecaju navedenih promjenjivih parametara na novčanu obvezu tužitelja kao potrošača, neosnovani su žalbeni navodi kako se tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju ne bi mogla pružiti apsolutna zaštita kao potrošaču.

18. Stoga se suprotni žalbeni navodi tuženika, koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima obrazlaže tvrdnje da je prvostupanjski sud trebao usvojiti izračun vještaka imajući u vidu i negativne razlike vrijednosti valutnog tečaja valja reći sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

20. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe Zakona o zaštiti potrošača te odredbe ZOO-a. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već platiti i zateznu kamatu, kako je to pravilno utvrdio i obrazložio prvostupanjski sud, pa suprotni žalbeni navodi tuženika nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

21. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (29. kolovoza 2022.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO- a. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Pri tome se ne može primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na pretplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Tuženik se žalbom neosnovano poziva na trogodišnji zastarni rok iz čl. 226. ZOO-a, budući da u konkretnom slučaju nije riječ o tražbini povremenih davanja, niti se tražbina tužitelja odnosi na plaćanje anuiteta, već isplatu stečenog bez osnove pa u primjenu ne dolazi zastarni rok iz čl. 226. ZOO-a, već opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

22. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike preplate uslijed promjene tečaja CHF iznos od 3.659,48 eura / 27.572,36 kuna sve sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose s obzirom da tužitelj ima pravo na kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka.

23. Na žalbene prigovore da je sud bio dužan postupiti u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja iz čl. 219. st. 2. ZPP-a i upozoriti stranke na potrebu predlaganja određenog dokaza radi dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, za odgovoriti je da sud niti u ime otvorenosti u suđenju prilikom otvorenog razmatranja pravnih pitanja sa strankama ne može svoja stajališta iznositi na način kojim se jednoj od stranaka sugerira određeno procesno držanje koje bi povoljno utjecalo na meritorno okončanje spora u njezinu korist. Pri tome tuženik pogrešno tumači odredbu čl. 219. st. 2. ZPP da je dužnost suda da prije zaključenja prethodnog postupka upozori stranke na potrebu predlaganja određenih dokaza radi dokazivanja osnovanosti merituma, budući da iz odredbe proizlazi sud to može učiniti kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, ali ne i da mora to učiniti.

24. Imajući u vidu da je predmet spora zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli i isplata sa zateznim kamatama na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, žalbeni navodi tuženika kojima obrazlaže tvrdnje o dopuštenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope nisu od značaja za odlučivanje.

25. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini ( čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP-a), time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužitelju dosuđen trošak, a sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

26. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj