Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2266/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika IA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Ivani Špehar, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10701/2019-123 od 07. ožujka 2024., u sjednici vijeća dana 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10701/2019-123 od 07. ožujka 2024 u dijelu pod toč. II izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10701/2019-123 od 07. ožujka 2024 u dijelu pod toč. I i III izreke i sudi

"1. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 50.000,00 € sa zakonskim zateznim kamatama od dana 27. svibnja 2009. g. do isplate.

2. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od petnaest dana isplati parnični trošak u iznosu od 38.075,00 eur.

III Odbija se žalba tuženika u preostalom dijelu kao djelomično neosnovana te se potvrđuje ista presuda u dijelu pod toč. I izreke kojim je tuženiku naložena isplata pripadajuće zatezne kamate na plaćeni iznos od 100.808,53 € za razdoblje od 6. ožujka 2008. kao dana dospijeća do 27. svibnja 2009.

IV Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od petnaest dana isplati trošak postupka povodom žalbe u iznosu od 1.562,50 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke nalaže se tuženiku tužitelju isplatiti iznos od 50.000,00 € sa zakonskim zateznim kamatama od dana 27. svibnja 2009. g., do isplate, kao i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu na plaćeni iznos od 100.808,53 €, od 6. ožujka 2008. kao dana dospijeća do 27. svibnja 2009. dok se pod toč. II izreke odbija dio zahtjeva na isplatu iznosa od 67.191,47 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Pod toč. III izreke određuje se da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Protiv navedene presude žalbu u usvajajućem dijelu koji se tiče zahtjeva za isplatu iznosa od 50.000,00 eur sa zateznom kamatom podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Protiv navedene presude žalbu u odbijajućem dijelu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP, sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U tijeku prvostupanjskog postupka sud prvog stupnja utvrđuje prema priznanici od 05. siječnja 2008. g. da je tužitelj tuženiku pozajmio iznos od 150.000,00 eura, koji iznos je tužitelju vraćen. Tužitelj tvrdi da je tuženik od njega pozajmio određene novčane iznose, pa potražuje 117.191,47 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom te još i zateznu kamatu na plaćeni iznos od 100.808,53 EUR u valuti EUR za razdoblje kašnjenja. Tuženik pak tvrdi da mu je tužitelj posudio iznos od 150.000,00 eura te da je isti iznos i vratio prema priznanici od 05. siječnja 2008. g. pa osporava da bi mu tuženik dao ikakav drugi iznos u gotovini osim iznosa od 150.000,00 eura. U takvoj situaciji sud temeljem provedenih dokaza utvrđuje kako je tužitelj tuženiku povrh iznosa od 150.000,00 eura na ruke predao i daljnji iznos od 100.000,00 eura, te da je tuženik tužitelju vratio 50.000,00 eura, dok za ostale tražene iznose tužitelj nije dokazao da bi iste ikada uopće isplatio tuženiku.

7. Sam tuženik navodi kako je tužitelju 25. rujna 2008. vratio iznos od 50.000,00 EUR, a 27. svibnja 2009. da mu je vratio iznos od 100.808,53 EUR, pa da je time vratio tužitelju cjelokupni pozajmljeni iznos, dok je u priznanici od 05. siječnja 2008. izričito navedeno kako je bila riječ o beskamatnom zajmu, što da je sud propustio utvrditi.

8. Tužitelj u žalbi navodi kako ni sam tuženi ne spori da je od tužitelja pozajmljivao novac. Upravo to je ključna činjenica koja ukazuje na osnovanost tužbenog zahtjeva, te je tuženi u jednom trenutku zlouporabio povjerenje tužitelja, pa nije vratio pozajmljeni iznos, što da je poduprto i iskazom svjedoka CA, koji iskazuje kako je tužitelj pored tuženika zaustavio automobil, da bi mu kroz prozor tuženik predao 50.000 eur i rekao tužitelju da uplati taj iznos na njegov račun. I u svome dopisu da tužitelj predlaže da se međusobna dugovanja podmire zaključenjem Ugovora o cesiji po kojemu bi RA i ČA preuzeli sva prava a kupoprodajna cijena po oba predugovora imala bi se smatrati isplaćenom. Tužitelj tvrdi kako je u tekstu priznanice od 5. siječnja 2008., koju je sastavio i potpisao sam tuženi, naznačeno da je tužitelj pri povratu pozajmljenog iznosa dužan istu predati i dati potvrdu da mu je zajam vraćen, a unatoč tome tuženik ih nije tražio. tužitelj tvrdi kako tuženik tužitelju priznaje tužitelju potraživanje i tijek po osnovi kamata na pozajmicu od 5. siječnja 2008. u iznosu od 150.000,00 EURA, sa kamatama upravo od 5. ožujka 2008., te da predlaže u tom dijelu donijeti presudu na temelju priznanja, pa da sud nije dao niti jedan valjani razlog za odbijanje dijela tužbenog zahtjeva.

9. Tuženik pak u žalbi tvrdi kako svoj usvajajući dio odluke sud temelji isključivo na lažnom iskazu svjedoka ŠA, te da tvrdnje tužitelja o pozajmljivanju nisu poduprijete niti jednim drugim dokazom.

10. U pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrdio je kako su među strankama zaključeni kupoprodajni predugovori i to Predugovor br. 14/7 i 15/7 od 23. srpnja 2007. g., a radi se o kupoprodaji nekretnina koje je Nikar d.o.o., čiji je tuženik jedini osnivač i član društva, prodao ČA i RA, djeci tužitelja, čime su nastale međusobne obveze. Međutim, osim iznosa od 150.000,00 eura, tužitelj u svojoj tužbi ističe da je tuženiku pozajmio i daljnje iznose odnosno 100.000,00 eura dana 08. srpnja 2008., zatim 10.000,00 eura u listopadu 2008., 5.000,00 eura u studenom 2008., 2.000,00 eura u prosincu 2008. i 1.000,00 eura u veljači 2009. u gotovini a koji su bili neophodni tuženiku za dovršenje nekretnine u kojoj su se nalazili stanovi koje su djeca tužitelja kupila za vlastito stanovanje, a koji je gradio Nikar d.o.o. o čemu da nisu sačinjene nikakve priznanice niti potvrde o primopredaji iz razloga povjerenja i interesa tužitelja da se što prije završe stanovi njegove djece.

11. Tuženik tvrdi da mu tužitelj nikada nije pozajmio iznos veći od 150.000,00 eura o kojem je sačinjavana priležeća priznanica, pa sud iz iskaza svjedoka SA i ŠA utvrđuje kako je tužitelj tuženiku povrh iznosa od 150.000,00 eura na ruke predao i daljnji iznos od 100.000,00 eura.

12. Svjedok SA tvrdi kako je za tuženika obavio radove na izgradnji nadstrešnice, te nije plaćen za svoj rad od UA, već je kompletan rad platio HA a tuženik da je inzistirao da upravo on napravi te radove, jer je tužitelj platio kompletan iznos stanova, ali tuženik da je ostao dužan tužitelju po pozajmicama – te svjedok također spominje iznos od 100.000 eura-te ga je molio kako bi završio taj posao i riješio ga do kraja, s time da on nema saznanja da li su stranke riješile međusobna dugovanja niti je o tome vidio ikakve papire. Tuženik da je stao s radovima jer više nije imao novaca kada je spomenuo dugovanje prema tužitelju i zato mu je on bio bitan u čitavom tom poslovnom odnosu.

13. Svjedok ŠA pak tvrdi kako je išao sa tužiteljem u banku gdje je tužitelj podigao iznos od 100.000,00 eura i to u dva bunta od po 50.000,00 eura koje je ovaj svjedok stavio u torbu te da su zajedno otišli na gradilište, gdje je u prostorijama tvrtke Nikar d.o.o. tužitelj tuženiku predao novac. Dapače, na okolnost primopredaje sud je čak proveo i očevid na licu mjesta obzirom na sporno mjesto gdje se nalazio svjedok u trenutku primopredaje, budući da je svjedok ŠA detaljno opisao i mjesto i način primopredaje, čime je uvjerio sud da se nalazio u trenutku primopredaje na licu mjesta uz tužitelja i tuženika na ulasku u prostoriji u kojoj je ista vršena te da je takva primopredaja svjedoku bila vidljiva.

