Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4282/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga Jasenke Grgić, kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suda izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Saši Kačeru, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Nova hrvatske banke d.d. Zagreb, OIB: 78427478595, zastupana po G i partneri, odvjetničkom društvu d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-251/2021-38 od 20. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-251/2021-38 od 20. lipnja 2023. pod toč. I. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se navedena presuda pod toč. II., III., IV., V. i VI. izreke.

III. Odbijaju se stranke sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku NOVA HRVATSKA BANKA d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Varšavska 9, OIB: 78427478595 koji je pravni slijednik VOLKSBANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Varšavska 9 da tužitelju GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.689,45 kuna / 489,60 eura sa zakonskom zateznom kamatom i to od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to:

- na iznos od 35,27 kuna / 4,68 eura od 15. travnja 2008.g. do isplate,

- na iznos od 35,27 kuna / 4,68 eura od 15. svibnja 2008.g. do isplate,

- na iznos od 35,27 kuna / 4,68 eura od 15. lipnja 2008.g. do isplate,

- na iznos od 35,27 kuna / 4,68 eura od 15. srpnja 2008. g. do isplate,

- na iznos od 35,27 kuna / 4,68 eura od 15. kolovoza 2008.g. do isplate,

- na iznos od 35,27 kuna / 4,68 eura od 15. rujna 2008.g. do isplate,

- na iznos od 35,27 kuna / 4,68 eura od 15. listopada 2008.g. do isplate,

- na iznos od 35,27 kuna / 4,68 eura od 15. studenog 2008. g. do isplate,

- na iznos od 35,27 kuna / 4,68 eura od 15. prosinca 2008.g. do isplate,

- na iznos od 53,01 kuna / 7,04 eura od 15. siječnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 53,01 kuna / 7,04 eura od 15. veljače 2009.g. do isplate,

- na iznos od 53,01 kuna / 7,04 eura od 15. ožujka 2009.g. do isplate,

- na iznos od 53,01 kuna / 7,04 eura od 15. travnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 53,01 kuna / 7,04 eura od 15. svibnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 53,01 kuna / 7,04 eura od 15. lipnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 53,01 kuna / 7,04 eura od 15. srpnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 53,01 kuna / 7,04 eura od 15. kolovoza 2009.g. do isplate,

- na iznos od 53,01 kuna / 7,04 eura od 15. rujna 2009.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. listopada 2009.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. studenog 2009.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. prosinca 2009.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. siječnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. veljače 2010.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. ožujka 2010.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. travnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. svibnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. lipnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. srpnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. kolovoza 2010.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. rujna 2010.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. listopada 2010.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. studenog 2010.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. prosinca 2010.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. siječnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. veljače 2011.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. ožujka 2011.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. travnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. svibnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. lipnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. srpnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. kolovoza 2011.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. rujna 2011.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. listopada 2011.g. do isplate,

- na iznos od 71,08 kuna / 9,43 eura od 15. studenog 2011.g. do isplate,

- na iznos od 1.046,85 kuna / 138,94 eura od 14. prosinca 2011.g. do isplate, u roku od 15 dana."

Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I Nalaže se tuženiku NOVA HRVATSKA BANKA d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Varšavska 9, OIB: 78427478595 koji je pravni slijednik VOLKSBANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Varšavska 9 da tužitelju GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 22.088,74 kuna / 2.931,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom i to od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to:

- na iznos od 531,08 kuna / 70,49 eura od 19. veljače 2009.g. do isplate,

- na iznos od 286,80 kuna / 38,06 eura od 15. lipnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 561,47 kuna / 74,52 eura od 21. rujna 2009.g. do isplate,

- na iznos od 547,43 kuna / 72,66 eura od 15. listopada 2009.g. do isplate,

- na iznos od 599,32 kuna / 79,54 eura od 16. studenog 2009.g. do isplate,

- na iznos od 2.709,19 kuna / 359,57 eura od 15. listopada 2010.g. do isplate,

- na iznos od 971,74 kuna / 128,97 eura od 15. prosinca 2010.g. do isplate,

- na iznos od 320,87 kuna / 42,59 eura od 18. siječnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 754,67 kuna / 100,16 eura od 15. veljače 2011.g. do isplate,

- na iznos od 895,35 kuna / 118,83 eura od 18. srpnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 810,87 kuna / 107,62 eura od 15. kolovoza 2011.g. do isplate,,

- na iznos od 1.221,74 kuna / 162,15 eura od 15. listopada 2011.g. do isplate,

- na iznos od 11.878,21 kuna / 1.576,51 eura od 14. prosinca 2011.g. do isplate, u roku od 15 dana.

II Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. stavak 1. Ugovora o kreditu br. 340805 od 3. siječnja 2007.g. sklopljenog između tužitelja GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i VOLKSBANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Varšavska 9, koji je pravni prednik tuženika NOVA HRVATSKA BANKA d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Varšavska 9, OIB: 78427478595, u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,10% od iznosa kredita.

III Nalaže se tuženiku NOVA HRVATSKA BANKA d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Varšavska 9, OIB: 78427478595 koji je pravni sljednik VOLKSBANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Varšavska 9 da tužitelju GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 909,48 kuna / 120,71 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 5. siječnja 2007.g. do dana 31. prosinca 2007.g. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od dana 01. siječnja 2008.g. do dana 31. srpnja 2015.g po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. IV Utvrđuje se ništetnom odredba članka 11. stavak 1. Ugovora o kreditu br. 340805 od 3. siječnja 2007.g. sklopljenog između tužitelja GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i VOLKSBANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Varšavska 9, koji je pravni prednik tuženika NOVA HRVATSKA BANKA d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Varšavska 9, OIB: 78427478595 koja glasi: "Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz

Odluke o kamatama i naknadama Kreditora."

V Nalaže se tuženiku NOVA HRVATSKA BANKA d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Varšavska 9, OIB: 78427478595 koji je pravni sljednik VOLKSBANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Varšavska 9 da tužitelju GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.585,03 kuna / 210,37 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 14. prosinca 2011.g. do dana 31. srpnja 2015.g po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.570,06 eur / 19.364,15 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, računatom od dana donošenja presude tj. od 20.6.2023. pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv ove presude pod toč. I. izreke žali se tužitelj iz žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Protiv ove presude pod toč. II., III., IV., V. i VI. izreke žali se tuženik iz žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Prvostupanjski sud navodi da između parničnih stranaka činjenično nije sporno sklapanje Ugovora o kreditu broj 340805 od 03.01.2007., nije sporno da je pravni prednik tuženika plasirao tužitelju kredit od 18.123,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate što je ugovoreno čl. 1. ugovora, pri čemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila od 5,10% godišnje promjenjiva što je ugovoreno čl. 2.1. ugovora, kao i da je bila ugovorena valutna klauzula što je ugovoreno čl. 4 ugovora. Nadalje čl. 8. je također bio ugovoren način otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju NHNB za devize važećem na dan dospijeća. Člankom 6.1. ugovora je ugovoreno plaćane tzv. ulazne naknade, a čl. 11.1. plaćanje izlazne naknade. Tuženik ne osporava da je Volksbank d.d. Zagreb pravni prednik tuženika a što je i općepoznato.

6. Pozivam na pravomoćno donesenu presudu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prvostupanjski sud pruža tužitelju traženu pravnu zaštitu kao pod toč. II. i III. izreke, odbija tužitelja sa traženom pravnom zaštitom kao pod toč. I. izreke zbog nastupile zastare njegove tražbine, a i pruža tužitelju traženu pravnu zaštitu, utvrđujući ih ništetnim, kao pod toč. II. do V. izreke odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorna obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,10 % od iznosa kredita i u dijelu koji se odnosni na čl. 11. st. 1. tog Ugovora koji se odnosni na prijevremenu otplatu kredita, te stoga nalaže tuženiku da tužitelju isplati one iznose koje je tuženik stekao time što je tužitelj izvršio isplate temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

7. Ova odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima stranaka nije dovedena u sumnju. U odnosu na žalbu tuženika valja reći slijedeće:

Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u CHF nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredaba čl. 324. st. 1. ZOO.

Pritom se prvostupanjski sud pravilo pozvao na ovdje meritorne presude, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. U konačnici je, kako u kojem dijelu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u dijelovima u kojima je utvrđeno da su nepoštene i ništetne obje predmetne ugovorne odredbe, i ona o jednostrano promjenjivoj redovnoj kamati kao i ona o valutnoj klauzuli u CHF.

Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

Predmetna ugovorna odredba, to jest što je u ugovorima o potrošačkim kreditima "ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak", spomenutim odlukama viših sudova ocijenjena je nepoštenom i ništetnom. Najprije u sad pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Potom je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske se navodi kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, i to zato jer su:

- ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,

- te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

Drugačija pravna shvaćanja tuženika koja on izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

9. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio kao u izreci pobijane presude.

Također, nisu prihvatljiva pravna shvaćanja tuženika kako osporeni dio predmetnog ugovora nije ništetan. O tome je odlučeno u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a o čemu je gore bilo riječi. A ta odluka svojim utvrđenjima veže sud i kad odlučuje o pojedinačnoj tužbi, slijedom odredbe čl. 502.c ZPP.

Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 323. st. 1. ZOO koji glasi: "U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje." Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je u izreci osporene presude naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a visina je utvrđena adekvatnim dokazom – vještačenjem po financijskom vještaka.

U odnosu na prigovor zastare potraživanja, sud prvog stupnja ga je pravilno ocijenio neosnovanim. To iz razloga, što je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dana 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenim ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502. a ZPP, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., upravo za predmetne pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (misli se na shvaćanja u predmetu Rev-2245/2017-2 i ono na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

O tijeku zateznih kamata sud je prvog stupnja odlučio pravilno primijenivši odredbu iz čl. 29. st. 1. i 2. ZOO u svezi s čl. 1115. ZOO. Tuženik je prilikom zaključenja predmetnih ništetnih ugovornih odredbi bio nepošten jer su mu, kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti, bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nerazmjera u davanjima. To je zapravo presuđena stvar u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. gdje je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a o čemu je gore bilo riječi. Zato je sud prvog stupnja pravilno odlučio kako zatezne kamate teku od dana stjecanja. Vještačenjem je utvrđeno kad je stečen pojedini dio utuženog zbirnog iznosa.

Na navode žalbe da li je tužitelj kao potrošač prije sklapanja ugovora bio informiran o posljedicama valutne klauzule valja reći da Ustavni sud je u svojoj odluci poslovni broj U-III-482/2010 od 1. listopada 2015. godine naglasio da ako se odluka o nepoštenosti odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorima) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informativnog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti odredaba konkretnog ugovora.

Ako tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuću obavijest o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj, s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda o direktnom učinku presude iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u ni jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

Stoga, banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu je Ustavni sud primijetio da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao, ali u takvim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaje te i takve informacije koje su potrošaču trebale biti dane, ocijeniti od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predložila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

Dakle, ukoliko postoje proturječni iskazi na sudu je da primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdi da li su takve obavijesti dane, te ako jesu da li su bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati (informiranim), a sve imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama.

U ovom konkretnom predmetu tužena nije predložila ni jedan dokaz radi utvrđenja da li su takve obavijesti dane, a upravo iz iskaza saslušanog tužitelja jasno proizlazi da takve obavijesti nisu dane, pa utoliko prigovor tuženika istaknut u tijeku prvostupanjskog postupka i ponovljen u žalbi je neosnovan.

Vezano uz žalbene navode koji se odnose na točku II i III izreke a kojim je utvrđena ništetna odredba čl. 6. st. 1. ugovora o kreditu a koja se odnosi na troškove obrade kredita u iznosu od 1,10% jednokratno valja reći da prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a po stavku 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Sud, u pojedinačnom postupku kojim potrošač zahtijeva restituciju zbog nepoštene ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan je utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u vezi razjašnjenja svih okolnosti predmetno ugovora o kreditu, no tužena to nije predložila.

Prema tome, osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP, tijekom postupka je i utvrđeno da se o spornoj odredbi nije pregovaralo.

Međutim, potrebno je ukazati na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019. godine, KISSI CIB BANK C-620/17 gdje je odlučeno:

"Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da se u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kad ih treba platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetima o dobroj vjeri, znatniju ravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora."

Za napomenuti je da se te odredbe Direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članica da implementiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije zaista žele ostvariti.

Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali da iz njih potrošač može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti se ekonomske posljedice koje proizlaze za njega.

Dakle, i prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se ispitati tiče li se ta navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga.

Iz utvrđenja suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o svim razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji svi troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Tužitelj je čitanjem ugovora o kreditu mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, a jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi.

Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (dobre vjere) treba ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir zakonite interese potrošača pa je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu spornu ugovornu odredbu.

Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

Uz ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuje se i na propust tuženice o postupanju u dobroj vjeri pri čemu ovaj sud ukazuje na presude donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovaranjem promjenjive redovne kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke, zatim se ukazuje da je odlukom ovog suda i potvrđena i odluka prvostupanjskog suda glede utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu.

Makar nižestupanjski sud nije imao u vidu sve navedeno, ovaj sud svojim obrazloženjem dopunjujući obrazloženje prvostupanjskog suda je zaključio da je pravilno prvostupanjski sud odlučio kao pod točkom I, a posljedično time i pod točkom II izreke.

To stoga jer se o odredbi za plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, i jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

Pritom ovaj sud ukazuje da je bilo ugovoreno da će upravo tužitelj snositi troškove obrada kredita u iznosu od 1,10% od iznosa kredita, pri čemu onda proizlazi da na veći iznos kredita bi se i plaćala veći troškovi obrade u nominalnom iznosu (1,10% od ukupnog iznosa kredita), ovaj sud ne vidi razumnog razloga zbog čega bi ti troškovi onda trebali u nominalnom iznosu biti veći.

U odnosu na žalbene navode kojima se pobija točka IV i V izreke a koja se odnosi na taksu koju potrošač treba platiti sukladno Odluci o naknadama u slučaju prijevremene konačne ili djelomične isplate kredita, treba reći da tuženik u tijeku postupka nije dostavio tu Odluku o naknadama svoga prednika, ali iz stanja spisa proizlazi da je ona iznosila 4% od preostale glavnice.

Prema odredbi čl. 1024. ZOO korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti stranku, a što je i učinjeno (stavak 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamati za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebao vratiti (stavak 4.).

Dakle, iz ovih odredbi jasno proizlazi da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kongentnu zakonsku odredbu, ne bi smjela odnosi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamata (neostvarene kamate) koje je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate kredita.

Pritom je neodlučno pozivanje tuženika na jedno od osnovnih načela građanskog prava – načelo dispozitivnosti, te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

Pravilan je zaključak suda da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je točno dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

Naime, tuženik je u tijeku prvostupanjskog postupka navodio da je za isplatu ugovorenog kredita trebao osigurati novac koji je pozajmio te je na tako osigurani novac plaćao kamatu te u slučaju prijevremene otplate kredita tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi se isplatio kredit, a uslijed čega njemu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima, odnosno da prijevremenim vraćanjem kredita tuženik ostvaruje priljev novca koji u tom trenutku nije očekivao.

Tuženik je onaj koji mora dokazati svoje navode, dakle, mora dokazati uzročno posljedičnu vezu između prijevremene otplate kredita i njemu nastale štete, kao i visinu te štete.

Adekvatno dokazno sredstvo bilo bi po tuženiku predloženo financijsko vještačenje, međutim tuženik to nije predložio pa onda tuženik nije ni dokazao takvu nastalu mu štetu i njezinu visinu koja bi opravdavala iznos koji je tužiteljici naplaćen na temelju prijevremene otplate kredita.

Dakle, kako tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, to znači da nije dokazao postojanje pretpostavki iz čl. 1024. ZOO/91, a glede ostalih žalbenih razloga koji se odnose na primjenu čl. 81. i čl. 85. ZZP ovaj sud upućuje, a radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, na obrazloženje ove odluke u dijelu koji se odnosi na točku II i III izreke.

Pravilno je prvostupanjski sud odbio po tuženiku istaknuti prigovor zastare tražbine jer sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine zastarni dok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđivanja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način uspostavljena ništetnost ugovora, a to je upravo učinjeno prvostupanjskom presude. Glede početka tijeka kamata tuženik je dužan ista platiti od dana stjecanja kao nesavjestan stjecatelj a sve sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91.

8. Pravilno je prvostupanjski sud odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom kao pod toč. I. izreke jer sukladno naprijed navedenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine da zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa kako je glede promjenjive kamatne stope odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine, a tužba je podnijeta 13. lipnja 2021. godine, istekao je opći zastarni rok od 5 godina.

9. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 1. ZPP9 to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci (toč. I. i II.).

10. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (toč. III.).

U Zagrebu 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić