Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-417/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednici vijeća Darije Horvat, sudac izvjestitelj i član vijeća Amande Snoj te člana vijeća Josipa Grubišića, u pravnoj stvari tužitelja BP iz [adresa], OIB; 74946331690, zastupan po Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupana po odvjetnicima odvjetničkog društva iz Zagreba Glamuzina i Grošeta d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9333/2021-22 od 14. ožujka 2024. i dopunskog rješenja istog suda poslovni broj P-9333/2021-25 od 30. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9333/2021-22 od 14. ožujka 2024., u pobijanom dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 3.738,47 eur sa zateznim kamatama tekućim na iznose pojedinačno označene u izreci navedene presude, do isplate, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.229,44 eur sa zateznim kamatama tekućim od

14. ožujka 2024. do isplate.

II. Preinačava se navedena presuda u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju trošak parničnog postupka preko iznosa od 1.229,44 eura, do iznosa od 1.271,38 eura za iznos od 41,94 eur sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 41,94 eur sa zateznim kamatama tekućim od 14. ožujka 2024. do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženiku za naknadu troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje dopunsko rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9333/2021-25 od 30. prosinca 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 3.738,47 eur sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačno označene iznose u toj točki izreke sve do isplate i to u roku 15 dana. Naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.271,38 eur sa zateznim kamatama u roku 15 dana. Pobijanim dopunskim rješenjem naloženo je tuženiku naknaditi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eur sa zateznim kamatama.

2. Protiv te presude žali se tuženik navodeći da istu pobija zbog svih žalbenih razloga određenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), kao i zbog odluke o troškovima postupka.

3. Tužitelj predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude i slijedom žalbenih navoda zahtjeva opredijeljeno navedeni trošak žalbenog postupka. Žali se i protiv dopunskog rješenja i predlaže da se isto ukine, te traži trošak žalbe.

4. Žalba tuženika u odnosu na presudu je djelomično osnovana, dok je u odnosu na dopunsko rješenje neosnovana.

5. Tužitelj je podnio prijedlog za dopunu presude, jer presudom nije odlučeno o njegovom zahtjevu za naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude, a poredno žalbu. Kako je navedenim dopunskim rješenjem odlučeno o zahtjevu tužitelja, to je žalba bespredmetna.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 3.738,47 eur s osnova ništetnosti valutne klauzule iz odredbi čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 148-50-3866195 sklopljenog između stranaka dana 5. siječnja 2007.

7. Nije sporno:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, sklopili dana 5. siječnja 2007. navedeni Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 22.631,55 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1. Ugovora), na rok otplate od 84 mjeseca, namjena kojeg je bila kupnja novog vozila;

- da je u članku 7. (način otplate) ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog obroka ponaosob, koje obračunava kreditor;

- da je kredit vraćen;

- da razlika plaćenih anuiteta po tužitelju uzimajući u obzir dan dospijeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita, i promjene tečaja prilikom otplate kredita iznosi 3.738,47 eur;

- i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (ugovaranje valutne CHF prema tečaju u odnosu na kunu na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta ponaosob, obračunatog po tuženiku, stranka kojeg je bio i tuženik, utvrđena nepoštenost odredbi ugovara o kreditu sklapanih od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u dijelu vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob.

8. Sporna je po tuženiku:

- primjena pravila o učincima odluka donesenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na ugovor o kreditu (čl. 502.c ZPP);

- okolnost da je Ugovor o kreditu ugovornim strankama bio jasan i razumljiv, da je odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bila lako uočljiva, jasna i razumljiva;

- izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03. - dalje u tekstu: ZZP/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 178/12., 56/13.- dalje u tekstu: ZZP/07);

- zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o kreditu i to odredba o valutnoj klauzuli i bila razumljiva tužitelju, te može li se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17-10, te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 primijeniti izravno na predmetni ugovor bez provođenja drugih dokaza

9. Ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, a niti one iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje ukazuje žalba jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, nije proturječna sama sebi i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te se presuda može ispitati.

10. Prvostupanjski sud je iznio valjane razloge iz kojih nije saslušao javnog bilježnika Željku Trantić, predloženu po tuženiku, u odgovoru na tužbu. Naime, sve i da je javna bilježnica sudjelovala u solemnizaciji ugovora o kreditu, postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda Republike Hrvatske o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenosti potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u kreditu kojeg je solemnizirao, niti je javni bilježnik imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom pravu (odluka Ustavnog suda broj U-III- 4223/21 od 1. prosinca 2021., odluka Ustavnog suda broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. i dr.).

11. Neosnovano žalitelj prigovara da navedene presude nisu primjenjive u konkretnom slučaju jer je ovdje tuženik u tim predmetima jedan od tuženika te je istim presudama i u odnosu na njega utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 30. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača koristeći u Ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe.

12. Neosnovano žalitelj smatra da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju morao provesti test poštenja i utvrditi da li sporne odredbe ugovora uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, Vrhovni sud RH u presudi Rev T-249/14 od 9. travnja 2015. utvrdio je i u odnosu na tuženu da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila pravo potrošača korisnika kredita zaključujući nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovaranjem promjenjive kamatne stope što je uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača, te time postupio protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 65/09, 79/09, 89/09. i 133/09.), dok je Vrhovni sud RH odlukom broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2018. utvrdio da su tužene banke među kojima je i ovdje tužena, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći nepoštene i ništetne odredbe ugovora, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, a sve suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), tim više što je navedeni ugovor bio unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnoj situaciji tužitelj nije imalo utjecaj na njegov sadržaj.

13. Kako se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, to je pravilan pristup prvostupanjskog suda da iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19. - dalje ZZP) a slijedom toga je i u obvezi primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

14. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključci koji iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluka donesenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora.

15. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo

(članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007);

- da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP- a/2003, članak 99. ZZP-a/2007);

- da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007);

- da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007);

- i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

16. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. toč. 1. ZZP/03 i ZZP/07), a iz odredaba predmetnog Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi ga tužitelj sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti.

17. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, među ostalim i odredbom članka 3. u kojoj se navodi:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.);

- da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

18. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutu u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno čl. 138. a u vezi s čl. 131. st. 1. ZZP-a/2007).

19. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

20. Presudama za zaštitu kolektivnih interesa i prava /čl. 502 a. ZPP/, kako je navedeno, stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovnih kamata i valutnog klauzuli nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijentima kao potrošačima) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošača zbog ugovaranja promjenjive stope redovne kamate i vezivanje obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF, utvrđivanjem po srednjem tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta mjesečno, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koje bi utjecale na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana.

21. Tuženik u predmetnoj parnici ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, niti objašnjava prvostupanjskom sudu kako su bili definirani parametri kod primjene valutne klauzule odnosno je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu razrađivana uzročno posljedična veza kretanja valute CHF, a ako jest na koji način ih je prezentirao korisnicima kredita.

22. Tuženik tijekom postupka kao i u žalbi tvrdi da se radilo o odredbama koje su bile lako razumljive i jasne, te da je ugovaranje istih bilo dopušteno. U konkretnom slučaju nije sporno da je ugovaranje predmetnih odredbi bilo zakonom dopušteno, a nije sporno niti da su ugovorene odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njima preuzima. Međutim zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, takve informacije dužan je dati kreditor, a iz iskaza tužitelja (list 93 do 94 spisa) proizlazi da o tome nije bio informiran, dok tuženik je odustao od prijedloga za saslušanje svog djelatnika i to upravo na okolnost informiranosti tužitelja.

23. Promotivni uvjeti kredita na koje se poziva tuženik nisu odgovarajući izvor saznanja na okolnosti obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF, kojih je tuženik, kako je navedeno bio svjestan, budući da se u promotivnim uvjetima ne navode okolnosti na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao i trebao biti svjestan da će iznosi anuiteti kredita zbog promjene i obračuna tečaja biti u određenim razdobljima vraćanja i 40% veći od onih početno ugovorenih i predviđenih planom otplate kredita, već se načelno navode krediti koji se nude, rokovi otplate, početna visina promjenjive stope redovne kamate i da će mjesečne obveze biti plative u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF/EUR (list 61. – 62. spisa).

24. Slijedom iznesenog, suprotno žalbi, prvostupanjski sud je ocjenu ništetnosti odredbi čl. 2. i 7. Ugovora pravilno utemeljio na presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa, a kako te presude imaju direktan učinak na ovaj postupak, to neosnovano žalitelj smatra da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud trebao provoditi test poštenosti.

25. Naime, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocjenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili ne sklapanju ugovora s takvim odredbama, pa je stoga i relevantno da je tužitelj imao izbor kredita u eur ili kunama.

26. Kako je u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava stranka kojeg je bio i tuženik, pravomoćno odlučeno da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog vezivanja obveze korisnika kredita za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi u dijelu u kojem tužitelj tvrdi da predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule nije nepoštena (ništetna), jer da on nije mogao predvidjeti rizik po tužitelja zbog vezivanja njegove obveze za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, kao niti s tim u vezi pozivanje tuženika na mišljenje suca Ustavnog suda Republike Hrvatske AP.

27. Isto tako, neodlučno je pozivanje tuženog na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, jer to ne sprječava tužitelja da utvrdi ništetnost sporne odredbe o valutnoj klauzuli, s time da ništetnost te odredbe, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstat bez njezinog izuzimanja u primjeni, s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog Zakona, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koje se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe, kako je to ispravno zaključio sud prvog stupnja.

Ovdje valja reći i to da na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.) slijedom čega su žalbeni navodi izneseni u naprijed navedenom smislu, te s tim u vezi pozivanja na mišljenje prof. dr. RP, neosnovani.

28. Slijedom navedenog, suprotno žalbi tuženika, valja reći da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o spornim ugovornim odredbama, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača, pa je time tuženik suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 odnosno čl. 96. i 97 ZZP/07 te suprotno ZOO, postupao, zbog čega su navedenim pravomoćnim sudskim odlukama odredbe o valutnoj klauzuli utvrđene ništetnim.

29. Nadalje, u pravomoćno okončanoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (Pž-7129/13 i Pž-6632/2017) pružena je „apstraktna“ pravna zaštiti, kojoj ima smisla samo ako u budućnosti ima određene reperkusije na fizičke i pravne osobe čija su prava zaštićena kolektivnim interesom koji se u takvoj parnici štiti, odnosno odlučeno je o znatnoj ugrozi kolektivnih interesa i prava korisnika kredita / potrošača/ iz razloga što banke nisu pregovarale sa potrošačima / korisnicima kredita o riziku koji za njih predstavlja promjenjiva stopa redovne kamate i valuta CHF, a niti o kriterijima na temelju kojih će tijekom trajanja kredita jednostranom odlukom mijenjati kamatnu stopu (suprotno važećim propisima ZZP), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

30. U konačnici, utvrđeni uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje obveze korisnika kredita za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, usmjereni su ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, a što u konačnici potvrđuju osim mjerodavnih odredaba čl. 81./03 ZZP i čl. 96./07 ZZP, odredbe čl. 4. ZOO i izmjene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (čl. 10. do 19.).

31. Dakle, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

32. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe ili njezinog dijela nije bilo.

33. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C- 308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

34. U prvostupanjskom postupku je temeljem priležeće financijske dokumentacije utvrđeno da je tužitelj zbog promjene tečaja platio 3.738,47 eur više nego što bi platio da nije ugovorena valutna klauzula.

35. Obveza je tužitelja na otplatu predmetnog kredita a time na plaćanje svakog pojedinog anuiteta bila vezana uz valutnu klauzulu na način da je odredbom čl. 7. Ugovora propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a imajući u vidu da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanjem stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO) slijedi da je stjecatelj obvezan vratiti stečeno bez osnove što u konkretnom slučaju znači da je tužena dužna vratiti tužitelju svaki pojedino preplaćeni iznos u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća zbog čega je utuženo potraživanje u skladu s odredbama Ugovora ali i s obzirom na odredbu čl. 22. ZOO.

36. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio navedeni iznos, to je po prvostupanjskom sudu pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (čl. 1111. st. 3. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO, čl. 29. st. 1., 2., 7. i 8. ZOO). Na navedene pojedinačne iznose tuženik je dužan tužitelju platiti kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove te iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja, pa su neosnovani svi žalbeni navodi u tom pravcu.

37. Slijedom iznesenog prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na osnovu ocjene svih provedenih dokaza u smislu čl. 8. ZPP svoje stajalište obrazložio jasnim i neproturječnim razlozima koje svoje uporište imaju u iznesenim dokazima te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

38. Neosnovano žalitelj prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo te je pravilno prvostupanjski sud prilikom obračuna parničnih troškova primijenio izmijenjenu i dopunjenu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 37/22). Naime, navedene izmjene obavljene su 24. listopada 2022., stupile su na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama (čl. 2. izmjene Tarife), 1. studenog 2022. i primjenjuju se u konkretnom slučaju. Naime, prema Tbr. 48/3 Tarife kad sud ili drugo tijelo odlučuje o dosuđivanju troška zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa kako je odluka donesena 5. siječnja 2024. u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno obračunao parnični trošak po vrijednosti boda od 2,00 eura umjesto 1,33 eur/10 kuna[1] te se ne radi o retroaktivnom djelovanju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika budući se parnični troškovi obračunavaju na kraju postupka sukladno uspjehu u sporu.

39. Međutim prvostupanjski sud je pogriješio kad je tužitelju dosudio trošak plaćene sudske pristojbe na presudu jer je tužitelj sukladno čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/13 – dalje u tekstu ZS) oslobođen plaćanja tih pristojbi, pa je taj trošak bio nepotreban. Stoga je prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu odluke o troškovima postupka valjano preinačiti i odlučit kao pod točkom II. izreke ove presude.

40. Slijedom iznesenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

41. Budući je tuženik sa žalbom uspio samo u odnosu na sporedno potraživanje, to nema pravo naknade troška žalbenog postupka pa je odlučeno kako pod točkom III. izreke ove presude.

42. Suprotno žalbi pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio trošak zastupanja na ročištu od 14. ožujka 2024. za objavu presude, jer je iz zapisnika s tog ročišta razvidno da je tužitelj na poziv prvostupanjskog suda pristupio na to ročište. Stoga je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Darija Horvat