14. Sam tužitelj je za prvi pozajmljeni iznos od 150.000 eura naveo kako je bilo dogovoreno da ukoliko se ista pozajmica ne vrati da se uračunava u kupoprodajnu cijenu za stanove djece tužitelja. Tužitelj pak tvrdi da je pozajmio daleko veći iznos od iznosa na prvoj priznanici, te da mu je vraćeno samo 150.000,00 eura dok je ostalih 118.000,00 eura ostalo nevraćenih. tuženik pak osporava bilo kakav novac koji bi bio pozajmljen a da o istome ne postoji nikakav pisani trag, pa uz nespornu pozajmicu od 150.000,00 eura sud utvrđuje i pozajmicu od 100.000,00 eura koju utvrđuje prema iskazima svjedoka ŠA, SA i tužitelja dok ostale pozajmice da nisu dokazane.

15. No, pravilno tuženik navodi kako sud prvog stupnja u tome posvema zanemaruje okolnost da su stranke već ranije pozajmljivale novac i pri tome izdavale pisane priznanice o tome, pa u ovakvoj situaciji već samo zbog toga nije logična tvrdnja tužitelja da je tuženiku bez ikakve pisane potvrde o primitku dao poveću svotu novca. Nadalje, tijekom spora je u predmetni spis pribavljena fotografija mjesta predmetnog gradilišta. Pri tome je sud prvog stupnja svoju odluku o zajmu predmetnog dosuđenog iznosa od 50.000,00 eur temeljio isključivo na iskazu svjedoka ŠA, koji je konačno saslušan u svome dopunskom iskazu naveo kako je u vrijeme primopredaje novca zgrada koja se gradila već bila konstruktivno dovršena, zatvorena te su postojale skele dok fasada još nije bila završena kao niti prozori a sve da se zbilo 08. srpnja 2008. dok da tužitelj tvrdi kako su useljenja u zgradu bila krajem 9. i u 10. mjesecu te iste 2008. godine pri čemu sama tužiteljeva kćer tvrdi kako su stanovi bili gotovi i opremani u 7. mjesecu 2008. tuženik ujedno u spis dostavlja i na taj dan već pet mjeseci važeće uvjerenje o uporabi zgrade što znači da je na dan njegova izdavanja zgrada imala izvedenu fasadu a dostavio je i privremenu situaciju izdanu od strane glavnog izvođača radova prema kojem dokaznom materijalu je fasada bila završena u 11. mjesecu 2007.

16. Sam tužitelj dalje u svome iskazu tvrdi kako je u srpnju 2008. tuženiku dao daljnjih 200.000.00 eura jer da mu je nedostajalo za završetak radova koje je uplatio na račun, ali tuženik dokazuje kako je iste isplatio prema obvezama iz predugovora o kupoprodaji za stanove dok da je tuženik tražio i daljnjih 100.000,00 eura dok sud uz pozajmicu 150.000 eur za koju postoji pisana priznanica utvrđuje i predmetnu daljnju pozajmicu za koju ne postoji nikakav pisani trag.

17. Dalje, prilikom saslušanja svjedoka ŠA, tuženik je istome predočio fotografiju HSP3 pa je svjedok odgovorio kako je predmetne zgode (pri primopredaji novac tužitelja tuženiku) gledao balkone na objektu na kojem ie trebalo dostaviti nadstrešnicu u srpnju 2OO8., dok je svjedok SA naveo kako je ista nadstrešnica na balkonu tužitelja, koju je on radio, bila završena u travnju 2008. No, svjedok SA na upit kada je doznao za dugovanje tuženika, tvrdi sam kako nema nikakvih saznanja dok za ranije razdoblje o kojem govori svjedok SA tuženik jest dugovao tužitelju iznos sa pisane priznanice.

18. Konačno, i iz same priznanice priložene uz tužbu proizlazi kako je novac isplaćen temeljem iste tuženiku beskamatno, no osnovan je dio zahtjeva kojim se traži isplata kamate s osnova kašnjenja u plaćanju kako je isti usvojio sud prvog stupnja.

19. Sud prvog stupnja dakle dosuđuje tužitelju i dalji iznos navodne pozajmice, unatoč činjenici da je nakon dijela pozajmice koji nije sporan i potkrijepljen je pisanim ispravama, postalo sporno između stranaka koliki je iznos pozajmice, pa ovaj sud unatoč svim provedenim dokazima pored navedenih proturječja vezanih uz iste ne može prihvatiti stav suda prvog stupnja o tome da je tužitelj tuženiku bez pisane isprave pozajmio i 50.000,00 eur koji su predmet dosuđujućeg dijela ovdje pobijane presude, jer isti dokazi zbog navedenih proturječja u dovoljnoj mjeri ne ukazuju na ovu odlučnu činjenicu, imajući u vidu da zapravo isto ne potvrđuje niti svjedok VA niti svjedok SA, već isključivo svjedok ŠA, čiji iskaz sadrži niz proturječnosti, pa tako primjerice tvrdi kako je u vrijeme sporne primopredaje u srpnju 2008. zgrada imala skele, te nije bila završena fasada niti prozori, dok tuženik dokazuje suprotno time što je uvjerenje za uporabu izdano još u veljači iste godine, a istim se utvrđuje izgrađenost fasade, niti svjedok ŠA prepoznaje fotografije s gradilišta koje su mu predočene. Također, i svjedok SA spomenuo je da je još u travnju 2008. izradio nadstrešnice balkona za koje svjedok ŠA utvrđuje kako ih u doba primopredaje nije bilo, te spominje montažni objekt odnosno gradilišnu kućicu kao mjesta primopredaje, što čini bitnu razliku u iskazima, dok sud na očevidu utvrđuje kako se ulazi u niski zidani objekt u koji se ulazi kroz dvoja vrata. Pri tome na očevidu na listu 309 spisa dana 13. prosinca 2019. sam svjedok ŠA iskazao je kako se nalazio ispred prvih od dvaju vrata na ulasku u objekt, ne želeći iskazati da li se nalazio u dvorištu ili objektu. Kao inženjer građevine, isti svjedok je iskazao u ranijem iskazu da se radi o montažnom objektu, a na očevidu potvrđuje da se radi o zidanom objektu kojeg je pokazao.

20. Stoga je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo žalbu tužitelja protiv presude i žalbu tuženika u dijelu za isplatu zatezne kamate na isplaćeni iznos glavnice odbiti i njome pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke. No, u pogledu odluke o zahtjevu koji je usvojen na isplatu glavnice od 50.000,00 eur s zateznom kamatom, ovaj sud je bitne činjenice koje se odnose na navedeni dio zahtjeva na temelju izvedenih dokaza utvrdio drugačije pa iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi kako je zahtjev u tome dijelu neosnovan, te je temeljem čl. 373.a ZPP pobijanu odluku valjao preinačiti i odlučiti kao u izreci.

21. Temeljem čl. 154. i 155. ZPP te čl. 166. ZPP valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku, te dosuditi tuženiku trošak postupka koji se prema važećoj odvjetničkoj tarifi odnosi na pristup na ročišta 05. ožujka 2012., 23. rujna 2013., 09. prosinca 2013., 21. ožujka 2014., 04. lipnja 2014., 09. listopada 2019., 13. listopada 2019., 26. listopada 2020., 11. veljače 2022., 08. veljače 2023., 06. studenoga 2023., 17. siječnja 2024., sve po 880 bodova, sastav žalbe na raniju odluku 1.100,00 bodova, ročište za objavu ranije odluke 27. siječnja 2015.50 bodova, te sastav odgovora na tužbu i tri obrazložena podneska po 880 bodova ili svega 15.230 bodova ili 30.460 eura što uvećano za PDV jest 38.075,00 eur. Ujedno je tuženiku priznati i trošak žalbe 625,00 bodova ili 1.562,50 eur.

U Zagrebu, 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat